Spomenici islamske kulture u Srbiji iz ugla beogradske politike

Što je za srpsku duhovnost Srpska pravoslavna crkva, za nauku i umjetnost Srpska akademija nauka i umjetnosti, to je među srpskim pisanim medijima drevni i dnevni list „Politika“. Ovaj dnevnik bio je i ostao uputstvo političke misli za srednji intelektualni stalež i šire novinsko čitalaštvo. Zato sadržaj edicije „Upoznaj Srbiju“ br. 38 pod naslovom „Spomenici islamske kulture u Srbiji“, objavljen kao poseban dodatak u „Politici“ od ponedjeljka 22.02.2010. god. u broju 34588, ne može se posmatrati kao obična edicija nastala iz površnog i neprofesionalnog pristupa uredništva.

Riječ je, zapravo, o dobro osmišljenom projektu koji samo na prvi pogled ima za cilj biti od pomoći turističkoj i široj javnosti Srbije, kako ne bi ostala uskraćena za činjenicu da u ovoj zemlji, pored Ustavom odabranog srpskog naroda, žive i oni koji to nisu, poput Bošnjaka, Albanaca i Roma sa islamskom vjerom, kulturom i tradicijom. Pošto dosadašnje mape nisu uspjele sakriti istinu o ostacima nadmoćne islamske kulture i civilizacije koja je oblikovala Balkan od kraja 14. do početka 20. vijeka, a pošto je definitivno postalo jasno da dvjestogodišnji projekti čišćenja ovog prostora od muslimana (čitaj Turaka) nisu dali konačne rezultate, naprotiv, doživjeli su svoj apsolutni krah bezumnim genocidom u Srebrenici nad Bošnjacima 1995. i neuspjelim egzodusom Albanaca na Kosovu 1999., vrh je izabrao baš ovaj trenutak da prosvijetli znanje čitalaštva, posebno dizajniranom informacijom i ilustracijom „duhovnog i spomeničkog bogatstva muslimana u Srbiji“.
Na naslovnoj stranici prikazana je Husein-pašina džamija u Pljevljima u Južnom Sandžaku, tj. u Crnoj Gori. Kako je moguće da džamija u Pljevljima spada u kulturnu baštinu Srbije?

U uvodnom dijelu pod naslovom „Zapis“ kratko se, kao, predstavlja učenje islama sa tačnom formom, ali neskrivenim neislamski duhovnim nabojem, ponajviše biblijskim. „Anđeo“, „Duh sveti“, „Mojsije“, „Jevanđeoske“, „Isusom“, termini su koji ne pripadaju islamskoj duhovnosti i za sada niko od pravih, pa ni krivih predstavnika islamske uleme, ako se izuzme Jusufspahić nasljednik, nije takvom terminologijom predstavljao islam. A svako iole upućen zna da je terminologija osnov identiteta svakog vrijednosnog, bilo duhovnog, naučnog, filozofskog ili umjetničkog sistema.

Pod naslovom „Pregled“, predstavljajući istorijat dolaska islama na Balkan, jasno se implicira da su Srbi i drugi narodi „ognjem i mačem“ utjerani u islam, što i oni iole upućeni u povijest islama na ovom prostoru znaju da je najobičnija neistina, jer da je bilo prisilne islamizacije za petsto godina osmanske vladavine vjerovatno među Srbima danas ne bi bilo pravoslavaca.

Spominje se islamizacija Srba i domaćih naroda. Koji su to domaći narodi? Šta znače navodnici kod izraza domaći narodi? Još jednom teza o negaciji Bošnjaka kao naroda, ali izgleda i još nekih balkanskih naroda. Ovaj pasus predstavlja uvredu na račun bošnjačkog naroda i islamske vjere. Izraz „postoje kažu tendencije“ i ostatak ove rečenice predstavlja jeftino dnevno-politikantsko ismijavanje prava muslimana u Srbiji da svoju zajednicu urede  prema svojim potrebama. Nabrojano je, pored Bošnjaka i Albanaca, više od deset naroda koji  čine pripadnike islamske vjere u Srbiji. Koji postotak, naprimjer, čine Indonežani ili Pakistanci u ukupnom broju muslimana u Srbiji? Ima li u Srbiji muslimana koji su Somalijci, Marokanci ili Hrvati i ako ima zašto nisu spomenuti? Cilj ovog nabrajanja je očito minimiziranje jake uloge bošnjačkog naroda i sandžačke regije u oblikovanju institucija Islamske zajednice u Srbiji.

Popis najznačajnijh hramova (čemu izraz hramovi) potpuno je proizvoljan. Neko je izgleda, sjedeći u kafani, nabrajao džamije koje su mu slučajno padale na pamet. Po čemu su, naprimjer, džamije u  Sjenici važnije od onih u Preševu ili Bujanovcu. Stiče se veoma ružan utisak da džamije u predjelima gdje žive Albanci nisu važne. Tema za sebe je pitanje ima li džamija na  Kosovu i spadaju li one u kulturnu baštinu Srbije?
U sljedećem pasusu se nastavlja: „Mujezini se slobodno čuju i u Beogradu (na petnaest mesta u deset opština)…“. Kada se mujezini čuju to znači da se ezan uči glasno ili sa minare ili posredstvom ozvučenja. Da li je iko čuo ezan u Beogradu izvan džamije ili mesdžida? Nije i ne može ga čuti jer tamo nema vjerske slobode. Ezan se isključivo uči prigušenim glasom mujezina ili samo unutar vjerskog objekta.

A još jedna je u nizu neistina da u Prijepolju ima medresa, a u Beogradu medresa i islamska akademija. U Prijepolju postoji mejtep koji se po srbofilskoj projekciji predstavlja kao medresa, a u Beogradu u okviru Bajrakli džamije postoji samo porodica Jusufspahić, uvijek odana svakom režimu sa svojom porodičnom manufakturom koja raspolaže hrpom pečata kojima se po potrebi ovjeravaju diplome i sertifikati, a bogme i hamajlije po želji kupaca, ma kojoj vjeri, naciji ili orijentaciji pripadali.

Pod naslovom „Kratka povest Islamske zajednice u Srbiji“ javnosti se podmeće kako Islamska zajednica postoji svega 140 godina, vezujući njen nastanak za ukaz kneza Mihajla Obrenovića kojim se islam „priznaje kao veroispovest“, što bi sličilo tvrdnji da Srpska pravoslavna crkva postoji od dobijanja svojevrsne autonomije Pećke patrijašije odlukom Sultana čiju gradnju je sam Sultan finansirao. Formulacija „muftija srbijanski“, čije je sjedište, navodno, bilo u Nišu prije Balkanskih ratova, ne postoji nigdje zapisana već predstavlja još jednu „porodičnu“ izmišljotinu sa ciljem srbizacije vjerskog identiteta muslimana i Islamske zajednice u Srbiji. U istom poglavlju se ističe da su „posle Prvog svetskog rata“ u Kraljevini SHS „muslimani ušli u tri odvojene verske zajednice“, navodno sa sjedištem u Beogradu, Baru i Sarajevu, što je apsolutno netačno. Opšte je poznato da je Islamska zajednica u to vrijeme imala dva ulema-i-medžlisa, i to u Sarajevu i Skoplju. Tvrdnja da je 1930 god. sjedište reisu-l-uleme prebačeno iz Sarajeva u Beograd, te da je reisu-l-ulema Maglajlić inaugurisan u Bajrakli džamiji istina je, ali po principu da je poluistina obično najveća laž, namjerno je izostavljena činjenica da je nakon samo šest godina Reisu-l-ulema vraćen u Sarajevo, a tadašnji pokušaj da se od Beograda napravi duhovno i administrativno sjedište Islamske zajednice smatra se neuspjelom agresijom na vjeru i tradiciju muslimana, poput onog iz oktobra 2007. godine.

U komunističkom periodu se neprimjereno veliča  Beogradsko muftijstvo. To muftijstvo nije učinilo ništa  za muslimane izvan Beograda, a pitanje je i koja su mu dostignuća u samom Beogradu. Činjenica da muslimani Beograda nemaju čak ni groblje frapantana je. Ima li u Srbiji još koji milostivi knez da im nakon 140 godina to dodijeli?

Tvrdnja da je 1994. god. održan Sabor Islamske zajednice Srbije u Nišu je najobičniji falsifikat, što potvrđuje činjenica da ne postoji nikakav javni ili medijski zapis o takvom događaju iz tog vremena. Isto poglavlje sadrži još jednu dezinformaciju koja glasi da je reisu-l-ulema u Sarajevu formirao Odbor za objedinjavanje Islamske zajednice Srbije na čelu sa mr. Mevludom Dudićem. Zaključak da se ova sveska neće baviti problemom dvojnosti u Islamskoj zajednici zvuči, najblaže rečeno, cinično, pošto je kroz kompletan tekst i većinu ilustracija protkana promocija paravjerske tvorevine iz privatnog posjeda porodice Jusufspahić.

Pod naslovom „Hramovi“ u tekstu se govori o džamijama. Tekst sadrži dosta korisnih podataka i lijepih fotografija naših džamija, ali i obilje nepreciznosti i nejasnoća. Tako ostaje nejasno šta je alem na džamiji i zbunjujuće da je Arap džamija nevelikih dimenzija. Da li je džamija u Priboju spomenik kulture? Ako nije, zašto je izdvojena? Ponovo se potvrđuje utisak stihijskog rada. Možemo postaviti i pitanje zašto neke stare i lijepe džamije još nemaju status spomenika kulture, npr. Ibrahim-pašina džamija u Prijepolju.

Čudi, vrijeđa i zapanjuje da djelo koja nosi naslov „Spomenici islamske kulture“ obrađuje samo džamije i turbeta. Šta je sa hanovima, hamamima, tekijama, musalama, mektebima, sahat-kulama…? Da li je to još jedan perfidan pokušaj da se islamska baština minimizira i svede samo na usko religijski koncept.

Skandalozno je i nemoralno opravdavanje paljenja Bajrakli džamije. Ona je, čitamo, spaljena  kao reakcija na paljenje crkvi na Kosovu. Komentar je suvišan.

Pod naslovom „Praznici i običaji“ tekst je korektan i donosi tačne informacije o muslimanskim blagdanima.
Međutim, pod naslovom „Mezarja i turbeta“ pitamo se šta je izvor za podatak da je Šejh Mustafino turbe podignuto 1874. godine? Da li su i njega možda gradili Obrenovići. Ovo turbe nekada je bilo dio kompleksa tekije, a građeno je mnogo ranije.

U podnaslovima „Dva primera“ i „Dva citata“ govoriti o samo dvojici značajnih muslimana iz Srbije skandalozno je srozavanje. Možemo vidjeti u prethodne dvije sveske kako se govori o značajnim pojedincima iz redova manjina. Posebno čudi da nije spomenut nijedan živi musliman koji u ovoj zemlji nešto vrijedi. A nije da ih nema.

Ilustracije u ediciji su tek priča za sebe. One predstavljaju svojevrstan album Bajrakli džamije koju već više decenija u svom posjedu drži pomenuta porodica. Ova džamija je jedina u Beogradu i njeni posjednici špekulacijama uspijevaju da joj zadrže simboliku multikonfesionalnosti srpske prijestolnice. Da informacija o džamijama u Beogradu ne bi bila manjkava valjalo je spomenuti da ih je bilo 350, a da su sve osim jedne nestale u naletu razvoja savremene Srbije. Fotografije ove edicije jasno imaju ambiciju da iole vrate u život nosioce paravjerske tvorevine koji su se prije nekoliko dana skupili u okupiranoj Bor džamiji u Novom Pazaru kako bi, tobože, izabrali svog poglavara, i kad prije postadoše spomenici kulture? Posebno je uvjerljiva fotografija na kojoj pozira Muhamed Jusufspahić, nasljednik, prilikom nekog teferiča u Beogradu, a koji sebe naziva muftijom srbijanskim, našta muslimansko uho nikako da se navikne pošto nam je do sada bilo poznato: srbijanska pršuta, srbijanski opanak, srbijanska šajkača, ali srbijanski muftija – e to je nečuveno.

Teško je povjerovati da je slučajnost objavljivanje ove edicije u istom danu kada Radio televizija Srbije na prvom kanalu emituje drugi dio italijanskog dokumentarnog filma u kome se, navodno, dokazuje sprega terorizma i trgovine narkoticima sa islamom, sa jasnim ciljem satanizacije islama, širenja islamofobije, huškajući na muslimane sa ambicijom da se hajka na pripadnike ove vjere i kršenje njihovih prava, kao i diskriminacija nad njima legalizuje.

U impresumu ove sveske stoji „Za izdavača: Dragan Bujošević, glavni urednik Politike“ a  „Mišo Vujović, glavni urednik Srbije – Nacionalne revije“. Ova dvojica se ne mogu otpužiti za neznanje, ali se teško mogu odbraniti od optužbi za tendencioznost. A na kraju piše: „Ova publikacija je poklon čitaocima.“ Gospodo, iz elementarne uljudnosti je da se poklanjaju vrijedne stvari.

Autor: muftija Rešad ef. Plojović

Izvor: IslamskaZajednica.org