SDA pruža podršku Milu Đukaviću – Zaboravili su kakve je strahote priredio ukidajući SDA u Crnoj Gori

23
121

01Ugljanin

SDA  Sulejmana Ugljanina je osudila partiju BDZ u Crnoj Gori i njenog vođu muftiju Muamera Zukorlića zbog učešća na antivladinim protestima u Podgorici upreneim protiv Mila Đukanovića. BDZ u Crnoj Gori je odgovorila da nije začuđena saopštenjem SDA stranke s obzirom da su oni u Crnoj Gori izdali nacionalne interese i zanemarili torturu koja je vršena nad rukovodiocima SDA u Crnoj Gori – nakon čega je ova stranka ugašena.

Šta su rukovodioci SDA u Crnoj Gori preživjeli dok se Ugljanin nalazio u Turskoj?

 

Izvor: montenegrina.net

Svi optuženi članovi SDA bili su podvrgnuti batinama, elektrošokovima i prijetnjama smrću

Koliko je opasno baviti se politikom u Crnoj Gori i šta sve može snaći opozicione političare u njoj, pokazuje i primjer rukovodstva Stranke demokratske akcije Crne Gore. Vlast je, nakon užasne policijske torture koju su prošli, liderima i članovima te legalne i legitimne opozicione stranke u Crnoj Gori, 28. decembra 1994. godine, poželjela srećnu Novu godinu sa drastičnom presudom: osuđeni su na ukupno 87 godina zatvora. Sve počinje krajem januara i početkom februara 1994. godine kada crnogorska tajna policija, u akciji pod šifrom “Lim”, hapsi kompletno republičko i opštinska rukovodstva SDA Crne Gore. Tokom sinhronizovane akcije za samo nekoliko dana iza rešetaka našlo se gotovo pedeset funkcionera i članova SDA. Opozicione političare hapse pripadnici Specijalne jedinice MUP-a Crne Gore, a muče ih i ispituju inspektori SDB-a kombinujući srednjevjekovne metode mučenja sa elektrošokovima.

Svi oni su uhapšeni pod optužbom da su “planirali da sa upotrebom sile i protivustavnim putem, od dijela SR Jugoslavije stvore samostalnu državu “Sandžak”. Advokati Ranko Vukotić, Vladan Đuranović, Velija Murić i Adil Nasufović obavili su 1. marta prve razgovore sa pritvorenim. O tome su sačinili i službenu zabilješku, koju sam objavio u “Monitoru”. “Svi okrivljeni izjavili su da su do privođenja istražnom sudiji bili podvrgnuti fizičkoj i psihičkoj torturi, batinanju, elektrošokovima, prijetnjama smrću njima i njihovoj porodici, vrijeđanju na nacionalnoj osnovi, višednevnoj zabrani sna, uskraćivanju vode, teškom poniženju. Tokom odvoženja, a dijelom i tokom batinanja, na glavi im se nalazila kapuljača, a preko kapuljače, crni povez. Od strane ljekarske komisije pregledani su tek nakon 12 dana od dana lišavanja slobode”, piše na početku tog izvještaja. A onda slijede i konkretni podaci kako vlast postupa sa “neposlušnim” opozicionarima:

“Rifatu Veskoviću poslije hapšenja stavljena kapuljača na glavu i crni povez preko očiju. Tučen od strane više policajaca, palicama, pesnicama i nogama. Izlagan elektrošokovima. Prijećeno mu smrću. Onemogućen mu san tokom 48 sati… Avdu Ciguljinu policajci nabijali palicu u čmar, a onda u usta. Dobio oko pedeset udaraca palicom po tabanima, deset po glavi. Tretiran elektrošokovima … Erdžan Fetahović: Tučen od strane više lica po glavi i čitavom tijelu. Policajci su mu kazali da su mu ženu doveli u susjednu sobu. A onda su mu rekli: ‘Eno ti se ređaju na nju’…”. Gotovo identično prošli su i Rizah Burnazović, Isad Skenderović, Umer Hadžić, Esad Omerović, Hakija Muratović, Šefket Brković, Sead Gec…

Teškoj torturi bio je izložen i Ibrahim Čikić, praktično slijep.” Uslijedilo je i suđenje političkim neistomišljenicima. Na osnovu tako prikupljenih “dokaza” krivično vijeće Višeg suda u Bijelom Polju, predsjedavao Radosav Konatar, izreklo je drastičnu presudu. No, poslije gotovo dvogodišnjeg robijanja, nakon što su svi okrivljeni odležali ukupno 32 godine zatvora, crnogorski predsjednik Momir Bulatović ih je abolirao. Sa Harunom Hadžićem predsjednikom SDA našao sam se samo jedan dan nakon njegovog izlaska iz zatvora. Zabilježio sam potresnu ispovijest političkog zatvorenika i objavio je u “Monitoru”: “Tog 28. janura 1994. godine, kod hotela “Bjelasica”, negdje oko 19 časova, zaustavila me policijska patrola. Čim sam izašao iz vozila, jedan policajac mi je grubim zahvatom zavrnuo ruke i stavio lisice. Drugi mi je, kao u filmovima strave i užasa, na glavu nabio nekakvu vreću, stavivši mi preko očiju čvrst i neprovidan povez… Policajci su me ugurali u njihova kola. U autu su me vrijeđali na nacionalnoj osnovi, upućivali mi najvulgarnije psovke…

Rekli su da me vode u Foču kod zloglasnog Kornjače. Nakon otprilike tri sata vožnje, stigli smo u “Foču”. Jedan od njih je uzviknuo: “Evo lidera. Spremite mu doček” Onda su me izveli iz vozila… Počeli me udarati sa svih strana. Dvojica su me pridržavala i gurala naprijed. U magnovenju sam shvatio da prolazim kroz špalir ljudi koji me udaraju nogama i rukama, po cijelom tijelu, glavi i licu. Sve je to propraćeno najvulgarnijim psovkama i uvredama…

Uveli su me u neku prostoriju. Naizmjenično su se smjenjivale ekipe koje su me tukle i one koje su me saslušavale… Neko me grubo zgrabio za glavu, strgao mi onu vreću i povez sa očiju. Vidio sam tri izobličena lica nagnuta nada mnom. Izgledali su kao utvare… Jedan od policajaca je kezio zube, smijao se cinično, prijeteći: “Gotov si, majku ti tursku, mudžahedinsku”. Sva trojica su bili u civilnim odijelima. Onaj što je bio u patikama snažno me udario nogom u lice. Iščašio mi je vilicu. Od tog udarca nekoliko mjeseci sam imao problema sa uzimanjem hrane…” svjedoči Hadžić.
Ali to nije bio kraj njegovim mukama.

Evo kako odgovorna rodoljubiva vlast postupa sa “neodgovornom” opozicijom: “Naredili su mi da naizmjenično radim sklekove i čučnjeve. Zbog visoke temperature u prostoriji i mog zamora, obilno sam se znojio. Čitav dan ništa nijesam jeo, niti pio…

Hadžić: Začuo sam zvuk sličan bor-mašini i istog momenta iza uha osjetio strahovit udar

Bez obzira na njihove naredbe više nijesam mogao da mrdnem. Ležao sam potpuno iscrpljen… Prijetili su da će mi staviti elektrošok na genitalije i da nikad više neću vidjeti svoju porodicu. Nastavili su da me tuku po tijelu, licu, glavi… Pitali su me ko mi je davao podatke o etničkom čišćenju Muslimana iz Bukovice kod Pljevalja, koje sam kao poslanik iznosio u republičkom parlamentu… Tukli su me i prijetili: “Hoćeš li još da govoriš u parlamentu?”. Od udaraca koje su mi zadavali po glavi i licu posjekao sam jezik, tako da se parče jezika držalo sa strane. Bio sam primoran da to parče jezika – odgrizem. Iz susjednih soba i dalje su dopirali krici mojih partijskih kolega. Prepoznao sam ih”, svjedoči Hadžić. A onda su revnosni zaštitnici režima, na pragu trećeg milenijuma, opozicionog lidera izložili elektrošokovima.

“Kosooki policajac je”, nastavlja Hadžić, “naredio da se okrenem prema zidu. A onda sam čuo zvuk sličan električnoj bor-mašini. Istog momenta sam iza uha osjetio strahoviti udar. Osjetio sam udar u mozgu, obnevidio sam, u vrat mi se “zabolo stotinu eksera”. Desna noga se pod jakim udarom elektriciteta savila i petom udarilau zadnji dio mog tijela. Skljokao sam se na pod…
Rekao sam im da se više ne iživljavaju i da me ubiju. Jedan od njih mi je ponudio pištolj i rekao: “Hoćeš li sam da se ubiješ!? Ubij se ti, slobodno… Onda u sobu upada meni nepoznat muškarac. Udara me pesnicama i traži da priznam gdje su ‘ose, zolje, minobacači i protivavionski topovi?”.

Opozicioni političar je zatim odveden na lažno strijeljanje:
“U prostoriju upada “kosooki” i kaže: “Nemojte ga više tući. Odobreno je njegovo strijeljanje. Vodimo ga na strijeljanje”. Stavili su mi kapuljaču na glavu i čvrsto povezali oči. Vodili su me. Osjetio sam hladan vazduh. Ugurali su me u neko vozilo. Lisice su mi bile na rukama… Nakon izvjesnog vremena zaustavili su vozilo i izašli vani. Ostavili su me samog. Čuo sam kako vani nešto razgovaraju sa nekim. Pretpostavio sam da traže mjesto za strijeljanje. A onda su u vozilo ušli neki drugi ljudi, bar tako se meni činilo. Nastavili su da me voze sve do novog zaustavljanja i nove smjene”… Vožnja je trajala dugo, činilo mi se da se vrtimo u krug. U jednom trenutku osjetio sam “ubod” u glavu i “pečenje” koje je postajalo neizdrživo. Uvijao sam se od bola. Zaključio sam da nešto pale na mojoj glavi i da je to proizvodilo visoku temperaturu na kapuljači, koja bi morala biti od azbesta… Prvi put, tokom te vožnje, sam progovorio: “Ljudi, što to radite od mene? Imate li srca, imate li duše? Čovjek koji je sjedio sa moje lijeve strane rekao mi je : “Dosta! Prestani! Evo, stigli smo!”. Mislio sam – sada će me strijeljati…”

Nakon toga Hadžića odvode u Bijelo Polje. Policajci ga tuku ispred vrata istražnog sudije Branislava Joksimovića, i prijete: “Da pričaš pred sudijom, jesi li čuo!” “Uveli su me kod istražnog sudije Joksimovića”, priča Hadžić. “Nije me ništa pitao. Nakon par trenutaka rekao je da me odvedu. Odveli su me u zatvor u Bijelo Polje… U ćeliji nije bilo kreveta, nije bilo nikakvog ležaja. Go patos… Petnaest dana nakon hapšenja omogućeno mi je da od kuće dobijem dušek, jastuk, jorgan i posteljinu, a tek tridesetog dana i kupanje… Od 23 mjeseca koliko sam proveo u zatvoru, oko 17 mjeseci sam bio u samici”, svjedoči Hadžić.

Pravna država odugovlačila je sa procesom. Uhapšeni pripadnici SDA, početkom jula stupaju u štrajk glađu, jer javni tužilac ni poslije pet mjeseci od njihovog hapšenja nije podigao optužnicu. No, krajem septembra to se i dogodilo. Počeo je dugo čekani proces, koji je teško iskompromitovao Crnu Goru u domaćoj i međunarodnoj javnosti.
I sudnica u Bijelom Polju je bila mala, neuslovna, zagušljiva i nije mogla da primi sve zainteresovane, tako da se ispred bjelopoljskog suda okupilo dosta svijeta. Veću polovinu male sudnice zauzeli su optuženi i policajci. Iza njih su sjeli rodbina i novinari. U sudnici uvode optužene i smještaju na neke stare drvene stolice. Ulazi i Harun Hadžić. Prisutne pozdravlja sa “selam alejkum”, porodica i prijatelji mu odgovaraju sa “alejkumu selam”.

Nakon što se i taj ceremonijal završio sudija uzima riječ i vrši prozivku optuženih. Okrivljeni insistiraju da se u njihovim sudskim generalijama upiše da se nacionalno izjašnjavaju kao Bošnjaci, a ne kao Muslimani, kako piše u sudskim spisima. Sudija poziva tužioca da pročita optužnicu. U tom trenutku jedan od optuženih ustaje i pita.”Sudija, mogu li ja kući?” Sudija blijedo gleda optuženoga Seada Biguljicu. “Pošto me nijeste prozvali, ja vjerovatno nijesam više među optuženima”, veli on. Sudija se izvinjava što ga je “preskočio” i ostavlja na optuženičkoj klupi. Viši tužilac, Milan Radović, u odijelu i čistoj bijeloj košulji, ustaje, strogo gleda u pravcu optuženih, uzima riječ i počinje sa čitanjem tužbe; zamuckuje, znoji se, popušta okovratnik i drečavu kravatu. Sve teže čita i sve se više znoji.

Niko od pripadnika crnogorske tajne policije koji su zlostavljali članove SDA nije odgovarao

Poslije desetak minuta, napokon, zastaje i pita sudiju može li da “iziđe vani na tri minute da obriše znoj”. Sudija daje pauzu. Tužilac se u predviđenom roku vraća, nešto svježiji. Nastavlja da čita optužbu, ali znoj iz njega opet kipti. Košulja mu je gola voda, lice briše već mokrom maramicom. Čudno: niko od optuženih nije se znojio. Otpočela je troipomjesečna pravna bitka između tužilaštva i odbrane. Tužilac se, tokom čitavog postupka, svojski trudio da dokaže kako su optuženi namjeravali da stvore “mračnu islamsku državu”. Kao argumente za svoje tvrdnje navodi pjesme koje su pjevane na skupovima SDA, navodnu povezanost optuženih sa Sarajevom, turskim vlastima, zagrebačkim Islamskim kulturnim centrom i islamskim ambasadama u Beogradu.

Pronađeno oružje kod optuženih, kao i njihove izjave date istražnom sudiji, isticao je tužilac, dovoljan su dokaz da se potvrde navodi optužbe. Sa druge strane, optuženi i njihovi advokati odbacuju tvrdnje da su htjeli nasilnim putem da stvore nezavisnu državu Sandžak, i ističu da su se borili, i to političkim metodama, za kulturnu autonomiju, odnosno specijalni status Muslimana u Sandžaku. Kao dokaz navode da su sa svojim namjerama upoznali najviše državne organe u Crnoj Gori i Srbiji. Posjedovanje nelegalnog oružja optuženi ne negiraju, naglašavajući da su samo devetorica od dvadeset jednog optuženog imali oružje. Tvrde da su oružje nabavili iz straha za svoje porodice i sebe, od raznih paravojski koje su tih dana marširale Sandžakom. Inače, kod svih okrivljenih zajedno nađena su dva puškomitraljeza, devet “kalašnjikova”, jedan “škorpion” i dva pištolja.

“Da su svi ovi ljudi imali tenkove, a ne ovo oružje, ne bi mogli da ugroze državu kakva je ova” – ilustrativno je, na suđenju, zaključio advokat optuženih Velija Murić. Izjave optuženih date pred istražnim sudijom, koje je sud usvojio kao materijalni dokaz – odbrana je odbacila. Takva priznanja, tvrde branioci okrivljenih, iznuđena su poslije policijskog tretmana koji predstavlja mučenje po svim međunarodnim konvencijama. Kao dokaz ponudili su medicinsku dokumentaciju, a advokat Velimir Kljajević je za svjedoka ponudio sebe, jer je vidio kakav mu je klijent izgledao poslije teških batina i zlostavljanja. Njegov branjenik Ibrahim Čikić je pred istražnim sudijom priznao da je vođa terorističko-diverzantske grupe, iako slijep na jedno oko 100 odsto, a na drugo razlikuje samo svjetlost od tame. Na suđenju je izjavio da je bio teško zlostavljan, pa je morao da prizna i potpiše sve što su mu naredili radnici Državne bezbjednosti – da bi preživio. Na sudu je sve porekao. Poslije troipomjesečnog suđenja ovaj politički proces je završen. Sudija Konatar, ne uvažava navode odbrane, izriče rigorozne kazne: Haruna Hadžića, predsjednika stranke i bivšeg poslanika u crnogorskom parlamentu, osuđuje na sedam godina zatvora, Rifata Veskovića, takođe bivšeg poslanika, na šest, a Šefketa Brkovića, Isada Skenderovića i Erdžana Fetahovića na pet i po godina zatvora. Rizah Burnazović i Hakija Muratović dobijaju po pet godina. Sekretar ove stranke Rasim Šahman osuđuje se na četiri i po godine zatvora, baš kao i Umer Hadžić i Sabahet Spahić. Omer Omerović dobija četiri, a Mevludin Kasumović, Husein Smakić, Džavid Begović i Senad Pućurica po tri i po godine zatvora. Trogodišnjom zatvorskom kaznom kažnjavaju se Esad Omerović, Sead Pućurica i Šefćet Bošnjak. Najmanje, dvogodišnje zatvorske kazne izriču se Seadu Bibuljici i “opasnom teroristi” Ibrahimu Čikiću. “Svi oni krivi su”, smatra sudija Konatar, “zato što su u vremenu od aprila 1991. godine do januara 1994. spremali krivično djelo da upotrebom sile i protivustavnim putem otcijepe dio teritorije SRJ i stvore samostalnu državu Sandžak”.

Prilikom obrazloženja presude, sudija je odbacio tvrdnje da se radi o montiranom političkom procesu. No, takvu konstataciju, nesvjesno je osporio tužilac Radović, koji je u završnom obraćanju tražio od suda da visinu kazni za optužene odredi na osnovu njihovog položaja koji zauzimaju u stranci. Tako je tužilac demantovao i sebe, jer je na početku svoje besjede ustvrdio da se “ovdje ne sudi jednoj političkoj stranci”.

Nakon ovakve presude i Bulatovićeve abolicije, advokati optuženih tužili su državu Crnu Goru tražeći da finansijski obešteti nedužno uhapšene i okrivljene ljude. Akcija “Lim” je tako dobila svoj epilog: sud je presudio da država Crna Gora isplati obeštećenje oštećenima, ali samo za dane koje su nepravedno proveli u zatvoru. O nadoknadi zbog mučenja i torture nije bilo ni riječi. Svijet je tako dobio još jednu potvrdu da je to bio “klasični montirani proces izveden uz pomoć političke policije”. Harun Hadžić će, tek, mnogo godina kasnije saznati da nije zlostavljan u Foči, već da su on i njegove kolege mučeni u podrumskim prostorijama odmarališta MUP-a “Jelika” na Žabljaku, u specijalno opremljenim prostorijama za “ispitivanje”. Niko od pripadnika crnogorske tajne policije koji su zlostavljali uhapšene opozicione političare nije odgovarao. Neki od njih i danas rade u SDB-u Crne Gore.


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

23 KOMENTARI

  1. Koja li je razlika izmedju mila i vučića
    Vučic je 100 puta visi četnik od mila
    A vidimo da bdz niti ova u pazaru niti ona u rozaje ne napada vucica,a mila napada u zadnje vrijeme non stop

  2. Ovo je bolna sudbina ljudi koji su preziveli torture u Crnoj Gori od cetnicke i velikosrpske politike na celu sa Milosevicem u cijoj sluzbi je sticajem okolnosti bio i Milo Djukanovic. Sigurno da i on snosi dio odgovornost a sad dali mu je to oprosteno trajno ili ne jos se nezna, ali koristiti ovakve stvari i okriviti S.Ugljanona za tako nesto je gnusno ako nije u tome ucestvovao kao i sto nije i ovo su niski udarci, mislim da Suljo ne zastupa Mila vec drzavu i vlast u CG od rusilackih hordi na celu sa vojvodom, a njegov savjet BDS-u nije prijateljski i dosao je prekasno.

  3. Dokle ce ovaj pas da laje vise? Tesko coveku kada izgubu razum i vjeru. Stani malo osvesti se malo covece koliko si ti uradio za Bosnjake? samo si nas unistavao svaku bosnjacku instituciju si unistio ili si napravio duplu urazumi se. bezi tamo odakle si i dosao. nego i tamo su ti vrata zatvorena……

  4. Suljo je Sojic , primitivac do krajnjih granica, prodana dusa

    To sto je podrzavao Mila je bila politika koja je pokazala svoje lice

    Milo je kasnije okrenuo se protiv cetnika i projekta velike srbije po nagovoru zapada. Ali to ne brise njegov udio u fasizmu 90 tih godina

    O drzavi jednog lica odnosno porodice i enormnom bogacenju kroz pljacku da ne govorimo. To zapad zna ali da rusi ne izadu na Jadran sve mu oprastaju. Sve do jednog dana …. .

    Fakat sadasnja opozicija je Milo iz 90 tih i to je isto cinjenica. Sada jos gore jer ima otvorenu podrsku rusije i cetnika iz srbije i bih

    Zato mi trebamo da vodimo svoju politiku i gledamo svoje interese. Podrska vojvodi Mandicu i ostalim prikrivenim ili neprikrivenim cetnicima po mom skromnom misljenju nije u interesu Bosnjaka.

    Znaci

  5. Djukanovic nije bio dizajner represije u Sandzaku 90-ih, on je inercijom sprovodio Miloseviceve instrukcije sve dok je vjerovao u njegov razum. Na srecu Djukanovic je u presudnom trenutku napustio tu retoriku i boshnjacima u Sandzaku vratio nadu u moguci suzivot svih gradjana u Suverenoj CG-i. Ovi boshnjaci koji su zbog batinjanja rezima prosli kroz torturu zasluzuje obestecenje, ali to nije nikakvo herojstvo koje proizislo iz hrabrosti da se suprotstavi rezimu, vec sticaj okolnosti koji je od njih napravio zrtve. To sto Ugljanin nije prebijan i maltretiran od strane rezima ne umanjuje njegov doprinos u definisanju Sandzacke politike. Nazalost Heroizam u Sandzaku ce morati da saceka neka civilizovanija vremena…. Boshnjaci samo jedinstveni mogu da se nadaju boljitku….ovakvi ste osudjeni na vecito podanistvo i poltronstvo rezimima. Zalosno je sto kao zreli ljudi razmisljate kao djeca i mjerite ko je vise pendreka osjetio na ledjima…? Ugljanin je sacuvao Sandzak od ratnih razaranja svojim napustanjem Sandzaka…i svojom strpljivoscu je sacuvao narod i obnovio natalitet u narodu koji tek sad stice uslove za ozbiljnije angazmane obzirom da i EU aktivno ucestvuje u tome… Suljo boshnjacku politiku odlicno adaptira na uslove i drustvenu klimu. Sandzaku sad trebaju mladi ljudi koji su obrazovani i imaju elana da svoju autonomiju definisu na osnovu EU standarda za autohtone manjine.

    • Nesta mi ti puno izhvali Sulja Sojica!!!

      Sve te cinjenice su tacne ili djelimicno tacne ali samo jedna nije.
      A to je da je Suljo kreator svega, da je on uzrok svih boljitaka koji su se desili za Sandzak.

      Bilo bi mnogo tacnije reci da bi za narod bilo mnogo bolje da se uopste petljao u politiku, da je vadio zube ili boksovao.
      İ to u Mitrovici a ne u Sandzaku, tamo bi bolje razumjeli njegov Bosanski jezik.
      Nebi mu trebao prevodilac

  6. Sulejman Ugljanin
    – izdajnik
    – licemjer
    – neznalica
    – ser budala.
    Ovi ljudi koji su vidjeli ovoliku muku za svoj narod ce ostati zapisani u HISTORIJI kao Gazije i svetiljke naseg naroda. A Allah ce ih nagradit, jer im je to bio jedini cilj, Allahovo zadovoljstvo.
    Djubrad kao sto je Ugljanin, na smece da ga bacite usmrdeo bi cio grad.

  7. Harun Hadzic je pravi predsjednik SDA, Suljo pobeguljno je UDBAS. Haruna Hadzica koji je ostao sa svojim narodom mucili dok su Sulja nagradili foteljom ministra. To sve govori.

  8. Ipak na kratko odlozen ulazak Sulejmana doktor Ugljanina u reality show na Happy televiziji.

    Iz nezvanicnih izvora dobijenih od rukovodstva Happy televizije,navodi se kao razlog da se pobunio Ekrem Jevric. Jevric je izjavio da bi ga bilo sramota da bude sa takvom osobom u istom okruzenju.

    Nakon ovih informacija odmah je reagovala produkcija RTV Pink,i Sulejman doktor Ugljanina pozvala da ucestvuje u njihovom reality formatu pod nazivom Farma 6.

    Kako saznajemo jedan od uslova da Ugljanin udje na imanje u Lisovicu je bio taj da vlasnik Pink televizije pokusa da privoli premijera Aleksandra Vucica da ga vrati u vladu Srbije,nemora ministarsko mesto posto su sva popunjena,vec bilo sta,samo da ima kancelariju i sluzbeno auto.
    Posto njemu posle najnovih desavanja u Sandzaku tamo povratka nema na duze staze.

    S obzirom da je vlasnik RTV Pink Zeljko Mitrovic izuzetno cenjen u Nemanjinoj 11,mozemo sa sigurnoscu konstatovati da je ova stvar resena.

  9. E moj Suljo mutavi, ti braniš faraona Mila Djukana koji je sve ovo priredio tvojim ljudima, gazijama Harunu, Erdzanu i ostalim.
    Ali ne čudi me. Ti to nisi osjetio. Pobjegao si u Tursku izdajico.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.