Šta za Bošnjake uopće znače rezultati nedavnih izbora u Srbiji

0
13

Piše: Akademik Muhamed Filipović

Šta za Bošnjake uopće, posebno one koji žive na prostoru sadašnje države Srbije, ali i za Bosnu i Hercegovinu znače rezultati nedavnih izbora u Srbiji

Akademik Muhamed Filipović
Akademik Muhamed Filipović

U brojnim komentarima i izjavama koji se mogli čitati i čuti, a koji su davani povodom rezultata nedavnih  prijevremenih izbora za parlament Republike  Srbije, niko od onih koji su o tome pitanju govorili nije dao bilo kakvu dublju i relevatniju analizu asituacije, razloga i motiva ranijeg održavanja, ali i rezultata tih izbora. Nije još uvijek data nikakva  potpuniju i pogotovo kritička ocjena niti je  bilo ko pokušao analizirati i utvrditi dublje  značenja konteksta tih zbivanja i cijelog procesa koji se još od zadnjih predsjedničkih izbora u toj zemlji odvijao. Nema analize ni  vanjskih ni unuitarnjih političkih okolnosti i razloga donošenja odluke da se upravo sada organiziraju prijevremeni izbori, odnosno jesu li ti izbori organizirani da bi se Srpska Napredna Stranka oslobodila balasta socijalista ili je to učinjeno u cilju oslobađanja puta ka Europskoj Uniji, a pogotovo nigdje nije poklonjena nikakva pažnja niti je ocijenjeno značenje i mogući utjecaj i ranijih predsjedničkih i sadašnjih parlamentarnih izbora na položaj Sandžaka i Bošnjaka u toj zemlji. Pogotovo je bilo nemoguće pročitati iole relevatno i sadržajnije razmišljanje o tome dali uopće, zaokret srpske politike od otvorenog, ali duboko i politčki i drugačije korumpiranog  demokratizma koji je neuspješno i sa gafovima sličnim onima koje je proizvodio bivši ministar vanjskih poslova Tadićeve vlade, pokušavao naći most između srpskog nacionalizma i europeizma, kao tipične srpske varijante savremenih političkih ideja koje dominiraju na Balkanu, ka homogeniziranom nacionalizmu kojemu se nudi da svoje temeljne ambicije zadovolji i osigura u savezu sa zapadnim zemljama, a da ujedno očuva specifične odnose sa Rusijom, a pogotovo nije dato objašnjenje o četvorokutu koji je za punu realizaciju svake europske strategije na ovim prostorima   moguće realizirati samo ako se uspostavi produktivna politička veza između Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore, a ta veza podrazumijeva  rješavanje mnogih problema koje je proizvela srpska agresija na ovim prostorima i posebno  paralelizma položaja  Republike Srpske i Sandžaka. Naime, ako se bude želio postići istinski i stvarni pomak u odnosima Bosne i Hercegovine i Serbije tada je nemoguće izbjeći da se postavi i ovo pitanje, bez obzira na činjenicu da dosadašnje bosanskohercegovačke vlasti nisu to pitanje htjele ili smjele javno postaviti. Šta više, nigdje se ni ne spominje taj položaj i odnos kao dio ukupne problematike srpskog političkog i društvenog stanja i relacije tog stanja naspram Bosne i Hercegovine i stanja Bošnjaka kao naroda koji slično Srbima živi na gotovo cijelom Balkanu. Ovo je neizbježno i zbog činjenice da je Republika Srbija igrala veoma veliku i kljuičnu ulogu u konstrukciji tog stanja Republika Srbija  i da je smatrala i da nadalje smatra tu ulogu normalnom, mada joj ne pada na pamet da vidi bilo kakav reciprocitet u odnosima sa Bosnom i Hercegovinom i da prizna toj državi  jednaka prava da u pitanjima koja se tiču položaja i prava Bošnjaka u Sandžaku i samog Sandžaka kao veoma jasno diferencirane historijske i nacionalno definirane teritorije, u Srbiji, čak i pod okolnostima da za rzaliku od Republike Srpske, koju srbija obilato podržava, sandžak ima i goegrafski i dmeografski i historijski sasvim jasnu profilaciju koju teritorij i položaj srba u bosni i Hercegovini nije nikada imao, nego je teritorija te tvorevine rata nastala potpunim izgonom Bošnjaka sa teritoija na kojima su i to u većini živjeli vjekovima.  U vezi sa cjelokupnom situcijom i odnosima politčkih snaga u Srbiji, koja se nastoji definirati na konačan, ali ujedno i novi  način upravo kroz ove izbore, ne postoje bilo kakve relevatne političke, a kamo li neke dublje historijske i državnopravne analize tog pitanja ni u historijsklom ni u aktualnom političkom kontekstu. Ispada da je sa položajem Bošnjaka kao historijskog naroda koji živi u Sandžaku i Sandžaka kao jasno teritorijalno, duhovno, historjski, kulturno, vjerski i politički diferenciranim elementima ukupnog stanja u Srbiji, i kao duhovnom i političkom centru Bošnjaka u Srbiji, sve u redu i da je problem te pokrajine i  njenih bošnjačkih stanovnika  riješen na zadovoljavajući način, tj. da  je rješenje upravo u tome da oni budu subsumirani u svim aspektinma svog postojanja i interesa srpskoj dominaciji, tj. da budu izloženi polaganoj asimilaciji, a da je  značenje njihovog pitanja unutar srpske politike u globalu rješeno i da su ta pitanja privilegija srpskih političkih stranaka i srpske nacionalne politike koji u njima imaju konačnu riječ. Stvara se odnos u kojem  bošnjačka politika i njeni predstavnici može samo da kolaborira srpskoj politici ove ili one orijentacije, ali nikako izvan okvira srpskog nacionalnog koncepta te politike, tj. kao da ne postoje nikakvi ni historijski., ni državnopravni, ni ekonomski, ni socijalni, ni kulturni problemi tog naroda i regije koji bi zahtijevali i tražili i njihovo neovisno političko zastupanje i rješenja koja bi bila donošena u saradnji između bošnjačke i srbijanske poltike uz međusobno puno uvažavanje, dakle da ne postoje razlozi zbog kojih bi agenda bošnjačkog položaja i položaja Sandžaka u sadašnjoj Srbiji bila aktualni i važni dio srpske političke scene i sadržaj djelovanja bošnjačkih političkih snaga. Smatra se i tako se postupa, kao da su sva pitanja Bošnjaka i Sandžaka riješena samim tim što su dvije njihove stranke, tj. Ljaićeva Socijaldemokratska i Ugljaninova Stranka demokratske akcije, totalno uvučene  u strukturu i logiku srpske politike i  načina njenog vođenja, čime su one same reducirale sadržaj svojih političkih i programskih zahtjeva na očekivanje da će im biti adekvatno isplačena vjernost srpskim strankama i srbijanskoj nacionalnoj ideji i politici, tj. onoj politici koju su definirali njihovi politički pokrovitelji. To znači da i  te dvije stranke podržavaju u stvari stav kako ne postoji nikakva zasebna bošnjačka problematika u historijskom, državnopravnom, kulturnom, socijalnom i političkom smislu koja bi morala biti programski i politički zasebno i jasno formulirana, da nije potrebna nikakva njihova  samostalno definirana i na historijske i aktualne interese Bošnjaka i Sandžaka oslonjena politika, niti njena posebna logika koja bi bilo u kom smislu divergirala od srpske politike, nego da je dovoljno da se slijedi logika srpske ancionalne politike u cjelini i prema Sandžaku posebno. Šta više i to je najbolji znak deformacije i desupstancijalizacije bošnjačke politike koja je zadnjih godina promovirana i podržavana u Srbiju, bez obzira na činjenicu da su takvim vođenjem politike smisao, sadržaj i smjerovi političke akcije bošnjačkih političkih stranaka svedeni  na međusobni obračun kao jedino preostali dio stvarnog političkog sadržaja njihovog djelovanja. Ispada  kao da Bošnjaci i Sandžak u cjelini, nemaju nikakve protivnike unutar srpske politike u cjelini, nego su jedini njihovi protivnici Bošnjaci koji razmišljaju izvan koncepta vladajućih srpskih snaga i imaju kritički stav prema cjelokupnom sadržaju današnjeg načina mišljanja te politike. O tome kako daleko u pravcu antibošnjačkog angažmana mogu ići pojedini navodni bošnjački političari iz Sandćaka i u kolikoj mjeri mogu izlaziti u susret interesima srpskog nacionalizma, najbolje govori zadnja izjava Rasima Ljajića u listu „Avaz“ koji je cijeli komentar o rezultatima izbora sveo na konastataciju da, kako je rekao:“ poslali smo Zukorlića u historiju“. On jadann ne zna da upravo tom frazom  otkriva pravu ulogu koju igra u sadašnjoj srpskoj poilitici, a to je uloga likvidatora svakog jasnog i posebnog  probošnjačkog i sandžakog neovisnog mišljenja i ponašanja  koje na prvo mjesto stavlja interese Bošnjaka i Sandžaka videći upravo u njihovom zadovoljavanju i najbolje interese i Srbije kao zajedničke države i Srba i Bošnjaka, a ne kako to Ljajić vidi obratno, tj. kao da interesi Bošnjaka i njihovo zadovoljavanje šteti Srbiji zbog čega ih treba, kako kaže “poslati u historiju“.zajedno sa njihovim danas najvažnijim i najboljim protagonistom muftijom Zukorlićem Pri tome Ljajić samo demonstrira i svoju nekulturu i nerazumijevanje odnosa i značenja pojava na ovom prostoru, jer nije on taj koji bilo koga, a najmanje muftiju Zukorlića, šalje u historiju, nego svako sebi svojim radom osigurava u njoj mjesto, a muftija Zukorlić je već, bez obzira na budućnost koja će biti zasigurno njegova, osigurao mjesto u historiji Sandžaka i sandžačkih Bošnjaka i Bošnjaka u Srbiji, jer im je pokazao put kako se brine za interese svoje zemlje i naroda. Ljsjić je svojim ponašanjem i posebno tom izjavom kojom daje neku vrstu političke zakletve srpskoj zavjetnoj misli, nažalost, sam sebe stavio u historiju, ali kao čovjeka koji je iznevjerio svoj narod i zemlju u kojoj je rođen, pa će se spominjati kao primjer onog kako se ne smije misliti i raditi u ime Bošnjaka, muslimana i Sandžaka. Naravno da takvo ponašanje ovih stranaka i njihovih lidera, koji su se uostalom izmjestili i mjestom prebivanja i imenom izvan sandžačkog društvenog, duhovnog i političkog prostora, samo potvrđuje opće mjesto današnje političke filozofije i teorije njenog vođenja, a koje glasi da je politika djelatnost koja se temelji na preciznoj lokaciji mjesta i okolnosti djelovanja i jasnom definiranju diferenciranih interesa određenih društvenih, ekonomskih, kulturnih i uopće političkih subjekata koji djeluju u okviru jedne države, nastojeći da na najbolji i najdosljedniji način afimriraju i zadovolje upravo te diferencijom istaknute interese onog prostora i društvene grupe koju zastupaju. Elementarna je istina koju neki ljudi ne znaju i ne razmijevaju da je politka djelatnost unutar podjeljenog jedinstva, da ona počiva na fenomenu rzaličitisti u interesima ali u jednakim pravima. Iz toga slijedi zaključak da bilo koji politički subjekt, koji nije svjestan nužnosti da se u svim bitnim aspektima vođenja politike difenrencira od drugih subjekata unutar istog političkog prostora, da jasno definira i istakne taj diferencirani i specifični interes grupe koju zastupa u političkom prostoru, nema nikakve šanse da zadovolji te interese koji ako nisu posebni nisu ni intersi posebne grupe ljudi, pogotovo posebnog naroda koji živi u zajendičkoj državi sa drugim anrodima. Ona društvena grupa ili potencijalni interes te grupe ili prostora, koju zastupa politička stranka koja nema koncept posebnosti interesa grupe ili regije koju zastupa, zbog toga  nužno propada, njene se mogućnosti u toku vremena sve više smanjuju, a njen položaj uopće biva sve više ugrožavan. Nažalost, konačni rezultat djelovanja takve politike vodi ka nestanku i prostora i društvene grupe koja je u pitanju. Kada se u tom kontekstu sagleda problem Bošnjaka u Srbiji i posebno problem Sandžaka kao njihovog historijskog, duhovnog, kulturnog, ekonomskog i političkog centra i noseće teritorije za njihov opstanak, tada se mora zaključiti da i Sandžaku kao specifičnom prostoru i njegovom stanovništvu koje je na njemu živi na poseban način i u duhovnom i u kulturnom i u političkom smislu, a koje je iz njega nastalo i za njega vezano, nema budućnosti i da će oba ta elementa ukupne historijske situacije srpskog državnog prostora u skorom vremenu propasti i nestati kao poseban fenomen ukupnog srpskog državnog i političkog prostora. Agenda Sandžaka i Bošnjaka će se istopiti i nestati u neznanju i nesposobnosti, ili u sluganskom mentalitetu, vodećih elemenata i nosilaca takve politike kakvu vode dvije stranke koje u cjelosti i sa svim programskim sadržajem ulaze u ostvarenje programa nacionalnih interesa srpstva i bez ograda i diferencije u interesima prate vladajuću srpsku politiku. Tako će te stranke podržati i pomoći ostvarenje ciljeva srpske tradicionalne politike o integraciji cjelokupnog stanovništva koje živi u Srbiji unutar ideje srpstva onakve kakvu su formulirali vodeći srpski nacionalpolitički ideolozi, a kojih se do sada, a posebno nakon rata kojeg su oni proizveli, od vladajućih srpskih stranaka nikada nije odrekla. Ako je i bilo odstupanja od magistralne linije te politke, kao u slučaju Zorana Đinđića, poznato je kako je to završilo

Da bi odgovorili na pitanje šta se u srbijanskoj politici dogodilo tokom zadnjih godinu i nešto dana i da li je ono što se dogodilo uopće nešto bitno novo u odnosu na probleme i interese Bošnjaka i Sandžaka i što su to donijelo i potvrdili zadnji izbori, odnosno kakva je politika na njima pobijedila, a od odgovora na to pitanje zavise i odgovori na sva ostala pitanja, pa i to ko je u stvari dobio, a ko izgubio u tom političkom kretanju, potrebno  je jasno odgovoriti na pitanje o tome koja su bitna pitanja stajala uopće pred srpskom politikom u zadnjih trideset godina. Mora se jasno odgovoriti na na pitanje sa kakvim se problemima  suočavao srpski narod i poltika koja je u njegovo ime vođena, šta je sve definiralo  srpski politički prostor i snage koje u njemu djeluju i kakve su mu se alternative i pravci razvoja otvarali, da bi se na kraju moglo odgovoriti na pitanje o tome šta su pozitivni a šta negativni rezultati te politike, jer su oni određili i sadašnje politčko stanje. Naime, mora se znati da politika nije nešto izvan historije nego njen najbitniji sadržaj i način i ljudska djelatnost kojom se historija stvara, a to znači da se samo iz analize  historije i historijskih rezultata politike može odgovarati na takva pitanja, pa je jasno da  bez potpunog i kritičkog  uvida u sadržaj onog što je bitni problem Srbije u zadnjih deset godina i analize kako Srbija može izaći na kraj sa tim problemom i išćupati se iz protivrječja u koja je bila uvedena političkim razvojem i djelovanjem cjelokupne srbijanske politike još od dolaska na vlast Slobodana Miloševića do danas, jer bez odgovora na ta pitanja nema jasnog i preciznog odgovora ni na jedno od navedenih pitanja, pa ni ocjene onog što se u toj politici dogodilo u zadnjih godinu i nešto dana. Činjenica je da  na pitanje o tome šta je bilo pozitivno a šta negativno u politci vodećih srbijanskih političkih snaga ni jedna od varijanti srbijanske politike koja je naslijedila očigledno pogrešnu i za Srbiju i Srbe u cjelini katastrofalnu Miloševićevu politiku, do sada nije znala naći odgovor. Čak se može reči da zadnji izbori i imaju za jedan od bitnih ciljeva da stvaranjem jedne nove većine i eliminacijom tragova već duboko kompromitiranaih politika, kao što su bile Miloševićeva, Koštunićina i Tadićeva, stvori jednu novu dominairajuću politčku većinu koaj bi mogla združenom akcijom svih snaga koje nastoje foirmirati taj novi veliki politički blok, ostvare  nužnu likvidaciju ne samo bivše političke filozofije i strategije srpstva, nego čak i do sada jedine kritičke orijentacije naspram tradicionalne nacionalističke politike koju je Srbija vodila od dolaska miloševića na vlast sve do sada, a to je politička filozofija  Liberala Čede Jovanovića, što pokazuje da srbijanska politika neće u skoroj budućnosti tražiti izlaz u radikalnom napuštanju nacionalističke politike i da se to može očekivati samo na retoričkom i taktičkom, ali nikako na strateškom političkom plnu. A to znači da se kao jedina mogućnost da se provuće između Scile nacionalizma i Haribde europeizma za protagoniste te nove politike pokazuje solucija da slijedi put koji joj određuje jedan sasvim novi vanjski faktor. Taj faktor je nastanak Kosovske države na tlu nekadašnje Srbije, s jedne i  američke i europske politike napuštanja svih bivših političkih for,ula, što ujedno znači da ta politika ne nalazi drugog rješenja za svoje probleme osim ulasku u jednu novu širu konstelaciju gdje će njeni specifični interesi i ambicije, a to su da obnove srpsko nacionalno i političko jedinstvo i održe dominaciju makar na nekadašnjoj srpskoj teritoriji, imati veoma bitna ograničenja. Sve to znači da se ta politika kreće prema rješenjima za koja ne zna kakve će ona reperkusije imati na ukupnu srpsku  politiku. Svakako je jasno da, ako srbija uđe u Europsku uniju ona mora zaboraviti an Kosovo kao dio Srbije, ali će morati pronaći i sasvim novu politiku i za odnose sa Bosnom i Hercegovinom. Ona se mora suočiti sa pitanjem kako će nove i veoma stroge obaveze koje sa sobom nosi već kandidatura, a kamo li ulazak u Europsku Uniju, djelovati na cjelokupni budući politički razvoj Srbije, srpske nacionalne ideologije i politike i kakve će ograničenja u ponašanju ta politika postaviti za tradicionalni način mišljenja i djelovanja politike Srba na Balkanu uopće. Dakle, Srbija u sadašnjem momentu ulazi u proces u kojem će morati da se odrekne Kosova, da promjeni cijekupnu unutrašnju politiku i osobito politiku prema nacijama koje u njoj žive, a u Srbiji živi najveći broj nacija na cijelom Balkanskom prostoru, budući da je Serbija u vijek i pol svopje ekpsanzije pripojila mnoge teritorije gdje su historijski etablirani živjeli Njemci, Mađari, Rumuni, Ćesi,  Slovaci, Bugari, Albanci, Makedonci, Crnogorci, Bošnjaci i Hrvati, a ona ih je unatoč politike asimilacije i progona, nije u cjelini uspjela eliminirati sa tih teritorija, što pred njenu buduću europsku politiku postavlja nove probleme koji se sastoje u potrebi da se zadovolje njihova prava koja su do sada negirana na temelju ideje da su Srbi jedini vlasnici zemlje i države Srbije i da imaju isključivo pravo da sa njom upravljaju. te kako će se morati odnositi i prema regionalnoj saradnji i pravu regionalonog opkupljanja koje je jedna od bitnih tekovina europskih integracija. Pitanje je jednostanvo a ono glasi: koja će to dugo gajena i razvijana srpska nacionalistička politika moći izdržati takav pravac kretanja srpske politike, a šta će biti veoma uskoro, tj. kada sve ovo što je rečeno postanu i veoma precizni politički zahtjevi prema Srbiji onih u čiju organizaciju Srbija ulazi. Demagogija, populizam i retorika u koju je uvijek i po trdiciji srpske politike bila uključena velika doza laži, neće više moći funkcionirati, stvari će se svesti na svoju historijsku i političku istinu.

Ako je jasno da se na temelju politike Srpske Napredne Stranke, nastoji ostvariti jedno novo nacionalno i političko jedinstvo među Srbima i to čak i među veoma ideološki i politički različitim snagama srpskog političkog prostora, a to je najbitnija nota ne samo retorike nego i postupanja njenog lidera Vučića, tada se odnos bošnjačkih političkih snaga prema takvoj namjeri i karakteru buduće srbijanske politike postavlja na sasvim drugačiji način nego što je onaj koji su prakticirali i proveli Sulejman Ugljanin i Rasim Ljajić. Prva stvar, koja u tom kontekstu dolazi na dnevni red, je nužnost da Srbija napusti patronski stav prema Republici Srpskoj i da se prema njoj prestane odnositi kao državi, što ona nije i neće nikada biti, nego da odnose sa njom usmjerava i realizira preko države Bosne i Hercegovine i njene vlade, da bi tako izbjegla ne samo uzuse Europe u pogledu legitimiteta odnosa, nego i pravo Bosne i Hercegovine da i ona, u smislu reciprociteta,  ima pravo da dorektno i kao država održava kontakte i patronira Bošnjake u Srbiji. To baca novo svjetlo i na ponašanje predstavnika Bošnjaka u Srbiji. Naime, oni su dosadašnju djelatnost srbijanske politike i to raznih njenih protagonista u zadnjih deset godina, praktično i svojim ponašanjem ocjenili kao pozitivnu u odnosu na Bošnjake i Sandžak i to protivno svim činjenicama i efektima te politke za Bošnjake i Sandžak kao Pokrajinu. Ta njihova politika je nastavila da odobrava ograničavanje i gušenje ekonomskog razvoja Sandžaka, da ometa razvoj prosvjete i kulture u njemu, da  stimulira raseljavanje Bošnjaka i da Sandžak drži izoliran u odnosu na sve dijelove, kako Srbije tako i dijelova bivše države u kojima žive Bošnjaci. Oni koji su podržavali takvu srbijansku politiku su se pozitivno odnosili prema toj politici i podržavali je, jer su u njoj aktivno saučestvovali i snose za nju odgovornost bez obzira što su u njoj bili zadnja rupa na svirali i što im je politička funkcija, osobito ona koju je vršio Ljajić, bila svedena samo na to da pokrivaju svu srpsku sramotu, tj. da se brine o zločincima prema svom narodu, da ih prikriva i svijet obmanjuje o njima, da ih brani ne samo prikrivajući podatke o njima nego im osigrava i logistiku obrane i vodi brigu o njima i njihovim prodicama kako bi oni bili sigurni i komforno čekali svoju sudbinu, što je sramotno za jednog poštenog čovjeka uopće, jer Ljajić nije bio njihov advokat nego bošnjački političar, a da se i ne govori šta je to značilo za jednog  muslimana i Bošnjaka. Ljajićeva uloga je najniži nivo djelovanja koji je ikada viđen u inače ne tako sjajnoj bošnjačkoj politčkoj sredini.

Ako se pažljivo i kritički, iz ugla smisla i značenja političkih pojava, a ne iz ugla sopstvenih interesa i nastojanja da se po svaku cijenu održi na vlasti,  analiziraju izborni rezultati, onda se može jasno konstatirati da ti rezultati potvrđuju pretpostavke ove analize, da jasno govore o tome kako je smisao tih izbora u stvaranju jedne nove i do sada u odnosu na Europu i Regiju nekompromitirane većine u koju će vjerovatno biti uključeni svi oni koji nisu direktni nasljednici politike Miloševića, Koštunice i Tadića, a to je . nastojanju da se izgradi jedan novi moćniji i stabilniji blok i politički savez srpskih nacionalističkih snaga, ali da taj potez ima jo i zadatak da likvidira jasno određene kritčke snage koje zahtijevaju da srpska politika revidira cijelu historiju zadnjih trideset godina svog djelovanja, da se ne samo skrije iza deklaracija nego da preduzme jasne poteze kritike cijelog Miloševićevog naslijeđa, a osobito onog ratnog, uključujući i ratove i njihove posljedice. Istovremeno je cilje t epolitike da eliminira sa scene i onu stranku koja djeluje među Bošnjacima i na prostoru Sandžaka, a koja se u srpsku politku uklapa samo pod uvjetom da ta politika pokaže volju i želju da se osguraju prava i slobode Bošnjaka i poduzmu ozbiljne akcije za ekonomski, infrastrukturni, kulturni i ukupni razvoj Sandžaka kao i lefgaliziranje europskih konvencija koje omogućavaju prekogranično povezivanje istorodnih naroda. Strategije likvidacije stvarne i čak i moguće opozicije tokom same izborne kampanje, uz sardnju rivala tih opozicinih snaga, je u prvom koraku uspjela, ali time nije likvidirala ni urgentnu potrebu i nužnost a ni budućnost tih opozicionih snaga,. One su u Srbiji i srbijanskoj politici danas još nužnije i potrebnije nego ikada ranije i jačaće paralelno sa porastom teškoća koje očekuju pobjednike izbora. Stvar je u tome što će se pobjedinci morati na kraju ipak početi lišavati balasta prethodnih politika, a time i brojnih dosadašnjih saveznika i glasaća koji su duboko ukopani u politike Miloševića, čak Draže Mihajlovića, a da ne govorimo o Koštunici ili Tadiću. Može biti da je Vučić iskren u sovjim namjerama za otvaranje srpske politke oprema novim horizontima, ali niko ne smije previdjeti  i misliti da je bez mnogo radikalnijih zaokreta moguća kvadratura srbijanskog kruga, a to je da je moguć ulazak Srbije u Europsku Uniju i ujedno zadržavanje Kosova unutar Srbije kao države. Srpska politika nije još počela plaćati one najveće političke račune svoje agresivne politike prema okolnim narodima i fantazije o Velikoj Srbiji koja je njome dominirala vijkek i pol i osobito i sasvim anahrono zadnjih trideset godina, a nikada nije radikalno likvidirana, nego je u izvjesnim fazama čak i jačala.

Budući da su ukupni rezultati izbora pokazali kako je dobar dio srpske javnosti, zamoren jalovošću dosadašnjih politika,  podržao ideju stvaranja jedne nove vladajuće političke snage i da u toj snazi, vjertovatno neće biti mjesta ne samo onima koji su naporom svih srpskih nacionalnih stranaka isključeni iz mogućnosti da postanu dio vladajućeg ansambla, nego i onih koji su donedavno bili dio vladajuće koalicije, pa čak i glavni saveznik Srpske Napredne Stranke, tj. Socijalista Ivice Dačića, za nas to nije u ovom momentu bitno, jer je za našu analizu bitno kakvo je bilo ponašanje bošnjačkog izbornog tijela. Srbi su glasali za vučića prije svega iz razloga što je on ne samo najavio nego i započeo kampanju borbe protiv korupcije i pljačke, ali do sada ta kampanja nije dotakla bitne nosioce takve rpakse, jer je ona svoje leglo imala u vladajućim strankama a ne u pojedinim kriminalizirnaim biznismenima ili notornim kriminalcima, kakvi su oni protiv kojih se momentalno vodi akcija. Pogledajmo, dakle, šta nam nude i šta otkrivaju  podatci o glasanju kada se ono tiče Bošnjaka i Sandžaka. Prva konstatacija koju možemo izvesti iz podataka koji govore o glasanju Bošnjaka u Sandžaku, sugerira nam da je glavni dobitnik u ovim izborima bio Sulejman Ugljanin, a da je glavni gubitnik bio Rasim Ljajić. To govori o karakterističnom ponašanju bošnjačkih glasaća, ali skriva njihove motive. Očito da su oni smatrali kako je Rasim Ljajić glavna opasnost za Bošnjake, a Ugljanin podnošljiva solucija koja im ne zatvara vrata  ka mogućem savezu bošnjačkih snaga u budućnosti. Naime, kad se odbiju glasovi koje je lista Ljajića i Vučića dobila u Sandžaku u odnosu na glasove koje su dobile liste Ugljanina i Fehratovića, tada izlazi da je za Ljajića glasalo otprilike 7% ukupnog broja bošnjačkih glasača i da on nema nikakve legitimacije da zastupa Bošnjake, tj. da tu legitimaciju on daje Vučiću. Taj broj biraća je  manji nego broj onih koji su glasali za listu čiji su nosioci bili Čeda Jovanović i Jahja Fehratović. Budući da je Ugljanin  politički i uopće neodređena veličina koji je i kao ličnost i kao politička solucija na zalasku i da svoju poziciju drži dijelom na tradiciji glasanja tamošnjih ljudi za SDA i iluziju o nekakvom općem bošnjačkom jedinstvu, to izlazi da je u onom dijelu političkog rezultata izbora koji govori o nosiocima politika koje su bitne za Bošnjake, ipak ona solucija koju e nudio Fehratović odnijela pobjedu nad onom koju je nuidio Ljajić, a te dvije solucije su bile konkurentske. U to nas uvjerava kako bijeg biraća od Ljajića, mada im je bilo jasno da je Vučić opći pobjednik izbora, kao i činjenica da su mnogi ostali uz Jovanovića i Fehratovića, mada je i u odnosu na njih bilo jasno kako su bili kvalificirani kao glavna opoziciona snaga novokm vladajućem projektu, tj. da su  oni, zbog velikog protivljenja srpskih nacionalista prema politici Čede Jovanovića prije svega, bili glavna gubitna kombinacija u cijelom spektru izbornih ponuda, ne zbog toga što njihov program i politika nisu dobri za Sandžak i Bošnjake, nego zbog toga što su postali glavni protivnik ukupnoj orijentaciji srpske politike u ovom momentu. Međutim, ako se prognozira politička budućnost Srbije, tada se mora uzeti u obzir sigurni raspad sadašnje političke strukture na protivrječnosti Europa-Kosovo, jer je nemoguće biti Europljanin i ujedno zahtijevati da se Kosovo sačuva unutar Srbije, pa se svaka politika koja računa na oba dobitka mora kad tad i to ubrzo raspasti, a tada je polje otvoreno za onu politiku koja nudi istinska i dugoročna rješenja za Srbiju i to ona koja su oslobođena zabluda da se cijelo jedno stoljeće duga srpska politika uzimanja tuđih teritorija i njihovog uključenja u srpsku državu mora konačno završiti.


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.