Šta je svijet izgubio dekadencijom muslimana

0
12

Šta je svijet izgubio dekadencijom muslimana: Period džahilijjeta - čovječanstvo na samrti

 

Poglavlje prvo 

 

Period džahilijjeta

Čovječanstvo na samrti

Šesto i sedmo stoljeće po Isau a.s. je bez sumnje jedan od njadekadentnijih perioda u historiji.

Dugi niz stoljeća čovječanstvo je propadalo. Na licu zemlje nije postojala snaga koja bi ga prihvatila u svoje ruke, spasila ga, zaustavila njegov sunovrat. Vrijeme je ubrzalo propast čovječanstva i povećalo njegov moralni pad. U ovom stoljeću čovjek je bio zaboravio na svog Stvoritelja, sebe i svoj kraj, bio je izgubio svijest, sposobnost razlučivanja dobra od zla, između lijepog i ružnog. Utihnuo je poziv prijašnjih vjerovijesnika, svjetiljke koje su oni zapalili su utrnule od oluja koje su bijesnile nakon njih, ili su ostale ali je njihovo svijetlo, slabo, neznatno, osvjetljavalo samo mali broj srca, a da ne govorimo o domovima i gradovima.

Ljudi vjere su se povukli sa pozornice života i sklonili se u samostane, manastire i ćelije, bježeći sa svojom vjerom od smutnje  i uskraćujući sebi i skrivajući se ili želeći mir i spokojstvo, bježeći od životnih napora i muka ili neuspjeha u konfliktu između vjere i politike, duha i materije. Oni koji su od ove grupe ostali u bujici života izmirili su se sa vladarima i onima koji su željeli ovaj svijet međusobno se potpomažući u grijehu i neprijateljstvu i ekploatišući imetke drugih ljudi na nedozvoljen način.

Pogled na vjere i narode

Velike vjere u postale plijen podrugljivaca i špekulanata i igračke u rukama onih koji iskrivljuju vjeru i licemjerja sve dok nisu izgubile svoju dušu i formu. Kada bi prvi njihovi donosioci bili oživljeni, ne bi ih prepoznali.

Kolijevke civilizacije, kulture, prava i politike postali su poligoni anarhije, dezintegracije, rastrojstva, lošeg poretka, tiranske vlasti.
Bavili su se sobom ne noseći svijetu misiju niti poziv narodima, propali su u svom moralu, presušio je bio izvor njihovog života. Nisu posjedovali čisto zakonodavstvo iz nebeske vjere niti stabilan sistem ljudskog zakonodavstva.

Kršćanstvo u 7 stoljeću po Isau, a.s.

Kršćanstvo nikada nije bilo pogodno i u stanju da do detalja riješi probleme čovjeka tako da se na njemu izgradi civilizacija i da u njegovom svijetlu napreduje država. Ali u njemu je ipak bilo tragova Isaova, s.a. učenja. U kršćanstvu je bilo ostataka jednostavnog monoteizma, pa je došao Pavle i utrnuo njegovo svjetlo i nakalemio mu džahilijetkse bajke i legende koje su prenesene iz džahilijeta i idolopoklonstva, na kome je džahilijet utemeljen. Zatim je Konstantin uništio i posljednje ostatke kršćanstva tako da je ono postalo mješavina grčkih mitova, rimskog idolopoklonstva, egipatskog platonizma i monaštva. Jednostavno Isaovo, a.s. učenje je iščezlo kao što kap vode nestaje u okeanu i postalo drvena skluptura satkana od vjerovanja i tradicije koja nije hrana duše, ne jača i snaži čovjeov um, ne osvjetljava put, ne podstiče odjećaj i ne rješava probleme već je nastalo uz dopune i dodatke inovatora i tumačenja neznalica, udaljeno između čovjeka, nauke i ideje. Kršćanstvo je, tokom stoljeća, postalo idolopoklonička vjera. Sale, prevodilac Kur’ana na engleski jezik, kaže o kršćanima u 6 stoljeću po Isau a.s.: “Kršćani su pretjerali u obožavanju svetaca i ikona tako da su u tome čak, nadmašili i današnje katolike.” [Sale’s Translation, str. 62 (1896)]
Vjerski sukobi u rimskim zemljama

Zatim su nastupile rasprave oko vjere i njene srži, nastupio je verbalni rat i sofistička mudrovanja koja su zaokupila razum zajednice, uništila njenu inteligenciju,  progutala intelektualnu sposobnost često se preinačući u krvave ratove, mučenja, kažnjavanja, pljačku i mučka ubistva.

Škole, manastiru i kuće su postali suprostavljeni vjerski tabor. Pokrajine su se upustile u građanske ratove. Najžešća manifestacija ovog vjerskog razilaženja je ono što se dogodilo između kršćana Šama i bizantijske države i kršćana u Egiptu, ili između duofizita i monofizita, najbolje rečeno.

Dofiziti su smatrali Mesihovu prirodu dvostrukom, a monofiziti su vjerovali da on posjeduje jednu, Božansku prirodu, u kojoj je isčezla Mesihova ljudska priroda, kao što isčezne kap sirćeta koja se nađe u dubokom moru koje nema kraja.  Ova razlika između dvije skupine se zaoštrila tokom 6. i 7. stoljeća sve dok to nije postao rat koje se vodio između dvije suprostavljenje vjere, poput razlike koja postoji između jevreja i kršćana. Svaka grupa govori za drugu: “Oni nisu na istini.” Kaže dr. Alfred j. Betler: “Ova dva stoljeća je bio period konstantne borbe između Egipćana i Bizantijaca. Sukob koji je rasplamsala etnička i vjerska razlika. Vjerska razlika je u većoj mjeri uticala od etničke, dakle, to je bio osnovni uzrok konflikta između duofizita i monofizita. Prva grupa – kako upućuje i njeno ime – bila je pravac imperije i vladajuće stukture države i ona je propagirala naslijeđeno vjerovanje, a to je vjerovanje da je Mesihova priroda dvojna, nasuprot drugoj grupaciji kojoj su pripadali Kopti, monofiziti, stanovnici Egipta, koji su smatrali lošim i neispravnim ovako vjerovanje osuđujući ga i žestoko napadajući i proganjajući. Teško nam je zamisliti ili spoznati srž ovog sukoba kod naroda koji ima razuma i koji vjeruje u Bibilju.” (Arapsko osvajanje Egipta, str: 37-38)

Imeprator Heraklije (610-641) pokušao je, nakon pobjede nad Perzijom, 628. godine da ujedini međusobno sukobljene pravce u državi, želeći pomirenje. Utvrđen je oblik jedinstva i pomirenja u stavu da se narodu zabrani da se upušta u raspravu o suštini prirode Mesihove, da li ima jedno ili dva svojstva, međutim morali su vjerovati da Bog posjeduje jednu volju ili jednu odluku.

Početkom 631 donie postignuta je saglasnost u tome i monofizitski pravac je postao zvanični, oficijelni pravac u državi, i onih sljedbenika kršćanske crkve koje ovaj pravac okuplja. Heraklije je odlučio da na novom pravcu potčini ostale pravce koji se razlikuju od njega, koristeći pri tome sva raspoloživa sredstva, ali Kopti su mu se suprostavili, odrekli se ove iskrivljene novotarije žrtvujući svoje živote na putu prijašnjeg vjerovanja.

Imperator je po drugi put pokušao da ujedini različite pravce i da zaustavi i otkloni razlike. Heraklije se zadovoljio da ljudi ustraju na tome da Bog posjeduje jednu volju, a što se tiče drugih pitanja to je stvarno izvršenje Njegove volje, odložio je raspravu o tome. Zabranio je ljudima da se upuštaju u debate koje se odnose na ovo. Heraklije je ovo učinio zvaničnom ideologijom proglasivši ga dekretom u svim krajevima istočnog svijeta, ali ovaj dekret nije umirio oluju u Egiptu. Kajres je u Egipu deset godina u kontinuitetu izazivao grozna i zvjerska ugnjetavanja i tlačenja, U tom periodu dešavalo se ono od čega se ježi koža, ljudi su kažnjavani, a zatim ubijani potapanjem u vodu. Ovi nesretnici su kažnjavani upaljenim bakljama sve dok iz njihovih tijela ne bi počela da curi mast, zatvorenike su stavljali u vreće ispunjene pijeskom, a zatim ih bacali u more. Bilo je i drugih strašnih oblika kažnjavanja.
Socijalna dekadencija i ekonomska uznemirenost

Socijalna dekadencija je, u istočnom Bizantijskom carstvu, dostigla svoju kulminaciju. Povrh svih nedaća koje su pogađale stanovništvo, povećavane su dažbine, porezi su postali dvostruko veći dok se stanovnivnici nisu pobunili protiv vlasti. Osjećali su veliku odvratnost prema njoj i davali prednost svakoj stranoj vlasti. Izdaci i konfiskacije imovine postali su iz dana u dan sve nesnosiviji. Kao posljedica toga, došlo je do velikih nemira i protesta. U revoluciji koja se dogodila 532, godine u prijestolcnici ubijeno je 30.000 ljudi (Enciklopedia Britanica. See Justin).

Zbog velike potrebe za štednjom, ljudi su pretjerali u tome i pali na najniži stepen u raspiništvu. Njihova glavna briga postalo je gomilanje i skupljanje imetka na bilo koji način, da bi ga zatim, trošili na otmjenost, raskoš i zadovoljavanje svojih potreba i strasti.

Isčezli su temelji dostojanstva i srušili se stubovi morala i etike tako da su se ljudi opredjeljivali za samački zapostavljajući brači život kako bi tako ostvarili svoje želje i prohtjeve u slobodi (Edvard Gibbon: The History of Decline and Fall of the Roman Empire, 3/327.) Pravda je bila onakva kako o njoj govori Sale: “Trgovalo se i cjenkalo poput otrova, mito i prijevara su postali stvari koje su u narodu bile stimulisane.” (Sale’s Translation, 72) Kaže Gibon: “Krajem 6 st. država je dostigla najnižu tačku u svom sunovratu, padu i slomu.” (Edvard Gibbon: The History of Decline and Fall of the Roman Empire, V/31.) “Bila je poput velikog drveta u čijem su ptostranom hladu, s vremena na vrijeme, narodi Svijeta nalazili hlad i od njega je ostalo stablo koje iz dana u dan samo više vehne i suši se.” (Ibid)

Kažu autori “Historije svijeta za Historičare“: “Veliki gradovi čije je uništenje ubrzano i koji nikada više nisu mogli povratiti slavu i procvat, svjedoče o onome što je zadesilo Bizantijsku imepriju u ovom periodu velikog sunovrata, što je bila posljedica povećavanja poreza i nameta, pada i dekadencije u trgovini, zapostavljane poljoprivrede i postepeno reduciranje napretka i blagostanja gradova.” (Historan’s History of the Eorld, VII/175)
Vjerski i ekonomski status Egipta u vrijeme Bizantijske imperije

Što se tiče Egipta, države rijeke Nila i plodnosti, on je u 7 st. bio jedna od oblasti na Zemlji koje su pretrpjele najviše muke od kršćanstva i Bizantijske imperije. Iz kršćanstva su samo proizašla razilaženja i debate koje se tiču prirode Meishove, metafizike i Božanske filozofije, koje su se pojavile u 7 st. u najlošijem obliku. Iscpile su intelektualnu sposobnost i oslabile njenu radnu snagu. Kada je u pitanju bizantijska država, od nje su dobili samo grozna tlačenja, politički despotizam i autokratiju, ispijajući na njihovom putu gorčinu punih deset godina – isto ono što je Evropa iskusila u vremenu vladavine crkvene inkvizicije u periodu od nekoliko desetljeća. Sve ovo je Egipat omelo od učešća u svim životnim zbivanjima i od svih vjerskih i duhovnih interesovanja. Egipat nije uživao u političkoj slobodi uprkos tome što je bio kolonija Bizantije, niti u vjerskoj i intelektualnoj slobodi uprkos tome što je bio kršćanski.

Dr Gustav Lubon u svojoj knjizi “Civilizacija Arapa” kaže: “Egipat je primoran da ispovijeda kršćanstvo, ali on se time spustio na samo dno dekadencije i propasti iz koje ga niko nije mogao izvući. Problemi i nedaće su bile stvari koje su zaokupljale Egipat, koji je tada bio pozornica mnogobrojnih vjerskih sukoba i razilaženja zbog kojih su se stanovnici Egipta međusobno ubijali i proklinjali. Egipat- koga je izjela vjerska razdjeljenost i autokratija i despotska vlast – žestoko je mrzio svoje bizantijske gospodare i čekao trenutak kada će se osloboditi kandži nepravednih konstantinijskih vladara.” (Civilizacija Arapa, IV dio, 336)

Dr. Alfred J. Betler u svom djelu “Arapsko osvajanje Egipta” kaže: “Istina je da je vjera u Egiptu u 7 st. bila opasnija od politike. Pitanja vlasti nisu bila ta zbog koji su nastale stranke i zbog čega su se razilazile jedna od druge, već su sva razilaženja i razlikovanja počivala na stvarima vjere i uvjerenja. Ljudi nisu gledali na vjeru kao na izvor iz kojeg će crpiti ono što će ih podsticati na dobro, već su na vjeru gledali kao na samo uvjerenje u određenim osnovama. Ova razilaženja među ljudima, žestoke debate i sukobi zasnovani su na prividnim i formalnim razlikama u vjerovanju. Rizikovali su svoj život na putu stvari koje ne posjeduju vrijednosti i na putu razlika i mimoilaženja u osnovama vjere i metafizici čije je razumijevanje delikatno i čija je spoznaja teška.” (Arapsko osvajanje Egipta, 47)

Bizantijci su Egipat smatrali ovcom muzarom želeći da mu potpuno iscrpe izvore i ispiju mu krv. Alfred J. Betler kaže: “Bizantijci su u Egiptu ubirali glavarine i druge mnogobrojne poreze i namete…Bez sumnje bizantijski porezi i nameti bili su iznad svih mogućnosti i nametani su narodu bez ikakve pravde.” (Ibid)

Autori Historije svijeta kažu: “Egipat je državnoj kasi Bizantije davao veliki ndio prihoda i proizvoda. Egipatska seljačka klasa, i pored potpune lišenosti političke moći i uticaja, bila je prisiljena na izdvajanje harača za rimsku državu i pored poreza. Bogastvo Egipta u tom periodu bilo je vidno opalo i smanjeno” (Historian’s History of the World, VII/173)
Na taj način se u Egiptu sjedinilo vjersko ugnjetavanje, despotizam, autokratija, materijalna eksploatacija, sve ono što je Egipat okrenulo da se bavi sobom, pomutilo bistrinu njegova živta i odvojilo od svega onoga što je plemenito.
Abesinija

Kada je u pitanju egipatski susjed, Abesinija i njeni stanovnici su pripadali monofizitskom pravcu. Pored toga, oni su obožavali mnogobrojne kipove koje su preuzeli od barbara. Monoteizam kod njih je bio samo jedan vid idolopoklonstva prekrivenog odjećom kršćanske nauke i terminologije. Kada je u pitanju vjera, Abesinija nij posjedovala duha, a kada je u pitanju ovaj svijet, ona nije posjedovala ambicije i velike ciljeve. Na Nikejskom koncilu donijeta je odluka da Abesinija u vjeri ne može biti nezavinsna, već da treba slijediti aleksandrijsku stolicu.

Narodi sjeverozapadne Evrope

Što se tiče evropskih naroda koju su prodrli na zapad i sjever, oni su tumarali u mraku i vodili krvave ratove. U Evropi veoma dugo nije svanula zora civilizacije, kulture i nauke, niti se na njenoj pozornici pojavila islamsko-arapska Španija koja bi joj pružila poslanicu nauke, kulture i civilizacije. Bila je daleko od puta kojim je išla karavana civilizacije. Nije poznavala svijet, niti je svijet poznavao nju, izuzev veoma malo. U odnosu na ono što se dešavalo na Istoku i Zapadu, a što je mijenjalo lik historije, bila je tu i tamo. Bila je između tek rođenog kršćnstva i osijedjelog idolopoklonstva. Nije posjedovala poslanice u vjeri niti vodilje u politici.

H.G. Wells kaže: “U zapadnoj Evropi, u tom periodu, nije postojala oznaka jedinstva i poretka.” (H.G.Wells: Historian’s History of the World, 170) Robert Beffault kaže: “Nad Evropom se u periodu od 5. do. 10. stoljeća nadvila tamna noć čija se tmina i crnilo uvećavalo. Barbarizam u ovom periodu je bio užasniji i strašniji od barbarizma koji mu je prethodio, jer je Europa  tada bila poput velikog leša civilizacije koji se već raspao i istruhnuo. Znaci i obilježja ove civilizacije su izbrisani i ona je osuđena na nestanak. Velike pokrajine u kojima je cvjetala civilizacija i postigla ugled u prošlosti, poput Italije i Fancuske, postale su plijen rušenja, anarhije i uništenja. ” (Robert Briffault: The Making of Humanity, str. 164.)

***

Odlomak iz knjige: “Šta je svijet izgubio dekadencijom muslimana” Ebu-l-Hasan en-Nedevi

 

Izvor: akos.ba


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.