Postojanje para u onome što je Allah stvorio je prisutno u svijetu ljudi, životinja i biljaka. To je način kojeg je Allah, dželle šanuhu, odabrao za produženje vrste i umnožavanje, za nastavljanje života. Allah, subhanehu ve te’ala, je stvorio dvoje u paru i odredio im život, s tim što je čovjeka za razliku od drugih stvorio da svoje strasti upražnjava na dozvoljen način, precizno šerijatski određen.
Spajanje čovjeka i žene u islamu i njihov ulazak u bračnu zajednicu je učinjeno plemenitim djelom, zasnovanim na zadovoljstvu, na ponudi i prihvatanju i uz svjedoke. To je islamski zakon ulaska u brak i sve što je suprotno tome Allah, azze ve dželle, nije zadovoljan time. Brak u islamu je ibadet kojim čovjek upotpunjuje pola svoje vjere i na taj način se on sreće sa svojim Gospodarem u najčišćem liku. Zato se postavlja pitanje koga čovjek može da oženi i da li mu je dozvoljeno da se oženi nemuslimankom ?
Prije nego što odgovorimo na ovo pitanje, potrebno je ukazati na vrste nemuslimanki i kakav je šerijatski stav o njima. Postoje mušrikinje, neznaboškinje, otpadnice od vjere i sljedbenice Knige čiju osnovu vjere islam priznaje, a to su Jevrejke i kršćanke.
ZABRANA BRAKA SA MUŠRIKINJOM
Islam zabranjuje brak sa mušrikinjom, idolopoklonkinjom, mnogoboškinjom, a dokaz toga je slijedeći ajet: “ Ne ženite se mnogoboškinjama dok ne postanu vjernice; uistinu je robinja – vjernica bolja od mnogoboškinje, makar vam se i sviđala…” (Kur’an, II/221) ili “…U braku mnogoboške ne zadržavajte!…” (Kur’an, LX/10) Kontekst ovog ajeta, sure u cjelosti i njeni povodi objave ukazuju da se riječ “el-kevafir” u ovom ajetu odnosi na mnogoboške. Mudrost te zabrane je očita, a to je nemogućnost spajanja između islama i mnogoboštva, između akide u tevhid (Allahovu jednoću) i širka (pripisivanja Allahu druga). Mnogoboštvo nema knjige, niti poslanika što je u suprotnosti sa islamom. Zbog toga Kur’an zabranjuje brak sa mnogoboškinjama:
“…Oni zovu u Džehennem, a Allah voljom Svojom nudi Džennet i oprost…” (Kur’an, II/221) – što znači da se ne mogu izjednačiti oni koji pozivaju ka Džehennemu i Onaj koji poziva ka Džennetu.
UDAJA MUSLIMANKE ZA NEMUSLIMANA
Sva islamska ulema stoji na stanovištu da muslimanki nije dozvoljeno da se uda za nemuslimana, bio on mušrik (koji pripisuje Allahu druga) ili sljedbenik Knjige. Dokaz toga su riječi Uzvišenog Stvoritelja: “ O vjernici, kad vam vjernice kao muhadžirke dođu, ispitajte ih, a Allah dobro zna kakvo je vjerovanje njihovo, pa ako se uvjerite da su vjernice, onda ih ne vraćajte nevjernicima: one njima nisu dopuštene, niti su oni njima dopušteni…” (Kur’an, LX/10)
Mudrost toga je što muškarci vode brigu o ženama, a dužnost žena je da budu pokorne ljudima u onome što im naređuju od dobra, što pokazuje da su oni njihovi štićenici.
Nevjernik ne smije imati vlast nad muslimanom, jer Allah, dželle šanuhu, kaže: “…A Allah neće dati priliku nevjernicima da unište vjernike.” (Kur’an, IV/141)
Suprug koji ne vjeruje ne priznaje vjeru muslimanke, već niječe njenu Knjigu, poslanstvo Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, a kuća u kojoj je trajno razilaženje ne može opstati.
NEISPRAVNOST BRAKA SA NEZNABOŠKINJOM
Neznaboškinja je ona osoba koja ne vjeruje, koja ne priznaje Boga, poslanika, knjige, niti onaj svijet. Ona je preča da bude zabranjena od mnogoboškinje, jer mnogoboškinja vjeruje u Allahovo postojanje uz koje ona pripisuje Allahu druga božanstva. Mnogo je ajeta koji govore o mnogoboškinjama kao: “…A onima koji pored Njega uzimaju zaštitnike: “Mi im se samo klanjamo da bi nas što više Allahu približili…” (Kur’an, XXXIX/3).
Kada je zabranjen brak sa ženom koja u osnovi priznaje Allaha, azze ve dželle, kako da ne bude zabranjen brak sa onom ženom koja niječe sve što nije materija, što je van vidljive prirode, sa onom koja ne vjeruje u Allaha, dželle šanuhu, i u Sudnji dan, u meleke, knjige, i poslanike. Bez sumnje, brak sa takvom ženom je haram i neispravan.
Komunistkinja je ona koja je uporna u svom komunizmu, jer postoje muslimani i muslimanke koje prihvataju komunističke materijalističke poglede na život, a da ne znaju njegovu suštinu. Takvi su prevareni od strane onih koji pozivaju u ekonomski napredak i oni nemaju veze sa vjerom. Takvim ljudima je potrebno objasniti šta je vjera, a šta nevjerstvo, pa ko nakon toga od njih bude ustrajan u nevjerstvu, on je kafir, nad njim se sprovode zakoni nevjernika dok je živ i kad umre (ne smije se ukopati u muslimanske kaburove).
OTPADNICA
Svaka osoba koja je nakon vjerovanja izašla iz islama smatra se otpadnicom, svejedno da li ona prihvatila neko drugo vjerovanje ili ne, bila sljedbenik neke druge knjige ili ne. U grupu otpadnika od islama spadaju komunisti, kršćani, Jevreji, budisti, behaije, ahmedije, krišne (hare krišne), jehovini svjedoci i drugi, kao i oni koji su napustili vjeru islam.
Islam nikoga ne prisiljava da uđe u njega, ali osoba koja prihvati islam samovoljno nije joj dozvoljeno da ga napusti.
Onaj koji otpadne od vjere i umre kao takav, sva njegova dobra djela koja je uradio se ne prihvataju i zaslužuju vječnost u Džehennemu, kao što kaže Uzvišeni Allah: “…A oni među vama koji od vjere svoje otpadnu i kao nevjernici umru, njihova djela biće poništena i na ovom i na onom svijetu, i oni će stanovnici Džehennema biti, u njemu će vječno ostati.” (Kur’an, II/217)
Na ovom svijetu, otpadnik ne zaslužuje nikakvu pomoć društva i nije dozvoljeno da se uspostavi brak između muslimana i otpadnice, niti između muslimanke i otpadnika. Takav brak je neispravan, a ukoliko nakon bračnog ugovora jedan od supružnika otpadne od vjere, između njih dolazi do rastave i u tome je ulema jednoglasna.
NEISPRAVNOST BRAKA SA BEHAIJKOM, SLJEDBENICOM HARE KRIŠNE ILI JEHOVINIH SVJEDOKA
Brak sa behaijkom, iako je ona u osnovi bila muslimanka, je neispravan jer je ona otpadnica, a brak sa otpadnicima je zabranjen. Općepoznato u islamu je da se svako poslanstvo nakon Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, odbija. Allah, dželle šanuhu, je zapečatio poslanstvo, upotpunio Svoju vjeru i blagodat, pa kaže: “A onaj ko želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onom svijetu nastradati.” (Kur’an, III/85)
Na osnovu toga, nije dozvoljeno uspostavljanje braka sa spomenutim sljedbenicama behaija, hare krišne i jehovinih svjedoka. Takav brak je šerijatski neispravan i naređuje se rastava braka.
STAV ISLAMSKE ULEME PO PITANJU BRAKA SA KRŠĆANKOM I JEVREJKOM
U osnovi, islamska ulema dozvoljava brak sa ehlu-kitabijkom (sljedbenicom knjige, kršćankom i Jevrejkom).
Allah, dželle šanuhu, je dozvolio muslimanima da jedu hranu ehlu-kitabija i da se žene od njih. To je sadržano u jednom ajetu koji je objavljen među posljednjim ajetima Kur’ana. Kaže Uzvišeni Allah: “…i dozvoljavaju vam se jela onih kojima je data Knjiga, i vaša jela su njima dozvoljena, i čestite vjernice su vam dozvoljene, i čestite kćeri onih kojima je data Knjiga prije vas, kada im vjenčane darove njihove date s namjerom da se njima oženite, a ne da s njima blud činite i da ih za priležnice uzimate…” (Kur’an, V/5)
STAV IBN-OMERA I NEKIH MUDŽTEHIDA
Sa ovim stavom islamske uleme ne slaže se ashab Abdullah ibn-Omer, radijallahu anhu, i smatra da brak sa ehlu-kitabijkom nije dozvoljen. Bilježi Buharija da je Ibn-Omer upitan o braku sa kršćankom i Jevrejkom. Rekao je: “ Zaista je Allah zabranio (da ženite) mušrikinju pored mu’minke (tj. riječi Uzvišenog: : “Ne ženite se mnogoboškinjama dok ne postanu vjernice…”) i ne znam da postoji veći širk od njenih riječi da je Isa njen Gospodar, a on je rob od Allahovih robova.”
Neka ulema uzimaju Ibn-Omerove riječi za dokaz pokuđenosti braka sa ehlu-kitabijkom, a ne zabrane. Međutim, jasno se vidi iz njegovih riječi da se one odnose na nešto više od pokuđenosti.
ISPRAVNOST MIŠLJENJA ISLAMSKE ULEME
Stav islamske uleme po pitanju ženidbe sa ehlu-kitabijkom je ispravan zbog jasnoće spomenutog ajeta iz sure El-Ma’ide. To je mišljenje većine uleme, tabi’ina i mudžtehida, ali su oni dozvolili brak sa njima pod određenim uslovima bez kojih se ne može sklopiti brak sa ehlu-kitabijkom.
USLOVI ZA SKLAPANJE BRAKA SA EHLU-KITABIJKOM
Kako smo prethodno objasnili ispravno mišljenje je da je brak sa ehlu-kitabijkom u osnovi dozvoljen, kako bi se ona pridobila za islam. Ali, da bi se mogao skopiti taj brak potrebno je ispuniti slijedeće uslove i oni se ne smiju zanemariti:
Prvo: Uvjerenje da je ona ehlu-kitabijka, tj. da vjeruje u nebesku vjeru, odnosno da je kršćanka ili Jevrejka, da vjeruje u Allaha, azze ve dželle, Njegove objave i drugi svijet, a ne da je neznaboškinja, otpadnica od vjere, ili da je nevjernica. Poznato je da se u svijetu u kojem danas živimo ne može smatrati kršćankom svaka osoba čiji su roditelji kršćani. Ona može biti komunista sa materijalističkim pogledima na život, jehovin svjedok…
Drugo: Da bude čedna i poštena, jer islam ne dozvoljava svaku kitabijku, već je dao uslov: “i čestite kćeri onih kojima je data Knjiga prije vas…”. Ibn-Kesir kaže da se ovim ajetom želi ukazati na čedne kćeri koje se čuvaju od zinaluka, kao što je potvrđeno u drugom ajetu: “…kada su čedne i kada javno ne čine blud i kada tajno ne žive s ljubavnicima…” (Kur’an, IV/25) Muslimanu nije dozvoljeno da se ženi osobom koja će svoju čast dati drugom, već on mora ženiti osobu koja je moralna, čista i daleko od sumnjivih stvari.
Došao je neki čovjek Hasanu El-Basriju i pitao ga da li je dozvoljeno muslimanu da se ženi sa kitabijkom, pa mu je rekao: “Šta mu je da uzima kitabijku, a Allah je dao dovoljno muslimanki.
Međutim, ako mora da to uradi, onda nek gleda da li je čedna.” Čovjek je upitao: “ A koja je to koja nije čedna ?” Rekao je: “ To je ona koja slijedi čovjeka kada baci oko na nju (koja je imala prije “prijatelja”).
Nema sumnje da je čestitih danas veoma malo i predstavljaju rijetkost, nažalost. Na to ukazuju mnoge knjige, izjave i statistike od njih samih. Ono što mi nazivamo djevičanstvom, čednošću, poštenjem i čašću, to kod njih nema nikakve vrijednosti, jer djevojka koja nema “prijatelja” biva ismijavana od drugih, od svoje porodice i bližnjih.
Treće: Da ne bude iz naroda koji je neprijateljski raspoložen prema muslimanima. Zbog toga je određeni broj fakiha napravio razliku između braka sa zimmijjom (onom koja živi u sklopu islamske države plaćajuci džizju) i onom čiji su pripadnici u ratu sa muslimanima. Oni su dozvolili brak sa zimmijjom, a zabranili sa drugom. Kaže Ibn-’Abbas: “Neke kitabijke su nama dozvoljene, a neke nisu, zatim je proučio ajet: “ Borite se protiv onih koji ne vjeruju u Allaha niti u Dan posljednji i ne zabranjuju ono što Allah i Njegov Poslanik zabranjuju i ne ispovijedaju vjeru istine – od onih kojima je data Knjiga -, sve dok ne dadnu glavarinu (džizju) iz ruke i budu oni poniženi.” (Kur’an, IX/29) – pa brak sa ženama zimmijja koji žive u sastavu islamske države i plaćaju džizju je dozvoljen, dok je zabranjen brak sa onima koji ne daju džizju.
Razlog toga je što njihov narod ratuje protiv muslimana, poput Srba i Hrvata koji ratuju protiv nas i ni u kom slučaju muslimanu nije dozvoljeno da se ženi od njih.
Nema sumnje da je misljenje Ibn-’Abbasa i njemu sličnih ispravno, a Allah, dželle šanuhu, je učinio tazbinstvo jednom od najjačih veza među ljudima i ono slijedi rodbinsku vezu, kao što kaže Allah, subhanehu ve te’ala: “ On od vode stvara ljude i čini da su rod po krvi i po tazbinstvu…” (Kur’an, XXV/54) – pa kako da se ostvari ta veza između muslimana i onih koji ratuju protiv njih ? Kako musliman može sebi dozvoliti da njegovoj djeci budu daidže, tetke i djedovi od takvih ljudi, a pogotovo kako može sebi dopustiti da mu jedna od njih rađa i odgaja djecu njegovu ? Zar on može biti siguran da ona neće izdati njega i njegov narod ? Primjere toga imamo pred sobom, da li smo već zaboravili i da li da ponavljamo istu grešku ? Potvrdu toga imamo u slijedećem ajetu: “ Ali vam zabranjuje da prijateljujete sa onima koji ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg izgone i koji pomažu da budete prognani. Oni koji prijateljuju s njima sami sebi nepravdu čine.” (Kur’an, LX/9)
Na osnovu ovoga, u vremenu u kojem mi živimo nije muslimanu dozvoljeno da se ženi kršćankom ili Jevrejkom, dokle god je rat između nas. Srbi i Hrvati su okupirali našu zemlju, a Jevreji su zauzeli Palestinu gdje svakodnevno ubijaju muslimane, ve la havle ve la kuvvete illa billah.
Četvrto: Da se iza tog braka ne krije šteta, vidljiva ili moguća da se desi. Ukoliko se tim brakom nanosi opća ili pojedinačna šteta, taj brak je haram i što je veća šteta veća je i zabrana takvog braka. Resulullah, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kaže: “ Nema nanosenja štete niti uzvraćanja sa štetom ”.
Štete koje se kriju iza braka sa nemuslimankom su slijedeće:
– Širenje braka sa nemuslimankom, a time se nanosi šteta muslimankama, a pogotovo što je procenat žena veći od procenta muškaraca. Ukoliko bi ženidba muslimana sa nemuslimankom postala uobičajena pojava, to bi značilo sprečavanje udaje muslimanki, a pogotovo što je islamski propis višeženstva kod nas zanemaren. Neudaja vodi i ka razvratu među ljudima, a muslimanki nije dozvoljena udaja osim za muslimana. Nema rješenja tog problema osim sa obustavom ženidbe sa nemuslimankom.
– Brak sa strankinjom predstavlja veliku opasnost, kao brak Bošnjaka sa kršćankom iz Evrope, Amerike ili Australije. Ta opasnost je uočljiva svakoj osobi koja zrelo razmišlja. Zamislimo da Bošnjak oženi djevojku koja nije njegove vjere, ne govori njegovim jezikom, pripada drugom narodu, tradiciji, običajima, mentalitetu. Život sa takvom ženom je težak, ona ne može da lahko prihvati da živi u Bosni i Hercegovini, a iako bi živjela ne može prihvatiti način našeg života i kada otac posjeti svoga sina uvidi da ga je izgubio, a ko je tome kriv ? Gdje nema selama, nema ni selameta. Nevolje se povećavaju kada se rodi dijete koje se većinom odgaja na način kako majka želi, jer je ona više uz njega i djeluje više na njega, pogotovo kada žive u njenoj zemlji i među njenim narodom. Tako djeca odrastaju u (ne)vjeri majke, vrednuju njene vrijednosti, shvatanja i tradiciju. Možda će na kraju ta djeca nositi samo ime muslimansko, ako ga na samom početku nisu izgubila. Time mi gubimo svoju djecu, ako ne i njihove očeve.
Na kraju, kada je islam dao olakšicu u ženidbi sa kitabijkom uz spomenute uslove, imao je u obziru dvije stvari:
1. Kitabijka je u osnovi pripadnica nebeske vjere i ona kao i muslimanka vjeruje u Allaha, objavu, drugi svijet, moralna je… To čini razdaljinu između nje i muslimanke veoma malom, jer islam u osnovi priznaje njihovu vjeru (ukoliko se ona podudara sa vjerovanjem Isaa, alejhisselam).
2. Takva kitabijka, ukoliko živi sa muslimanom koji se pridržava svoje vjere i sredini gdje se poštuju islamski propisi, vremenom pod uticajem sredine očekivati je da postane muslimanka po ubjeđenju i djelima. Ako i ne prihvati islam, što ima pravo jer se ne prisiljava u islam, onda ona prihvata islamsku tradiciju i moral. To znači da se vremenom kitabijka utapa u novu sredinu prihvatajući nove norme ponašanja.
Na taj način ona ne može uticati na muža, niti na djecu, jer sredina u kojoj živi je jača od bilo kojeg njenog pokušaja. U tom slučaju, snaga čovjeka je mnogo veća, njegova ljubomora prema vjeri, ponos koji nema granice, kao i njegova težnja za pravilnim odgojem svoje djece gdje je nemoguće da žena ima svoga utjecaja. U vremenu u kojem živimo moramo priznati da je djelovanje žene mnogo jače, a posebno žene sa Zapada, gdje je čovjek nemoćan pred njom.
Takođe, da li danas postoji mjesto gdje vlast pripada muslimanima ? Društvo koje se brine za islam, njegovu akidu, moral, tradiciju, za islam u općem smislu riječi, danas ne postoji.
Ukoliko ne postoji društvo koje će obezbijediti pravilni islamski odgoj, onda trebamo to ostvariti u porodici kako bi nadoknadili bar jedan dio manjkavosti u društvu.
Kada pogledamo u porodicu u kojoj majka nije muslimanka, u kojoj se otac ne brine šta će sinovi i kćeri raditi, niti njihova majka, onda za takvu porodicu možemo reći da je zatvorila vrata islamu.
Ne zaboravimo, koliko god neki davali olakšice za ženidbu sa nemuslimankom, među njima nema razilaženja da je brak sa muslimankom preči i bolji iz više razloga. Takođe, ukoliko su oba supružnika iste vjere to im olakšava razumjevanje i život im čini sretnijim.
Ne samo to, već se islam ne zadovoljava ni sa sklapanjem braka sa bilo kojom muslimankom, već podstiče na brak sa muslimankom koja je vjernica, koja teži za sticanjem Allahova zadovoljstva, koja izvršava dužnosti prema mužu i koja čuva sebe, mužev imetak i djecu.
Lijepe li su riječi Resulullaha, sallallahu ‘alejhi ve sellem: “ Žena se uzima zbog četiri stvari: zbog njenog imetka, zbog njenog porijekla, zbog njene ljepote i zbog njene vjere. Pa se ženi sa onom koja je u vjeri jaka, nećeš propasti.” (Buhari i Muslim)
Kao što kaže Resulullah, sallallahu ‘alejhi ve sellem: “ Dunjaluk je naslađivanje, a najbolja slast na dunjaluku je dobra žena.” (Muslim)
Za kraj, navodimo hadis koji nam daje sliku dobre žene: “ Rečeno je Resulullahu, sallallahu ‘alejhi ve sellem: “ Koja žena je najbolja ?” Reče: “ Ona koja razveseli (muža) kada je pogleda, koja mu se pokori kada joj naredi, i koja čuva svoju čast i imetak ne suprostavljajući mu se radeći ono što on mrzi.” (En-Nesai)
ZAR DA ZABORAVIMO !?
Jetimi i djeca poginulih boraca u BiH
U Bosni i Hecegovini prije srpske agresije nije bilo više od 1954 jetima, od čega je 1575 bilo bez oba roditelja. Danas u BiH ima vise od 60.000 jetima od čega je 34.000 djece poginulih boraca. Neka od ove djece žive kod svoje rodbine u nepovoljnim životnim uslovima, bez grijanja, vode, a takođe im nedostaje hrana i odjeća, a da ne govorimo o školskom priboru i opremi.
Mada je Visoki saudijski komitet u bliskoj prošlosti preuzeo brigu o 6.000 jetima i trudio se da preuzme jos 4.000 bio je to, ipak, mali broj s obzirom na 54.000 nezbrinutih jetima. Ovdje želimo istaći da zapadne humanitarne organizacije običavaju da samo uz kršćanske praznike i uz veliku medijsku pompu, pošalju muslimanskoj djeci u Bosni paketiće pune krstova. Nažalost, mnogi muslimani u BiH bivaju prevareni takvim paketićima i dobivaju dojam da se pošiljaoci tih paketića brinu o bosanskoj djeci što je najčešće zabluda.
