Šije i šiizam u djelima učenjaka hanefijskog mezheba i u govoru bošnjačkih alima

0
932

Piše: hfz. Dževad Gološ

Iran, šam – Od najvećih iskušenja kojima je iskušano ehli-sunnetsko poimanje islama kod bošnjačkog naroda jeste pojava sekte koja se zove šije. Širenje njihovog iskrivljenog vjerovanja koje je suprotno Ku’ranu i sunnetu ogleda se u raznim fazama. Od tih faza, a o njima neću govoriti, jest ubacivanje raznih šubhi, tj. dilema kad je u pitanju predstavljanje njihovog učenja. U to spada predstavljanje da su oni samo jedan od mezheba u islamu. Na veliku žalost, ovu šubhu prihvatio je veliki broj onih koji javno govore o islamu. Tako svakodnevno nailazim na izraze “naša brača šije”, “naša braća Iranci”, zatim javno veličanje njihove uleme, kao i javno izjašnjavanje da za njih ima mjesta na našim prostorima. Nažalost, sve to dolazi od onih koji zagovaraju prakticiranje islama u skladu sa hanefijskom pravnom školom i bošnjačkom tradicijom. Sve spomenuto ponukalo me da napišem ove redove koji će nam reći koliko su šije “naša braća” i kako je na njih gledala ulema hanefijske pravne škole, u što, naravno, ulazi i bh. ulema.

U ovom radu spomenuo sam govor učenjaka hanefijskog mezheba iz raznih djela i poglavlja u kojima su spominjali sektu šija. Njihov govor poredao sam ovako:

1. Govor učenjaka hanefijskog mezheba o šijama u akaidskim djelima

2. Govor učenjaka hanefijskog mezheba o šijama u pravnim djelima

3. Govor učenjaka hanefijskog mezheba o šijama kroz fetve šejhul-islama

4. Govor učenjaka hanefijskog mezheba o šijama u hadiskim djelima

5. Govor učenjaka hanefijskog mezheba o šijama u posebnim djelima koja su napisana o šijama

 

Govor učenjaka hanefijskog mezheba o šijama u akaidskim djelima

Učenjaci hanefijskog mezheba naglašavaju da je osnova šiizma licemjerstvo i otpadništvo.

Kad su u pitanju akaidska djela učenjaka hanefijskog mezheba, ona su prepuna odgovora na zablude ove sekte. Iz tog razloga neću opširno govoriti o govoru učenjaka hanefijskog mezheba o šijama u akaidskim djelima. Zadovoljit ću se time da spomenem govor našeg velikana Hasana Kafije Pruščaka, u kojem pojašnjava da je osnova šiizma licemjerstvo i otpadništvo.

لأن أصل الرفض إنما أحدثه منافق زنديق، قصد إبطال دين الإسلام، والقدح في الرسول صلى الله عليه وسلم كما فعله بولص بدين النصارى. و ذلك المنافق عبد الله بن سبأ أراد أن يفسد دين الإسلام و يلقي الفتنة بين المسلمين فأظهر دين الإسلام و التنسك، ثم أظهر الأمر بالمعروف والنهي عن المنكر، حتى سعى في فتنة عثمان وقتله، ثم لما قدم علي الكوفة أظهر الغلو في علي ليتمكن بذلك من أغراضه، وبلغ ذلك عليا، فطلب قتله، فهرب. وخبره معروف في التاريخ أخزاه الله

 

“Zato što je temelje šiizma udario licemjer i heretik koji je htio iskriviti islam i narušiti autoritet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao što je uradio Pavao s kršćanstvom. Taj munafik zove se Abdullah ibn Sebe i imao je za cilj da iskrivi islam i ubaci fitnu među muslimane. On je prividno primio islam i pretvarao se da je veliki pobožnjak, zatim je počeo, navodno, pozivati na dobro i odvraćati od zla. Potom učestvuje u neredima u vezi s Osmanom, radijallahu anhu, i njegovim ubistvom. Nakon što je došao u Kufu pokazuje pretjeranost u veličanju Alije, radijallahu anhu, da bi se na taj način mogao suprotstaviti njemu. To je dospjelo do Alije, radijallahu anhu, koji je naredio da ga pogube, pa je on pobjegao. Njegov slučaj je poznat iz historije, Allah ga ponizio!”[1]

Ovaj govor našeg alima vrijedan je da se ispiše zlatom jer u vremenu u kojem živimo veliki broj onih koji se pozivaju na tradiciju Bošnjaka i hanefijski mezheb predstavlju nam šije “našom braćom” i “poručuje kako za njih ima mjesta na našim prostorima”. Dok danas govore da za njih ima prostora, ulema ovih prostora pojašnjavala je da je osnova njihove vjere licemjerstvo i otpadništvo!

Ovaj naš alim također spominje i naglašava da je preziranje ashaba, kao što to čine šije, jasno nevjerstvo. U narednim redovima spomenut ću govor imama Tahavije, a potom govor Hasana Kafije. Kaže imam Tahavi, Allah mu se smilovao:

 

وبغضهم كفر ونفاق وطغيان

“Mržnja prema njima je nevjerstvo, licemjerstvo i nasilje.”

Kaže Hasan Kafija:

 

لأن بغضهم نتيجة النفاق و خبث الاعتقاد, فتكون عداوتهم عداوة الدين و ذلك كفر و طغيان

 

“Zato što je mržnja prema njima rezultat licemjerstva i pokvarenog uvjerenja. Neprijateljstvo prema njima predstavlja neprijateljstvo prema vjeri, što je nevjerovanje i nasilje.”[2]

Govor učenjaka hanefijskog mezheba o šijama u pravnim djelima

Kad su u pitanju pravna djela, na samom početku želim istaći da se šije kao sekta spominju na mnogim mjestima u pravnim djelima učenjaka hanefijskog mezheba i u raznim kontekstima. Ako uzmemo u obzir osnovu šiizma kako je to došlo u govoru Hasana Kafije Pruščaka, ne treba nas čuditi da učenjaci hanefijskog mezheba u svojim pravnim djelima proklinju šije i ukazuju na obaveznost razlikovanja od njih.

 

Proklinjanje šija

Spominjući ovu frakciju i njihova mišljenja učenjaci hanefijskog mezheba prizivaju Allahovo prokletstvo na njih. Kaže poznati hanefijski učenjak El-Ajni u svom djelu El-Inaje šerjul hidaje:

أجيب بأن هذا الوهم هو الذي أوقع الرافضة لعنهم الله في التسوية بينهم وبين

“…i ovo pogrešno shvatanje odvelo je rafidije-šije, Allah ih prokleo, da izjednače sebe…”[3]

Obaveznost razlikovanja od šija

Kaže Ibn-Abidin u svojoj Hašiji pojašnjavajući neispravnost korištenja izraza “alejhis-selam” kad se spomene Alija, radijallahu anhu, kao što to čine šije:

وأيضا فهو أمر لم يكن معروفا في الصدر الأول، وإنما أحدثه الرافضة في بعض الأئمة والتشبه بأهل البدع منهي عنه فتجب مخالفتهم

“I također, to je stvar koja nije bila prisutna među prvim generacijama i to su uvele rafidije prilikom spominjanja nekih svojih imama, a oponašanje novotara je zabranjeno i obaveza je razlikovanje od njih.”[4]

Rečeno je da se šije spominju na mnogo mjesta u pravnim djelima hanefijskog mezheba, međutim, najčešće se spominju u sljedećim poglavljima:

1. poglavlje o imametu, gdje se spominje za kim je validno, a za kim nije obaviti namaz

2. poglavlje o nikahu (braku), gdje se spominju osobe s kojima jest i s kojima nije dozvoljeno stupiti u brak

3. poglavlje o taziru (kazni)

4. poglavlje o riddetu (otpadništvu), gdje se spominju riječi i djela s kojima musliman postaje nemusliman, te grupacije i frakcije koje su izašle iz okvira islama.

 

– Poglavlje o imametu –

Kaže se u djelu El-Ihtijar:

وعن محمد: لا تجوز الصلاة خلف الرافضة والجهمية والقدرية.

“Od Muhammeda (ibn Hasana Eš-Šejbanija) prenosi se da je kazao: ‘Nije dozvoljeno klanjati iza rafidija (šija), džehmija i kaderija’.”[5]

Kaže se u djelu El-medžmea el-enhur, koje je inače bilo veoma omiljeno kod bosanskohercegovačkih muderrisa, govoreći o namazu iza novotara:

(والمبتدع) أي صاحب هوى لا يكفر به صاحبه حتى إذا كفر به لم تجز أصلا قال المرغيناني: تجوز الصلاة خلف صاحب هوى إلا أنه لا تجوز خلف الرافضي والجهني والقدري والمشبهة، ومن يقول: بخلق القرآن، والرافضي إن فضل عليا فهو مبتدع، وإن أنكر خلافة الصديق فهو كافر.

“I (pokuđen je namaz) iza novotara, tj. sljedbenika strasti koji nije otišao sa svojom novotarijom u nevjerstvo, a ako je počinio nevjerstvo, onda nikako nije dozvoljeno obaviti namaz iza njega. Kaže Merginani: dozvoljen je namaz iza novotara, osim iza rafidija-šija, džehmija, kaderija i mušebbiha i onih koji kažu da je Kur’an stvoren. Ako šija kaže da je samo Alija bolji od drugih, onda je novotar, a ako negira hilafet Ebu-Bekra, radijallahu anhu, onda je nevjernik!”[6]

– Poglavlje o braku –

U poznatom djelu Hašijetu Ibn-Abidin u poglavlju o braku, spominjući osobe s kojima nije dozvoljeno stupiti u brak zbog njihovog nevjerstva, kaže se:

قال في البحر: وينبغي أن من اعتقد مذهبا يكفر به إن كان قبل تقدم الاعتقاد الصحيح فهو مشرك، وإن طرأ عليه فهو مرتد. اهـ.

وبهذا ظهر أن الرافضي إن كان ممن يعتقد الألوهية في علي، أو أن جبريل غلط في الوحي، أو كان ينكر صحبة الصديق، أو يقذف السيدة الصديقة فهو كافر لمخالفته القواطع المعلومة من الدين بالضرورة،

“Kaže se u djelu El-Bahri da je potrebno znati da je onaj koji ima uvjerenje koje je nevjerstvo, ako je to uvjerenje imao prije ispravnog vjerovanja, mušrik (tj. nevjernik u osnovi), a ako se pojavilo nakon ispravnog vjerovanja, onda je murted (otpadnik)”.

Kaže Ibn-Abidin nakon ovoga:

“Iz ovoga se jasno vidi da ako rafidija-šija smatra da Alija ima atribute božanstva ili da je Džibril pogriješio donoseći Objavu ili poriče suhbet Ebu-Bekra, radijallahu anhu, ili potvara Aišu, onda je on nevjernik zbog poricanja stvari koje su općepoznate u vjeri.”[7]

 

– Poglavlje o kazni –

Učenjaci hanefijskog mezheba u svojim pravnim djelima u poglavlju o kažnjavanju, tačnije, u poglavlju o potvori (el-kazf), spomenuli su šta bi se desilo da musliman muslimana nazove pogrdnim imenom, odnosno da mu kaže: “O, rafidijo, šijo!” Oni su ovakve riječi okarakterizirali kao riječi potvore za nevjerstvo, tačnije, da je to ravno riječima “O, nevjerniče!”

Kaže se u djelu Hašijetu Ibn-Abidin:

ولا يخفى أن قوله يا رافضي بمنزلة يا كافر أو يا مبتدع فيعزر؛ لأن الرافضي كافر إن كان يسب الشيخين

“Jasno je da su riječi ‘O, rafidijo’ poput riječi ‘O, nevjerniče’ jer ako rafidija vrijeđa dvojicu šejhova (tj. Ebu-Bekra i Omera), onda je nevjernik.”[8]

 

– Poglavlje o riddetu (otpadništvu) –

Kad je u pitanju spominjanje frakcije šija u ovom poglavlju u pravnim djelima hanefijske pravne škole, zadovoljit ću se spominjanjem dvaju pitanja, iako ih postoji još. Ta dva pitanja su vrijeđanje Ebu-Bekra i Omera, radijallahu anhuma, i optuživanje Aiše, radijallahu anha, za blud.

Kaže Ibn-Abidin u Hašiji:

لأن الرافضي كافر إن كان يسب الشيخين مبتدع إن فضل عليا عليهما من غير سب

“Rafidija-šija je nevjernik ako vrijeđa Ebu-Bekra i Omera, a novotar je ako daje prednost Aliji, ne vrijeđajući pritom.”[9]

A govoreći o vrijeđanju i potvaranju na Aišu, radijallahu anha, kaže:

لو كان يقذف السيدة عائشة – رضي الله عنها – فلا شك في كفره

“Ako potvori Aišu, radijallahu anha, onda nema nikakave sumnje u njegovo nevjerstvo.”[10]

 

3. Govor učenjaka hanefijskog mezheba o šijama kroz fetve šejhul-islama

– Fetva Ibn-Kemal-paše o šijama –

Ibn-Kemal-paša, Šemsudin Ahmed ibn Sulejman, šejhul-islam, jedan od najvećih učenjaka osmanskog hilafeta, izdao je podužu fetvu o šijama. Ova fetva je zapisana, a poslije štampana kao zasebna poslanica.[11] U njoj fetvi ovaj alim kaže:

“Zahvala pripada Allahu, Uzvišenom, Moćnom, Jakom, Plemenitom, i neka je salavat i selam na Muhammeda, onoga koji upućuje na pravi put, i na njegovu porodicu i one koji ga slijede u ispravnoj vjeri.

Do vjerničke zemlje došle su mnogobrojne vijesti i predanja da je skupina šija zavladala u velikim dijelovima sunitskih zemalja i da su ispoljili svoj batinijski mezheb i javno počeli grditi Ebu-Bekra, Omera i Osmana, Allah njima bio zadovoljan. Tako su osporili hilafet ovih pravednih imama i upućenih halifa i omalovažavaju šerijat i njegove sljedbenike i grde naše imame, vjerujući da ovi mezhebi (sunitski) u sebi sadrže greške i poteškoće.”

Zatim veli:

“Općenito, vrste nevjerstva na kojem su oni, a koje su nama prenesene, ne mogu se sabrati ni izbrojati i mi ne sumnjamo u njihovo nevjerstvo i otpadništvo te da se njihova domovina smatra darul-harbom (nevjerničkom sredinom) i da su njihovi brakovi neispravni i da se njihova djeca smatraju djecom zinaluka i da se ono što oni zakolju smatra strvinom i bojati se da će onaj od nas koji bez nužde obuče njihovu kapu postati nevjernik jer je u tome jasno ispoljavanje nevjerstva i bezboštva. Zatim, od propisa koji su vezani za njih jeste da oni imaju status otpadnika te da ako bi zavladali našom zemljom, onda bi ona također postala darul-harb (zemlja nevjerstva).”

Također kaže:

“Obaveza je da se zna da je borba protiv njih farzi-ajn (stroga obaveza) svakog muslimana koji ima mogućnost da se bori protiv njih.”

Potom je spomenuo hanefijska djela i citate iz njih koji idu u prilog onome što je autor naveo.[12]

– Fetva šejhul-islama Ebu-Suuda –

Pitanje: “Šta kaže uvažena ulema o tome da li je dozvoljeno boriti se protiv skupine šija? Je li borba protiv njih šerijatski dozvoljena? Da li je onaj ko se bori protiv njih gazija i da li je šehid onaj koji pogine od njih?”

Odgovor:

“Da, borba protiv njih smatra se najvećim stepenom džihada i pogibija od njih najvećim stepenom šehadeta.”[13]

Fetvu Ebu-Suuda također je spomenuo i Ibn-Abidin, koji je prenio sljedeći govor Ebu-Suuda:

“I zato je konsenzus uleme svakog vremena da je dozvoljeno ubijanje njih (tj. borba protiv njih jer su nevjernici) i da je nevjernik onaj koji sumnja u njihovo nevjerstvo.”[14]

فلذا أجمع علماء الأعصار على إباحة قتلهم وأن من شك في كفرهم كان كافر

 

– Fetva šejhul-islama Abdullah-ef. –

“Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova. Znaj, Allah te usrećio, da su oni nevjernici, nepravednici, griješnici, koji su izabrali kod sebe vrste nevjerstva, nepravde, oholosti, griješenja i otpadništva i da je onaj koji posumnja u njihovo nevjerstvo i bezboštvo i obavezu borbe protiv njih i dozvolu njihovog ubijanja nevjernik poput njih.”

الحمد لله رب العالمين اعلم أسعدك الله أن هؤلاء الكفرة والبغاة الفجرة جمعوا بين أصناف الكفر والبغي والعناد وأنواع الفسق والزندقة والإلحاد ومن توقف في كفرهم وإلحادهم ووجوب قتالهم وجواز قتلهم فهو كافر مثلهم

Zatim kaže:

„Obaveza je muslimana kad ih vladara pozove u borbu protiv ovih nepravednika, prokletnika, da mu se odazovu, kao što im je naređeno jezikom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ne smiju kasniti u tome, nego im je obaveza da mu pomognu i da se bore protiv njih.”[15]

فينبغي للمسلمين إذا دعاهم الإمام إلى قتال هؤلاء الباغين الملعونين على لسان سيد المرسلين أن لا يتأخروا عنه بل يجب عليهم أن يعينوه ويقاتلوهم معه

Zatim je šejhul-islam spomenuo govor učenjaka hanefijskog mezheba koji ukazuje na navedeno.

Kaže Ibn-Abidin u svom poznatom djelu El-Ukud durrijje fi tenkihil-fetava el-hamidijje, nakon što je spomenuo fetve Abdullah-efendije i Ebu-Suuda:

“Kažem: šejhul-islami osmanske države, Allah je pomogao, izdali su mnogo fetvi po pitanju pomenutih šija, i veliki broj njih, šejhul-islama, dovoljno su pojasnili spomenuto pitanje i vezano za to napisali posebne poslanice. Među njima je poznati alim, mufessir, Ebu-Suud…”, a potom spomenuo njegovu gore navedenu fetvu.[16]

(أقول) وقد أكثر مشايخ الإسلام من علماء الدولة العثمانية لا زالت مؤيدة بالنصرة العلية في الإفتاء في شأن الشيعة المذكورين وقد أشبع الكلام في ذلك كثير منهم وألفوا فيه الرسائل وممن أفتى بنحو ذلك فيهم المحقق المفسر أبو السعود أفندي العمادي

Govor učenjaka hanefijskog mezheba o šijama u hadiskim djelima

Mulla Ali El-Kari spomenuo je propis o sekti haridžija i da je ispravno da nisu nevjernici, a nakon toga je odmah spomenuo šije-rafidije, rekavši:

قلت: وهذا في غير حق الرافضة الخارجة في زماننا، فإنهم يعتقدون كفر أكثر الصحابة، فضلا عن سائر أهل السنة والجماعة، فهم كفرة بالإجماع بلا نزاع

“Kažem: ovo se ne odnosi na rafidije koje su izašle na vladara u našem vremenu. Oni su uvjerenja da su većina ashaba nevjernici, a kako gledaju na ostale sljedbenike ehli sunneta da ne govorimo, i oni su nevjernici po konsenzusu i bez ikakvog razilaženja.”[17]

Kako ne bih dužio sa spominjanjem citata koji imaju isto značenje kao spomenuto, navest ću samo izraze koje ovaj hanefijski učenjak spominje kad je u pitanju ova sekta:

  • الرافضة المجوسية – rafidije medžusije[18]
  • الرافضة المرفوضة، الباغضة المبغوضةِ، أفسق الخلق و أظلمهم، و أحمق العالمين و أجهلهم rafidije odbačene, koji mrze i koji su omraženi, najveći griješnici i nepravednici među stvorenjima i najgluplje i najveće neznalice među svjetovima[19]
  • الرافضة الكفرانيةِ – rafidije nevjernici[20]

Govor učenjaka hanefijskog mezheba o šijama u posebnim djelima koja su napisana o njima

Kad su u pitanju posebna djela koja govore o ovoj tematici, učenjaci hanefijskog mezheba dali su zavidan doprinos u pojašnjavanju propisa o šijama i njihovom uvjerenju. Među ranijim generacijama nalazimo djelo Šemmul-avarid fi zemmil-revafid, već citiranog Alija El-Karija. Među kasnijim generacijama posebno je primijećen trud učenjaka hanefijskog mezheba s Indijskog potkontinenta koji su napisali veliki broj djela u kojima su pojasnili doktrine ove zabludjele sekte.

Ali El-Kari naveo je dosta predaja učenjaka hanefijskog mezheba koje smo već spomenuli, poput propisa onog ko grdi Ebu-Bekra i Omera, potvara Aišu i slično i iz tog razloga nećemo to ponavljati. U citiranom djelu El-Kari je iznio dokaze iz Kur’ana i sunneta te govora učenjaka koji ukazuju na nevjerstvo ove sekte. Tako govoreći o ajetu:

“Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom; vidiš ih kako se klanjaju i licem na tle padaju želeći Allahovu nagradu i zadovoljstvo – na licima su im znaci, tragovi od padanja licem na tle. Tako su opisani u Tevratu. A u Indžilu: oni su kao biljka kad izdanak svoj izbaci, pa ga onda učvrsti, i on ojača, i ispravi se na svojoj stabljici izazivajući divljenje sijača – da bi On vjernicima najedio nevjernike. A onima koji vjeruju i dobra djela čine Allah obećava oprost i nagradu veliku”

kaže: “Ovaj ajet ukazuje na njihovo nevjerstvo na dva načina…”, pa je spomenuo:

أن الله سبحانه وتعالى بين أن النبي صلى الله تعالى عليه وسلم وأصحابه وأتباعه وأحبابه، مذكورون (3) في الكتب السالفة من التوراة والإنجيل بما بينه من طريق التمثيل، ثم ذكر وعدهم بأن لهم مغفرة وأجرا عظيما في العقبى لما أصابهم من المحن والبلوى في محبة المولى وطريق المصطفى في الدنيا، فمن أبغضهم يكون شرا من اليهود والنصارى؛ لأنهم قائلون بأن أفضل الخلق أصحاب موسى وعيسى، ولا شك أن الخلفاء الأربعة هم السابقون الأولون من المهاجرين

“Uzvišeni Allah pojasnio je da su Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi ashabi i sljedbenici i miljenici spomenuti u prijašnjim knjigama, Tevratu i Indžilu, kao što je slikovito pojašnjeno, zatim je spomenuo da im je obećan oprost i velika nagrada na Ahiretu zbog onoga što ih je zadesilo od iskušenja i nevolja zbog ljubavi prema Gospodaru i na putu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa onaj ko ih zamrzi gori je od kršćana i Židova jer oni kažu da su najbolji ljudi drugovi Musaa i Isaa, a nema sumnje da su četverica pravednih halifa prvi i odabrani među muhadžirima.”[21]

 

___________________________________________________________

[1] Nurul-jekin, str. 201 (na bos. Svjetlost istinske spoznaje o temeljima vjere, str. 272). Hasan Kafija preuzeo je ovaj citat iz komentara na tahavijsku akidu od Ibn Ebill-Izza El-Hanefija (2/739).

[2] Isto, str. 241 (na bos. str. 265).

[3] El-binaje šerhul-hidaje, 3/239.

[4] Hašijetu Ibn-Abidin, 6/753.

[5] El-Ihtijar, 1/58.

[6] Medžmeal-enhur, 1/108.

[7] Hašija, 3/45.

[8] Hašijetu Ibn-Abidin, 4/69, 70.

[9] Hašija, 4/70.

[10] Isto.

[11] Spomenuta fetva štampana je kao zasebna poslanica u zbirci Hamsu resail fil fireki vel mezahib, gdje je sabrano 5 poslanica Ibn-Kemal-paše (valorizacija: dr. Sejjid Bagdževad; izdavač: “Daru selam”, Kairo). Za obradu spomenute poslanice o nevjerstvu šija (Risaletun fi ikfari rafida) korištena su 4 rukopisa ovog djela.

[12] Hamsu resail, str. 195, 196.

[13] Spomenuto pitanje i Ebu-Suudov odgovor nalaze se na kraju poslanice Ibn-Kemal-paše, tačnije, u rukopisu Esad-ef.endije; vidi Hamsu resail, str. 201.

[14] Ibn-Abidin, El ukud durrije fi tenkihil-fetava el-hamidijje, 1/103.

[15] Isto.

[16] Isto.

[17] Mirkatul-mefatih, 7/3027.

[18] Isto, 3/1069.

[19] Isto, 8/3437.

[20] Isto, 9/3755.

[21] Šemmul-avarid, str. 53.


Pogledajte vijest na izvornom sajtu:

Šije i šiizam u djelima učenjaka hanefijskog mezheba i u govoru bošnjačkih alima


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.