Sjenica i Srebrenica – dvije sestre slične sudbine

Sjenica je grad u Sandžaku poznat po izuzetno dobroj hrani, ali i po veoma niskim temperaturama tokom zimskog perioda zbog velike nadmorske visine na kojoj se nalazi ovo područje. Ovaj grad sa većinskim bošnjačkim stanovništvom baštini multikulturalne vrijednosti, jer osim Bošnjaka u ovom gradu stoljećima zajedno žive još  Srbi, Goranci i Albanci. Sjenica je tokom svoje historije bila veoma važno trgovačko mjesto, a dobar geografski položaj u velikoj mjeri doprinio je tome. Sjeničani su tokom migracija većinom naseljavali područje Bosne, a posebno su odlazili u Goražde i Sarajevo zbog blizine, što je u konačnici dovelo do neraskidive povezanosti ovog grada sa Bosnom. Mnogo je historijskih događaja povezivalo Sjenicu sa bosanskim gradovima, a sasvim sigurno ovaj grad najviše sličnosti ima sa Srebrenicom zbog gotovo identične tragične sudbine.

Genocid u Sjenici 1809. godine

U 19. stoljeću počele su masovne pobune srpskog stanovništva protiv osmanske vlasti što je u velikoj mjeri doprinijelo zločima nad muslimanima u Srbiji. Progoni muslimanskog stanovništva počeli su neposredno nakon Prvog srpskog ustanka 1804. godine. Ugroženi su bili gotovo svi krajevi sa većinskim muslimanskim stanovništvom, a na udaru je bio i Novopazarski Sandžak, posebno Sjenica. Naime, 6. maja 1809. godine  Karađorđe Petrović dolazi  u blizninu Sjenice, te poziva stanovništvo na predaju kako bi srpska vojska mogla nesmetano ući u ovaj grad. Karađorđe je garantovao sigurnost svima koji se budu predali bez pružanja oružanog otpora, a stanovništvo Sjenice, iako se u pojedinim momentima nije željelo predati, prihvatilo je ovaj zahtjev Karađorđa. Sjeničani su se odlučili na ovaj potez jer su vjerovali svojim komšijama, a također bili su veoma oskudno naoružani što je bio još jedan od razloga za predaju stanovništva. Nakon što su prihvatili ovu „miroljubivu“ ponudu zločinci su na najbrutalniji način ubili 2.500 Sjeničana. Osim muškaraca, žrtve su bile također i žene, te malodobna djeca. Zločinci su na kraju po naredbi glave ubijenih Sjeničana stavili na kolčeve kako bi pokazali svoju dominaciju. Jedan savremenik ovih strašnih zločina u Sjenici Antonije Protić bilježi sljedeće:

„Valja mi istinu kazati. Karađorđe je Turcima (odnosi se na Bošnjake ) učinio na častan način puštati Turke, sa ženama, djecom i malom. No, ujutru, kad su započeli Turci izlaziti iz grada, Srbi ne čekajući da izvrve iz grada, no započnu uskakati preko zida unutra. Karađorđe je branio i odbijao, ali nije mogao vojsku zaustaviti. Turci jedva uspiju tri časti izaći iz grada, a proći koji su se zatekli, okrenu na naše pucati i u tome se povede strašan po polju sjeničkom boj. Ovdje se nije gledalo ni muško ni žensko, a je li koji Turčin sa kadom umak’o to se ne zna.“

Također i Vuk Karadžić je dao svoj osvrt na ove strašne zločine:

„Nije dužnost istoričara da krije od naroda njegovu sramotu nego da mu je, kao istinoljubac otkriva u cilju odbacivanja takve prošlosti. Zbog toga što je istinito prikazao zlodjela i nemanja časti pri davanju riječi i poštovanju dogovora (čojstva), koja su ustanici na čelu sa Karađorđem počinili nad sjeničkim življem.“

Ova dva javna istupa srpskih intelektualaca govore nam o kakvom se zločinu radilo, ali i o tome da je postojala moralna odgovornost pojedinih Srba, koji nisu mirno posmatrali ono što njihovi sunarodnjaci rade.

Preslikane metode Petrović-Mladić…

U julu 1995. godine sistematski planirano, Sjenička sudbina pokucala je na vrata Srebreničana. Mnogo godina nakon strašnih zločina u Sjenici isto je zadesilo i Srebrenicu, a umjesto zločinca Karađorđa Petrovića u Srebrenicu je došao krvolok Ratko Mladić. Služeći se istim metodama kao njegov uzor i Mladić je pozvao bošnjačko stanovništvo da ostane mirno, te im je otvoreno jamčio sigurnost. Naravno i ovaj put zločinci su lagali, a  Srebreničani su kao i Sjeničani vjerovali u njihova obećanja. Nažalost, na kraju ih je zadesila ista sudbina – genocid. Ostaje nam da pamtimo i opominjemo nesretnim sudbinama ova dva miroljubiva grada koja su indirektno povezana tužnim sudbinama, kako do sličnih stvari nikada više ne bi došlo.

Za Akos.ba piše: Admir Lisica