12. April 2011

Nijet mi je da ovo što hoću da vam ispričam, ovako uz pomoć jazije, tj. uz pomoć slova i riječi, ipak pokušam učiniti i uz pomoć suretki, tj. slika, fotosa. Pedagozi tvrde da se daleko više nauči onim što se vidi nego onim što se samo čita.

Godina 1924.

Ovo je snimak škole koja je u svojem nazivu imala riječ „medresa“, a iznad  čijeg je ulaza i na ovalnom dijelu krova bio postavljen, kao državni grb, bijeli dvoglavi orao.

Kako je došlo do otvaranja ove škole kod koje je naziv „medresa“ korišten kao prijevara, kao podvala?

Kada je Srbija, poslije 1912. god.  zauzela i svojoj teritoriji priključila oblasti južno od linije Niš-Čačak, tj. dijelove današnje Južne Srbije, a potom i prostor Sandžaka i Kosova, tadašnje srpske vlasti su zauzele stav da je školovanje i podizanje svijesti kod potlačenih naroda „u protivnosti sa interesima naše državne politike jer dok su oni u oba ova pravca, političkom i obrazovnom, na današnjem nivou, lako je sa njima upravljati“. (Milorad Ekmedžić – Stvaranje Jugoslavije 1790-1918, Beograd, str. 105). Ta srpska težnja da se potlačeni što duže zadrže na najnižem nivou obrazovanosti dugo je primjenjivana prema Albancima, pa je, kao navodno uspješan model, potom primijenjena i na Bošnjake u Sandžaku.

No, već se oko 1920. god. u vladajućoj srpskoj strukturi počelo shvatati da takva politika ipak ne obezbjeđuje stabilnost državnog režima već da produbljuju sukobe između potlačenih Bošnjaka, Albanaca, Turaka… na jednoj strani i Srba koji drže vlast. Tada srpski vlastodršci uviđaju da takvo stanje protivurječi srpskoj nacionalnoj misli koja se zasnivala na tome da će se srbizacija Bošnjaka, posebno u Sandžaku i Crnoj Gori, najbrže ostvariti putem škole.
Jovan Cvijić, geograf, etnograf…, najvažniji srpski intelektualac toga doba, piše čitave studije i knjige o tome „kako od nesrba napraviti Srbe, gdje sve žive Srbi, koliko ih ima, ko su sve Srbi…“ Cvijićev sljedbenik Jefto Dedijer (otac Titovog biografa Vladimira i Stevana) tada izdaje knjigu „Nova Srbija“ u kojoj, kada govori o Albancima, Bošnjacima, Turcima…, piše: „Mi ćemo ove pretvoriti u Srbe, ali ne batinom, nego školom i drugim načinima.“ (J. Dedijer, Nova Srbija, Beograd, str. 87)

„Pravi medresanti“. Učenici u Kraljevoj „medresi“ sa trubama, violinama. Odmah nakon početka rada Kraljeve „medrese“ u bošnjačkom narodu se govorilo da je otvorena „medresa“ u kojoj se umjesto imama školuju „tanc majstori“

Tada je u srpskom režimu preovladalo stanovište da treba pronaći nove forme za pridobijanje Bošnjaka da svoju djecu šalju u srpske škole u koje ni Bošnjaci, ni muslimani sa Kosova nisu imali povjerenja. Iz tog razloga je, na prijedlog srpskog Ministarstva vjera, kraljevskim  ukazom od 24. aprila 1924. god. formirana posebna srednja škola koja je bila namijenjena Bošnjacima, Albancima i Turcima. Da bi bila bolje prihvaćena od onih kojima je namijenjena,  nazvana je „Velika medresa kralja Aleksandra I“ i otvorena 1925. god. u Skoplju (gornji fotos).

Tadašnji srpski ideolozi dobro su znali šta Bošnjaci i ostali muslimani podrazumijevaju pod riječju „medresa“. Zbog toga su, iako se radilo o srpskoj gimnaziji, upotrijebili naziv „medresa“ kako bi na taj način privukli Bošnjačke i ostale muslimane da u nju upisuju svoju djecu. Da  bi podvala bila potpuna, u toj srpskoj „medresi“ su uz gimnazijske predmete, koji su se tamo izučavali, dodali i izučavanje Kur’ana, nekog od orijentalnih jezika, ali u formi kako je to režirano u školskim programima sačinjenim u Beogradu.

„Softe“ sa puškama, kuburama, srpskim hajducima… Teatarska grupa u Kraljevoj  „medresi“

Polaznici ove škole imali su besplatan smještaj i ishranu u školskom internatu. Besplatne i obavezne su bile i školske uniforme.
Pored ostalih gimnazijskih predmeta učenici ove Kraljeve „medrese“ bavili su se muzikom, pa su imali dva svoja hora i tri orkestra, dramsku, sportsku, literarnu grupu.
Šta su predstavljala srpska sokolska društva u najkraćem objašnjava ovaj citat: „Srpsko sokolstvo je predstavljalo nacionalni pokret koji je fizičkom vežbom pokrivao svoj pravi cilj, tj. ujedinjenje svih srpskih zemalja u jednu celinu…“ (N. Žutić, „Sokoli, ideologija u fizičkoj kulturi Kraljevine Jugoslavije“, Beograd, 1991. god. str. 5) Nevjerovatno, Bošnjaci koji kroz „medresino“ sokolsko udruženje služe „ujedinjenu svih srpskih zemalja“. Od „Knina do Tokija“.
Sokolsko pravilo je bilo da se svi članovi sokolskih udruženja, bez obzira odakle je udruženje, između sebe oslovljavaju sa „brate“, a jedini pozdrav je bio „zdravo“. Znači, Bošnjaci, Albanci, Turci iz skopske Kraljeve „medrese“, kao članovi „medresinog“ sokolskog udruženja, morali su zvati „bratom“ sve one koji su im o glavi radili. Istovremeno, te 1924. god. ta „braća“ spališe, zaklaše, na ražnjeve nabiše…, između šest i sedam stotina Bošnjaka u Šahovićima (Milovan Đilas: „Land Without Justice“ -„Zemlja bez pravde”, London, 1958. str. 42)

Književni list pitomaca Kraljeve „medrese“, kako je navedeno i na ovoj naslovnoj stranici. Da li je ikad postojala, da li danas igdje na dunjaluku postoji medresa u kojoj se njeni učenici nazivaju „pitomcima“? Uz to još i „Vesnik“ (ćirilicom) kao naziv za „medresin“ list. „Vesnik“ čega?
No, uz ovaj književni list u „medresi“ je postojala i literarna družina „Južna vila“.
Poslije svih onih, k’o bajagi, literarnih, književnih „srpskih vila“ iz perioda srbizacije pravoslavaca u Bosni i Hrvatskoj, došla je i ova, „medresina“, „Južna vila“, što je značilo  „južna srpska zemlja“. Od svih ovih „vila“ do one današnje „Srpske vile“, koja od 1995. god. izlazi, nigdje drugo do u Bosni, u Bijeljini.
U skopskoj Kraljevoj „medresi“ izlazio je časopis „Pomol“. Pomislilo bi se da je naziv dolazio od „pomoliti se“, te da su ovdje tretirane vjerske teme. Ne, naziv je dolazio od „pomaljati se, osvitati, dolaziti…“ Ovdje su objavljivani radovi onih koji su se pomaljali, koji su osvitali, koji su dolazili kao „osvješteni, savremeni…“, u stvari koji su se pomaljali kao posrbljeni muslimani. I ovaj „medresin“ časopis „Pomol“ je bio „vesnik“ posrbljavanja, srbizacije muslimana, u prvom redu Bošnjaka.
”Velika medresa kralja Aleksandra Karađorđevića I“ u Skoplju imala je osnovni zadatak da sistematskim gušenjem nacionalnih i  vjerskih osjećanja od svojih učenika oblikuje ljude koji će vjerno služiti srpskom režimu. Najbolja potvrda tome je u činjenici da su skoro svi pitomci ove Kraljeve „medrese“ nastavljali svoje „školovanje“ na nekom od srpskih fakulteta, a skoro nijedan od njih nikada nije postao imam, niti je bilo ko od njih ikada radio neke poslove vezane za Islamsku zajednicu. Kada su se, kao svršeni „medresanti“, vraćali u svoja mjesta ovi posrbljeni muslimani su u tim mjestima osnivali tamburaške družine i sl., a ne islamske institucije.
Da li je slučajno to što je u ovoj srpskoj „medresi“ u Skoplju najmanje bilo Albanaca i Turaka, a najviše Bošnjaka iz Sandžaka? Moglo bi se pomisliti da je to zbog toga što se nastava u ovoj Kraljevoj „medresi“ izvodila na srpskom jeziku, pa je to onda bilo pogodno za Bošnjake. Uz ovaj razlog, najviše Bošnjaka u ovoj srpskoj „medresi“ bilo je i zbog toga što su Bošnjaci najbrže i najlakše prihvatali takve stvari kao što učenje Kur’ana uz trubačke orkestre i sl.

Prva generacija „pitomaca“ muslimana na završetku “školovanja” u Kraljevoj „medresi“

Zbog takvog odnosa Bošnjaka prema očiglednoj srbizaciji, koju je režim nametao, među albanskim i turskim narodom na Kosovu otvoreno se govorili da će im „Bošnjaci posrbiti djecu“. Ovo je posebno isticano na skupovima „Džemijeta“, političke stranke koja je okupljala sve muslimane sa prostora Sandžaka i Kosova. Zbog toga su Aćif Hadžiahmetović (Aćif-efendija) i Ferhat-beg Draga pokrenuli inicijativu da se u Skoplju osnuje prava medresa. To je i učinjeno 1925. god. kao jedini način da se suprotstavi režimskom posrbljavanju muslimana.

Godina 2009.

Osamdeset pet godina nakon otvaranja Kraljeve „medrese“ u Skoplju, današnji srpski režim je ponovo posegnuo za podvalom zvanom „medresa“.
Na otvaranju ove tzv. „medrese“ u prvom „safu“ našao se Sulejman Ugljanin – ministar „brez stolice“, kako to kažu njegovi Pazarci, odnosno ministar „bez portfelja“ u Vladi Srbije. Osoba koja zastupa interese Beograda u Sandžaku, umjesto da zastupa interese Sandžaka i sandžačkih Bošnjaka u Beogradu. Osoba koja je za svoju „stolicu koje nejma“ sebe prodala, a narod bošnjački izdala. Osoba koja se, pri sprovođenju velikosrpskih direktiva, vješto krije iza svojih poltronskih hodžica i njihovih lažnih ahmedija
Osoba koja je donijela i, u ime srpske vlade, za „medresu“ uručila jednu „slikicu“. To je, hasli, nešto što bi trebalo biti „umetničko delo“, ali ono što svako može vidjeti na ovom „umetničkom delu“ jeste jedan podobar krst na koji je obješeno nekakvo svijetleće kandilo. Ministar „brez stolice“ svim prisutnim ukaza i pokaza to „svetlo“ To je, bezbeli, poruka kako je to „svetlo“ za „medresu“, kako je to „svetlo“ prema kojem Bošnjaci tebaju ići.
Moramo razočarati ministra „brez stolice“, ali vjerujem da današnji Bošnjaci neće poći prema ovom kandilu, prema ovom „svetlu“ koje im on, u ime svojih velikosrpskih nalogodavaca, pokazuje i nudi, a sve zarad svoje stolice koje nema.
Tu su bili i srpski „reis“, srpski „muftija“, gajret efendija, šaka režimskih hodžica, tj. potrčkala, što zarad sopstvenog šićara pristaju da čak i Beograd vide kao duhovni centar sandžačkih Bošnjaka.
Zastave i barjaci na ulazu u prijepoljsku „medresu“. Prvo barjak „islamske zajednice“, potom onaj turski, jer je donacijama iz Turske, u najvećem dijelu, podignuta ova zgrada, potom barjak sandžačkih Bošnjaka i na kraju zastava države Srbije.
Za svaku je pohvalu to što je barjak sandžačkih Bošnjaka konačno postavljen na nekom javnom mjestu u Prijepolju. Jes’ da je malo hićmetli, tj. čudno, što je taj barjak tako malehan, ali neka, bolje ikakav nego nikakav. Ne znam samo kako li je ministar „brez stolice“ mogao gledati u ovaj sandžački barjak, jer je on nedavno skinuo taj isti barjak sa opštinske zgrade u Novom Pazaru, a sve zbog toga što mu je u pohode dolazio V. Koštunica.


Može li sad bilo ko zamisliti situaciju u kojoj Srbi otvaraju svoju bogomolju bilo gdje, na primjer u Bosni i Hercegovini, pa da tom ceremonijalu ne prisustvuje niko iz srpskog duhovnog središta, tj. iz Beograda? Tako nešto je, bezbeli, nemoguće.
Kako je onda moguće da otvaranju ove „medrese“ u Prijepolju ne prisustvuje niko iz bošnjačkog duhovnog središta, iz Sarajeva? Moguće je jer oni koji će rukovoditi radom ove „škole“ smatraju da njihovo duhovno središte nije nigdje drugdje do u Beogradu. Nevjerovatno! Da li bi onda Srbin iz Amerike, Australije, Njemačke, Slovenije, Crne Gore…, prihvatio da mu duhovno središte bude negdje drugdje osim u Beogradu? Postoji li Srbin u Bosni i Hercegovini koje će kazati da mu je duhovno središte u Sarajevu? Pa kakvo je to sljepilo koje sandžačkog Bošnjaka tjera da svoje duhovno središte vidi u Beogradu? Nije to nikakvo sljepilo, već sitni, lični, šićardžijski interes Ugljanina, Zilkića, Dacića… Sitni, murahijski, munafički, murtatski, podanički, licemjerni, ulizivački… interes ove šačice režimskih potrčkala koje velikosrpski režim koristi kako bi nastavio tamo gdje se stao u onoj Kraljevoj „medresi“ u Skoplju. Treba li se onda iznenaditi ako i školski programi za ovu prijepoljsku „medresu“ budu skrojeni po beogradskim aršinima?
Ipak, vjerujem da ovaj zlatni bošnjački evlad, ove učenice prijepoljske „medrese“ nikada neće krenuti onim putem kojim su krenuli Aleksandrovi „medresanti“ u Skoplju prije osamdeset pet godina. Vjerujem da će ovaj zlatni bošnjački sibijan prozrijeti i odbaciti svako murtatsko nastojanje da se, na perfidan način, uvuče u šejtansko kolo srbizacije.
Jer, posrbljavati se mogu Crnogorci, pravoslavci u Hrvatskoj, Bosni…, a Bošnjacima kao muslimanima Beograd je davno odredio i namijenio samo progon, poniženje, stradanje… Zar je to Beograd Bošnjacima samo jednom pokazao?
Kada sam nedavno, pišući o današnjoj srbizaciji i crnogorčenju Bošnjaka u Sandžaku, kao primjer za taj zločinački proces naveo i Veliku medresu Kralja Aleksandra, jedan od mojih sugrađana, koji se potpisuje sa „ensarija“, poručio mi je da njemu „ništa ne znači to što je srpski kralj osnovao svoju ‘medresu’ i što je potom 1930. god. dekretom naredio premještanje Rijaseta iz Sarajeva u Beograd“. Nadam se da će moj „ensarija“, poslije upoznavanja sa ovim tekstom, bar zehricu shvatiti što je to srpskom vladaru bilo potrebno da osniva „medresu“. Da li je on to radio kako bi potpomogao „širenje islama“ ili da bi uz pomoć islama širio srpstvo.

Autor: Ferko Šantić

Izvor: Glas-Islama.com

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVI ODGOVOR

No more articles