U grčkom selu u srcu izbjegličke krize, otac Schuff poziva svećenike i manastire da učine više za izbjeglice.
Čamci sa izbjeglicama gotovo dvije decenije stižu u Skala Sikamineas, selo na obali Lezbosa koje su originalno osnovali oni koji su bježali od grčko-turskog rata vođenog od 1919. do 1922. godine.
Zabačeno selo sa manje od 200 stanovnika je prolaz ka Evropi, koji je donio radost, ali i tugu, jer smrt vreba u vodama koje okružuju ovaj grčki otok.
Ribari i drugi stanovnici su također svih tih godina spašavali putnike sa izbjegličkih čamaca. Ali, ovih dana je teško nositi se sa brojkama. Prije nekoliko godina je dolazio jedan čamac sedmično, dovozeći uglavnom izbjeglice iz Afganistana. Sada samo u jednom danu dođe po 40 čamaca prepunih Iračana, Sirijaca, Somalaca, Afganistanaca i ljudi drugih nacionalnosti.
More je uvijek bilo ključno za Skala Sikamineas. Stanovnicima sela pruža hranu i prihod, privlači turiste koji dolaze da uživaju u danu provedenom u šetnji plažama otoka i okusu lokalnog ouza. Ali je ono mnogo više od toga. Veliko, nepoznato prostranstvo je predmet vjerovanja i legendi; objekt fascinacije i straha.
Priče o Joni i kitu i Mojsijevom razdvajanju Crvenog mora se pojavljuju u kršćanstvu, islamu i judaizmu. U grčkoj mitologiji je bog mora Posejdon mogao stvoriti mirne vode i nove bogate otoke. Ali je također mogao udariti zemlju svojim trozupcem i po vlastitom nahođenju izazvati smrt i uništenje u okeanu.
Epska bitka
Danas se podjednako epska bitka odvija na ovim morima.
Ipak, ovo selo vodi donekle dvostruki život. Mirnijim danima, kada manje čamaca dolazi, čini se pospanim – vrsta mjesta na kojem se “dobro jutro” – kalimera na grčkom – koristi kao pozdrav do kasno poslijepodne.
Usamljena bijela guska, svojevrsna seoska maskota, gega se uzduž i poprijeko po luci. Svako jutro je u more tjera na dnevno kupanje lokalni stanovnik, koji je, izgleda, vlasnik ptice.
U kafiću na obali mora, vlasnik Tula Koutalleli se šali i uslužuje mušterije. Neke mušterije su stariji lokalni muškarci koji kratko porazgovaraju prije nego što pažnju ponovno usmjere ka ribarskim čamcima koji se ljuljaju u luci. Ali su mnogi gosti humanitarni radnici i volonteri, a kafić često služi i kao klinika za novopridošle izbjeglice kojim hitno treba medicinska njega.
Velečasni otac Christoforos Schuff vijuga između stolova, zastane da porazgovara sa svakom grupom pojedinačno – na grčkom, engleskom, danskom, norveškom, švedskom ili na nekom od preostala četiri jezika koje govori.
On je upečatljiv lik, od glave do pete obučen u crno, mali drveni križ mu visi oko vrata, dok njegova duga plava kosa slobodno vijori.
Rođen u Sjedinjenim Američkim Državama, ali povezan sa Skandinavijom, Schuff u selu i oko njega živi već 14 godina. Zrači mirnom aurom i pomaže u koordiniranju različitih organizacija i usamljenih volontera u sistem koji prosto djeluje, unatoč očitom nedostatku bilo kakve velike nevladine organizacije i značajnijeg finansiranja na otoku.
Pomoć izbjeglicama
Schuff, koji blisko sarađuje sa novoformiranom švedskom nevladinom organizacijom Lighthouse Refugee Relief, često se može naći na obalama ili u improviziranim izbjegličkim kampovima koje su oformile i kojim upravljaju male nevladine organizacije, a koji okružuju selo.
Poznat je po tome što dijeli komade tepiha kako bi muslimanske izbjeglice imale nešto na čemu se mogu moliti kad dođu na obalu. “Svi mi imamo istog Boga”, kaže on.
“Možda se osjećaju sigurnim zbog toga što sam vjerski zvaničnik”, dodaje Schuff, dok razmišlja. “Mislim da bi ovdje trebalo biti 100 svećenika. Svi manastiri ovdje na otoku imaju prazne sobe i krevete. I oni bi trebali biti otvoreni – ali nisu”.
“Sva moja braća bi trebala biti ovdje”, kaže on, dok se njegov entuzijazam bori sa razočarenjem. “Vjerujem u Boga ljubavi. Ako ne pokažemo ljubav prema našim bližnjima, ne pokazujemo ljubav prema Bogu. To ide jedno s drugim”.
Nekoliko minuta kasnije, Schuff ustaje da krene dalje. Ide da pokupi krhotine sa plaže. Nakon toga će pomagati u podjeli vode izbjeglicama. Poslije će odvesti porodice koje su preživjele put preko Egejskog mora u određene kampove, tako da ne moraju mokri i smrznuti hodati nekoliko kilometara uz planinu Lepetimnos.
“Znate, neko me pitao zašto sam došao ovamo prije 14 godina”, kaže Schuff, skoro nudeći opasku u prolazu: “A ja sam im rekao: ‘Da budem ovdje sada’.”
Izvor: Al Jazeera
Pogledajte vijest na izvornom sajtu:
Dok razne Aude, Karadaviji i ostali islamski učenjaci i daije bulazne i sole pamet ummetu, hrišćansko monaštvo i sveštenstvo pomaže nevoljnicima tog istog ummeta. Ovim je valjda sve rečeno.
ima i onih koji nisu isti
Mlogo ih predje u pravoslavlje ovog vakta ,pune novine i internet ,al sve se to radi u tisini ,jer Alah to najvise voli!!