Ja, Jahja Fehratović, rođen 1982. godine u najljepšem gradu na svijetu – Novom Pazaru, odrastao u ovom gradu, mogao da živim bilo gdje drugdje u svijetu, ostavio univerzitetsku karijeru i na Isotku i na Zapadu da bih se vratio rodnom i najvoljenijem gradu na svijetu, mom gradu, mom Pazaru; gdje god bio, kojom god zemljom hodio, a prošao sam barem četrdeset zemalja svijeta, živio i na istoku i na zapadu – uvijek se ponosio svojim šeherom, svojim čaršijom, mahalama i sokacima, džamijama i ezanima, izabrao sam da moje četvero djece isto tako odrastaju u svom gradu, da vole i da sanjaju, da žive i uzdišu pazarsku havu, da tku sadašnjost i spremaju budućnost. I podučavam ih svemu onom što bi o ovom gradu trebali da znaju, i evo već sada u ranoj mladosti dosta toga i imaju u svojim malehnim i zdravim glavicama. Učim ih o tome
– Da je šeher Novi Pazar grad vakufa, vakifa, džamija, medresa, imareta, karavan saraja, bezistana, čaršija, meydana, česama, kaldrme, dućana i ćepenaka, bedema i kula, avlijskih duvareva, haremluka i selamluka.
– Da je ovaj mubarek gazi Isa-begov hajrat svojim berićetom oplodio mnogo velikana poput naših prviša iz osmanskog vakta i zemana alima i divanskih pjesnika Muhamed Arši mimar-zade Čakija velikana nauke i poezije; Ahmed Valija najuzoritijeg pjesnika ovog grada koji nam u amanet ostvi svoju nenadmašnu epopeju Ašknama, Ahmed ibn Ali Gurbi-babu koji se u svom divanu na najljepši način odužio svom memleketu; alime i alhamijado pjesnike Mula Sulejmana Tabakovića, Arifa-ef Brkanića Sarajliju, Nazif-ef. Šuševića i mnoge druge; mnoge alime i uzorite naše prviše.
– Da su nam preci proživjeli pogrom, i rasuli stećke i svoju dobru vjeru diljem Sandžaka i Bosne.
– Da je slavni vitez Hrelja od Pazara, Hrelja Bošnjanine veći junak, po priznanju, i od Kraljevića Marka i Muse Kesedžije.
– Da je ovaj naš berićetli Šeher merkez Sandžaka, gledence u oku vascijelog Balkana, ispresijecan džadama, od rimskih preko stambolskih drumova, pa do Titinih puteva i magistrala.
– Da su nam preci muhadžeri, đurumlije, askeri, trgovci, radnici i težaci.
– Da su nam ovaj naš divni šeher više puta napadali i mi ga branili: udario Kaur, udario Mađar, udario Švabo, udario Moskov, udario bližnji i daljnji, murtat i dušmanin – i opet smo se iznova dizali, opet su čaršija i dućani, uste, kalfe i bazrđani, koljenovići, sojovi i domaćini dizali iz pepela ovaj grad, činili ga ljepšim i primamljivijim.
– Da je ovdje od vajkada bilo merhameta i hatara, komšijskog haka i dostluka, sevapa i sadake.
– Da su u ovom našem šeheru, živjeli jedni sa drugima a ne jedni pored drugih vjerujući svih od Boga objavljenih vjera, da je komšija Srbin pravoslavac znao tako dostojanstveno i mirno, s puno poštovanja i bogobojaznosti, stajati dok ne okujiše muezin podne sa Altun alem džamija, da je Bošnjak musliman isto tako poštivao zvona s Petrove crkve, i obojica se sjećali komšija Izraelćana koje nemani otjeraše iz ovog grada i mezaristani im ostaše nama u amanet.
– Da je u smutnom vaktu pucalo po našem hrbatu, da smo znali trpjeti i cijevi s Paričkog brda, štrecati na svaki pucanj i šušanj, šutjeti i pamtiti.
– Da je neznaboštvo u postrevolucionarnom vremenu poharalo naš grad, blago, porodice, imanja, dućane, fabrike, zapretalo štošta od tradicije i lijepih adeta, uništilo dosta džamija, staru čaršiju, otelo vakufe, otpučilo avlijske duvareve, otjeralo nam pola roda i poroda na vasike i u muhadžerluk sve do Karadenjiza i dalje.
– Da smo izgubili bili i ime i jezik, ugafletili vjeru i naciju, izjelo nas bratstvo i jedinstvo, srca nam ohrđala i otupila.
– Da je onda vakat došao i da se diglo malo i veliko da iznova svoje vrati, da nas se prodalo, propilo i uništilo.
– Da smo iznova obnovili džamije, medrese, Darul Kur’ane, hajrate, vakufske kuhinje, škole, univerzitete i akademije.
– Da smo ponovo napunili džamije, da opet imamo alime, hafize, hadžije, profesore, studente, talebu, softe, medreslije, mekteblije, revdovce.
– Da više nemamo fabrike, da su nam ukrali i TK „Raška“, i AD „Uniprom“ i AD „Vojin Popović“ i GP „Razvitak“ JP „Jošanica“, i „Zastavu“ i „Slobodu“ i FO „Ras“ i DP „Deževa“ i sve ostale gigante i preduzeća.
– Da su nas prebijali i ubijali.
– Da smo bježali i rasturali li se od Evrope, preko Amerike do Australije.
– Da, da, da…
I kad utuve sve ovo, dječijom radoznalošću pitaju i traže odgovore:
– Kako to da ste se vi prije dvadeset godina kupali u Raški i Jošanici, a danas su te rijeke bolesne, njima teku neke modrine, širi se smrad i jad – zašto nam to niste sačuvali i u emanet ostavili?
– Kažeš, da je bilo sramota i da niko u čaršiji nije htio ni merhaba reć lopovu i kriminlacu, a sada su oni glavni u ovom gradu?
– Kažeš da ste se vi igrali na ulici, na sokacima, od sabaha pa do jacije a mi danas od tijesnih ulica, bez trotoara, i sa parkiranim autima ne možemo bezbjedno ni u školu otić?
– Kažeš da nije bilo droge, a danas toga koliko hoćeš oko naših škola?
– Kažeš imao samo po neki bilijar, a sada na svakom koraku kockarnice, kladionice, kazina?
– Kažeš bila sramota, a sada i javnih kuća u Pazaru ima?
– Kažeš nije imalo droge, djeca kupovala sjemenke i sladolede, pa kada i ko donese drogu pred naše škole i u našu čaršiju?
– Kažeš bio sretan i berićetan grad, kog je Allah čuvao hala i belaja, pa zašto ljudi živi izgorješe u Bor zgradama? Da li nas Allah i dalje voli i čuva?
– Kažeš bio siguran i bezbjedna grad, a sada nas ubijaju na ulici, na biralištima, na prakinzima, u avlijama i kućama?
I tako hiljadu pitanja i hiljadu odgvora, koje pokušam da sročim u jedan kratak i jasan:
– Da sine, trideset godina su nam ukrali, trideset godina su nam pojeli, trideset godina su nas uništavali, ponižavali, ubijali, protjerivali, omalovažavali, krali i lagali – i više neće! Ne damo! Vrijeme je da mi Pazarci zbog vas i za vas oslobodimo ovaj grad od tih kriminalaca, hoštaplera, munafika i primitivaca! Vrijeme je da sačuvamo Vas! Da Vam vratimo Pazar! Jer ovaj grad i sve dobro u njemu pripada vama! Vi ćete ga naslijediti! Protjerat ćemo zlo sa naših ulica, protjerat ćemo zlo iz vaših škola, protjerat ćemo zlo iz naše čaršije, protjerat ćemo zlo iz vašeg i našeg šehera!
– A kako ćete to, babo?
– Lahko, jednim potezom olovke, samo ćemo za par dana olovkom zaokružiti jedan jedini broj, za Vas, za nas, za našu budućnost!
– A koji broj, babo?
– Vrlo lijep i lahak broj, kćeri! ZAOKRUŽIT ĆEMO 2!
– Znači, babo, SELAM TI JE MUFTIJA, DRUGA MU JE KUTIJA!
– Jest, kćeri, „MATICA BOŠNJAČKA – AKADEMIK MUAMER ZUKORLIĆ MUFTIJA“ za naš spas, za spas Pazara i Sandžaka!
autor: dr. Jahja Fehratoivć
A onda su dosli seljaci Rasim Ljajic iz Postrmca i Sulejman Ugljanin iz Ugla i unistili nam carsiju
Obavezno uvrstiti u program Matice bosnjacke objavljivanje i stampanje knjiga navedenih pjesnika i pisaca koji su ziveli u vrijeme hilafeta.