Otvoren prošle srijede, 20. marta, Ankapark ili “Wonderland Euroasia”, najveći tematski (što je “moderan” naziv za zabavni) park u jednoj evropskoj zemlji, primio je do subote 23. marta približno 1,2 miliona posjetilaca – što je petina Ankare. Zlobnici će reći zato što je ulaz (do 31. marta) besplatan. No, kada bi zlobnici imali presudnu riječ u Turskoj, nikada ništa (veliko) ne bi bilo izgrađeno, pa se onda ne treba čuditi tom cinizmu. Ustvari, Ankapark je odličan case study odnosa prema razvoju, samopouzdanju i viziji (ili njenom odsustvu).
Plan da se napravi zabavni park koji će biti konkurencija “Euro Disneylandu” u Parizu i/ili “Universal Studiosu” u Los Angelesu ideja je dugogodišnjeg gradonačelnika Ankare Meliha Gökçeka. Izgradnja parka na 1,3 miliona kvadratnih metara počela je prije šest godina. Već sam izbor mjesta bio je “kontroverzan” jer je na “zemlji koju je osnivač Turske Mustafa Kemal Atatürk poklonio turskoj naciji” (citat iz dnevnika Hürriyet). Kao da je to dio lične Atatürkove dedovine koju je, eto, nesebično poklonio naciji.
Unatoč svim preprekama i otporima, park s 1.217 atrakcija, s drugom najvećom fontanom na svijetu i približno dva miliona vrsta drveća i biljaka, otvorio je za posjetioce prošle nedjelje predsjednik republike. Park je konstruiran tako da će jedan značajan dio potrebe za električnom energijom osiguravati desetmegavatnim solarnim energetskim sistemom. Ankapark “Wonderland Euroasia” koštao je 255 miliona dolara, a računica je da će godišnji prihod grada Ankare od parka biti 9,1 miliona dolara – pri pretpostavci da će imati približno pet miliona posjetilaca godišnje. Ako se “po jutru dan poznaje”, kako kažu, gorespomenutih 1,2 miliona u samo nekoliko dana djeluju ohrabrujuće.
“Ankapark nije samo simbol ponosa Ankare nego i cijele Turske,” rekao je na otvaranju predsjednik Erdoğan. Međutim, nisu svi spremni odbaciti komplekse manje vrijednosti i autoorijentalizma. Preciznije, odbaciti to kao (političko-ideološki) alat kojim je samopouzdanje nacije podrivano decenijama – praktično od osnivanja republike. Alat koji je zahrđao dolaskom Partije pravde i razvoja (AKP) na vlast novembra 2002. godine.
OPOZICIJI NIJE DRAGO
Ta nespremnost može se vidjeti iz (sramno) malicioznog Reutersovog izvještaja o otvaranju. Dopisnik Reutersa Tuvan Gumrukcu ne samo da nije bio u stanju korektno prepisati broj atrakcija, napravivši permutaciju brojeva, on ju je povisio na 2.117, nego je akcent izvještaja, s međunaslovom Hrpa zahrđalog metala, stavio na izjavu predsjednice ankarske kancelarije Unije komora turskih inženjera i arhitekata (TMMOB) izvjesne Tezcan Karakus Candan, koja je tim riječima opisala Ankapark. E sad, to “stručno” mišljenje i (uopće) sakrivanje iza struke može zvučati uvjerljivo nekom iz inostranstva kome je ta (dez)informacija i namijenjena.
Međutim, treba znati da je TMMOB igrao jednu od vrlo značajnih uloga u sastavljanju “zahtjeva” protestirajućih “kemalista s ‘iPhonima’” prilikom pokušaja državnog udara zvanog “od milošte” Gezi park protesti. Naime, sva ta tobož’ esnafska udruženja birokratski su relikt “stare Turske” koji ne propušta da opljune po svemu što je u posljednjih sedamnaest godina urađeno. To kad ima publiku. Spomenuti dopisnik (gle čuda) željna je publika, a njegovi urednici nemaštoviti. Samo šest dana prije izvještaja o otvaranju Ankaparka iz pera istog dopisnika i, pretpostavljam, iz pera istog urednika izašao je podjednako maliciozni tekst s praktično istim naslovom, povodom otvaranja gradske bolnice u Ankari. Naime, naslov izvještaja o otvaranju bolnice imao je dio “u središtu kritika medicinara” i citirao Tursku asocijaciju medicinara (TTB), a ovaj o Ankaparku “u središtu kritika o sigurnosti”. Pomalo komična nemaštovitost.
Naravno, sve se to dešavalo usred kampanje za lokalne izbore, tako da aspirant Narodne republikanske partije (CHP) na mjesto gradonačelnika Ankare Mansur Yavaş priča o “gomili zahrđalog metala”. Do grla u skandalu oko slučaja u kojem je igrao ulogu utjerivača dugova, koji nije uspio naplatiti svoj dio, ovaj advokat sklon samougruhavanju (priznao je javno da je izvršio kriminalno djelo prijetnje čovjeku od kojeg nije uspio dobiti svoj dio) pokazao je svoju viziju “antologijskom” rečenicom: “Koliko god puteva da izgradite, toliko doprinosite saobraćajnom zakrčenju.” Vizija za rješenje saobraćajnih problema Ankare i/ili bilo kog grada?
Yavaş tom (smjehotresnom) rečenicom barem implicitno priznaje da su (neki) putevi izgrađeni. To se oštro suprotstavlja “ideji” lidera kemalista Kemala Kılıçdaroğlua, koji, grmeći s govornice pitanjem “sedamnaest godina ste na vlasti i šta ste uradili?”, implicira da ništa nije urađeno. Taj klaun čak izigrava iluzionistu Davida Copperfielda, pokušavajući učiniti da šest brana i akumulacionih jezera izgrađenih u posljednjih sedamnaest godina u provinciji Hatay nestanu. Na mitingu u Hatayu izvalio je: “Kažu, šest brana je izgrađeno, pitao sam gradonačelnika gdje su te brane, rekao mi je da nema nikakvih brana.” Valja spomenuti da gradonačelnik Hataya dolazi iz redova CHP-a, te da se ovaj “iluzionistički” pothvat može svesti pod “pitaj mog brata lažova”. U onoj čuvenoj (navodno) Lincolnovoj “Možeš lagati sve ljude neko vrijeme i neke ljude sve vrijeme, ali ne možeš lagati sve ljude sve vrijeme”, onaj srednji dio – “neke ljude sve vrijeme” – opisuje kemaliste (kako domaće turske, tako i one u inostranstvu, naime, taj kemalistički mentalni sklop nije ograničen samo na dio turske populacije).
MILION STAMBOLSKIH STUDENATA
Novinar televizije TGRT u pogledu tog Kılıçdaroğluovog ispada i uopće o tvrdnji da ništa nije urađeno za sedamnaest godina pitao je u intervjuu uživo u nedjelju 24. marta Erdoğana da li bi neki spisak urađenog poslat na CHP adresu bio možda dobar korak. Odgovor se sveo na to da nekome ko ne želi nešto da vidi ne možeš to nešto pokazati, a to je slučaj “mašine za proizvodnju laži” (i. e. Kılıçdaroğlu).
Biti sedamnaest godina na vlasti, a u pojedinim gradovima i općinama duže, između ostalog, kada je o izborima riječ, znači imati generacije stasale za glasanje koje ne znaju na šta su njihove općine, gradovi i generalno Turska prije ličili. Jednostavno, ono kako je danas uzimaju zdravo za gotovo, što je u jednu ruku normalno i tako treba biti, ali s druge strane ih čini nesvjesnim da je linija napretka krhka, te da promjenom vizije (ili njenog odsustva) na čelu može lahko doći do degradacije postignutog u najgorem slučaju, a u najboljem slučaju stagnacije. U to su se mogli uvjeriti stanovnici Şişlija (djelimično prestižne općine Istanbula), gdje je servis skupljanja đubreta počeo zapinjati uslijed općinskih dugova.
Zbog svega toga, ponavljanje o postignutom, poput 19.916 km izgrađenih asfaltnih puteva, od toga 475 km autoputa u i oko Istanbula, 25 aerodroma, 383 km tunela, 3.764 električnih centrala, trećeg mosta preko Bosfora, Marmaray i Avrasya tunela ispod njega itd. ima smisla. Zapravo, da bi se izbjeglo pisanje beskrajnog spiska izgrađene infrastrukture u posljednjih sedamnaest godina, koji čitaocima u inostranstvu ne mora mnogo značiti, dovoljno je napisati podatak da je Turska u tom periodu s 39. mjesta po količini i kvalitetu infrastrukture skočila na 9. u svijetu. Malo li je?
No, da nije sve “samo beton”, kao što to opozicija voli kazati, pokazuje i, recimo, broj novootvorenih univerziteta (više od 200) u zemlji, od toga 36 samo u Istanbulu (u kojem živi više od milion studenata). O bolnicama, ne svim velikim kao ankarska, ali prijeko potrebnim, da ne govorimo. Uostalom, da nije sve beton, svjedoči i Ankapark s početka teksta, ali i najveća biblioteka u Turskoj izgrađena u Istanbulu.
Nedjelja prije finiša izborne trke za lokalne izbore, obilježena kao što je za očekivati, predizbornim mitinzima i okupljanjima, krunisana je megamitingom Narodnog saveza – saveza AK partije i Partije nacionalističkog pokreta (MHP) – u Istanbulu, na kojem su se publici od približno 1,6 miliona prisutnih obratili (po redu pojavljivanja) Binali Yıldırım, zajednički kandidat za gradonačelnika Istanbula, Devlet Bahçeli, lider MHP-a, i predsjednik Republike Turske Recep Tayyıp Erdoğan.
Na mitingu su predstavljeni novi (vizionarski) projekti koji pokrivaju sve od tehnološkog razvoja, preko razvoja turizma i kulture. Gledajući to, čovjek ne može da se otrgne od utiska patetike CHP-ovog kandidata, koji se na akonto prezimena İmamoğlu, sin imama, pokušava umiliti tradicionalnom i religioznom segmentu društva, dok, kada je o viziji riječ, zvuči šuplje kao prazna konzerva.
stav.ba
Pogledajte vijest na izvornom sajtu:
