5. August 2013
adnan_bajric10

Autor: Adnan Bajrić

Mi, koji smo rođeni prije 90-tih, živjeli smo u otetom i uništenom djetinjstvu, djetinjstvu suza, neopisivog straha koji se javi na sjećanje koje i danas boli. Iako sam bio dijete sa nekoliko godina, pamtim i danas osjećam gorčinu prvih tv snimaka agresije na Bosnu i Hercegovinu, zvukova raketa i udara granata, pamtim i teško se toga prisjećam, odnosno teško o tome pričam i pišem. Gorko je sjećanje na dane kada bi mi babo i amidže, dajdže i druga rodbina odlazila na “liniju”, iako nisam znao šta je “linija“, predosjećao sam da je nedaleko od kuće i da nas tu brane, da nedaju agresorima da nam priđu i da nas pobiju, siluju majke i sestre protjeraju nas sa ognjišta.

Da, pamtim i to kako sam kasnije išao u školu gdje smo sjedili na trupcima, a da li je bilo table i udžbenika nisam siguran, bila je neka improvizacija od škole, ali i života. Škola koja nije imala struje, a ustvari ko je imao struje kada smo svijeće palili i to kratko, jer smo bili primorani na mrak u kojem su strahovi i boli toliko urezane da svaki plač i jecaj u tišini tih nebrojenih noći i danas nosim u duši. Možda tada nisam znao šta se dešava, ali odavno sam shvatio, pamtim, pamtiću i ma koliko mi teško bilo pričaću, pisaću, podsjećaću i boriću se za istinu, jer šta je život bez borbe istine protiv laži, dobra ptoriv zla.

Moja starija sestra Irma, rođena je 1985., i ona je to teže doživjela i prihvatila, a moja mlađa sestra Enesa, rođena je 1996., i nosi ime po mom rahmetli amidži koji je ubijen sa svojih 20 godina. Eh, kakva je to smrt, kome je trebala, šta je sa njegovim snovima, djevojkom koju je volio i koja je voljela njega, šta je sa njihovim željama i planovima?

Mi se dobro sjećamo onog što smo doživjeli, a pamtimo priče koje su nam pričane i ta sjećanja neće isčeznuti, jer su ona dio nas, sa njima živimo svaki dan. Sjećamo se kako smo bježali od zvukova raketa i granata, kako smo se pitali šta ono stalo puca, kada će prestati, hoće li se babo vratiti živ ili mrtav, invalid ili…? Mi se dobro sjećamo i ta sjećanja čuvamo, ona su nam izvor snage, ona su nam motivacija da budemo najbolji kao sinovi i kćeri, kao učenici, kao pripadnici državne i nacionalne zajednice, kao borci za kulturu pamćenja i sjećanja, da jeseni i proljeća, godine ne budu godine zaborava, da se pamti, priča i opominje, da se nikada i nikome ne dogovodi agresija i genocid koji se dogodio nama u Bosni od 1991. do 1995.

Logor_Omarska_2013_a_32

Roditelji tek danas priznaju da im je bilo teško objasniti zašto tako malo moramo jesti, zašto smo više gladni nego siti, zašto nema babe, zašto se ne vraća, kakvi su ovo ljudi i zašto ispraćaju amidžu, kuda ga odnesoše i zašto svi plaču? Zašto nas puno živi u kući, spava u istoj sobi, istu odjeću nosimo, zašto molimo za konzerviranu hranu i piće u prahu, zašto crtamo svoje ruke i šaljemo pisma umrljana suzama? Žašto, djeca nemaju djetinjstvo, zašto se ne igramo igračkama nego praznom ali ponekad i punom municijom pa zbog neopreznosti i tako p/ostajemo invalidi? Žašto nam mine uništavaju noge i poslije toga nikada više ne igramo nogomet, šta je ovo i zbog čega sve ovo traje i traje, zažto nam odvode najmilije, a onda ih dovoze mrtve ili invalite pa tako žive do svoje smrti, kada če prestati i kako će poslije biti, hoćemo li živjeti bez sraha i tuge? I još puno teških pitanja na koje još nismo našli odgovore ili ih nismo našli od tog straha i tuge.

Relevantne činjenice svjedoče o agresorima (na RBiH Srbija i Crna Gora, a kasnije i Hrvatska) i žrtvama čemu svjedoče ubijeni, silovani i mučeni civili, žene i djeca, logori, masovne grobnice, raseljeni i izbjegli širom svijeta, a nažalost zadnjih godina trend je da se istina prikriva, minimizira i relativizira, te da se zamjenjuju teze, da zbog ličnih interesa kazuju i vrijeđaju žrtve, a i sami su na neki način žrtve, ali imaju potrebu da se dodvoravaju drugima, političkim i ekonomskim svjetskim moćnicima i medijima. To je nedopustivo, nemoralno i ljigavo, pogotovo od ljudi koji su bili na sigurnom i sa strane gledali našu bol pa se danas usuđuju i kazuju kako su svi krivi, a jasna je razlika između žrtve i zločinaca kao i između sunca i mjeseca. Nažalost, ima i onih koji su podlegli ovim i drugim raznim uticajima i strahvima, pa sumnjaju u svoje ideale kao i to da se kaju što su sudjelovali u odbrani države i nacije od agresora.

Srebrenica Emir Isovic

Želimo jasno poručiti da ne sumnjaju u sebe i svoje ideale, da ima onih koji pamte, pričaju i žele da se oduže nanama, majkama, sestrama, suprugama koje su također dale nemjerljiv doprinos od rađanja djece, do brige o djeci i familiji, žrtvovanja sebe i svojih potreba radeći teške fizičke poslove kako bi nadomjestile nedostatak muškarca. One su naše heroine nacije i mi im ljubimo čestite i ispucale ruke, ponosno ih gledamo u blaga lica koja su često suze kvasile, a oči ostale mnoge noći budne i tako godinama, ljubimo im ponosna čela vjerujući da će bar u Bosanskoj Krajini odnosno u Bihaću, koji je bio Sigurna zona UN-a, u opsadi 1201 dan, okružen sa pet agresorskih korpusa, nadležni izgraditi spomenik u gradskom parku u znak zahvalnosti, da im bar tako simbolično kažemo veliko vam hvala na svemu MAJKE NAŠE.

Također, želimo da se zahvalimo odužimo i ljudima koji su ostali invalidi, koji su žrtvovali svoje dijelove tijela, koji su mučeni u logorima, djeci koji su ostali bez roditelja i tako zauvijek izgubili babin stisak ruke i majčin zagrljaj, tu toplinu oko srca, koji ne osjećaju životne uspjehe i radosti kao oni koji imaju roditelje.

Ako se u Sarajevu i na Univerzitetu u Sarajevu ili pod okriljem državnih ili nacionalnih institucija ili organizacija ne osnuje „muzej genocida“ nadamo se da će se to realizirati na Univerzitetu u Bihaću gdje bi se trebao osnovati i „muzej opsade i odbrane Bihaćkog okruga 1201. dan“ sa raznim multimedijalnim sadržajima, sjećanjima i iskustvima opsade i odbrane. Svakako, našim dedama, očevima, sinovima u znak zahvalnosti, bar na značajne pojedince, bitne datume i bitke, treba biti ustupljen medijski prostor, pažnja i podrška, a našim generalma, Dudakoviću, Ćuskiću, Alagiću, komandantu Naniću, te Ljubijankiću i drugima u znak zahvalnosti trebaju se imenovati, ulice, trgovi, institucije, jer to je naša obaveza, a ako se obaveza ne ispuni grijeh je i za svaku generaciju koja dođe poslije nas.

Trake Prijedor

Vjerujemo da se mnogi žele odužiti onima koji su se borili i, hvala Bogu ostali živi i bez invaliditeta, nije borba uzaludna, izdržite još malo jer izrastaju oni koji se žele odužiti i biti odgovorni prema vama i onima koji dolaze poslije nas. Izrastaju oni koji se neće samo u suzama sjećati značajnih pojedinaca, bitnih datuma, bitki i događaja, koji neće izrastati naivno i nesigurno, niti sa mislima i planovima da bol koju su doživjeli dožive drugi.

Ipak sve vremenom biva i vremenom prolazi, nestaje, ali ostaju sjećanja na tragičnu historiju Bosne i Bošnjaka ”scene iz pakla, napisane na najmračnijim stranicama ljudske historije” (ICTY). Ostaje trajna obaveza čovječanstva da veliki prostor između nebesa i zemlje ne ispunjava šutnja i zaborav o ovom planetarnom zločinu – zločinu GENOCIDA!

Ostaje obaveza da na dane velikih žrtava, u Bijeljini, Zvorniku, Višegradu, Foči, u gradovima rijeke Une i Sane, na dan obilježavanja zloglasnih logora, na dan Srebrenice, na dane „pečata slobodi“ provjeravamo lični i kolektivni razvoj i napredak na svjetskoj ljestvici, nauke, tehnike, umjetnosti i sporta, i da se time ponajbolje odužimo i zahvalimo na hrabroj, dostojanstvenoj i historijskoj borbi za Bosnu.

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVI ODGOVOR

No more articles