Od izvjesnog broja prijavljenih, „spala knjiga na dva slova“: Mirsad Mehinagić i moja malenkost, autor ovih redova, krećemo ka Nezuku. Idemo preko Goražda, gdje će nam se pridružiti planinarska legenda hadži Hazim šabanović zv. Baja. Primjećujemo koliko mu je drago što je član našeg malog tima, s obzirom da Goražde ove godine nije organizovalo odlazak na Marš mira.
Žao nam je zbog toga, jer je grupa iz Goražda uvijek bila prepoznatljiva po svom duhu i širokogrudosti za sve s kojima se susretala, pa smo se tako i mi iz Crne Gore, tj. Sandžaka, kod njih bili prilično odomaćili. Pojačani ‘zvrkovima’ koje je spremila hadži-Bajina hanuma i krastavcima iz njihovog plastenika, uz pratnju kiše i svježine koju sobom nosi, kasno popodne stižemo u Nezuk. Kao i prethodnih godina, organizovan je prigodan program ispred seoske škole. Lokalni hor djevojaka izvodi nekoliko ilahija, a prisutnima se obraćaju ratni komandanti na čelu sa legendarnim Naserom Orićem, kao i predsjednica Udruženja Majke Srebrenice, Hatidža Mehmedović.
Koliko je naš logističar popularan pokazuje veliki broj učesnika iz svih krajeva Bosne i inostranstva koji mu se razdragano javljaju. Veoma srdačno se sa hadži-Bajom pozdravlja i 73-godišnja Francuskinja Mari. Ona već osmi put učestvuje na Maršu mira. U znak solidarnosti sa bošnjačkim narodom ona nosi dimije, tradicionalni dio odjeće bošnjačkih žena. Povjerila nam je da priprema knjigu o Srebrenici, čiju promociju planira za Marš mira iduće godine.
Naša ‘trojka’ te večeri konači u prostorijama mekteba nezučke džamije. Primjećujemo da je u proteklom periodu ovaj džema’at vrijedno radio na uređenju džamije, u kojoj su se te večeri udobno smjestili mnogi učesnici Marša. Efendija nas je čak ljubazno uputio i na korišćenje automata za kafu u antreu džamije.
08.7. 2013.g./ 29.Ša’ban 1434.H.
Na platou iznad sela se i ove godine okupljaju učesnici Marša. Organizatori procjenjuju da je oko 5000 učesnika iz Bosne i Hercegovine, susjednih kao i zemalja širom svijeta. Kao razlog manjem broju navode nastupajući Ramazan- mjesec posta. To, međutim, sigurno nije smetalo grupi mladih ljudi iz Turske, koji su došli u okviru udruženja BOSNA-HERSEK EGITIM KULTUR YARDIMLASMA ve DAYANISMA DERNEGI. Došlo je njih 27 od kojih neke poznajemo sa prethodnih Marševa. Na naše pitanje gdje je Recep (Redžep), jedan od redovnih učesnika Marša mira, rekli su nam da trenutno učestvuje u humanitarnim akcijama na granici sa Sirijom, gdje je situacija veoma teška.
Među učesnicima je i grupa mladića iz Francuske, kako nam je rekao jedan od njih, Seifuddin, a tu su i Bjelopoljci sa zastavama Sandžaka. Sa Sandžaklijama ja i Senad Hadžić iz Banovića, sa bošnjačkom nacionalnom zastavom, koji je petu islamsku dužnost obavio tako što je pješice prešao 3160 km od Bosne do Mekke.
Sa improvizovane bine, učesnicima Marša dobrodošlicu je poželio Ismet Omerović, načelnik općine Sapna. Američki ambasador Patrick Moon je naglasio da je važno sjećati se žrtava i sa ostalim učesnicima Marša sklapati nova prijateljstva. Predsjednik Upravnog odbora Memorijalnog centra Potočari, Sadik Ahmetović, zahvalio se svim prisutnim na učešću na stazi koja je posuta kostima onih koji su dali život za BiH. Pozdravio je i one koji su krenuli na maraton Vukovar- Potočari, kao i bicikliste iz devet evropskih zemalja, uključujući i bicikliste iz Beograda. Predsjednik Organizacionog odbora za obilježavanje 18-godišnjice genocida, i predsjednik općine Srebrenica , Ćamil Duraković, upozorio je na razna politička previranja oko Srebrenice u proteklom periodu. Prisutnima je poželio srećan put i naglasio da očekuje od učesnika samo respekt i pijetet prema žrtvama. Srećan put poželio je i ratni komandant Srebrenice Naser Orić.
Podsjetio je na hrabre branitelje Srebrenice, od kojih je svega oko 4000 uspjelo preći na slobodnu teritoriju. Veliki broj zarobljenih i potom likvidiranih Bošnjaka, proistekao je zbog upotrebe bojnih otrova od strane jakih srpskih snaga, čiji broj je dostizao 25000. Učesnici Marša će preći put života i smrti, kojim su prošli preživjeli iz Srebrenice i time dati svoj doprinos DA SE NE ZABORAVI I NIKADA NIKOM NE PONOVI!
U 9,00 časova kolona polazi sa platoa i kroz šumu se spušta u pravcu škole.
Učesnicima se pridružuje 26-člana grupa “Women for women” (“Žene za žene”), čiju polovinu čine članovi iz BiH a drugu polovinu iz Francuske, Velike Britanije i još nekih zapadnoevropskih zemalja. Tu su i ove godine članovi humanitarne organizacije “Bauern helfen” iz Salzburga. Neki od njih učestvuju na Maršu dok drugi usput dijele vodu, sokove, voće…
Ivar Petterson je i ove godine došao sa svojim udruženjem “Solidarnost za Srebrenicu”, čiji članovi su iz više zapadnoevropskih zemalja. Među njima je i Donata Manciani, 70-godišnja Italijanka koja je tu već osmi put zajedno sa svojim suprugom Pinuccom. (Nažalost, na fotografiji nije u prvom planu, tako da se tek djelimično vidi sa žutim šeširićem na glavi.) Sa njima u grupi je i mladi Filippo Cardaci, takođe iz Italije, koji je tu sa svojim roditeljima.
Javlja nam se srdačno i Fahrudin Bulić iz (H)Livna, naš drugar sa prošlogodišnjeg Marša. On je u međuvremenu pred dušu žrtava genocida u Srebrenici proučio 11 hatmi i 8372 sure Ja Sin. Fahrudin je prepoznatljiv i po tome što mu je najomiljenija garderoba trenerka i dres reprezentacije BiH u fudbalu. Pažnju nam privlače i učesnici na čijim majicama piše “Doktori i čarobnjaci za Srebrenicu”. Saznajemo da su “Doktori” i “Čarobnjaci” nazivi za dvije protivničke ekipe u malom nogometu u Visokom. Jedan od njih, Edin, nam objašnjava da njihova grupa na Maršu broji pet članova i da ovdje, za razliku od fudbalskih susreta, nastupaju ujedinjeni. Koliko su, inače, popularni u Visokom govori i činjenica da na njihovim utakmicama bude više posjetilaca nego na susretima NK “Bosna”!
Iako smo, generalno, protiv ulaska Crne Gore u NATO alijansu, fotografišemo se sa ambasadorom Moonom, želeći time da pozdravimo angažovanje zvaničnika SAD-a u organizaciji Marša mira. Mirsadova narandžasta kapa sa porukom “Samo pozitivno” (dio izborne kampanje jedne nove crnogorske političke partije) govori više od riječi. Koliko je politička situacija u Bosni kompleksna, govori i učešće grupe pod nazivom “Anti Dayton” iz Dobošnice Donje. Organizovali su se u znak neslaganja sa postojanjem genocidne tvorevine zvane “Republika Srpska”. Već drugi put organizovano učestvuju na Maršu, a i među njima ima pristalica i protivnika ulaska BiH u NATO.
Još uvijek nailazimo na brojna upozorenja na zaostale mine. Inače, neki ovu maršrutu nazivaju, osim zvaničnog naziva Marš mira, i ‘Marš smrti’, ‘Put spasa’ ali i ‘Put džanarika’. Naime, pored puta nailazimo na brojna stabla ovog drveta, čiji plodovi su pomogli iscrpljenim, gladnim i žednim učesnicima proboja da prikupe snagu i stignu na slobodnu teritoriju.
Prva pauza je na Parlogu, kod spomen-obilježja šehidu Ejubu Goliću, a sljedeća na Crnom vrhu, gdje stanovnici MZ Križevići i ove godine dočekuju kolonu i nude kafu, čaj… Iako najavljeni, istorijskih časova nema, što smatramo da je propust koji treba ubuduće ispraviti.
Među učesnicima je i Dr Mehmet- Meša, neurolog iz Istanbula. Tu je sa svojim sestrićem Camalom (Džamalom), u okviru udruženja “BOSNA HERSEK VAKIF AKADEMI”. Kaže da su njegovi preci još prije 120 godina iz Sarajeva odselili za Tursku.
Tu je i grupa iz Gradačca, rodnog mjesta Husein-bega Gradaščevića, legendarnog Zmaja od Bosne.
Na jednoj dionici trase, u gustoj šumi, nailazimo na improvizovanu štalu sa brojnim kozama. Takođe primjećujemo da je ova godina veoma plodna jer je dobro rodilo voće i povrće.
Noć provodimo u Jošanici, u seoskoj džamiji gdje nas srdačno dočekuje imam Osman Halilović sa svojim džema’atlijama. Inače, Osman-efendija je nakon Behram-begove medrese završio studije književnosti i planira upisati postdiplomske studije. U jednoj od susjednih kuća odsjela je grupa iz turske humanitarne organizacije IHH. Zajedno večeramo u prostorijama mekteba a bivamo počašćeni i sehurom, jer narednog dana počinje mjesec Ramazan. Tokom noći u džamiju pristižu i drugi učesnici, mokri do gole kože, od kojih saznajemo da je kiša koja neprestano pada poplavila logor koji je postavila vojska.
09.7.2013.h./ 1.Ramazan 1434.H.
Prvi dan posta. Fotografišemo se ispred jošaničke džamije. Tu su ostaci stare munare koja je srušena tokom srpske agresije i ostavljena je da podsjeća naredne generacije na počinjene zločine. Sa mladićima iz Turske je Nijaz Nanić iz Bužima, profesor informatike i nosilac najvećeg odlikovanja “Zlatni ljiljan”, inače brat proslavljenog ratnog komandanta Izeta Nanića. Sa njim su Muhsin, Mustafa i Halil iz Turske. Muhsin radi kao marketing menadžer u Istanbulu, a u organizaciji IHH volontira. Veliki je zaljubljenik u Bosnu i već treći put učestvuje na Maršu mira. Priča nam o nedavnom susretu sa Rohingya muslimanima u Arakanu i strahotama kojim su podvrgnuti od strane tamošnjeg režima. Organizacija IHH je osnovala punkt za pružanje humanitarne pomoći tom nesrećnom narodu. Muhsin ne krije iznenađenje da se prisutne bošnjačke djevojke uopšte ne razlikuju svojim odijevanjem, izuzev nekolicine sa hidžabom, kao ni ponašanjem zajedno sa mladim Bošnjacima od kojih mnogi raskalašno nastupaju i nerijetko koriste neprimjerenu komunikaciju? Mustafa je mašinski inžinjer i radi u istoj firmi sa Muhsinom. Svoju kreativnost nam je demonstrirao tako što je improvizovao gamašne od najlonskih kesa, kako bi se donekle zaštitio od kiše koja neprestano pada.
Njihov drug Halil je zaposlen kao komercijalista u fabrici za proizvodnju automobiliskih guma u Izmitu. Iako ima problema sa astmom i koristi pumpicu, Halil je ispostio prvi dan Ramazana. Ni naporna dionica puta ga nije spriječila da ostvari svoj nijjet.
Sa nama je i Bekir iz Bratunca sa svojim prijateljem Husrefom Bazardžanovićem, Zvorničaninom koji od nedavno živi u Sarajevu. 75-godišnji Husref učestvuje na Maršu od početka ove manifestacije, 2005-te godine.
U blizini rijeke Drinjače, medicinske ekipe ukazuju pomoć nekim učesnicima. Nakon uspona na planinu Udrč (preko 1050 mnm), neki primaju i infuziju.
Od Rovaša nas neprestano prati kiša sa grmljavinom. Ni kabanice ne pomažu mnogo, tako da smo svi manje-više mokri.
Konačimo u Konjević Polju gdje nas je ugostio Alić Bećir a njegova supruga nam priprema bogat iftar. Nakon penzionisanja, Bećir se vratio u rodno mjesto dok njegovi sinovi žive u Švajcarskoj. Stariji Samir je vrlo popularan zabavljač u dijaspori, a njegovi uspješni nastupi mogu se pogledati i na Youtube-u. Veliki je patriota i navijač bosansko-hercegovačke reprezentacije, a učestvuje i u brojnim humanitarnim akcijama. Takođe je i veliki poštovalac turskog premijera Erdogana i navijač Fenerbahčea.
Bećir je na konak primio i dvojicu policajaca iz Kalesije, koji su na Marš doveli i sinove. Kažu nam da je kiša i u kampu u Mravinjcima poplavila šatore. Jedan od učesnika je čak povrijeđen od udara groma (kasnije čujemo da je uspješno hospitalizovan).
Takođe, u međuvremenu saznajemo da su jednu grupu napali stršljenovi. Navodno je jedan od učesnika, usljed alergijske reakcije, podlegao.
Hadži- Baja nam priča kako je sa svojim kolegama iz Gorske službe spasavanja iz Goražda, učestvovao na iskopavanju posmrtnih ostataka iz jezera Perućac, nakon pražnjenja akumulacije. Bez ikakve materijalne naknade, tokom 70 dana su našli preko 400 žrtava zločina iz perioda ratnih zbivanja 90-tih.
10.7.2013.g./2.Ramazan 1434.H.
Kiša je prestala. Naš mladi domaćin Samir nas prati jedan dio puta. Srijećemo i malu Aminu iz Janje, koja je, takoreći, postala jedan od simbola Marša. Ovog puta se ne krije od objektiva foto-aparata i, dok duva balon koji joj je poklonio Halil, kaže nam da sada ima 7 godina i ovo joj je četvrto učešće na Maršu mira. Halil nam objašanjava, dok dijeli usput balone sa motivom turske zastave i drugoj djeci na koju nailazimo, da ovim simbolično želi poslati poruku da su “Turci na ovim prostorima bili, sada su tu i biće uvijek”!
Na Maršu već drugi put učestvuje i Norvežanka Elza, koja je po struci antropolog i već sasvim solidno govori bosanski jezik. (Fotografisali smo je u društvu Halila, u Potočarima.)Skrećemo joj pažnju na brojne bogumilske stećke na koje nailazimo. U koloni je i mladi Lakota iz Kladnice kod Sjenice. Iako ima probleme sa bolom u koljenu, on ipak ne odustaje od posta. Tu je i jedan konjanik, učesnik proboja 1992., koji učesnicima Marša dijeli slatkiše.
Na trasi koja prolazi kroz selo Šiljkovići, primjećujemo pored puta nove nadgrobne spomenike koji su očigledno postavljeni daleko od groblja. Kuće u selu su uglavnom zapuštene i nenaseljene, a pomenute spomenike budno čuvaju redari i policija iz srpskog dijela BiH. Imajući u vidu činjenicu da u BiH tokom proteklog rata nijedna crkva nije stradala od strane bosanskih branitelja, nameće se logično pitanje čemu toliko obezbjeđenje nekoliko pravoslavnih spomenika i spomen-česama, čak štaviše djeluje kao provokacija?
Na Turbetu- šehidskom spomen obilježju na Palama, mještani su i ove godine postavili sedžade tako da se može obaviti namaz. To je naročito značajno ako se uzme u obzir da je džamija u Rovašima posljednja na dionici puta do Srebrenice. Jedan od inicijatora i učesnika u izgradnji ovog spomen-obilježja je Ahmet Mehmedović. Poznat i po nadimku „Slovenac“ jer je godinama radio u Sloveniji, učesnik je otpora srpskoj agresiji od prvog dana. Upravo na tom mjestu je izvršeno prvo postrojavanje bataljona pod komandom Nasera Orića, a štab komande bio je smješten u Ahmetovoj kući. Dva puta je ranjavan. Priča nam koliko su peripetija imali prilikom dobijanja dozvole za izgradnju Turbeta. Sva ta obimna dokumentacija tražena je kako bi se napravio pandan pravoslavnoj crkvi koja je sagrađena u selu Budak! Naime, u neposrednoj blizini jedne od masovnih grobnica sagrađena je crkva i to na uzvišici iznad mezarja u Potočarima. To je bio i razlog da se izmijeni trasa, a došlo je u pitanje i samo održavanje Marša. Iako je od početka upitna njena izgradnja, crkva je sagrađena i pod obezbjeđenjem je jakih policijskih snaga.
Kožar Adnan iz Novog Pazara nosi ptičicu u kavezu. Kaže nam da on i njegov sugrađanin Hubanić El Jessa već treći put učestvuju na Maršu. Ove godine sa njima je štiglic sa planine Bjelašnica, ptica koju su nazvali ‘Đulzulejha’ i koju će simbolično pustiti na slobodu u Memorijalnom centru u Potočarima.
Oko 17 časova, nakon što se konsolidovala, kolona se strmom, uzanom stazom spušta prema Potočarima. Pred nama se prostire more bijelih šehidskih nišana.
Dočekuju nas brojni predstavnici domaćih i stranih medija. Kolona tiho i dostojanstveno, noseći razvijene državne i nacionalne zastave, ulazi u Memorijalni centar.
Nakon riječi dobrodošlice Visokog predstavnika UN-a i organizatora Marša, pristupa se iznošenju posmrtnih ostataka iz obližnje nekadašnje fabričke hale. Na platou pored Musalle ove godine stalo je 409 tabuta.
Već su spremni i svježe iskopani mezari. Nešto kasnije, stiže grupa maratonaca iz Vukovara.
Oko 19 časova stiže i impresivan broj motociklista iz svih krajeva BiH kao i iz inostranstva. Nekih sat vremena kasnije stižu i biciklisti, među kojim je i jedan broj invalida.
Zajedno sa još nekolicinom učesnika Marša, primljeni smo u kuću Amire Mujić.
Nakon pada Srebrenice, pošto joj je suprug ubijen, sa sinčićem i kćerkicom iz sabirnog centra u Potočarima smještena je u izbjeglički centar u Tuzli a potom u Živinice, da bi zatim prešla u Švajcarsku gdje je tek nakon višegodišnjih peripetija uspjela regulisati status. Prvi put nakon nakon tragičnih događaja, u Srebrenicu dolazi 2007-me, na dženazu svom ocu. Kuća u kojoj smo smješteni, ispunjenje je sna koji je sanjala sa svojim suprugom koji bi trebao biti sahranjen naredne godine, jer je nađen dio skeleta. Amira je za sve goste u kući obezbijedila bogatu večeru- iftar i doručak- sehur.
Napokon, mogu se odložiti i patike u kojim je i četvrti put pređena dionica Nezuk- Potočari.
11.7.2013.g./3.Ramazan 1434.H.
U Potočare pristiže sve više naroda. Nažalost, i ove godine uočljivo je prisustvo prosjaka svih profila i ‘modus operandi-a’. Beskrupulozni su i traže novac čak i pored tabuta sa posmrtnim ostacima. Brojne su improvizovane tezge sa pečenjem i raznoraznom robom.
Nana Dika Ganibegović iz Jajca deveti put dolazi na dženazu. Priča nam da je rođena 1930.godine i da je početno obrazovanje sticala u džamiji koja je sagrađena u Zagrebu u periodu Pavelićeve NDH. Sve vrijeme ovog posljednjeg rata provela je u Jajcu. Čak je dva mjeseca bila zatočena u logoru kod Viteza. Redovito je vodila svoj dnevnik. Dva puta je bila na Hadždžu, za sebe i sina koji je poginuo u ratu. Iako joj je neophodna operacija katarakte, smatra da je odlazak na Hadždž bio preči. U Jajcu sada živi sama i kaže da je malo Bošnjaka koji se vraćaju u svoj rodni grad.
Kao i svake godine, pristižu brojne delegacije domaćih i stranih državnika i političara. Ustaljeni protokol. Veliki je broj novinara i pripadnika obezbjeđenja. U Muzeju Memorijalnog centra vlada velika gužva, ali nema novih sadržaja.
Ispred kompleksa Memorijalnog centra i ove godine je Hamza Yavuz sa svojim Udruženjem Bošnjaka iz Izmira. Primjećujemo još neke organizovane grupe iz Turske koje su došle na dženazu.
Unutar Memorijalnog centra su predstavnici asocijacije Žene u crnom. Među njima i Ljupka Kovačević i Tatjana Crepulja iz NVO ANIMA.
Visoke državne delegacije polažu vijence na spomenik šehidima. Jaka kiša je donekle unijela pometnju u protokol. Molitveni prostor se puni vjerskim velikodostojnicima. Doskorašnji Reisu-l-ulema Mustafa Cerić predvodi molitvu i dženazu.
Kiša u međuvremenu prestaje i posmrtni ostaci 409 šehida, na rukama svojih najbližih i ostalih prisutnih, nose se prema svojim mezarima.
I na kraju ovih dnevničkih zapisa, pitamo se:
Koliko još neznanih grobnica čuva posmrtne ostatke ostalih šehida? A koliko njih nikada neće biti otkriveno?
DA LI ĆEMO SE IKADA OPAMETITI I IZVUĆI POUKU???
RESPECT !!!!!!!!