Sto godina autonomije Sandžaka

8
428

Redžepagići su dali trojicu paša: Ibrahim-pašu, Mehmed-pašu i Ali-pašu. Ali-paša Redžepagić je rođen 1816. godine u Gusinju. Vaspitan je u ratničkom duhu kako bi nastavio tradiciju slavnih predaka koji su 400 godina vladali krajevima od Skadra do Sjenice i Peći.

Bio je izuzetno obrazovan. Završio je visoke vojne škole u Istanbulu. Bio je kajmakam Sarajeva. Povratkom u Gusinje, 1852. godine postaje kajmakam Gusinjske kaze. Uživao je veliki autoritet. Prema stanovništvu je imao izuzetno korektan i pravedan odnos. Upravljao je ovim krajem preko trideset godina i služio četiri sultana: Abdul-Medžida, Abdul- Aziza, Murata V i Abdul-Hamida II. Posljednjem je otkazao poslušnost 1878., kada su velike sile, na pritisak Rusije, Plavsko-gusinjski okrug dodijelile Crnoj Gori.

BITKA NA PREVIJI 1854.

Dvije godine nakon što je postao gusinjski kajmakam, Alibeg je ustao u odbranu Plavsko-gusinjskog okruga. 1854. godine na brdu Previji kod Andrijevice nanio je crnogorskoj vojsci prvi veliki poraz. Na ovom brdu, u neposrednoj blizini Lima, pristigla je crnogorska vojska predvođena oficirima cara Nikolaja I da presiječe Bosanski drum koji je spajao Bosanski vilajet sa Istanbulom. U toku Rusko-Turskog iliti Krimskog rata (1853-1856), Rusija je huškala crnogorska plemena na otimanja teritorija u Hercegovini, Sandžaku i sjevernoj Albaniji. Nikolaj I je, da bi ih pridobio, poslao Proglas u kome je stajalo da nema mira dok za svoju moćnu imperiju ne dobije Hercegovinu, Bosanske ravnice i jedan dio Albanije. Danilo I Petrović je za komandanta ombiniranog odreda postavio serdara Jova Piletića. Njegov odred su činila plemena: Pivljani, Drobnjaci, Uskoci, Banjani, Župljani, Nevesinjci i Vasojevići. Nikolaj I je poslao pukovnika Jegora P. Kovalenskog da zapovijeda akcijom. Prema njegovomplanu, trebalo je krenuti 7.000 boraca iz crnogorskih brda i Hercegovine, doline Lima i Ibra u akciju presijecanja puta kroz Sandžak. Združene rusko-crnogorske snage su trebale s prostora Gornjeg Polimlja i Potarja krenuti dolinom Lima i Morače u pravcu Novog Pazara. Jake snage krenule su u pravcu Plava i Gusinja ne nadajući se nikakvom otporu. Alibeg je otkrio ovaj plan i utvrdio vojsku na brdu Previji. U bici koja je započeta oko Murine, a okončana na Previji, neprijatelju je nanijet težak poraz.

Nakon ovog događaja, došla je vijest da su evropske sile na Berlinskom Kongresu dodijelile plavsko-gusinjski kraj Knjaževini Crnoj Gori. Bošnjačko i Albansko stanovništvo se suprotstavilo tim odredbama.

TAČKA 28 BERLINSKOG UGOVORA

Plavsko-gusinjsko bošnjačko i albansko stanovništvo odlučilo je oduprijeti se odlukama Berlinskog kongresa i ne dozvoliti ulazak crnogorske vojske na svoju teritoriju. Glavni uzrok ovakve reakcije bio je strah od nasilnog pokrštavanja, oduzimanja zemlje i protjerivanja. Zločine vasojevićkih vojvoda 1856-1858. u Gornjem Polimlju, nisu zaboravili. Odmah su formirali Odbor narodnog spasa u koji su ušli najugledniji ljudi tog kraja: Ali-beg Redžepagić, Jakup Ferović, Jahja-ef. Mušić, Husein-beg Redžepagić, Bilal-aga Šehović, Omer Basuljević, Matko Laličić, Husein Bektešević, Sulejman Jasavić i drugi. Članovi odbora su dali besu da će oružjem braniti vatan.

Iako je Ali-beg Redžepagić organizirao Odbor narodnog spasa, mnogi su sumnjali u njegovu iskrenost. Sumnju je produbljivala činjenica da on, kao gusinjski kajmakam, mora biti lojalan sultanu koji je naredio da ovu teritoriju ustupe Crnoj Gori. U Ali-begu je proradio patriotski osjećaj, otkazao je poslušnost sultanu. Rastrzan između dužnosti i časti, opredijelio se za odbranu vatana.Tada je izgovorio čuvene riječi: Branit ću svoj vatan! Naime, malo prije Berlinskog kongresa u istanbulskom predgrađu Yešilkoy, održan je mirovni kongres na kojem je Aleksandar II dao na poklon Crnogorcima Bar, Ulcinj, Podgoricu, Kolašin, Žabljak, Plav i Gusinje, a crnogorski knjaz Nikola tražio još i sjevernu Albaniju, veći dio Novopazarskog sandžaka, Dukađin i Prizren. Bošnjačko i albansko stanovništvo se počelo organizirati kako bi se suprotstavilo tome. U Prizrenu je 10. 6. 1878. osnovana Prizrenske lige od 47 bošnjačkih i albanskih predstavnika. Donijeta je Uredbu o formiranju posebne vojske od 190.000 boraca i 380 bataljona. Na ovoj skupštini je prihvaćen program Taalimat/Instrukcije. Ali-paša je u ovom Odboru zauzimao značajnu ulogu. Dodijeljen mu je zadatak opće mobilizacije. Na samom početku formiranja pokreta otpora, kod Plavljana i Gusinjana je vladala velika sumnja u odlučnost Ali-paše da se stavi na čelo naroda koji se nije htio predati bez borbe. Historijska je činjenica da se on u početku kolebao, za njega je sultanova riječ bila svetinja, ali je smogao snage i u prijelomnom trenutku osjetio da narod ne priznaje odluku o predaji Plava i Gisinja i da neće živjeti pod krstom. Odluku da će braniti Plav i Gusinje i da otkazuje poslušnost Sultanu, Ali-paša je pismeno poslao u Istanbul: Uzvišeni Padišahu, do sada sam bio tvoj paša, a od sada sam svoj i svog naroda, ne dam Plava i Gusinja Crnoj Gori za života svoga! Ljut zbog otkazane poslušnosti, Abdul Hamid II šalje vojnu ekspediciju, na čelu sa Mehmed Ali-pašom da izvrši predaju Plava i Gusinja. Tadašnji kosovski valija, Hafiz-paša, pod čijom vlašću je bila i Gusinjska kaza, je također tražio od Glavnog odbora Prizrenske lige da se pokori sultanu. Komandant turskih askera Mehmed Ali-paša je morao izvršiti sultanovu zapovijed, iako je na Berlinskom kongresu, kao jedan od tri člana turske delegacije bio protiv odluke evropskih sila da se preda Plav i Gusinje Crnoj Gori. Glavni odbor Prizrenske lige je donio odluku da se on likvidira. Išlo se na to da se pronađe čovjek iz njegove pratnje koji će to obaviti. Pokušali su stupiti stupiti u vezu sa plavljaninom Krakićem. Međutim, on je odbio. Njegov rođeni brat, čuveni Šaban Krakić je ovo shvatio kao izdaju i sramotu, pa je riješio da ga ubije govoreći: Više volim svojega vatana i našega velikoga sibijana, no i tebe brata ko hajvana! U pratnji Mehmed Ali-paše bilo je sedam četa. U sukobu Plavljana, Gusinjana i Đakovaca na jednoj i turskih askera na drugoj strani, ovaj general je ubijen 8. 9. 1878. u Đakovici. Nakon propasti ekspedicije, na pritisak potpisnica Berlinskog ugovora, sultan Abdulhamid II šalje proslavljenog gaziju Ahmed Muhtar-pašu. On se sa 15 bataljona nizama stacionirao u Peći, Đakovici i Prizrenu, i blokirao glavne prilaze Plavu i Gusinju. Muhtar-paša nije krenuo na Plav i Gusinje, već se držao po strani. Oštro je reagirao na pritisak Crnogorske vlade da turska vojska treba što prije ući u Plav i Gusinje i predati joj ih. Pismeno se obratio ruskom konzulu u Prizrenu Jastrebovu: Crnogorci se ponašaju kao da traže da kokošku, koju smo ustupili, očupamo, ispečemo, začinimo, pa da im je takvu, gotovu, stavimo još u usta!

NOKŠIĆKA BITKA

Vidjevši da se Plav i Gusinje ne mogu dobiti diplomatskim putem, knjaz Nikola odluči da to učini vojno. Naredi vojnom ministru i vojvodi, popu Iliji Plamencu da, uz konsultacije s ruskim konzulom Joninom i pukovnikom Nikolajom Kautbarsom, preuzme rješavanje Plavsko-gusinjskog pitanja. Ministar Plamenac je naredio načelniku Vučiniću da u pravcu Plava i Gusinja uputi 12 bataljona sa 4.500 boraca. Borci su mobilizirani iz Vasojevića, Kuča, Moračana, Bjelopavlića i Bratonožića i Rovaca. U crnogorskoj vojsci se nalazio i izvjestan broj ruskih dobrovoljaca i oficira. Knjaz Nikola je za komandanta kombiniranog odreda postavio kučkog vojvodu Marka Miljanova. Samouvjereni Marko je, krajem oktobra i početkom novembra 1879., zauzeo dvije bošnjačke karaule, kod Pepića, 8 km sjeverno od Plava, i Gornje Rzenice. U novembru 1879., crnogorska vojska je dobila pojačanje od 1.500 vojnika. Ukupno ih je bilo 6.000. Vidjevši da se velika opasnost nadvila nad Plavom i Gusinjem, Bošnjaci i Albanci nisu sjedili skrštenih ruku. Bošnjaci Donjega Kolašina i Bijelog Polja predvođeni Fejzom Kalićem i hodžom Gušmirom napali su Crnogorce iz pravca Tare, izjavljujući da će, ako napadnu Plav i Gusinje, povesti 2.000 boraca na njih. Pljevaljski muftija Šemsikadić nije mogao pomoći, jer se njegova vojska, nakon tri mjeseca ogorčenih borbi s Austrijancima, morala povući a on se na nagovor pljevaljskih prvaka i poziv sultana morao odreći daljeg oružanog otpora mnogo moćnijim Austrijancima. Ali-beg Redžepagić je, kao jedan od najistaknutijih rukovodilaca Prizrenske lige, angažirao veliki broj Bošnjaka i Albanaca iz Lige za odbranu BiH. Mahmut-aga Bajrović iz Taslidže je izrazio solidarnost s borbom Plavljana i Gusinjana, žaleći što se ne može priključiti borbi zbog prisustva austro-ugarske vojske. Prije nego će doći do Nokšićke bitke, Ali-beg je pozvao glavare albanskih plemena Gaši, Rugova, Dukađina, Peći i Đakovice. Oni su se odmah odazvali pozivu. Albance iz Krastenica predvodio je Man Avdija, pleme Gaši Ali-Ibro, Pećance i Đakovčane Mahmudbegović i Saidbegović, a Rugovce Salih-aga.

Ne nadajući se da će Bošnjaci Plava i Gusinja pružiti veći otpor, Marko Miljanov je zauzeo sela Gornje Rzenice i Nokšiće, približivši se Plavu na samo nekoliko kilometara. Nakon ulaska u Nokšiće, pobjedonosno je izjavio: U Plavu ću ručati, u Gusinju večerati. Vijest da su Crnogorci zauzeli Nokšiće, Plavljanima je na sabah-namazu 4. 9. 1879. donijela jedna starica. Husein-beg Redžepagić je naredio pokret ka Nokšićima. U borbu su se uključilo i pleme Hot iz sela Kunja. Kula na Nokšiću gotovo bijaše zauzeta, ali iziđe jedna starica i viknu: Ti si Jakup Fero, a? Ti mi neki junak? Šta hoćeš u kuli, da pobjegneš! Mrčo, sram te bilo! Uđi da vidiš koliko sam ja glava otkinula! I žena pokaza… Čim je izišao iz kule, Jakup Fero gotovo za trenutak nestade… Kasnije mu je nađeno obezglavljeno tijelo prislonjeno o proške. U presudnom trenutku, Plavljanima su u pomoć pristigli Rugovci, oko 600 boraca. Oni su s bočne strane zauzevši selo Velika i opkoliše Crnogorce – što ovi nisu ni slutili. Kada su se protivničke strane susrele, razvio se krvavi četverosahatni boj. Hrabriji i vještiji Bošnjaci i Albanci su jataganima, noževima i sabljama uspjeli razbiti glavninu crnogorske vojske. Odbranu plavljanskog bajraka, nakon pogibije Omera Basuljevića, preuzeo je plavski muftija Jahja-ef., mula Jaho Musić. Iznenađeni dolaskom Rugovaca, Crnogorci su se dali u panično bjekstvo. Pokušali su se povući u Rzenice. Međutim, iz pravca Ječmišta i Velike stigli su Rugovci i Plavljani i nanijeli im veliki poraz. Marko Miljanov odstupi na desnu stranu, preko Lima. Bošnjaci su trčali, hvatali se u koštac sa Crnogorcima i zajedno nestajali u talasima nabujalog Lima, tako da su se na proljeće 1880. godine na obalama Lima mogli naći leševi mrtvih Bošnjaka i Crnogoraca. U trenutku kada je izgledalo da će i Marko biti živ uhvaćen, pomogao mu je Todor Vukov koji je predvodio Vasojevićki bataljon. On je napao s desne strane Lima i omogućio Marku da prepliva na drugu obalu. Marko se spasio držeći se za konjski rep. Uspio je preplivati Lim i doći do Todorovog položaja.

U Nokšićkoj bici učestvovali su samo Plavljani i Rugovci. Gusinjci nisu mogli stići na vrijeme. Neosporna je činjenica da je bitku predvodio Ali-paša koji je obezbijedio i ljudske i materijalne uvjete za pobjedu. Oduševljen hrabrošću vojnika, Ali-beg je preživjele i porodice šehida nagradio prodavši sve posjede na planini Stojčici i u selu Martinoviću. Historičar Vešović kaže da je stradalo 500 Crnogoraca iz plemena Kuča, Vasojevića i Bratonožića. Prema francuskom konzulu u Skadru Le Reu crnogorska strana imala je 700 poginulih, a branioci Plava i Gusinja 300-400 poginulih i ranjenih. Broj boraca na crnogorskoj strani prije bitke iznosio je 4.500, a na strani branilaca 1.500, kao i 600 Rugovaca. Ministar spoljnih poslova Kneževine Crne Gore, vojvoda Gavro Vuković kaže da je Vojna ekspedicija na Gusinje bila teža nego ijedna do tada… Naša vojska kojom su komandovali glasovite vojskovođe vojvoda Božo i vojvoda Marko Miljanov, bi satrvena na Nokšiće… Pred malim Plavom i Gusinjem, Crna Gora je u boju na Nokšiću doživjela najteži poraz u svojoj historiji postojanja i bačena je na koljena. Crnogorski knjaz Nikola nije se mogao pomiriti sa činjenicom da ne može zauzeti plodne ravnice gusinjske kaze, pa je po prvi put sakupio crnogorske poglavice da se dogovore kako da osvoje ovaj dio Sandžaka. Ni Ali-beg nije čekao da ga Crnogorci iznova napadnu. Sakupio je borce i krenuo na Crnogorce koji su se bili utaborili na Murini.

Nakon što je doživjela poraz na Nokšiću, crnogorska vojska se povukla u selo Murine. Ali-beg je znao da će Crnogorci krenuti čim prikupe nove snage, zato je odlučio da prvi napadne. Na Murini su se nalazile brigade Đura Petrovića, Miljana Vukova i Marka Miljanovog. Prije bitke, Knjaz je pozvao na mobilizaciju čak i djecu od 12 godina. Ali-beg je pozvao prvake albanskih plemena iz Đakovičke Malesije koji su odmah krenuli na Crnogorce. Do bitke je došlo 8. 1. 1880., 35 dana nakon Nokšićke bitke. Na crnogorskoj strani je bilo oko 4.000 boraca, a na bošnjačko-albanskoj 2.500. Bitka je trajala dva dana, ali nije bila tako žestoka kao na Nokšiću. Broj poginulih na obje strane je bio 400 boraca. Ali-beg je uspio s Murine protjerati Crnogorce i čak zarobiti rusku zastavu.

Ali-beg je bio kajmakam gusinjske kaze sve do 1880. Nakon Bitke na Murini, postaje miralem i sandžak-beg Pećkog sandžaka. Na toj dužnosti je ostao sve do smrti 1889. godine. Nakon poraza, na Nokšiću i Murini, Crna Gora i velike sile su shvatile da plavsko-gusinjsko pitanje ne mogu riješiti vojno, pa su, da bi udovoljili Rusiji, dali Crnoj Gori Ulcinj i njegovo zaleđe sve do Bojane.

Ali-paša je bio veliki borac za oslobađanje BiH od austrougarske okupacije. Usko saradjivao sa pljevaljskim muftijom Šemsikadićem. Obojica su bili za to da se u Bosni podigne ustanak po svaku cijenu.

UNAPREĐENJE U PAŠU

Vijesti o Pobjedi na Nokšiću i napadu na Previju kod Murine protutnjaše Evropom. Stambol je o tome u dva maha upoznat: odmah poslije Boja na Nokšiću i kada je Cetinjski dvor javio Sultanu da je Ali-beg napao njihovu vojsku na granici, nanijevši joj težak poraz i zarobio zastavu. Tražila se odgovornost za povredu granice.

Sultan Hamid naredi da se živ ili mrtav izruči taj neposlušni beg. Plavski i gusinjski prvaci savjetovahu Ali-begu da ne ide u Stambol, jer će mu Sultan glavu uzeti. On ipak odluči da krene. Amidža Mehmed-beg ga nasavjetova da uzme Emira, koji poznaje put i prilike u Stambolu. Znalo se da Sultan gaji simpatije prema tom momku, koji je bio u njegovoj ličnoj pratnji. Kasaba je gotovo zanijemila od iznenađenja zbog ove odluke.

Putovali su više od mjesec dana. Stambol ih je očekivao, jer se doznalo da sultan Hamid zove hitno na odgovornost Alibega i da ga je taj beg obavijestio da dolazi. Govorilo se da dolazi neobičan junak koji je u dva maha pobijedio crnogorsku vojsku i oteo zastavu. Sultan ga poziva da mu skine glavu, iako su, u zadnjih desetak godina, to jedine pobjede carske vojske. Nijedan pametan čovjek ne bi krenuo, a taj Ali-beg ide Sultanu Hamidu pod sablju… Narod danima istrčavaše stambolskim mahalama kao da dočekuje nekog cara.

Kada dežurna straža sazna da je pred vratima Ali-beg, razoruža ga, ali ubrzo ustuknu pred svjetinom koja zavika:

– Tako ti Allaha, Ali-beže, ne idi Sultanu, hoće da te objesi!

– Idem Sultanu, nek’ me njegova ruka liši života ako griješim!

Dok je čekao na poziv u Saraj, Ali-beg se zagledao u sliku ruskog cara nad visokom kapijom. Skinu je i pocijepa na oči okupljenog svijeta. Stražari su o tom drskom činu odmah obavijestili Sultana koji razgovaraše sa ruskim izaslanikom.

– Neka uđe taj pomamljeni beg, da mu skinem glavu!

Ali-beg uđe mirno i poselami Sultana. Kad zapazi da na carskoj stolici sjedi drugi čovjek, pogleda oštrim očima i povika:

– Čestiti Sultanu, tvoje je mjesto u vrhu! Taj čovjek što sjedi neka siđe sa carske stolice! Još Turska nije pala na koljena! Ovo je Stambol, a ne Moskva! A ti, neznani vladaru, siđi dolje, nije ti mjesto na carskoj stolici!

– Čestiti Sultanu, ja sam Ali-beg Redžepagić! Došao sam Vam na noge, da me pogubite!

Ruski izaslanik ustade zanijemio od čudna begovog postupka koji tako mirno dolazi pred sultanove noge i zahtjeva da ga usmrti; Tako nešto nije čuo a kamoli doživio.

– Svi osuđenici bježe od vladara, vojska ih tjera ili traže pomilovanje, a ti, hrabri Ali-beže, dođe da te Sultan strijelja… Junak si, bez obzira što si počinio. Ali-beže, zašto prekrši naređenje u dva maha? Zar nisam naredio da mirno predate Plav i Gusinje Crnoj Gori? A vi se upustiste u rat i mnogo glava se izgubi… Mjesec dana kasnije (8. 1. 1880), ti si bez povoda napao crnogorsku vojsku na granici i zarobio im zastavu. Zbog toga ću ti skinuti glavu!

Ali-beg podiže glavu, malo uznemireno, ali glasno i uvjerljivo reče:

– Odluku Berlina nisam mogao prihvatiti, kao ni prvaci i narod iz kojeg potičem. Morao sam narod da poslušam. Marko Miljanov je napao Plav sa preko 5000 vojnika. Morali smo se braniti. Boj na Nokšiću, čestiti Sultane, nije bio napad, već odbrana kasabe i naroda.

– Jedno vrijeme si bio čvrsto uz Prizrensku ligu. A? Znaš da Liga radi protiv Porte i diže bune po Kosovu?

– Bio sam u najužem tijelu Prizrenske lige… Dobismo pomoć od Rugovaca, Gasa i Đakovačke Malesije, jer bijasmo napadnuti od Marka Miljanova. Mjesec dana kasnije, na Murini osujetih njihove planove za ponovni napad, zato se prisjetih da napadnem crnogorsku vojsku kod Previje i otmem im zastavu. To sam i uradio i, evo, Vam, nudim tu zastavu! Tako spasismo naše gradove i narod.

– Šta će mi crnogorska zastava? – reče Sultan

– Da si barem pobijedio Ruse ili Austro-Ugarsku i donio mi njihove zastave… Ruski izaslanik skoči:

– Čestiti Sultan Hamide, ovo nije crnogorska zastava, već ruska! Naša… Sultan skoči. Uznemiren. Pokliknu, osmjehnu se i uzbuđeno podiže oči. Gotovo odsutno se zagleda kroz pendžer, prisjećajući se da prvi put za desetak godina sluša vijest o pobjedi. Nakon niza poraza Osman-paše kod Plijevne, sve paše su gubili ratove, osim ovog Ali-bega Redžepagića koji mu sada nudi i rusku zastavu. Ruski izaslanik je zavirivao zastavu, povremeno se iščuđavao velikoj hrabrosti Ali-begovoj da donese zastavu i dođe Sultanu na nož…

– Ovaj čovjek je junak kakvog u Turskoj carevini nemate! Da ste imali desetak ovakvih paša, Turska ne bi izgubila bojeve od Plijevne na ovamo… Ali-beg je junak van mjere! Vi ga zovete na sablju da ga usmrtite, on Vam donosi zastavu i dolazi mirno na pogubljenje, a mogao je da ne dođe. Molim Vas, poštedite mu život! Nagradite ga nečim krupnim. On nije izdajnik već izuzetan junak!

– Šta kažeš ti, Emire?– upita Sultan

– Mene odrediše da pratim Ali-bega… Napade crnogorsku vojsku bez objave rata i ote zastavu, ali to prvo uradi Marko Miljanov. Napade pred samu zoru kasabu bez objave rata. Za Boj na Nokšiću ima puno pravo, jer je Marko Miljanov napao, morali smo da se branimo…

Spolja dopirahu glasovi svjetine koja je molila Sultana da sačuva glavu Ali-begu. Ruski izaslanik ustade, skinu svoju sablju i pokloni je Ali-begu.

Sultan Hamid iznenađen držanjem ruskog izaslanika, a još više dostojanstvom Ali-bega, podiže se iz stolice, nasmijana lica priđe Ali-begu i reče:

– Htio sam ti skinuti glavu, Ali-Beže! A ti si me uzdrmao mirnim držanjem. U smrt te pozivam, ti dolaziš tako čudno… Kad vidjeh da je ovo ruska a ne crnogorska zastava, milo mi bijaše. Ovo je prva pobjeda poslije Plijevne. Čim si rusku zastavu oduzeo, znači u crnogorskoj vojsci je bilo i Rusa. Kako čuveni Osman-paša izgubi na Plijevnoj, već desetak godina nijedan paša ne dobi boj. Tvoje pobjede ulijevaju novu nadu poljuljanoj Carevini… Evo ti kolan i sablja, Ali-beže!

Sultan priđe i poveza mu kolan preko dolame koji se zasija kao nebeska mliječnobijela staza, iako je, zbog brojnih poraza, pašama zabranjeno da nose esarpe i sablje preko dolame.

Napolju se narod bijaše smirio. Doznalo se da je Sultan Alibegu ne samo sačuvao glavu, nego ga i unaprijedio u pašu davši mu Pećki i Plavsko-Gusinjski kadiluk.

 

 

Izvor: ligazasandzak.org


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

8 KOMENTARI

  1. Mir i s tobom, postcard.! Ne kaze se havijezan nego avizan ( obavijescen, svjestan). Ne mogu nista pitati ove sa SP, nijesmo na istoj talasnoj duzini.

    • Izvini ,al ovi u Pozaru Novom gradu kazu havijezan,il ja mozda tako cujem ? Sve nesto naopako pricaju ,kada treba slovo H nema ga , nestane, kao ono Aski tibunal, kada ne treba slovo H oni ga ubace.i jos neka slova…..Mozda je to lokal govor ,neka ispostava bosanskog jezika ?

  2. A zasto u skolskom predmetu zvani “Istorija” ne postoje ovi podaci?
    Zato sto nije odgovaralo srpskim akademicima tj, prekrajacima cinjenica u toj istoj istoriji?

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.