Srebrenica, borci i mi

0
21

Ovaj svijet nije skrojen
Tako da na njem’ sretan si!
Na prste se časi sretni broje,
A svakog vreba onaj zli!

(Džemaludin Latić, Mjesečina endeluske noći)

Nažalost, moramo potvrditi navedene stihove našeg profesora i velikog pjesnika. Pogotovo su ovoga svjesni oni koji si izgubili svoje najdraže u proteklom ratu, a njih, znamo to, ima dosta. Od Bihaća, Ključa, Sanskog Mosta, Prijedora, Banja Luke, Sarajeva, Višegrada, Vlasenice, Zvornika, Bratunca, Trebinja, Kotor Varoša, Srebrenice…

Međutim, šta nama znače naše žrtve, žrtve koje su dale živote da bi mi mogli slobodno živjeti u ovoj našoj Bosni i Hercegovini, odnosno možemo se i moramo zapitati šta nam znače preživjeli borci osuđeni na milost, prije će biti nemilost naših vlastodržaca.

Uzmimo, naprimjer, Srebrenicu, simbol našeg stradanja i mjesta gdje je ubijeno najmanje 8372 nevinih ljudi, staraca, dječaka. Kakav je naš odnos, nas Bošnjaka a i ostalih Bosanaca i Hercegovaca prema Srebrenici? Prije tri godine moj prijatelj Nazif Horozović je napisao tekst „Srebrenički teferič” gdje je analizirao i upozoravao na naš, ne baš dobar, odnos prema obilježavanju 11. jula. Od tada se ništa nije promijenilo: i dalje se peku janjci (i prodaju, naravno), prodaje se voda i sokovi, hamajlije, tespihi, drže se govori (doduše, ove godine izvan Memorijalnog centra, ali su zato zvučnici tako dobro radili da sam imao utisak kao da su unutra Memorijalnog kompleksa). Ali, uveli smo jednu novinu. Počeli smo zviždati. I to dobro. I dovoljno glasno. Jer pojedinima je dosadila vrućina tog julskog dana, te kako bi ubrzali dženazu i uticali da reisu-l-ulema skrati svoj govor na engleskom jeziku počeli su da zvižde. Pitam se, da li su mogli prije sugerirati da se govori svih onih političara skrate pa eto i prevod govora reisu-l-uleme? Sigurno da jesu. Priča mi moj rođak koji je prošao kroz srpske logore i koji, zahvaljujući, prije svega, dragom Allahu, nije završio kao žrtva upravo tog srebreničkog genocida, uvrijeđen ovim postupkom, kako su po cijeli dan morali biti na koljenima, ruke iznad glave, a sunce, sunce jače grijalo nego ovog 11. jula. Ali eto, ne možemo mi izdržati nekoliko minuta duže nego što smo predvidjeli.

Reisu-l-ulema Mustafa Cerić je jedan od najzaslužnijih što je 11. juli u Evropskom parlamentu proglašen Danom sjećanja na žrtve Srebrenice, reisu-l-ulema Mustafa Cerić u svakoj mogućoj prilici podsjeća i nas i svijet da ne zaboravimo 11 juli. Međutim, to nekima smeta. Tako je Marko Karamatić u svom teksu „Eurokrati, profiteri i tolerancija” (Svjetlo riječi, juni 2011.) optužio reisu-l-ulemu Cerića da je (zlo)upotrijebio srebreničku tragediju. „Mnogi su je na različite načine politički koristili, ali nitko u tolikoj mjeri kao poglavar Islamske zajednice M. Cerić. Gotovo da nema njegova govora, susreta ili javnog nastupa, a da ga pritom nije uokvirio genocidom u Srebrenici. Dok se osobno promovira i prima čudne međunarodne nagrade za mirotvorstvo, on obilato koristi nesreće tisuća srebreničkih žrtava i patnju njihovih najbližih.” Eto tako je govorio Marko Karamatić i u samo tri rečenice navaljao takvih gluposti da čovjek ne može ostati ravnodušan prema njegovim tvrdnjama. Da li bi reisu-l-ulema Cerić, a sve kako bi bili zadovoljni razni karamatići, trebao prestati pričati o Srebrenici? Upravo je sam reisu-l-ulema Cerić dao najbolji odgovor na ovakvo pisanje Karamatića u svom obraćanju u Potočarima gdje je odgovarajući na pitanje jednog mladog čovjeka iz Srebrenice šta je on (reisu-l-ulema Cerić) uradio kako bi budućnost tog mladića i njegovih vršnjaka bila bolja: „Trudim se koliko mogu da se ne zaboravi genocid, da se drži živo sjećanje na naše stradanje i borim se protiv onih koji bi da zaboravimo, jer ako mi zaboravimo, krivi smo kao saučesnici u zločinu. Sine moj, mi smo bili naivni, neiskusni i lahkovjerni pa smo čekali pomoć svijeta koji je šutio. I zbog toga sam se zavjetovao da neću šutjeti, već da ću uvijek i na svakom mjestu glasno govoriti o genocidu nad našim narodom…”

Karamatić bi izgleda htio da mi zaboravimo na sve ono što nam se dogodilo u Srebrenici. I moram priznati da, ne bih rekao da zaboravljamo, ali da su (pojedini) Bošnjaci ravnodušni prema Srebrenici. Kako onda objasniti razna gostovanja srbijanskih „pevača” i „pevačica” neposredno prije i poslije dženaze u Potočarima? Tako je jedna od njih, za koju kažu da je tokom rata izjavila sljedeće: „Kada bih znala da me muslimani slušaju ne bih ni pevala”, 09. jula, dakle samo dva dana prije dženaze gostovala u Cazinu, a 13. jula, dva dana poslije dženaze u Srebreniku. Ne uzimajući u obzir navedenu izjavu, koja možda i nije tačna, ali zar Bošnjacima Srebrenica toliko znači da dva dana prije i poslije dženaze pune diskoteke srbijanskim pjevaljkama!? Na sami dan dženaze i 16. godišnjicu genocida u Srebrenicu, 11. jula, Bošnjaci i Bošnjakinje Facebook stranice pune pjesmama pomenutih pjevaljki. Dok se normalni ljudi pitaju ima li muzika ikakvog smisla nakon Srebrenice pojedini Bošnjaci „pevaju” na sami 11. juli. I to svjedoči šta je nama Srebrenica.

Međutim, nismo samo zakazali kada je u pitanju Srebrenica. Zakazali smo i u mnogim drugim poljima, a jedno od njih je i naš odnos prema borcima. Gotovo da nema ugroženije kategorije u našem društvu od njih. Oni su ratovali, izlagali svoje živote za nas, ali njih se progoni, hapsi, oni su prevareni, izdani, policija se šalje na njih…

Jedan borac iz Kotor Varoša je nedavno uhapšen zbog navodnih „ratnih zločina”, borac koji se prije mnogo godina vratio u svoje rodno mjesto i tu uredno živio sa porodicom. Kad odjednom postade ratni zločinac. Te godine prije valjda nije bio, šta li.  SIPA hrabra samo onako kako to ona zna (sjećate se Maoče), okružila selo, napravila upad, isprepadala sve živo (i mrtvo) kako bi uhapsila jednog običnog borca, koji bi se sam predao da su to od njega tražili (znam to pouzdano). Opet, zar vas sve ovo ne podsjeća na hapšenje generala Mehmeda Alagića? Ali, bitno je pokazati moć i snagu kad treba uhapsiti čovjeka koji je, kad je počeo rat, napustio sasvim solidan život u Austriji i došao da brani BiH.

Slično su prošli, ako ne i gore, još dva borca iz Večića kod Kotor Varoša koje nije uhapsila državna, nego entitetska, srpska policija. Radi se o Berbić Sulejmanu koji je osuđen na 12 godina i 6 mjeseci i Bilić Ćamilu osuđen na 13 godina i 6 mjeseci. I oni su osuđeni zato što su preživjeli. Berbić i Bilić su se u Večiće vratili još 2000. godine, a uhapšeni devet godine kasnije. Je li sumnjivo nešto???

Zar se ne trebamo zapitati šta se to dešava sa nama, zašto šutimo? Možda zato što nisu u pitanju akademik Ejup Ganić i general Jovan Divjak? Cijenim doprinos i Ganića i Divjaka državi BiH, ali me neopisivo vrijeđa taj nejednak tretman svih naših boraca. Gdje su protesti, pisma, posjete, oglašavanja u ovim slučajevima. Nije valjda da Sulejman Berbić, Ćamil Bilić ili ovaj uhapšeni borac kojeg smo prvog spomenuli nisu jednaki i isto vrijedni kao i Ejup Ganić i Jovan Divjak. Po našim reakcijama očigledno da nisu.

Tražeći po internetu podatke vezane za proganjanje nedužnih boraca u Kotor Varošu naišao sam na stranicu www.fokus.ba. U okviru stranice postoji „feljton” koji je, opet podjeljen na 23 dijela. U svakom od njih je mnoštvo tekstova u kojem se govori o „zločinima nad Srbima” u Srebrenici, Sanskom Mostu, Kotor Varošu itd. Ako otvorite ovo posljednje tj. „Zločini nad Srbima u Kotor Varošu” ostat ćete zapanjeni onim što čitate. Urednici ovih tekstova vezanih za Kotor Varoš su anonimusi Radovan Jović i Mirko A. Marković, a ovaj posljednji je nedavno izdao i knjigu pod naslovom „Zločini nad Srbima u Kotor Varošu 1992”. Ukoliko ovo iščitava neko ko nije upućen u dešavanja u Kotor Varošu u proteklom ratu pomislit će da su Bošnjaci i Hrvati protjerali i poubijali Srbe, a ne da je bilo obrnuto.

I na kraju, izražavamo podršku porodicama progonjenih i uhapšenih boraca moleći dragog Boga da im da strpljenje i pomoć, a njihovim muževima i očevima slobodu i mir. A mi, mi se trebamo zapitati i zamisliti, pojedinačno i kolektivno, a pogotovo naši predstavnici u vlasti, nad sljedećim:

Vi ste ovdje dugo, dugo opkoljeni:

Opkoljeni su vaši gradovi i sela,
opkoljena su vaša tijela, ali i vaši umovi!
Vi živite u kafezu,
zaboravili ste šta je sloboda!
Iz vas progovaraju vaš strah
i merhamet naše vjere!
Merhametli ste iz straha,
ne iz slobode i jačine,
a najprije njih traži naša vjera!

(Džemaludin Latić, Mjesečina endeluske noći)

Izvor: Alem Dedić

Izvor: Rijaset.ba


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.