Knjiški, riječ domovina označava odnos ili vezu izmedju ljudi i porostora. Ako se okolnosti mijenjaju, istorijsko-geografski parametri se takodje mogu mijenjati. Zbog toga, pojam domovina, intimistički se često može odnositi na odredjeno područje, krajolik, selo, grad, narod, jezik pa čak i vjeroispovjest. U osnovi, domovinom se ne mora smatrati čak ni odredjeno mjesto, već taj pojam u sebi može sadržati cjelinu okolnosti u kojima odredjena osoba odrasta, pritom stvarajući jednu neobjašnjivu simbiozu izmedju čovjeka i prostora koji ga je učinio takvim kakav on jeste.
Iako bi ovakav pristup trebalo da označava konstante o pojmu domovine, današnje vrijeme a posebno onaj realni život kojim živimo, ozbiljno nas stavlja pred dilemom da li zbog svojevrsnog socio-hendikepa, čovjek uistinu može da živi i bez domovine. Znam da je apartrid, lice bez državljanstva, ali čak i on u nekom smislu mora imati domovinu. Nekada je to samo podatak iz lične isprave o tome gdje je rodjen, jezik kojime se služi pa čak i rasa kojoj pripada ili boja kože u kakvoj je rodjen. Ako mu sve to ne ispunjava kriterije sa početka ove priče, pitamo se šta to u stvari beše njegova domovina ? Najprije, to je ona zemlja, grad, mjesto, pa čak i poslovodja ili komšija koji mu život znači. Možda, njegov zamišljeni odnos prema onome što ga životno ili pak pretežno vezuje za odredeni prostor, i ako ga tako ne zove, je u stvari ono što bez dileme on može smatrati domovinom.
Bez pretenzija da se bavimo sociološko-pravnim teorijama, ali u namjeri da kako – tako dodjemo do što jasnijeg ili životnijeg odgovora na pitanje – šta je to u stvari domovina, a sve u namjeri da temu spusitimo na realno tlo, poslužićemo se zamišljenim razgovorom sa tri isto tako zamišljena čovjeka.
Ako bi kojim slučajem, ali zavisno gdje, sreli bihorca, gusinjca ili pak rožajca i pitali svakoga od njih, šta smatra svojom domovinom, dobili bi veoma zbunjujuće odgovore: Od onoga što mu je otac rodjen u Gusinju a on u Bruklinu, u Gusinju bi dobili odgovor da mu je Amerika domovina, ali isto to ako bi ga pitali u Bruklinu, njegova domovina bi bilo Gusinje. Petnjičanin rodjen u Luksemburgu, u Petnici bi nas razložno uvjeravao da mu je Luksembrg a u Luksemburgu, da mu je Petnjica domovina. Kada je riječ o rožajcu, stvar je nešto složenija i značajno realističnija.
Zbog nepravde, ali isto tako valjda i istorijske anateme, za mnoge iz domovine Crne gore, i ako on to uistinu nije, rožajac je “turčin”. Ako podješ u Istambul i tamo potražiš bivšeg rožajca, kome je, valjda zbog što brže asimilacije, administrativno oduzeto i dato drugo prezime, koji se izgonom ili “svojom voljom”, tamo našao da živi i umre, dobićeš odgovor da je on muhadžer (stranac) i tamo i ovamo. Ali i ako je odavno tamo gdje je vremenom dobio čak i praunuke, na svadbi praunuka, po svemu što se tu i kako dogadja, osjetićeš se kao da si u Rožajama. Šta je sad tu njegova domovina, skoro da se razuman odgovor nemože dobiti. Po svemu sudeći, za one starije, domovina je ono što su ostavili, za mladje ono čemu životno nijesu srasli, ili pak u zbilji za sve njih ni jedno ni drugo.
Negdje od početka sedamdesetih prošloga vijeka, ili od vremena kada se u Rožajama osjetno sve teže i teže živjelo, preko državno-zavodskih službi a kasnije dovijajući se kako se znalo i umelo, čak šta više i brakovima koji to uistinu nijesu, za mlade rožajce.
Njemačka je postala i sve ove godine ostala obećana zemlja. Interesantan ali istinit je podatak lokalne Western-Union agencije, (to je najskuplji način prenosa novca) koja kako kaže još uvijek nije evidentirala skoro nijednu novčanu pošiljku iz Turske, ali kada je riječ o Njemačkoj, podatak govori, da svake godine u Rožaje pristigne preko dva miliona eura. Praktično ispostavlja se, da rožajac, bilo onaj što je natjeran da ode ili onaj što je ostao, plaća staru i tešku tursku mjenicu bez pokrića. Snabdeveni udžbeničkim znanjem o “satanističkoj” ratnoj Njemačkoj, odlazeći u njemačku zbog potreba rada, nailalzili su na onu drugu Vilibrantsku Njemčaku koja se pretvorila u zemlju majku i zemlju izvora života, ali ne samo rožajcima već i svima koji su zbog hljeba krenuli na neizvjesni put. U znak zahvalnosti ili za uzvrat, svi oni, mukotrpno su gradili svoje povjerenje a s godinama, sticanjem porodica i prihvatanjem načina življenja, postajali su dio društva zemlje koja im je dala životnu šansu. Bez sumnje, svako od njih ima svoju životnu priču a u svima, sadržan je jedinstven odgovor – Nemačka je nesebično i na najbolji način, dajući im mogućnost da rade i zarade, nesebično pomogla ljude ovih prostora. Tako postajuči isitnskom domovinom nebrojenih ljudi, i ako oni svoje domovinske emocije cijepaju na dvije polovine – onu koja ih je izrodila ali i “izdala” i onu stečenu, koja im je pružila sve što na suprot u zemlji svog porijekla, nijesu mogli imati pa da su živjeli i tri života.
Neodoljivo, trebalo bi, da je domovina ono mjesto ili država koja čovjeku kao jedinki nesebično pruža svaku zaštitu, daje šansu, vjeruje mu, a za uzvat on je za nju spreman i život položiti. U nadi da sam makar do nekle približio suštinu realnog poimanja pojma domovine, ostaje da svaki pojeodinac, slijedeći sopstvena osjećanja prema zemlji koja ga je iznjedrila, iznadje pravi odgovor. Ali jedno je sasvim tačno, tj. da svaka odnarodjena vlast u dugom vrmenu njenog trajanja, posebno ona koja je zaboravila čovjeka, daje najjbolji “doprinos” da tražeći svoju domovinu, svako od nas, pritom ostajući bez svoga tla i nade, gleda – negdje tamo daleko, daleko gdje tudje sunce grije.
Nije zabilježeno da je igdje na svijetu ko podigao spomenik državi, ali kada bi se to moglo a trebalo bi u ovom slučaju da može, u centru Rožaja bi valjalo podići spomenik državi Njemačkoj – bio bi to svojevrsni gest zahvalnosti koji bi se morao poštovati.
Autor: Velija Murić, advokat – izvršni dir. Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskh prava
Aferim.