Šarčević o produženju roka starim studentima: Nema šanse da dozvolim

3
70

Slikovni rezultat za Šarčević o produženju roka starim studentima: Nema šanse da dozvolim

Ministar prosvete Mladen Šarčević poručio je starim studentima da “nema šanse da dozvoli novo produženje roka”.

On je najavio i da će od početka nove akademske godine morati da pređu na bolonjski sistem studiranja.

S druge strane, Odbor za obrazovanje Narodne skupštine neće održati sednicu posvećenu ovoj temi, ukoliko nadležno Ministarstvo, odnosno Vlada Srbije ne pokrene pitanje još jednog produžetka roka za studiranje prema starom programu, izjavio je predsednik Odbora Muamer Zukorlić za “Politiku”.

To znači da je gotovo sasvim izvesna odluka da će od 1. oktobra predbolonjci morati da pređu na bolonjski sistem studiranja i polože razliku ispita ili da se konačno pomire sa činjenicom da nikada neće dobiti akademsko zvanje.

Njih 3.000 studenata koji su sredinom jula potpisali peticiju tražeći produžetak roka studiranja na neodređeno vreme, ističu da se neće lako pomiriti sa ovom činjenicom.

Oni najavljuju da ukoliko im se ne produži rok studiranja po starom programu da će tužiti fakultete, jer smatraju da im Ustav Srbije garantuje pravo da “studije završe po zakonu prema kojem su započeli jer se novi zakonski akt ne može sprovoditi retroaktivno”.

Ministar prosvete naglašava da više ne postoje ni “tehnički uslovi” da im se još jedanput produži rok.

“Ne činim to sada zato što sam baksuz čovek, već jednostavno nema više uslova za studiranje po starim programima, jer nema više ni profesora koji će to gradivo da predaju i ispituju ih”, zaključio je Šarčević za “Politiku”.

(b92)


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

3 KOMENTARI

  1. Nego, ona se tih teških dana nađe u Rumi gde smo i mi potražili utočište. Tu, nekoliko dana posle katastrofe, sazna da smo i mi tu, ili moja najstarija sestra sazna da je i Svjetlana sa svojima tu (što mu dođe na isto). I tu, u izmenjenim okolnostima, nastaviše druženje. (Mi iz Krajine smo onda bili željni jedni drugih, neke stare lične svađe iz ranijih vremena, pre “Oluje”, pale su uglavnom u zaborav pred zajedničkom nesrećom.) Pa kako mladost traži svoje, to je, ubrzo nakon smještaja (kod rodbine, prijatelja, znanaca, nepoznatih, u kolektivnom centru itd.) i krajiška omladina već u avgustu 1995. godine počela noću da izlazi u grad. To je važilo i za moje sestre, uz izvesna ograničenja u pogledu finansija i dužine ostanka u gradu (ne velikom doduše, ali ipak više-manje još uvek nepoznatom). To je važilo i za Svjetlanu. I ona se, kao i mi, sa svojima smestila kod jedne svoje tetke i tetka (meni je ta lokacija u Rumi to vreme bila nepoznata, ali kasnije sam, upoznavajući grad, znao koja je to ulica). Kuća njenog tetka bila je puna i drugih izbjeglica, a Svjetlana i njen mlađi brat, dečak mlađi od mene, spavali su u jednoj sobi do ulice, u prizemlju kuće (koju sam i lično video – kuću naravno). Svjetlanu je noću odatle do centra grada, gde se odvijao noćni život, prebacivao nekakav čovek tridesetih godina, jako ružan, plav, dosta ćelav sa nešto kose otraga i napred a između “tonzura”. Taj čovek je bio takođe izbjeglica sa Korduna, važio je za nekakvog ženskaroša iako je imao i zakonitu ženu i djecu ali je sa njima i živeo zajedno i nije. Tako su živeli i u Krajini, tako su nastavili i ovde, samo što su se ovde barem u to vreme morali potucati po tuđim kućama kao i svi mi. (Imao je on i mlađeg brata – začudo lepog čoveka za razliku od njega – koji je takođe želeo da bude nekakav ženskar, no za razliku od ćelavoga brata živeo je normalno sa ženom i jednom ćerkom; taj brat je po “Oluji” otišao negde u Banat.) Ovaj ćelavac svakako nije bio Svjetlanin “švogor” (izraz našeg “Teteca”) ali ih je vezivalo nekakvo čudno prijateljstvo; u najmanju ruku bio je, kao što rekoh, njen prevoznik do Borovičinih kafića u centru, ili do Novoselca na Tivolu, i gde se već sve izlazilo, mada je centar bio najživlji. Ovo je dalje Svjetlana pripovedala mojoj Dadi, a ja bio prisutan, mada prilično nezainteresovan, ali opet čuo i zapamtio: Njeni tetak i tetka, kao domaćini, bili su strogi i – njenog dobra radi kako su mislili – ne bi joj dozvolili noćne izlaske u za njih dosta kasne sate kad bi po njihovom mišljenju pristojna devojka trebalo da je u krevetu. Ona bi stvarno i bila u krevetu, no samo dok se ne bi svi u kući, i domaći i “gosti”, primirili i utonuli u san. Pre toga bi stroga ali opet brižna i na svoj način nežna tetka privirila u sobu gde su “deca” – Svjetlanin brat je svakako bio dete – spavala i upitala: “Spavate li, pilići?” Ovi bi se, ukoliko ne bi spavali, javili, i tako je ta vizita završavala. No nije ona, Svjetlana, spavala. Nekad pre, a nekad posle tetkine vizite, udesila bi pokrivače na krevetu tako da izgleda da neko na njemu spava (ovo je bilo malo teže jer zbog vrućine nije ni trebalo mnogo pokrivača), doterala bi se, nežno bi porazgovarala sa bratom rekavši mu da spava i da će se ona brzo vratiti, a on da ćuti o svemu sutradan, pa bi kroz prozor – otvoren zbog vrućina, još uvek velikih – izlazila napolje, a kako je između ograde i kuće bio veliki bor, to je sa ulice niko nije mogao primetiti. Na ruku su joj išle još dve okolnosti: njen tetak nije imao psa, a kapiju bi držao otključanu celu noć – malo čudan običaj a u Sremu pogotovu; pa i mi smo dok smo živeli u Karlovcu uvek noću zaključavali kapiju, nekad ranije a nekad kasnije, ali redovno, svake noći. Polako bi izišla na kapiju, a ćelavko je čekao sa kolima malo dalje. No, jedne noći – još je bio avgust mesec – dođe do male neprilike. Naime, u istoj ulici, par kuća niže, živeo je i bratić njenoga tetka (sve su ovo bili kolonisti). Gotovo svaku letnju veče, pre spavanja, odšetao bi tetak do bratićeve kuće i obratno, da se malo nadišu svežeg vazduha i porazgovaraju, kako je to i inače običaj po ovim rumskim sokacima gde su retke bile noćne sedeljke uobičajene kod nas na Kordunu, sem kad bi bila kakva slavlja. Par reči na ulici, kraj kapije, “laku noć”, “živ bio” i gotovo. Tu veče Svjetlana sve beše pripravila za odlazak u život. Brat već spava. Po redu, tetkov bratić došao je do tetkove kapije gde su stajali i razgovarali. To je nije zabrinulo, duže od desetak minuta ti razgovori na kapiji nisu trajali. Ona stala kraj prozora i čeka. No taj put razgovor dvojice bratića se otegao malo duže nego inače. A gore, uz ulicu, par kuća više, ona, kroz grane bora, nazire auto koji je čeka (ćelavčev). Pitala se u sebi kad će se dva bratića već jednom rastati i o čemu toliko razgovaraju, iako su se i u toku dana videli i razgovarali nekoliko puta. Treba napomenuti da su oni veoma voleli i poštovali jedan drugoga. Ironija je udesila da su i njih dvojica bili – ćelavi, upravo kao i onaj što je sedeo u kolima i čekao lijepu djevu. (Ja sam video tog njenog tetka, a i njegovog bratića, par puta: bili su oni još ćelaviji nego onaj veselnik u kolima, jer on je imao nešto malo žbuna kose i napred, a oni samo otraga). Tako da je Svjetlana, pričajući kasnije mojoj sestri o tome, kroz smeh govorila: “Tri ćelavca: dva razgovaraju na kapiji a treći sjedi u kolima i čeka…” Konačno se ona dvojica rastadoše uz “živ bio”, tetak zaključa vrata od verande, a mlada rodica njegove žene na prozor, pa ispod bora – grane su mu bile niske – pored ograde na vrata, par koraka uz ulicu, u auto i u grad! Ovo ja ne bih znao da nije pričala mojoj sestri u mom prisustvu, sedeći gore u “Galeriji”. Uzgred, blizu ove “Galerije” nakon izbjeglištva u “Oluji” bio se nastanio jedan naš bratić-genije u čijoj sam “pratnji” i ja počeo dobijati prve dozvole za malo duži boravak u gradu (budući da je bio momak od neograničenog poverenja mojih roditelja a stariji nekoliko godina od mene).

    • plakanje je u srba ne samo cudna vec i besramna stvar..Na pr jos od NATO intervencije srbi placu nad par mostova i praznih kasarni porusenih uz prethpodno upozorenje..A zaboravljaju da su oni cetiri godine non stop bombardovali Sarajevo i gadjali u meso kao sto je komandovao ratni zlocinac Ratko Mladic..ne zele srbi da znaju ni zato da su bombardovali Dubrovnik koji ni Hitler nije dirao, niti da su od Vukovara napravili samo rusevine i golu spaljenu zemlju…srbi non stop placu nad malom Milicom Rakic b[ i jeste za zaljenje] a njen ubica nije bio NATO vec Slobodan Milosevic jer je on izazvao tu intervenciju…place se nad nesrecnom sudbinom jednog djeteta a zaboravlja se da su srbijanski okupatori samo u Sarajevu ubili 1601 dijete a ranili osakatili i osirotili deset puta vise…

  2. Kada smo mi, desetine i stotine hiljada krajiških Srba u “Oluji” dobjegli u SRJ, među nama je bila i ona, Svjetlana. Bila je to te 1995. godine djevojka nešto starija od mojih sestara, imala je nekih 21-22 godine, ne više. Rodom je bila odnekud iz slunjske opštine, tamo “iza Slunja”, kraj u koji sam ja nikako ili gotovo nikako išao, sem u prolazu prema Plitvicama i jednom prema Kninu (jednom sam samo i bio u Kninu, za vreme Krajine). Ta je devojka bila kao grom, mada ne u onom smislu jedre seljačke cure, iako je bila sa sela. Nije je odlikovala naročita visina, ali je zato bila skladno razvijena, lepo građena i neobično gipkih pokreta. Sem što je bila zgodna, bila je i lepa u licu: lice belo, čudno tamnomodre oči, crne trepavice, prirodno duge i uzvijene, a usne čulne, pune, prosto mame na poljubac. Svrh svega bujna i talasasta duga kosa, prelaz iz svetlosmeđe u plavu boju. Mi smo nju zvali Tajči no ona je za Tajči bila mis univerzum. Neobično je bilo da je ta Svjetlana mene prilično u liku podsjećala na jednu drugu djevojku, izvesnu K. iz Karlovca, mada ih sem te sličnosti ništa drugo nije vezivalo i verovatno se u životu nikada nisu ni srele. K. je bila Hrvatica, srednjoškolka 1991. godine (vreme kada sam ja, upravo ovih dana, napustio Karlovac), takođe bujna djevojka koju sam ja znao samo po viđenju, bez ličnog poznanstva sa njom, ali sam znao neke osobe koje su je lično znale (u stvari K. nije bila iz samog Karlovca, nego tamo negde od Švarče ili Mrzlog Polja). Svjetlana je bila Srpkinja, rodom sa suprotnog kraja, iza Slunja, skoro prema Lici. Ona se oblačila za ono vreme i za one prilike supermoderno, kada je bila opšta kriza – mada se meni, sve u svemu, čini da se u Krajini u to ratno vreme ipak u proseku živelo bolje nego u Srbiji. Tu su bile neke jakne, opasači, majice, suknjice i patike – izgleda sve original, kad je većina nas nosila “kopiju kopije” kako reče jednom M.Zdjelar. Spomenuh suknjicu, i sećam se onog dana vreloga marta 1994. godine kad se nestašni povjetarac poigrao njenom (Svjetlaninom) kratkom suknjicom na falte, a ja i još neki fakini bili iza, pa su posle oni tvrdili da su videli i više nego što smo stvarno videli – oni bi želeli da je to bilo tako, ali nije; vetrić je blago zatalasao i malko pridigao suknjicu i to je to; sama “heroina” doduše nije mogla znati šta smo i koliko mi stvarno vidjeli. Moje sestre su drugovale sa njom, ne toliko da bi im bila najbolja prijateljica, ali su se družile. Iako je ona bila takva djevojka, kao grom, samom svojom pojavom budila želju, ja ne znam da se iko od ondašnjih lokalnih ženskaroša mogao pohvaliti da ju je “imao” (hvalisali su se i manjim uspesima; M.K. prvi ne bi propustio da se pohvali da je mogao da ima Svjetlanu ali, eto, ništa od toga) – nije bila dostupna svakome, pa makar taj neko bio razglašen po svojim ljubavnim “podvizima”, stvarnim ili izmišljenim – ovo drugo još i više. (Jednom je, još u mojim karlovačkim danima, negde 1990. godine, neki J.Šepac, Hrvat, drug jednog mog daljeg rođaka, srednjoškolca, nekog M., tihog, povučenog, stidljivog, zatvorenog dečka – osobine koje su se javljale i kod mene, a kod M. još i više – rekao istom M. što šaleći se što u zbilji, u vezi devojaka i njihovog zavođenja: “Ovi što se hvalisaju da su imali taj i taj ‘komad’, ništa od njih, oni samo mnogo pričaju; nego najopasniji su takvi kao ti, tajanstveni zavodnici: to su prave ‘Kazanove’!” Ja tada nisam znao šta je to “Kazanova”, jeste da me je asociralo nešto na Italiju ali na tome se i završavalo. Naravno, znao sam šta je “komad” – sa dugim i naglašenim “a”. Ali ovu izvesnu dozu tajanstvenosti, nepoverljivosti i povučenosti, kao što rekoh, posedovao sam i ja i u djetinjstvu i u mladosti, pa čak i moje sestre, naročito najstarija, Dada. Doduše, one nisu bile toliko stidljive kao ja, ali su prema nepoznatim osobama u početku uvek pokazivale nepoverenje, što nam je bila zajednička osobina i što nam je, kažu, davalo izvesnu nijansu pronicljivosti. I stvarno, ja ne bih mogao zamisliti dubokoumnijeg “filozofa” i “psihologa” od moje sestre Dade, kad bi prividno pognula glavu prema zemlji, ali istovremeno ispitivački i ozbiljni pogled tamnih očiju ne bi upravila u zemlju, nego u nekoga ili nešto ispred sebe. Uz to, kako je imala i tamnu kosu – a meni su, uz svu moju naklonost prema plavušama u fizičkom pogledu, crnke ipak oduvek više delovale kao žene širih vidika, odnosno kao “intelektualke” što bi rekao moj ujak – to joj je u mojim očima davalo izgled velikog mislioca; doduše ona je sa vremena na vreme i volela da pravi ozbiljne opaske o svemu i svačemu; mlađa pak sestra Seja bila je manji “filozof” ali sa istim ispitivačkim i nepoverljivim stavom prema svemu nepoznatom; njihova pak ženska intuicija, koju ja, naravno, nisam posedovao, davala im je prednost nada mnom u tom pogledu: ja uvek tvrdim da su, u stvari, žene i lepši i jači pol, jači ne u fizičkom smislu.) Dosta o rođaku i o sestrama i o Šepcu i o Kazanovi i o filozofiji. Dakle, po svoj prilici Svjetlana nije bila “laka roba”, i da li je neko ili niko uživao njenu naklonost u trenutku napuštanja Krajine, Korduna, Slunja i sela u “Oluji” – ja ne znam.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.