Šejla Rondić: Arhitektica iz Prijepolja koja ne zna za prepreke

0
98

Šejla Rondić: Arhitektica iz Prijepolja koja ne zna za prepreke –  Sandzacke.rs

Tokom studija morate raditi, truditi se i to je tako. Arhitektura je takav studij, čovjek mora mnogo da radi, da se odriče brojnih stvari, besane su noći tokom studija, a ujutro se budite rano i idete na predavanja. Za nas studente arhitekture postoji izreka da ujutro čujemo više puta ezan od samog hodže, i to je zaista tako. Sjećam se tih bezbrojnih jutara koje sam dočekala za radnim stolom i odlaska na predavanje.”

Projektiranje banaka, zgrada, aerodroma…: Radim kao arhitektica u Darmstadtu u Njemačkoj. Rođena sam 1995. godine u Prijepolju. Nakon matematičke gimnazije u Prijepolju, upisujem arhitekturu i urbanizam na Državnom fakultetu u Novom Pazaru. U međuvremenu odlazim u Berlin u internacionalnu školu, a zatim se vraćam u Novi Pazar i tu završavam započeti studij. Nakon toga, upisujem master u Novom Sadu, koji sam završila prošle godine, ostala mi je još odbrana masterskog rada. Ubrzo saznajem da u Njemačkoj mogu upisati doktorski studij bez završenog masterskog rada, tako da sam ovdje upisala i doktorski studij, već pripremam doktorsku disertaciju. Planiram završiti prvo master u Novom Sadu, pa tek onda doktorski, ako sam već to počela, onda to trebam i završiti.

U Njemačku sam otišla manje-više iz razloga iz kojeg su i svi moji vršnjaci otišli svuda po svijetu. To je na prvom mjestu posao, zatim napredovanje u karijeri, što je u Prijepolju trenutno teško. Prilično je teška komunikacija s klijentima i uopće je teško ostvariti ono što želiš. Najviše sam zbog toga aplicirala za posao u Njemačkoj. Kada su me pozvali, odmah sam se spakovala i ovdje došla. Otišla sam sama prije skoro deset mjeseci. Čekala sam vizu, čim sam je dobila, otišla sam u Njemačku i nakon tri dana počela s poslom. Radim kao arhitekta projektant i dizajner u njemačkoj firmi koja u Darmstadtu postoji više od stotinu godina. Oni rade isključivo projekte za državu. Što se mene konkretno tiče, do sada sam radila na projektima banaka, zgrada visoke i niske gradnje, to su u suštini stambeni objekti. Radila sam i aerodrom, a trenutno radim na lageru koji je namijenjen za pakovanje sve robe koja prvo stiže tu, pa tek onda u ostale markete u cijeloj pokrajini Hessen. Površina ovog objekta jeste oko 150 hiljada kvadratnih metara.

Pronaći i dobiti posao u Njemačkoj: Kada sam tražila posao, prvo što sam uradila jeste da sam pratila koje su to firme u Njemačkoj u kojim bih uopće mogla raditi. Kada sam pronašla nešto za što sam smatrala da bi bila dobra pozicija i dobro radno mjesto za mene, ono što me zanima, poslala sam im CV i svoj portfelj, da bih nakon osam mjeseci dobila odgovor. Iskreno, već sam bila digla ruke od toga, skoro sam bila i zaboravila na sve to. Zatim stiže odgovor u kojem piše da me pozivaju na probni rad. Kada sam došla ovamo, uradila sam projekt na kojem sam radila sedam dana. Oni su bili zadovoljni tako da su mi ponudili da ostanem zastalno u njihovoj firmi. Zaista sam bila sasvim zanemarila taj posao u Njemačkoj, nisam mislila da će me zvati, sjećam se da sam bila na odmoru kada sam dobila poruku, bila sam, malo je reći, iznenađena.

Strogi “lockdown”: U Njemačku sam došla baš u tom nekom nezgodnom periodu kad je riječ o pandemiji novog virusa korona. Rijetko pratim vijesti i aktuelnosti, ali situacija je takva da, otkako sam došla, već sedam-osam mjeseci važe stroge mjere koje svi moraju poštovati. Sve vrijeme se nose maske, pazi se na distancu… Međutim, prije četiri mjeseca otišli smo u strogi lockdown, nigdje ništa ne radi osim marketa. Od prošle nedjelje su onako više stihijski počeli malo popuštati mjere, mada nisam nigdje čula nikakvo obavještenje o tome. Počeli su otvarati teretane, naravno, opet sa svim mjerama, kao i kozmetičke salone. Nadam se da će u toku ovog mjeseca biti dodatno popuštene mjere, jer svi se žale na situaciju, ekonomija nije nimalo u zavidnom položaju. Prilikom prelaska granica potreban je karantin i posebni uvjeti prilikom odlaska i dolaska. Na poslu imam super ekipu i s njima provodim veći dio dana. Kada je riječ o našim ljudima, nemam previše kontakata. Za to je vjerovatno zaslužna i situacija s koronom, niko nigdje ne ide, niko se ne druži. Doskoro je bio i policijski sat pa smo ograničeni sa svim ostalim aktivnostima mimo posla.

Sreća pa nemam slobodnog vremena: Već sam se navikla u Darmstadtu jer posljednjih devet godina živim sama. Međutim, ipak je drugačije kada sam živiš u svojoj državi, u svom gradu, gdje ti je sve poznato, gdje si na domaćem terenu. Njemačka je takva, ja sam se već navikla na njihov sistem i na tempo života i zaista mi prija, čovjek se može sebi posvetiti kada uhvati slobodne trenutke, ali je takvih malo. Meni je iskreno drago što je to tako i što generalno imam malo slobodnog vremena, jer ono sa sobom donosi i emocije, i nostalgiju, i želju za rodnim gradom, porodicom, prijateljima.

Čujemo sabahski ezan više puta od hodže: Dok sam bila mala, već sam počela ispoljavati te neke afinitete. Baš sam jučer razgovarala s mamom i usput joj se zahvalila što mi je dopustila da šaram po zidovima u kući, tih se nekako trenutaka dobro sjećam. Sve te stvari polaze još iz djetinjstva, jer već sam tada imala podršku s ove strane, pa se od početka nisam ustručavala kreativno izražavati. Ako se to u djetinjstvu suspreže, nekako čovjek cijeli ostatak života ima određenu vrstu straha da oslobodi ono što je u njemu. Arhitektura me oduvijek zanimala. Dedu sam, dok je radio po gradilištima, uvijek molila da i mene povede sa sobom kako bih gledala kako sve te zgrade nastaju, kako niču. U tome sam pretjerano uživala. Već sam u srednjoj školi znala da ću upisati arhitekturu, tad sam već počela sa slikanjem i zanimalo me sve me povezano s tim. To je bila ljubav prema prostoru, prema enterijeru, prema dizajnu, samo što tada to nisam znala jasno definirati šta je to tačno što me privlači. Kada ljudi kažu da je studij arhitekture jedan od najtežih, ja se nikada nisam mogla poistovjetiti s tim. Naravno, što život dalje teče, stvari se počinju komplicirati i dodatno usložnjavati, ali to je sastavni dio života. Onda se osvrneš, preko ramena pogledaš i vidiš da one situacije za koje si smatrao da su bile preteške, skoro pa nemoguće, zapravo i nisu bile toliko teške i komplicirane. Evo, recimo, tokom studija morate raditi, truditi se i to je tako. Arhitektura je takav studij, čovjek mora mnogo da radi, da se odriče brojnih stvari, besane su noći tokom studija, a ujutro se budite rano i idete na predavanja. Za nas studente arhitekture postoji izreka da ujutro čujemo više puta ezan od samog hodže, i to je zaista tako. Sjećam se tih bezbrojnih jutara koje sam dočekala za radnim stolom i odlaska na predavanje. Sedmi ili osmi dan vidite da ne možete nastaviti tim tempom, onda malo odmorite, da biste već dva dana nakon toga opet nastavili istim tempom. Bitno je istrajati, studij zahtijeva debele živce, ali kada radite ono što volite, onda stvari postaju dosta relaksiranije, rasterećeno ulazite u svaki projekt, ne date se omesti i idete ka onom cilju koji ste zacrtali. Kako čovjek ima veće ambicije i kako hrli nečemu većem, višem, nailazi na bezbroj drugih poteškoća za koje prije toga nije znao ni da postoje. Te poteškoće nekada su drugi ljudi, a nekada smo sami sebi prepreka na tom putu. Bit će teško, u to nemam nikakve sumnje, ali smatram da se sve prepreke mogu nekako savladati.

Prvo mjesto: Nedavno sam učestvovala na takmičenju pod nazivom “Global Architect and Builder Awards” (GABA 2021), koje je počelo tek prošle godine. Prvi je put održano u Dubaiju, na njemu je učestvovalo oko 300 arhitekata, 100 inžinjera, 100 dizajnera i 50 investitora. Prošle godine sam pričala s prijateljem iz Tadžikistana o nekim projektima, on mi je spomenuo da postoji ovo takmičenje i da bih se trebala prijaviti na konkurs. Prije tri mjeseca sam se prijavila, poslala sam neke podatke o sebi, CV, prijavu i poslala sam projekt koji sam radila na masteru. Smatrala sam da je veoma zanimljiv, pa sam ga spremila i poslala. Do sada sam u životu vidjela da stvari pronađu svoj put kada pustim da rade za mene, a prije toga sam u njih uložila ogroman trud. I onda mi je prije tri sedmice stigao mail u kojem mi GABA 2021 čestita na pobjedi. Ja sam, misleći da je riječ o nekakvim reklamama i ponudama, mail ignorirala. Onda sam sjela navečer, pomno ga pročitala i tako shvatila da sam pobijedila na takmičenju na koji sam poslala svoj projekt. Čak nisam znala ni ime pod kojim sam se prijavila pa sam u tom mailu pročitala da sam prijavila ime jednog studija u kojem sam radila. To je skup ljudi s kojima sam radila na nekim projektima, enterijere i eksterijere. Uz taj projekt dodala sam i nekoliko fotografija iz programa, nekoliko enterijera koje smo mi radili čisto kako bih približila prostor o kojem je projekt. Ovdje moram spomenuti da je to rad nas iz tima iz tog studija. Kolege sam obavijestila o uspjehu i osvojenom prvom mjestu, a kasnije će i njihova imena biti uvrštena u magazin koji će biti štampan. Prijavila sam se za kategoriju “Developer of the year – residential objects”. Ceremonija dodjele nagrada odvijala se online zbog korone, ali mi je njihov studio iz New Yorka poslao obavijest da će dodjela nagrada biti održana u novembru ove godine, s tim da nisu sigurni da li će ceremonija dodjela nagrada biti održana u Istanbulu ili Bangkoku.

Nagrada koja otvara brojne mogućnosti: To se sve skupa tako brzo odvilo, jako čudno, meni još određene stvari nisu baš najjasnije. A svi zovu, svakoga zanima šta se desilo, pitaju me da pričam o tome projektu, da pričam o sebi. Prvog aprila će biti organiziran razgovor s nama pobjednicima pa će vjerovatno stvari postati jasnije. Na ovom takmičenju postojalo je više kategorija u kojima su proglašeni pobjednici, pa su se odmah pojavili pojedinci koji su počeli praviti problemi govoreći mi da nije tačno da sam ja pobijedila na tom takmičenju… A tu postoji lista kategorija u kojima se učesnici takmiče, kao što rekoh, na samo takmičenje prijavilo se oko 600 ljudi. U sklopu same nagrade nalazi se lista benefita koje pobjednici dobijaju. Znači, nagrada nije novčana, ali me ta pobjeda svrstava među druge arhitekte koji su također pobjednici, a koji su svjetski poznati u poslu kojim se bave. Tu ću imati šansu da radim na svjetskoj platformi zajedno s njima, da se povežem s drugim arhitektama. Kada dođe do samog događaja dodjele nagrade, tu će biti mnoštvo ljudi iz različitih krajeva svijeta, svako od njih će predstaviti svoj projekt pa će tu biti i investitori iz cijelog svijeta i to su sve nove šanse koje se pružaju ljudima. Recimo, imat ću priliku i čast pričati s ljudima koji su na samom svjetskom vrhu kada je riječ o arhitekturi, to je za mene bolje od bilo kakve novčane nagrade. Kada je riječ o samom projektu, voljela bih sačuvati priču za vrijeme kada bude njegova premijerna prezentacija, pa bih ga tek tada voljela prezentirati.

“I ja sam Prijepolje”: Kada je riječ o planovima za budućnost, uvijek se trudim da ne planiram na duge staze, jer stvari uvijek imaju tendenciju da se izjalove. Ono što planiram u nekoj skorijoj budućnosti jeste da odbranim master već, ako Bog da, u idućem mjesecu. Što je jako zanimljivo i što su mediji popratili jeste projekt na kojem trenutno radim. To je projekt za moj grad Prijepolje. Radim na podizanju svijesti ljudi i na vraćanju onoga što je od historijskog i kulturnog značaja za naš grad. Kada sam napisala tekst o Prijepolju, nisam očekivala da će na moje komšije i sugrađane ostaviti tako snažan utjecaj i odjek. Nakon toga su mi ljudi krenuli samoinicijativno slati videomaterijal koji su snimili o gradu u vidu njihove svojevrsne podrške. Mi smo nakon toga napravili projekt pod nazivom “I ja sam Prijepolje”. Ljudi koji su talentirani i bave se fotografijom šalju nam nevjerovatne fotografije Prijepolja, ljudi koji slikaju šalju svoje slike, drugi šalju svoje snimke na kojima pjevaju. Također, Opština je stala uz ovaj projekt, kao i Dom revolucije, i onda su ideje proizlazile jedna iz druge. Trenutno radim na javnoj površini i uređenju dječijeg parka u Prijepolju i to je sve u sklopu ovog projekta. Ljudi su širom svijeta poslali podršku govoreći da znaju za Prijepolje.

Film namijenjen mladima: Na ljeto planiramo snimanje kratkometražnog filma. Nije riječ o dokumentarcu, ali će to biti film u kojem će biti dosta simbolike i metafore. Bit će namijenjen budućim generacijama, a i svima nama kako bi se podigla svijest o našem gradu, o Prijepolju. Ovim želimo prezentirati sve ono što Prijepolje ima, a ima mnogo toga i ljude nevjerovatnog talenta, historijske, kulturne i prirodne znamenitosti i smatram da sve to treba biti na površini, da se stalno o tome priča, kako bi se potisnula priča koja nam se nameće u posljednje vrijeme, a to je nametanje modernog načina života, odstupanje i stalno udaljavanje od tradicije i naših vrijednosti. Žao mi je što buduće generacije neće moći osjetiti neke čari u kojima smo mi uživali i koje smo živjeli, stoga pokušavamo zadržati ponešto od toga. Bitno nam je da kroz ovaj projekt osjetimo ogromnu energiju, kao i veliku ljubav i podršku koju dobijamo sa svih strana.

Izvor: Stav.ba


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.