Sjeverni Sandžak – Centar za praktičnu politiku (Policy Center ) iz Beograda je nedavno izradio Strategiju za Sandžak. Radi se o think-tank organizaciji koja djeluje u oblastima regionalne saradnje, zaštite ljudskih prava i reforme civilnog sektora u državama Zapadnog Balkana. Istražuje, dokumentuje i analizira praksu institucija u oblastima u kojima djeluje, na osnovu toga pravi prijedloge praktičnih politika i preporuke i zagovara njihovo usvajanje. Doprinosi unapređenju civilnog sektora u državama Zapadnog Balkana kroz pružanje podrške organizacijama za ljudska prava.
Cilj Strategije je prevencija konflikta u Sandžaku kroz integraciju Bošnjaka Sandžaka u društveni i politički život Srbije, ostvarenje najvišeg stepena ljudskih i manjinskih prava i ekonomski i
socijalni razvoj ovog područja.
Preporuke u Strategiji odnose se na oblasti tranzicione pravde, vladavine prava, Ražoja političke kulture, politike prema vjerskim zajednicama i ekonomskog razvoja.
Preporuke za pomoć žrtvama ratnih zločina i teških kršenja ljudskih prava
1. Republika Srbija mora da sprovede punu i nepristrasnu istragu o ubistvima, otmicama, policijskoj torturi, politički montiranim sudskim i istražim postupcima i drugim kršenjima ljudskih prava na području Sandžaka tokom devedesetih godina. Svi odgovorni za zločine moraju da biti procesuirani. Pored odgovornosti za činjenje, neophodno je ispitati i odgovornost za nečinjenje zbog postojanja osnova sumnje da su najviši predstavnici države u to vrijeme imali informacije da se pripremaju neka od krivičnih dijela koja su kasnije izvršena.
2. Zvanične institucije Republike Srbije imaju obavezu da ispitaju i javno objave sve činjenice u vezi sa kršenjima ljudskih prava i ratnim zločinima. Ove činjenice obuhvataju i kompletan spisak žrtava ratnih zločina i teških kršenja ljudskih prava i opis svakog od ovih dijela, bez obzira ko ih je i pod kojim okolnostima počinio. Činjenice koje su zvanično utvrđene od strane države (bilo kroz rad nezavisne istražne komisije ili na drugi način) predstavljaće ozbiljnu prepreku daljem relativizovanju zločina, prekrajanju i manipulisanju historijskim činjenicama i širenju nacionalne i vjerske mržnje u Sandžaku.
3. Država je dužna da nadoknadi štetu porodicama čije su kuće uništene ili oštećene tokom devedesetih u selima općine Priboj. Veliki dio ovih porodica i dalje nema krov nad glavom i žive kao podstanari u Priboju ili drugim mjestima. Kuće su uništene ili djelovanjem zvaničnih oružanih snaga tadašnje SR Jugoslavije (uglavnom vojske) ili dobrovoljačkih jedinica koje su također bile pod komandom Vojske SRJ.
4. Republika Srbija mora da promjeni zakone koji regulira administrativne reparacije civilnim žrtvama rata. Zakon o pravima civilnih invalida rata je diskriminatorski i onemogućava odštetu žrtvama ili porodicama žrtava stradalih od strane Vojske Jugoslavije ili Vojske Republike Srpske. Druga dva zakona koji regulira ovu materiju – Zakon o osnovnim pravima boraca, vojnih invalida i porodica palih boraca i Zakon o pravima boraca, vojnih invalida i članova njihovih porodica daju vojnim žrtvama veća prava u odnosu na civilne i pojačavaju diskriminaciju između žrtava rata. Cjelokupna oblast koju pokrivaju ova tri zakona mora biti potpuno reformirana i prilagođena međunarodnim konvencijama i drugim međunarodnim obavezama koje je preuzela Republika Srbija.
5. Republika Srbija mora da obilježi na dostojan način sve zločine počinjene tokom devedesetih godina u Sandžaku. Za sada postoji samo spomen obilježje građanima prijepoljske općine stradalim prilikom otmice iz voza u Štrpcima. Država nije podigla nijedan spomenik niti je na bilo koji način obilježila zločine u Sandžaku. Predstavnici države imaju obavezu da javno osude sve zločine počinjene devedesetih i u ime države pruže moralnu satisfakciju žrtvama u vidu zvaničnog izvinjenja.
6. Nadležne institucije Srbije moraju pažljivo ispitati ulogu policajaca i radnika službi bezbjednosti u kršenjima ljudskih prava u Sandžaku tokom devedesetih. Niko ko je učestvovao u kršenjima ljudskih prava ne smije da ostane na poziciji, bez obzira na eventualnu zastarjelost krivičnog dijela ili drugu smetnju krivičnom progonu. Personalne promene u represivnom aparatu države na lokalnom nivou pružile bi dokaz da država ne stoji iza postupaka ovih ljudi i politike koja je dominirala tokom devedesetih godina.
7. Država treba da preduzme sve neophodne jmere kako bi ratni zločini i nasilje tokom devedesetih u Sandžaku postali deo kurikuluma u školama u Srbiji. Učenje o zločinima i žrtvama doprinijelo bi stvaranju kulture sjećanja kod novih generacija, pružilo bi moralnu satisfakciju žrtvama i bilo bi značajna brana svakom obliku mržnje i nacionalizma u budućnosti.
Preporuke iz oblasti ljudskih prava
1. Skupština općine Priboj dužna je da hitno proglasi bosanski jezik službenim u svojom općini. Bosanskim jezikom, prema posljednjem popisu stanovništva govori 17,68 odsto stanovnika općine Priboj. Zakon o pravima nacionalnih manjina propisuje obavezu općine da proglasi za zvaničan jezik kojim govori više od 15 odsto stanovnika općine. Nekadašnje Ministarstvo za državnu upravu i lokalnu samoupravu već je pokrenulo postupak pred Ustavnim sudom da se Statut opštine Priboj proglasi neustavnim, ali još uvijek nema presude.
2. Pravo na korištenje bosanskog jezika mora biti u potpunosti poštovano. Građani koji govore bosanskim jezikom moraju imati pravo da se na tom jeziku i na latinici obraćaju predstavnicima vlasti, da se sudski i upravni postupci vode na bosanskom jeziku i da sve table sa imenima ulica, trgova i javnih ustanova budu dvojezične.
3. Pravo na školovanje na maternjem jeziku mora biti obezbijeđeno u svim općinama u Sandžaku i na svim nivoima obrazovanja (od predškolskog do univerzitetskog nivoa). Država je dužna da omogući zainteresovanim roditeljima da svoju djecu školuju na bosanskom jeziku, što je obaveza koja proističe kako iz međunarodnih, tako i domaćih pravnih propisa. Posebno je neophodno hitno obezbijediti školovanje na bosanskom jeziku u općinama gdje se ovo pravo skoro ili uopće ne poštuje (Prijepolje i Priboj).
4. Pravo na informisanje na maternjem jeziku i pravo na njegovanje nacionalne kulture moraju biti podignuti sa lokalnog na nacionalni nivo. Javni servis Srbije dužan je da posveti pažnju bošnjačkoj kulturi i tradiciji i da obijezbedi prostor za emitovanje emisija o Bošnjacima u Srbiji. Uvođenje posebnih tematskih emisija na bosanskom jeziku i o kulturi i životu Bošnjaka doprinelo bi povećanju poverenja u institucije države i razvilo bi doživljaj javnog servisa kao servisa svih građana Srbije.
5. Država je dužna da primjeni afirmativne mjere i otkloni sve prepreke za zapošljavanje Bošnjaka u organima javne vlasti, posebno u institucijama čije sjedište je u Beogradu. Građana bošnjačke nacionalnosti je još uvijek mnogo manje među zaposlenima u državnim institucijama nego što bi to trebalo da bude po učešću u stanovništvu. Posebno je važno podstaći zapošljavanje Bošnjaka u policiji, gdje još uvijek dominiraju radnici srpske nacionalnosti.
Preporuke za političke mjere
1. Predstavnici vlasti u Srbiji imaju obavezu da se sa posebnom pažnjom odnose prema političkim i socijalnim procesima u Sandžaku zbog osjetljivosti ovog područja i teškog naslijeđa prošlosti. Ministri u Vladi i drugi funkcioneri dužni su da vode računa, kada donose odluke iz svoje nadležnosti i kada javno nastupaju o svim okolnostima i cjelokupnoj situaciji u Sandžaku. Posebna pažnja posvećuje se Sandžaku, ne zbog povlašćenog položaja ili davanja privilegija nekoj grupi ljudi, već zbog prihvatanja historijskog naslijeđa i svesti o posebnosti međuljudskih odnosa u ovom dijelu Srbije.
2. Posebno je važno da se izbjegne bilo kakvo arbitriranje u međusobnim sporovima predstavnika institucija ili organizacija u Sandžaku (uključujući i vjerske organizacije, političke stranke, kulturne ustanove itd). Predstavnici vlasti u Srbiji dužni su da se u svakoj prilici uzdrže od političkog arbitriranja i postupaka koji mogu biti protumačeni kao zauzimanje strane u lokalnim sukobima. Ova mjera ne znači da ne treba primjenjivati zakone. Štaviše, dosljedna primjena zakona prema svima (osim što je preduslov za uspostavljanje vladavine prava) pokazat će svim građanima Sandžaka da cilj vlasti u Beogradu nije da dijele ljude u Sandžaku ili produbljuju postojeće podjele, već da je u pitanju jednak odnos motiviran isključivo uspostavljanjem pravne države i jednakosti svih građana pred zakonom.
3. Mjere afirmativne akcije preduzimaju se u situacijama kada je određena grupa ljudi, na osnovu svojih ličnih svojstava dugo vremena bila u podređenom položaju i samim tim objektivno onemogućena da u potpunosti ostvari svoja prava. U takvim situacijama (I samo u takvim) dozvoljeno je da država primjeni specijalne mjere kako bi se nepravda iz prošlosti ispravila I stanje do izvjesne mjere vratilo u normalu. Mjere afirmativne akcije mogu trajati samo dok se ne postigne ispravljanje nepravdi. Bošnjaci u Sandžaku bili su žrtve režima Slobodana Miloševića koji ih je tretirao kao nelojalne i podsticao odnos nepovjerenja i sumnjičenja za izdaju svih koji su pripadali toj zajednici. Posljedica toga je nedovoljna zastupljenost Bošnjaka u organima javne vlasti, ali i ekonomsko zaostajanje Sandžaka. Da bi se ovo ispravilo neophodno je da se primjene mjere afirmativne akcije. To konkretno znači da država mora da podstiče dodatno zapošljavanje Bošnjaka u organima javne vlasti, posebno na rukovodeće položaje.
4. Javni funkcioneri moraju da svojim primjerom pokažu da im je stalo da čuju građane Sandžaka i da rješavaju njihove probleme. Ovo se posebno odnosi na predstavnike ministarstava i drugih organa državne uprave koji su direktno nadležni za rešavanje problema koji najviše pogađaju građane Sandžaka (prosvjeta, infrastruktura, kultura, ljudska prava, policija itd). Da bi se ostvario ovaj cilj, neophodno je da ministri i drugi funkcioneri redovno pojsećuju mjesta u Sandžaku i na terenu se informiraju o rezultatima svojih aktivnosti i problemima koji su ostali neriješeni. Prilikom pojseta, funkcioneri su dužni da se sastaju sa svim relevantnim akterima društvenog i političkog života bez pravljenja vještačke selekcije i bez favorizovanja bilo koje opcije.
5. Komunikacija sa predstavnicima Bošnjaka u Sanžaku, ne samo što mora da bude neselektivna, već su predstavnici vlasti dužni da posebnu pažnju posvete razgovorima sa ljudima za koje se zna da imaju ekstremnije stavove i da nisu naklonjeni zvaničnom Beogradu. Predstavnici vlasti u Srbiji dužni su da pokažu veći stepen razumijevanja i fleksibilnosti čak i u slučajevima kada sa druge strane imaju predstavnike nacionalističke opcije. U regionu opterećenom teškim posljedicama zločina, kršenja ljudskih prava i sukoba iz prošlosti nije neobično da povremeno ojača radikalnija opcija koja po pravilu nudi jednostavna i brza rešenja i prijemčiva je za veliki broj ljudi. Vlasti u Srbiji dužne su da uvaže i ovakve opcije, da im daju dovoljno prostora za iskazivanje sopstvenih ideja i prijedloga i da njihov uticaj ograničavaju argumentima i stalnim i upornim poboljšavanjem ekonomske i političke situacije u Sandžaku. Represija mora da bude izbor samo u izuzetnim slučajevima kada je to striktno propisano zakonom i kada ne postoji drugi način da se zaštiti sigurnost ljudi ili njihove imovine. U svim drugim slučajevima treba dati prednost razgovorima i dijalogu. Ovakva politika, ako se sprovodi dosljedno i sa jasnim ciljem, neće biti shvaćena kao slabost države, već kao njena snaga koja se ogleda u zrelosti i razumnom postupanju.
Preporuke za unapređenje položaja vjerskih zajednica
1. Nadležna ministarstva u Vladi Republike Srbije dužna su da ispitaju proces registracije dvije islamske vjerske zajednice, kao i daju jasan odgovor da li je prilikom ovog postupka prekšeno važeće zakonodavstvo Srbije i odgovarajuće međunarodne konvencije. Ukoliko se utvrdi da je bilo kršenja zakona, država je dužna da hitno reaguje kroz ispravljanje nezakonitog stanja i utvrđivanje odgovornosti za takve postupke.
2. Dok se ne utvrdi kako su registrovane dve islamske vjerske zajednice, država je dužna da uspostavi otvoren dijalog sa obe registrovane zajednice. Dijalog mora biti na osnovama ravnopravnog pristupa zasnovanog isključivo na zakonskim odbredbama. Predstavnici vlasti ne smiju ni u jednom trenutku da favorizuju neku od sukobljenih islamskih zajednica. Ovo uključuje i omogućavanje obijema zajednicama da ostvare prava koje vjerske zajednice imaju na osnovu pozitivnog zakonodavstva Republike Srbije (na primjer izbor vjeroučitelja, učešće u različitim državnim tijelima ili osnivanje fakulteta za islamske studije).
3. Postojeći Zakon o crkvama i vjerskim zajednicama je diskriminatoran i favorizuje sedam vjerskih zajednica koje je država odabrala i pobrojala u Zakonu. Ovakva situacija doprinosi daljem zaoštravanju sukoba unutar Islamske zajednice Srbije, jer samo ona zajednica kojoj država da prednost ima pravo na brojne beneficije i ostvarivanje posebnih prava. Ukidanje Zakona o crkvama i vjerskim zajednicama, osim što je u skladu sa zaštitom ljudskih prava svih građana Srbije i očuvanjem principa sekularnosti države, u velikoj mjeri bi pomoglo relaksaciji odnosa između dvije islamske zajednice u Srbiji. Ovaj potez nije sam po sebi dovoljan za rešenje problema podijele u Islamskoj zajednici, ali može predstavljati korak naprijed u pravom smjeru.
Preporuke iz oblasti ekonomije
1. Vlada Republike Srbije treba da ubrza realizaciju infrastrukturnih projekata (pre svega putne infrastrukture) u Sandžaku i preduzme sve što je u njenoj moći da se otklone prepreke za realizaciju postojećih inicijativa za ulaganje u infrastrukturu Sandžaka. Putna i željeznička infrastruktura u Sandžaku je u drastično lošijem stanju u odnosu na druge dijelove Republike. Najhitniji projekti obuhvataju pre svega povezivanje južnog i sjevernog dijela Sandžaka, rekonstrukcija puta Novi Pazar – Sjenica i nastavak izgradnje auto-puta koji povezuje Srbiju i Crnu Goru.
2. Politika ruralnog razvoja mora da bude jedan od prioriteta Vlade Srbije kada je Sandžak u pitanju. Potencijal ovog kraja kada je u pitanju proizvodnja hrane je nesporan, ali je pomoć Republike neophodna.
3. Pravosudni organi dužni su da sprovedu efikasne istrage o svim slučajevima zloupotrebe u privredi i privrednog kriminala, posebno u slučaju krivičnih prijava vezanih za sprovedene privatizacije.
4. Mora se što hitnije izraditi socijalna mapa Sandžaka i reformirati postojeća socijalna politika, kako bi se pomoglo najsiromašnijim građanima. Iako se ovo pitanje odnosi na sve građane Srbije, najviše koristi od reforme socijalne politike imat će građani najsiromašnijih općina, u koje spada većina Sandžačkih općina.
5. Izvršne sudske presude koje omogućavaju radnicima da ostvare svoja prava moraju biti odmah izvršene, a svi odgovorni za opstrukciju izvršenja moraju snositi zakonske posljedice.
Izvor: Sandzak.nl
