Šta ne valja, mijenjaj

Koliko je samo onih koji su se razočarali u ljude, izgubili povjerenje u sve one koji se predstavljahu zaštitnicima i predstavnicima bošnjačkih interesa. Koliko je onih koji više ne vjeruju u svjetliju budućnost i bolje sutra.

Nameće se pitanje kako pomoći Bošnjaku koji je 30. septembra 1996. godine na ulicama Pazara dočekivao “pobjegulju” koja se vratila iz Turske. Kako pomoći Bošnjaku kome su zebli obrazi i ruke, šibani pljuskovima kiša, naletima vjetrova i mrazeva, dok je na stadionima, livadama, mejtepima slušao proglašavanje samostalnosti i autonomije Sandžaka. Kako pomoći Bošnjaku čiji su obrazi crvenjeli, a crvene i dan-danas, bubrezi oboljeli od pendrečenja srpske policije, a lubina istruhla po kazamatima srpskih zatvora. Kako mu pomoći nakon što ga je njegov  “ljider” zaboravio, zakahrio, izdao, nepismenim napravio, ismijao, omalovažio, osiromašio, vrijeme mu uzalud potrošio, a da nikakva dobra nije učinio. Kako pomoći takvom Bošnjaku ili njemu sličnim

“Beogradski mujezin”

Zakahreni su Bošnjaci, ljuti na bivšeg “ljidera”. Omalovažio je i ponizio njihov mentalni sklop. On je nasamario pojedince među njima, naveo ih na „čuruk tahtu“ pozivajući ih da srpske vojnike mrtve sa Pešteri u sanducima šalju za Beograd. Govorio je da će poslati 10.000 boraca da brane Bosnu. Bošnjaci su se čudili o čemu priča “ljider”. Bošnjaci su za mir, suživot i toleranciju. Jeste da traže da im se poštuju prava, ali neće konflikte i obračune.

I tako je „ljider“ od hajduk insana stasao u ehlezana, mirnog i poslušnog. Kohabitacija je počela sa svima onima kojima je prijetio. Onima sa kokardom ili bez nje. Kada je za svoje koalicione partnere, za koje je naručivao i “ljijepo vrijeme”, uzeo ljude koji su pucali iz mitraljeza po sarajevskim nedužnim civilima, postalo je jasno da su slijedili neiskrenog insana koji je imao za cilj da na nesreći sopstvenog naroda ušićari ovodunjalučko bogatstvo i zadovoljstvo. Kada je u septembru 2006. godine rekao da „Mešihat više ne postoji, a stvari vjere prelaze u ruke BNV“ svima je bilo jasno da je “ljider” prolupao i izgubio kompas, te da neće Bošnjacima biti dobro.

On je posijao sjeme zla među Bošnjacima i pokušao razjediniti ih i na vjerskom polju jer ih je politički davno razjedinio. Bošnjaci su to znali, ali su se pokasno rashavizali. Ipak su na sljedećim izborima, nakon što je “ljider” postao “beogradski mujezin” i htio i Islamskom zajednicom da ovlada, njega kaznili i smijenili ga demokratskim putem, glasajući protiv njega i njegovog miješanja u sve pore života. U borbi za smjenu “ljidera” Bošnjaci su učestvovali sa SDP-om. Nadu su polagali u drugog “ljekara”. “Ljekar” im je obećavao brda i doline, zajedništvo i bolji život, prosperitet i blagostanje, jedinstvenu Islamsku zajednicu. Naravno, ništa od toga nisu ispoštovali. Slagali su, nije im prvi put. Oni u praksu sprovedoše poznatu izreku “cilj opravdava sredstvo”. Samo što su zaboravili da Bošnjaci nisu sredstvo, oni su narod i to kakav. Silan i  mudar, ponosit i uspravan. Ne da se prevariti.

Ipak, bilo kako bilo, do “ljiderovog” pada je došlo, ali smjena na lokalu nije doprinijela boljem životu nakahrenih Bošnjaka. Tu je beogradska inkubacija koja mu produžava politički život. Beograd ne da lako svog pulena. Ne smeta Beogradu ratno-huškačka retorika iz devedesetih. Zašto bi mu smetala kada su ti govori bili skuhani u beogradskoj kuhinji, samo ih je trebalo sandžačkom Bošnjaku servirati. A najbolji za to bio je “ljider”. Svi koji su pojeli nešto iz te kuhinje prošli su kroz ruke batinaša Slobinog režima. “Ljider” nije. On je pravo iz aviona, preko Surčinskog aerodroma, na crvenom tepihu, uz pratnju policije, došao u “ljuti Sanđak”. Sve mu je oprošteno. Režim se na njega nije ljutio. Optužnica zaboravljena, a logistika pojačana. Pa udri po Bošnjacima. Beograd štiti i drugog “ljekara”. Znaju dobro da jedan bez drugog ne vrijede.

Zakletva

“Zaklinjem se na odanost Republici Srbiji i svojom čašću se obavezujem da ću poštovati Ustav i Zakon i da ću dužnost člana Vlade vršiti svjesno, odgovorno i predano i biti posvećen…”

Ovako se “ljider” zakleo i zahvalio režimu što mu je omogućio da politički preživi. Svjestan je i on i režim da im još treba, da po Sandžaku ore i kopa, po dušama napaćenih Bošnjaka. Zaklinjao se i drugi “ljekar”. Obojica dobro odrađuju zakletvu. Vjerno služe interesima režima, a narod – koga briga za narod.

Neko će pomisliti da je Bošnjak opet prevaren i ponižen., ali nije tako. Režim nije ni pitao Bošnjake da li se slažu da “ljekari” budu ministri. Režim je i na ovaj način ugrozio bošnjačka prava i slobode.

Bošnjak nije kriv. On se trudi i nada se boljem sutra. Radi na tome i dok radi govori: “Šta ćeš sine, takav im obraz, ako ga uopšte i imaju. Njih dvojica k'o dvije podruge. Oči jedna drugoj da povade. Svađaju se, drvlje i kamenje jedna na drugu, braća se zbog njih posvadiše, komšije, očevi i sinovi, sve da bi njima bilo dobro. Jedna drugu ne mogu vidjeti, al’ kad gazda lupi rukom o sto, eto ih obije, nasmijane, rukuju se k'o da ništa nije bilo.

Moraju tako ako hoće toplo ognjište, tople fotelje, udobne kancelarije i automobile, pune džepove, ako hoće gazdinu zaštitu i naklonost. A narod – koga je briga za narod, za radnike što pomriješe gladni, danonoćno u štrajkovima. Eto, vidiš sine, sad se k'o i nisu svađale. Ne znaju ni zašto su se svađale, ni ko ih zavadi. Kažu, druga su vremena bila. Tada im je to bio domaći zadatak. Sad se, k'o, vole i poštuju. Gazda je tako naredio, to je interes režima. Ako treba posvađat će se oni opet. Posvađat će i narod. Ko mari za njega. Ali, zapamti sine, one nam obraz zaprljaše, iz te propasti se izvadit’ ne umiju ili ne smiju. Ipak, izlaza ima. Izlaz je u promjenama. Šta ne valja, mijenjaj.”

Kako pomoći Bošnjaku

Bošnjače, došlo je vrijeme za istinu. Došlo je vrijeme da se probudiš. Da ostvariš svoja prava i slobode, da u njima živiš i uživaš. Ti razočarani Bošnjače imaš pred sobom priliku da ugledaš svjetlo prava, vjere, kulture, slobode i ponosa. Sve one silne nade sada stoje pred Bošnjacima i sve ono što su izgubili u prethodnih 20 godina sada im je na dohvat ruke. Samo trebaju dići glavu i dokazati volju za boljom budućnošću. Bošnjak više ne smije da pogriješi. Sve greške se mogu sada ispraviti i potpuno izbrisati. Sve ono što su nam “ljider” i “ljekar” okaljali mi možemo oprati tako što ćemo odustati od podrške propaloj politici dvojca koji plovi ka beogradizaciji i srbizaciji.

U narednim danima prvi korak je pred nama. Nacionalni savjet treba očistiti, dekontaminirati i deratizirati, a za dalje – bit će lakše. Srpskim ministrima Bošnjaci poručuju da se ne miješaju u njihovu stvar. Nacionalni savjet Bošnjaka je bošnjačka stvar, a ne nešto u šta trebaju srpski ministri da tiskaju prste. Mi vam kažemo da ste u ovom slučaju persona non grata. Obraz koji se jednom okalja nikada se ne može oprati, a narod koji je izdat više vam nikada neće vjerovati.

Autor: Omer Đondić

Izvor: Glas-Islama.info