Stećci – autohtoni bosanski stil

1

Sandžak – Baština je uteg na nogama, krila na ramenima – M. Begić

Tri su koncepta umjetnosti bosanskih stećaka. Prva teza o stećcima se kreće u krugu fenomena – od prvog „otkrića“ stećaka putopisca Kuripečiča, zatim Alberta Fortisa, arheologa Arthura Evansa i Alojza Benca; književnik Miroslav Krleža piše Bogumilski mramorovi, istraživač Šefik Bešlagić: Stećci i njihova umjetnost, John V. A. Fine: Bosanska crkva… Tezu je, u svom feljtonu, formulirao historičar Enver Imamović: Enigma duga stoljećima. Druga je enciklopedijska teza, stećci su gotički stil koju je danas preuzeo historik D. Lovrenović u monografiji Stećci, s religijskim konceptom: Na jednoj ploči katedrale u Ventimigli, kod Genove u Italiji, predstavljeni anđeli s uzdignutim rukama (na stećcima) kao kod franjevaca kada mole Petra noster… On od autorice Marian VVenzel preuzima tezu kako bogumila nije ni bilo u Bosni, a istovremeno ignorira njen naziv Bosanski stil na stećcima i metalu. Po njemu su stećci svačiji, dodajem i ničiji, pa šta ko jami: da mještani uz lokalitet stećaka Radimlja salijevaju betonski križ; naredna je faza: sumnjiva kolektivna nominacija stećaka za UNESCO, ako ne i rasprodaja?

Treća je teza Marian VVenzel i moje malenkosti: stećci su bosanski stil. Prvi put se, ili prvi put iznosim tezu po kojoj stećci baštine umjetnost Asirije i Ilirije. Time stećci po sebi postaju ono što oni jesu, koju dokazujem tekstom i likovnim prilozima.

Zapadnjak umjetnost tumači nečim drugim vanjskim – kao kad se u matematici dijeljenje provjerava množenjem. Istočnjak svaku stvar tumači iz nje, iznutra – kao kada se glumac preseli u drugu ličnost, pa je tumači iz nje. Još ostaje mogućnost da sami stećci o sebi pro/govore iz sebe?

Prethistorijska baština: arhitektura i kiparstvo/reljef

Drugi primjer, ako bismo porijeklo stećaka tumačili nečim vanjskim, primjera radi kultom Mitre, onda kažimo da je i taj indijsko/perzijski Kult iz XIV stoljeća stare ere, da se u rimskoj umjetnosti nakon hiljadu petsto godina pojavio u bosanskom Jajcu i Konjicu, te u Engleskoj. I nikome ne pada na pamet da to negira, zašto? Zato što Kult, na svu sreću, nema nikakve mogućnosti da dobije prefiks religije ili nacije, kao što stećci imaju. Nadalje, ne bi se znalo da su prethistorijski Etrušćani s Orijenta da nisu iz Perzije u Italiju u arhitekturi prenijeli polukružni luk kojeg su Rimljani usavršili, stil romanike preuzeo a gotički stil transformirao u šiljasti luk. Upravo se otud perzijski stub i polukružni luk pojavljuju i na bosanskim stećcima.

Prastara skitska Perzija je kolijevka minijaturne plastike nazvane Životinjski stil, sjedilačka i kreativna monumentalne arhitekture: o tome naši prilozi nedvosmisleno govore. Također se ne bi znalo da su: bosanski heretici – maniheji iz Perzije, da iz nje nisu baštinili umjetnost Asirije i Perzije, koji su se u Bugarskoj/Makedoniji pomiješali sa bogumilima, a potom i sa Slavenima te se skrasili u srednjovjekovnoj Bosni za vrijeme Kulina bana i dobrijeh dana.
Proučavajući na nekropolama stećaka figurativne predstave Radimlje kod Stoca, Zgošće i Osetice, arheolog Alojz Benac piše: Na glavi sve muške figure imaju kape sa zašiljenim vrhom i krunastim produženjem pozadi. Ove kape mnogo liče na tzv. frigijske kape… Napominjem, u Frigiji se, prema legendi, pojavio Gordijski čvor, a la, rat je rat, stećci su stećci – Bosanski čvor. Frigija je graničila sa Asirijom i u svoje vrijeme joj je plaćala porez, što znači da su joj asirski reljefi bili na dohvatu ruke ili pogledu oka. Na kraju je Perzija ovladala Asirijom i baštinila njenu umjetnost, kada se javlja prorok/filozof Zaratustra kojeg nasljeđuje Mani – maniheizam. A poznato je da su u prošlosti e/migracije iz raznih razloga dovele do pokreta ljudi, religija, nauke i filozofije sa Istoka ka Zapadu, pa i umjetnosti, otud i semantički pojam indoeuropski.

Istovremeno su živjeli i stvarali Etrušćani u srednjoj Italiji i Iliri na zapadnom Balkanu i Bosni koje su snažni Rimljani oko nove ere pokorili. A što se unutar same Bosne tiče, zahvaljujući prije svega njima – domaćim Ilirima, doseljenim Gotima s područja Dunava i Maloazijskim arijancima u IV, te manihejima/bogumilima u XI stoljeću sa značajnom likovnom i kulturnom tradicijom, Slaveni u VII stoljeću dolaskom na Balkan završavaju skitski i započinju svoj sjedilački način življenja, izuzev jezika brojnosti, nisu imali likovnu i kulturnu tradiciju – oni su svoje ratnike sahranjivali s oružjem, konjem ormom, žene s nakitom, čija su tijela u raku zatrpavali zemljom i kamenjem. Stoga je uopće upitno, da li su njihove potrebe, ideje i realizacija bili stećci?

Na ovom prostoru su Iliri autohtoni živalj, zadržavajući stalni kontinuitet s nekim prethodnim kulturama. U Bosni, na Uni kod Bihaća grade sojenička naselja, urbano arhitektonsko naselje Ošanići kod Stoca… U kiparstvu su u glini modelirali i u kamenu klesali veliki broj reljefa na nadgrobnim stelama, na kojima su elementarnom snagom prikazivali domaće ljude u narodnim nošnjama i svoja božanstva.

Nudimo vam ilirsko–japodsku urnu za pepeo, crtežom na kamenu: Pet ženskih figura koje igraju u kolu. Isti je motiv i za istu svrhu, s pet figura, kao i na stećku Posmrtno kolo. Ilirska Božica Dijana, reljef iz Glamoča, na tronu, koji baštine kipari reljefa u Radimlji – Čovjek sa podignutim rukama; iako se radi o vremenskom razmaku klesanja od oko 1500 godina, nema ni potrebe ukazivati na sličan sadržaj i formu reljefa ovih figurativnih kompozicija.

Vizualno-estetska analiza sadržaja i forme umjetnosti stećaka se prvo bavi onim što je umjetničko ili kreativno: U stvaraocu se linija, kao i ukupan puni volumen/bareljef, prvo pojavi unutra u njemu, a zatim se ona realizira vani u svjesno i objektivno u opipljivo i materijalno. Pred nama je trodimenzionalni kameni stećak/sljemenjak i na njemu dvodimenzionalni bareljef, figurativna simetrična kompozicija sa tri figure, jedna velika – muška i ispod dva lakta ove – dvije manje ženske figure, kao u baštinskom reljefu Ilirske Božice Dijane; glavna je figura više lovac nego ratnik, više lebdi nego li što stoji, i to je ono što se vidi i što svi vide…

Drugi je plan estetski u kojemu dominira složeno pitanje inspiracije i simbola, prvo o inspiraciji: Inspiracija je nadahnuće u umjetničkom stvaranju, stanje u podsvjesnoj psihičkoj pojavi, koja dolazi iz mita, religije, prirode, društva i umjetnosti. Kako piše filozof Cassirer, kad umjetnik simbolista juri tamo amo, između to dvoje, obavljajući posao pomirenja, između čovjeka i njegovog svijeta». Dodirnimo ovdje simboličku skulpturu/arhitekturu Stonehege u Engleskoj,: iz prethistorijske simboličke umjetnosti koja se inspiriše prirodom, posvećena kultu Sunca, u kojoj se projicira harmonija Kosmosa. Znatno mlađi, srednjovjekovni stećci se inspirišu iz umjetnosti Orijenta i tla. Pripadaju umjetnosti «djetinjstva Bosne», sa simbolima «života i smrti». Figure na njima, kao i kod «crteža» djece, izražavaju subjektivnu -psihološku, a ne objektivnu – biološku proporciju.

Za razliku od inspiracije, simbol sugeriše, sluti i asocira na nešto drugo; da se vidljivim i osjetilnim izrazi nevidljivo predstava predmeta po analogiji (Kant). Simbol je posrednik između svijeta realnosti i svijeta duše. Protivi se konkretnom naturalizmu. Doživljava se svim osjetilima intuicije, jave i sna, nešto za nešto: kao što su simboli Zodijaka, kružna ploča je simbol sunca, simbolika brojeva 7 – dana u sedmici, lunarni simboli na stećku Kule 12 – mjeseci u godini…
Zato se u stećku, kao i umjetnosti uopće, nikad asocijacija, simbol i estetsko ne može dosegnuti pomoću misli i logičkih zaključaka, nego se ono samo može emocionalno doživjeti. Iako mi osjećamo da je jedna slika lijepa ili nije, nismo u stanju da kažemo i zašto. Istinito je ono što u stećku jest: ljudski duh, odjek bića koje iz njega izbija, na kojemu se reflektira i sjaji (Focht). Temeljni je zadatak umjetnosti da u pojedinačnom prikaže potpuno izmirenje ideje i tvari, da prikaže ideju kako se obrnula i snizila u tvar, ali i tvar kako se uzvisila u ideju – kaže Plotin. Tako unutarnje oko počinje gledati kad se vanjsko zatvori, i nastavlja, kako je rad u kamenom materijalu fizički ropski rad, Croce dodaje i unutarnja ekspresija. Prevedeno na stećke, to su heretičke praslike potsvjesnog i svjesnog. Estetska analiza je problem i za posmatrače i za kritičare i za tvorce. Kako je mali broj umjetnika i kritičara, tako je mali broj i gledalaca koji manje/više imaju talent da dožive estetsko. Miroslav Krleža, Bogumilski mramorovi: Bosna je sjedište manihejskog Antipape, njihovi stećci svjedoče jednu tragediju, ali njihove figure na njima ne kleče sklopljenih ruku u molitvi pred smrt, već pred inkvizitorima prkose. Robert Curtius ističe kako je: umjetnička kritika i sama umjetnost, kao što Rilke nastoji riječima izraziti ono što kipar Rodin izražava u mramoru – da vanjskoj stvarnosti kipa da unutarnju. Mak Dizdar, Kameni spavač, Zgiboh od čudne boli Ne probi me kopje ne ustreli strijela Ne posječe Sablja Zgiboh od boli Nepreboli… Davno ti sam legao I dugo ti mi je Ležati… Upravo je tu to ono estetsko u subjektu Krleže, Rilkea i Dizdara; upravo je tako, dok je još umjetnost izvan nas ne možemo je naznačiti kao lijepom, već tek kad uđe u nas, kad u nama izazove suglasje.

Lijepo je – po Kantu – ono što se sviđa samo po sebi, bez interesa za realnu egzistenciju i za posjedovanje. „U umjetnosti se analizira objektivna umjetnička kreativnost i estetsko pojavljivanje u subjektu posmatrača“ – Hartmann. Filozof Focht filozofu Hartmannu zamijera neuključivanje i trećeg plana estetske analize: intuicije i metafizike, što ovaj koncept uključuje.

U početku teksta stoji: da sami stećci o sebi pro/govore iz sebe? Iza i u stećku su kipari, gdje je realizirano jedinstvo u mnoštvu, bez čega sigurno nema ni umjetnosti. Izuzev estetskog osjećanja, o tome nam ni kipari ništa više ne bi mogli reći; kad su oni uistinu klesali samo ono što vide i kako to vide (Grlić), zasigurno i duboko genijalno sjećanje. Oni su govorili iz sebe i drugim – likovnim jezikom. Kako je nota znak a njen muzički ton izraz, tako su, uz pismo/epitaf/bosančica ase leži, likovni elementi: linija, ploha i volumen, te njihovi regulatori: ispupčenja i udubljenja, sjene i svjetla, simetrije, proporcije i kompozicije ritma i emocija složeni u harmoniju koja tvori likovni izraz – autohtoni bosanski stil.

Autor: Ragib Lubovac


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

1 komentar

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.