Štpci – gdje je moj sin?

0
3

„…Kao prvo, priznao sam sve, ali nemojte da mi stavljate na teret da sam ovog putnika ubio – ja jesam rekao da sam pucao u njega, da je on pao a posle jaukao i zvao majku upomoć. Kada je Milan Lukić izašao iz kuće i pitao je ko je pucao, ja sam mu rekao da sam pucao i pokazao u pravcu ovog ranjenog putnika. On mu je prišao i nožem, to jest vojničkim bajonetom (48) prerezao grkljan i rekao: ‘Ovako se to radi!'…“

Sandžak. Parče zemlje na ovom prolaznom dunjaluku. Bošnjaci. Ponosni moji dobri Bošnjani. Vjekovima istrajavamo, živimo, proživljavamo, na vjetrometini Balkana, u hladnom Sandžaku. Ponosni svojom vjerom u Boga jedinoga, Samilosnog, Svezanjućeg, svojim imenom i merhametlukom. O Bošnjani, vrijeme je svjedok, da su nailazile mutne vode, a sve je izgleda ovdje mutno, noći bez sna, šaputali, tiho govorili, nečujno, jer smo znali, da će nas pojesti mrak. A kada se spusti noć, zavlada šutnja, duša o čivluk obješena, zatvoriš oči i vidiš slike bradatih ljudi, krvoločnih mučitelja, tlačitelja, nevjernika, izgrdnika, progonitelja, ubica, prokletnika, bez srca, bez duše, pačarve ljudske, koji strah siju, u poljima smrti, željni osvete, bez razloga. Jeza te hvata, sna nema, preko usana izgovaraš šehadet, uzdaš se u Boga Jedinoga, tražiš spas i nadu. Okruženi tenkovima ćutali smo, pognutih glava, a ipak ponosni, jer smo Bošnjaci, odabrani, Bošnjani, kojima je Sandžak


Štrpci, gdje su: Esad, Iljaz, Fehim, Šećo, Rifat, Senad, hej, daj još njihovih, pa onda: Ismet, Halil, Adem, Muhedin, Safet, Džafer, Rasim, Fikret, Fevzija, Nijazim, Zvezdan, Jusuf i Toma?

u krvi, islam u srcu. O Bošnjani, varali su, gurali nas u zahać dunjalučki, puške nam dijelili, a onda nestajali, preko noći, bez traga. Gdje je puška, Murate? Daj pušku, bolje ti je. Ljudi, Allahom velikim se kunem – pušku nemam. Ubij Turčina, baliju, po tabanima, po glavi, vezuj za radijator, tuci, dok ne crkne, pseto, majku mu balijsku, muslimansku! Vidiš, Murate, ovako se igra kolo užičko. Ubij, ubij, ubij, dok ne crkne! Dok mu oči ne ispadnu, neka vidi, neka pamti, jer on života više nema!

Voz je stao. Kažu da je bilo naređeno. Stao. A gdje je, gdje je moj sin? Otišli su u onom pravcu. Kažu da je ih je vojska odvela. Bila je prozivka: Esad, Iljaz, Fehim, Šećo, Rifat, Senad, hej, daj još njihovih, pa onda: Ismet, Halil, Adem, Muhedin, Safet, Džafer, Rasim, Fikret, Fevzija, Nijazim, Zvezdan, Jusuf. Bio je i neki Hrvat, tako rekoše, čini mi se Toma.

Drhtali su. Gledali zbunjeno. Pognuto. Ponizno. Uplašeno, ipak su insani. Vojnici su se smijali, ispijali iz čuturice poduže gutljaje rakije, i trljali dlanove. Otišli su u onom pravcu…

Noć bez svjedoka. Krv. Bajoneti. Puške. Oni i dželati. Čuje se kuknjava, dozivanje. Majko! Majko… pomozi mi, Majko moja. U trenucima smrti. Bajoneta preko vrata. Dozivali su majku.

Nestali su bez traga. Drina je krvarila. Ostali su bez mezara. Svakih trideset godina borili smo se za opstanak na ovim prostorima.

Autor: Fahrudin Kladničanin

Izvor: Bosnjaci.net


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.