Jednom prilikom me jedan mladić upitao: „Evo već dvadeset godina vi govorite o razilaženju. O tome govorite na vašim predavanjima, TV-programima, studijama i knjigama. Kakav ste rezultat izvukli iz toga?“
Odgovorio sam mu: „Još nisam dobio rezultat.“
Problem različitosti i njegovo prihvatanje i prevazilaženje s mudrošću i lijepim moralom kod mene zauzima prvo mjesto na ljestvici ključnih činilaca uspjeha bilo kog projekata; reforme, da’ve ili preporoda.
Svako onaj ko prati društvene mreže, zapazit će otprilike, deset ključnih tema oko kojih se vrti debata i to su:
1. Tekfir – proglašavanje onih koji u osnovi pripadaju islamu nevjernicima bez validnih argumenata. U tom slučaju, osoba
zanemaruje prijetnju Allahovog Poslanika, s.a.v.s., iznešenu u hadisu da se kategorija nevjerstva odnosi na jednog od njih dvojice, pa ako onaj ko je optužen za nevjerstvo nije takav, ona se vraća na onog ko optužuje. Trebamo shvatiti da je manja opasnost ako nekoga smatramo muslimanom pa pogriješimo, nego optužiti ga za nevjerstvo pa u tome pogriješiti. Nisam našao niti u Kur’anu niti u sunnetu bilo kakav argument koji nas poziva da one koji se vežu za islam, koji se smatraju muslimanima,proglašavamo nevjernicima. Pitanje tekfira je pitanje koje trebaju tretirati veliki učenjaci ummeta i pravedni sudije.
2. Tefsik – proglašavanje ljudi velikim griješnicima, i ovo je kategorija veoma bliska ovoj prvoj, jer su istinski veliki griješnici oni koji čine te grijehe javno i nimalo se njih ne čuvaju.
3. Tebd’i i tadlil – proglašavanje drugih novotarima i zabludjelima, nekada se može desiti da jedna skupina ljudi neki postupak tretira novotarijom, a druga skupina ne. Možda neko ne zna za nešto da je sunnet, pa ga proglasi novotarijom. Možda je neki postupak i novotarija, ali ne možemo svakog ko u osnovi praktikuje sunnet zbog jednog postupka nazvati novotarom!
4. Tenfik – proglašavanje ljudi licemjerima i munaficima, što je veoma česta pojava, nažalost danas. Kao da su od Huzejfe b. Jemana, r.a., uzeli spisak s imenima munafika! Druge proglašavaju munaficima i u to se zaklinju, a zaboravljaju da je Allah opisao munafike kao one koji se zaklinju Allahom, svjesno lažući, a Allaha vrlo malo spominju!
5. Psovanje, ružne riječi i izrazi koji izlaze iz čovjekove prirode. Takve riječi ne mogu se čuti od odgojenih i plemenitih ljudi. A treba biti svjestan da Uzvišeni Allah ne voli niti želi da se Njegov šerijat i Njegova vjera „pomažu“ takvim prostim i vulgarnim riječima.
6. Proglašavanje neznalicama i glupacima svakog onoga s kim se raziđu u mišljenju – to se često dešava s onim koji su skoro počeli prakticirati vjeru pa im je entuzijazam i ljubomora na većem stupnju od znanja i spoznaje vjere. Pjesnik je kazao: Koliko je samo onih što kore koji su u pravu, ali to pokvare lošim shvatanjem.
7. Optuživanje drugih za izdajstvo, što se dešava onda kada se pokrene razgovor oko nacionalnih i državnih pitanja. Svaki onaj koji se ne slaže s mišljenjem tih ljudi istog trenutka bude proglašen za „nacionalnog izdajnika i neprijateljskog slugu“, kao da je znak iskrene i prave pripadnosti slijepa pokornost vođi, poslušnost u svim okolnostima i aplaudiranje bez ikakvog kritičkog stava.
8. Nazivanje i upoređivanje ljudi sa životinjama – tako vidimo nazivanje ljudi magarcima, kravama, majmunima, psima ili sličnim zvijerima, kao i nekim pticama poput gavrana i sl.
9. Prijetnje i zastrašivanja – na dunjaluku se ona odnose na to da će svi saznati ono što ti misliš i desit će ti se to i to… a neki prijete i Ahiretom, stajanjem pred Uzvišenim Allahom! Naravno, to je istina, ali, stajat će se pred Allahom, ne pred ljudima: I reci: I prijašnji i potonji narodi, bit će sakupljeni na stajalištu, u danu već određenom.“Zašto prijetiš drugome kao da si ti iz toga izuzet!
10. Proklinjanje onoga s kojim se razilazimo – to je posljedica srdžbe i pristranosti, iako je Allahov Poslanik, s.a.v.s., govorio: Allahu moj, uputi narod Devs. Prisutni su mu kazali: Allahov Poslaniče, zar nećeš prokleti nevjernike?! On odgovori: Nisam poslan da proklinjem, već sam poslan kao milost. Hadis bilježi imam Muslim od Ebu Hurejrea, r.a.
Deset izlaza iz ovoga:
1. Lijepo ophođenje– makar i s onim s kojim se razilazimo u osnovama, jer Allahov Poslanik, s.a.v.s., je poslan kao milost svim ljudima, kako bi upotpunio moralne kvalitete a oporučivao je blagost u svemu: „A to će postići samo oni koji se strpe, to će postići samo veliki sretnici.“
2. Lijepa riječ – to je sadaka, to je temelj da’ve, pozivanja mudro i lijepim savjetom.
3. Raspravljanje na najljepši način – pa i sa sljedbenicima Knjige, sa izuzetkom onih koji su pokazali svoje neprijateljstvo i zulum i tako zaslužili da se na njih ovo ne odnosi.
4. Nepristrasnost, prihvatanje istine i pravičnost – i ovo su, doista, velika dostignuća. Zato je Ammar, r.a., kazao: Ko objedini troje, objedinio je iman: pravičnost kada je u pitanju on sam, nazivanje selama svim ljudima i dijeljenje uprkos škrtosti. Strasti i pristranost su zapreka koja sprječava čovjeka da shvati i spozna i prihvati istinu.
5. Šutnja i slušanje – Allahov Poslanik, s.a.v.s., je znao saslušati kurejšijske prvake koji su u nudili imetak, vlast i žene, da bi odustao od misije. Nakon što bi završili sa izlaganjem, on bi im proučio kur’anske ajete. Dok u raspravama gdje se ne zna ko priča, ljudi se uznemire, nestane morala, a većina učesnika se ne može strpiti.
6. Prekidanje rasprave i debate kada dijalog izađe iz naučnog i argumentovanog konteksta, jer razumnom i pametnom čovjeku ne dolikuje da se raspravlja sa glupakom. Ebu Temam je kazao: Kada se poistovjetiš u ponašanju sa prezrenim, pa znaj da si i ti poput njega. Također, sunnetom je propisana šutnja kao odgovor na psovke i uvrede, kao što se prenosi u kazivanju o Ebu Bekru, zatim o ženi koja je optužena za krađu i koja je govorila: Hasbijallahu ve ni’mel vekil. A još ranije susrećemo kazivanje o Merjemi: „I reci: ‘Ja sam se Milostivome zavjetovala na šutnju i danas nisakim neću razgovarati.“
7. Opraštanje i prelaženje preko uvreda kako bismo svoju nutrinu oslobodili srdžbe i mržnje prema onima koji su nam nanijeli kakvu nepravdu, uvrijedili nas ili uzurpirali naše pravo, nadajući se tako Allahovoj nagradi, trenirajući dušu na plemenitost, što je veći stupanj od šutnje i klonjenja.
8. Uzvratiti onim što je ljepše, i to se u Allahovoj knjizi spominje tri puta. Takvo ponašanje je suština snage i samokontrole. Snažan je onaj ko sebe savlada u srdžbi.
9. Prepusti stvari Allahu, s.v.t.: A vama je veoma malo znanja dato. Nije mudrost da čovjek o svemu govori, da sve komentariše. Ko ostavi riječi ja ne znam taj je sebe uništio! Polovina znanja su riječi ja ne znam, i njima Uzvišeni Allah čovjeku povećava samo ugled i dostojanstvo.
10. Dova za brata vjernika, i kada je prisutan i kada nije. Moli Allaha da mu podari dobro dunjaluka i Ahireta, a za tebe će tada doviti oni koji su bolji od tebe, skoro da ih možeš čuti iznad tvoje glave: Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koji su nas u vjeri pretekli, i nemoj u našim srcima ostaviti prijezira prema onima koji vjeruju, Gospodaru naš, Ti si Blag i Milostiv.
“I ne budite kao oni koji su se razjedinili i u mišljenju podvojili kad su im već jasni dokazi došli,
-njih čeka patnja velika”.
Ali-Imran, 105.
Autor: Selman el-Auda
Prijevod i izvor: IslamBosna.ba
Pogledajte vijest na izvornom sajtu:
