Sandžak u vremenu

JEDAN POGLED NA SANDŽAČKO PITANJE

Ne može biti Sandžaka kao moderne evropske regije dok glas slobodnog bošnjačkog čovjeka ne bude toliko skup da ga niko nikada ne može kupiti ni novcem ni nekom drugom uslugom. Sandžački čovjek mora biti hrabar i slobodan da bira prema vlastitom rasuđivanju i ubjeđenju najbolju ponudu koju ima.

SANDŽAK U PROŠLOSTI

Od početka bilježenja povijesti Balkana, prostor Sandžaka predstavljao je jedinstvenu geografsku, teritorijalnu i historijsku cjelinu, koju su naseljavali oni narodi čije prisustvo je dominantno na cijelom prostoru Balkana (Pelazgi, Baski, Heleni, Goti, Rimljani) sve do pojave prvih autohtonih stanovnika ovog prostora, ilirskog plemena Pirusta, čija se teritorija prostirala između Drine, Lima i Tare, a predstavljali su jedno od pedesetak ilirskih plemena predaka Dobrih Bošnjana, miješajući se sa glasinačkim Autarijatima, podrinjskim Dindarima, zetskim Dokleatima i sjevernoalbanskim ilirskim plemenima.

Autor: Dr. Jahja Fehratović

Masa slavenskih plemena je i u Sandžaku, kao uostalom i cijelom Ilirku, ponijela brojčanu prevagu, ali su utjecaji ilirskog naroda ostali u koncentratu sandžačko-bošnjačkog naroda, koji u vjerskom smislu iz paganstva prelazi na arijanizam, monoteističku verziju kršćanstva, sve dok dinastija Nemanjića po nalogu i odobrenju Ugara nije zaposjela ovaj prostor kako bi napravila tampon zonu između katoličanstva i ortodoksnog kršćanstva.

Nemanjići bivaju nekoliko puta poraženi od istočnog Rima, nakon čega prelaze na stranu ortodoksne kršćanske prakse, po čijem nalogu, naročito Andronika I Komnenika, sprovode opsežne akcije protiv domicilnih arijanaca Dobrih Bošnjana te pridošlih bogumila i katarena. Nakon neuspjeha na Deževskom saboru da prijetnjama privole narod da se prevjeri, jer su – kako piše Stanoje Stojanović – većina plemstva i puka bili heretici, poduzimaju stravične metode istrebljenja sa svim elementima genocida nad pripadnicima zajednice bosanskih hristjana, Dobrih Bošnjana.

Apsurdnost tog čina biva još veća ukoliko uzmemo u obzir rodbinske veze Dobrih Bošnjana i Nemanjića, odnosno činjenicu da je kći prvog poznatog bosanskoga bana Borića, Ana Borić, majka Save Nemanjića koji zajedno sa svojim ocem Stevanom – o čemu vrlo eksplicitno govori Novak Kilibarda – predvodi pogrom nad narodom i istovjernicima svoje majke, djeda i daidža.

Strahosila i pokušaji nasilnog prevjeravanja nisu dali željene rezultate, a u mnogome su doprinijeli slabljenju te na koncu i iščeznuću nemanjićke države koja pred osmanska osvajanja ulazi u sastav slavnog Bosanskog kraljevstva, a narod Sandžaka se iznova spaja sa svojim sunarodnicma u jedinstvenu teritorijalno-administrativnu cjelinu.

Takav odnos će uvažavati i Osmanlije koji će Novopazarski Sandžak u najvećem historijskom rasponu petovjekovne uprave Balkanom u cjelini smatrati jedinicom Bosanskoga vilajeta.

U XIX vijeku, uslijed neodlučne spoljne politike i preobimnih unutarnjih reformi koje su ozbiljno poljuljale državni aparat, Osmansko carstvo gubi na snazi i počinje iscrpljujuću trgovinu sa velikim silama predajući uz borbu ili sporazume dio po dio krajnjih teritorija, što će izazvati veliku pobunu Bošnjaka i borbu za autonomiju Bosanskog vilajeta na čelu sa Husein-kapetanom Gradaščevićem.

Sjedinjena bosanska i sandžačka vojska, ohrabrena uspjesima Mustafa-paše Škodre iz Skadarskog Sandžaka, 1831. godine odnijela je veliku pobjedu nad Osmanlijama na Kosovu, ali je zahvaljujući kolaborantima iz redova bošnjačkog plemstva ustanak 1833. godine ugašen. Svi ugledniji učesnici su, po sultanovom fermanu, pogubljeni. U Bosni je sultanov egzekutor bio Omer-paša Latas, a u Sandžaku – po pisanju dr. Ejupa Mušovića – Ejup-paša Ferhatagić, od čijih zlodjela je najgnusnije porobljavanje više stotina uglednika i njihovo pogubljenje u sjeničkoj tvrđavi 1836. godine.

Uslijed takvih događaja, dio po dio teritorija je otiman od Bosanskog vilajeta i Novopazarskog Sandžaka, Nikšićke i Kolašinske kapetanije te gradovi naslonjeni na Bosnu i Sandžak poput Užica, odnosno južne Srbije, odakle su se muhadžeri slijevali na ovu preostalu teritoriju. Zanimljiva je, recimo, bilješka Britanki, Mekenzijeve i Irbijeve, 1850. godine sa putovanja po turskim slavenskim zemljama u Evropi, da ih je na međi Arnautluka i Novopazarskog Sandžaka, na kapiji kod Zvečana, sačekala delegacija osmanskih oficira i uglednika Bošnjaka, a za vodiča i poslužitelja im je dodijeljen jedan Bošnjak muhadžer iz Leskovca. Talasi muhadžera krenuli su masovnije nakon Berlinskog kongresa 1878. godine i nisu se zaustavili do dana današnjeg.

Na Berlinskom kongresu Novopazarski Sandžak, kao specifikum Balkana, izdvojen je iz cjeline Bosanskog vilajeta i ostavljen kao posljednja nada osmanlijske nostalgije da će se nekada vratiti na ove prostore. Iako je u realnosti to bilo drukčije, austrougarske formacije bile su raspoređene u više gradova. Projektiran je program infrastrukturnog uvezivanja Sandžaka sa ostatkom monarhije, od kojih je najčuveniji projekt sandžačke željeznice. Pripremano je dubinsko i sveobuhvatno prisjedinjenje Sandžaka krunskoj zemlji Bosni i Austrougarskoj monarhiji.

Nakon Balkanskih ratova Sandžak je izdijeljen između kraljevina Srbije i Crne Gore, a netom po Prvom svjetskom ratu Kraljevine SHS i Jugoslavije, od kada počinje politika negacije, nipodaštavanja, osporavanja, pritisaka, nagovora za odseljavanjem, pa sve do pogroma i etičkog čišćenja, kao u Šahovićima u Donjem Kolašinu 1926. godine.

Bošnjaci u Sandžaku su u periodu međuraća proživljavali ono što je Bosna proživjela od 1878. do početka XX vijeka – procese polarizacije na one koji su propagirali odseljavanje i one koji su bili protiv, na one koji su ostali oportunisti spram novih životnih okolnosti i one koji su se polahko prilagođavali datostima, na one koji su se tvrdokorno držali tradicije i svog nacionalnoga identiteta i na one koji su djelomice odustajali od nacionalnog imena, pristajući da budu svedeni na vjerski element, predstavljajući se Srbima muhamedanske ili muslimanske vjere. U takvom polivalentnom višedimenzionalnom svijetu realnosti, za običnoga čovjeka ophrvanog nesigurnostima materijalne i duhovne egzistencije, nisu puno mogle učiniti ni političke partije Jugoslovenska muslimanska organizacija i Džemijet, koje su okupljale muslimane i Bošnjake, naročito ne za omladinu koja je stremila da iznova izgradi elitu naroda.

Bilo je više takvih skupina mladih ljudi, ali nijedna nije ostvarila toliki utjecaj ne samo na sandžačke prilike, već cjelokupno jugoslavensko društvo, kao što je to grupa učenika Velike medrese kralja Aleksandra u Skoplju. Iz ove ustanove, koja je osnovana kako bi se u njoj od muslimanske sirotinje školovali vjerski službenici, podanici režima, izišlo je ukupno 68 revolucionara od kojih su neki bili najviše rangirani u cjelokupnom Narodnooslobodilačkom pokretu i samoj Komunističkoj partiji Jugoslavije. Zapravo su oni, predvođeni Rifatom Burdžovićem Tršom, Junusom Međedovićem, Muhamedom Abdagićem, Hakijom Zejnelagićem, Muhamedom Pećancem, Mulom Musićem, Bećom Bašićem i drugima, najzaslužniji što je u Pljevljima prije ravno sedamdeset dvije godine formirano Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka. Njihova ideja za shvatanjem Sandžaka kao prostora susretanja kultura, civilizacije i naroda, nesebično davanje i žrtva na tom putu te pronalaženje istomišljenika iz redova drugih naroda na čelu sa Sretenom Vukosavljevićem, Veljkom Vlahovićem, Volođom i drugima, dovelo je do ujedinjenja naroda Sandžaka – Bošnjaka, Srba, Crnogoraca, Albanaca i drugih te njihove konačne pobjede protiv fašističkih pokreta okupatora i četničkih formacija koje su, nažalost, uspjele izvršiti genocid nad Bošnjacima Limske doline i Istočne Bosne.

Poslije oslobođenja potvrdilo se pravilo koje će plastično opisati Danilo Kiš u „Grobnici za Borisa Davidoviča“ o revoluciji kao krmači koja jede vlastiti okot. Iskonski revolucionari, nosioci ideje jednakopravnosti naroda, ili su stradali u ratu ili primorani da prihvate politiku novog hegemonizma i nepravde spram pojedinih jugoslavenskih naroda, najčešće Bošnjaka i Albanaca. Odnosno, da se ne slože s tim i snose posljedice svojih odluka. U slijedu takvog odnosa, ukinut je ZAVNO Sandžaka, iznova su prekrojene granice, određene općine su ostale bez dijela teritorija, sprovedena je istraga protiv navodnih saradnika okupatora s ciljem daljeg desetkovanja bošnjačke i muslimanske elite Novopazarskog Sandžaka, naročito u Sjevernom Sandžaku.

I dalje su ispotiha sprovođeni procesi migracija, čak pospješeni međudržavnim ugovorima kakav je Džentlmenski sporazum iz 1954. godine između Jugoslavije i Turske. Bošnjacima nije priznato narodne ime, nije im priznat jezik, vjeroispovijedanje je stigmatizirano i proglašeno retrogradnim. Muslimanka je natjerana da izađe iz svoje zaštitne membrane Zakonom o zaru i feredži. Oduzeta je sva imovina iz posjeda uglednika i vakufa. Htjela se izgraditi radnička masa i nekakav hibridni jugoslovenski narod za koji su Bošnjaci služili kao pokusni materijal, jer su već unaprijed pripremljeni za to – obezglavljeni, obezvrijeđeni, obespravljeni, odobošareni, bez ekonomske moći i bilo kakve druge snage da se odupru surovim komunističkim metodama obnove zemlje i izgradnje socijalizma.

SANDŽAK DANAS

Poglavlje sandžačke današnjice počinje devedesetih godina, u bunilu nacionalnog i vjerskog buđenja naroda Jugoslavije i rađanja nacionalizma. Narod je devedesetih godina osjetio pukotinu u komunističkom sistemu. Iz te pukotine rodila se nada. Javila se opća potreba za organiziranjem i povraćajem iz jedne bezoblične mase u nacionalne, vjerske i kulturološke okvire postojanja koji proizilaze iz višehiljadite tradicije. Međutim, granica između zdravog ozdravljenja nacije i nacional-fašima vrlo brzo je prevaziđena, što je dovelo do svih ratova i užasa na prostoru Balkana u posljednjoj deceniji XX vijeka.

Bošnjaci Sandžaka sa ponosom mogu reći da su tada apsolutnom većinom pripadali pokretu predsjednika rahmetli Alije Izetbegovića, kome su vjerovali, koga su voljeli, u koga su polagali nade i očekivanja. Međutim, na regionalnom i lokalnom nivou desilo se nekoliko nus-pojava unutar tog projekta, od kojih je najznačajnija u samom tadašnjem regionalnom lideru o kome je još 1991. godine, kod tek prvog obraćanja na novopazarskom gradskom stadionu akademik Filipović javno izrekao sud: „Prisustvovali smo rađanju nacionalnog diktatora.“

I nije se prevario, jer se ovaj upravo tako diktatorski ponašao, dovodeći narod nebuloznim izjavama i potezima do ivice opstanka, a onda se mirno sa porodicom povukao u hladovinu istanbulskih i ankarskih vila i dvoraca, ostavljajući narod na milost i nemilost raznim vukovima i drugim ostrvljenim zvijerima. Narod je ostao iznova ojađen, obezglavljen, prebijen, rasijan i raseljen. Jedinstvo i snaga pokreta su uništeni, rascjepkani i rastrgani, što će dovesti do rađanja novih političkih ideja i daljeg usložnjavanja statusa Sandžaka i njegovih građana, koji su od devedesetih godina svi izreda postali zatočenici politikanata i hoštaplera, što je naravno odgovaralo malo većim i najvećim globalnim igračima da nauštrb ovog prostora i naroda koji na njemu žive rješavaju druga važna pitanja regiona, što će dovesti do uspostavljanja granica država Srbije i Crne Gore po sredini sandžačke teritorije.

Rješavanje sandžačkog pitanja bit će marginalizirano i svodit će se tek na isprazne floskule i jadikovke koje smo mogli čuti od pojedinih lokalnih političara koji su se s pijedestala nacionalnih vođa sveli na obnašatelje pozicije gradonačelnika općina. Radi ilustracije tog jadnog stanja, navest ću svjedočenje bivšeg visokog funkcionera te političke partije i rukovodioca općine Sjenica do polovine prve decenije XXI vijeka, koji je pokušao tom predsjedniku općine i partije skrenuti pažnju na korupciju, haos i beznađe koje vlada među funkcionerima partije i lokalnih uprava pod njihovom vlašću, našta mu je ovaj odgovorio: „Sjenica me više ne interesuje, kapital je u Novom Pazaru.“ Dakle, cijela nacionalna politika svodila se na lokalni kapital i ucjene, prijetnje prodaje vlastitog naroda i nacionalnog interesa. To je, uz pokušaj preotimanja i puča u Islamskoj zajednici kao presudan okidač, dovelo do prijeloma u cjelokupnom sandžačkom društvu.

Suštinski, zahvaljujući gorčini i gnjevu naroda zbog pokušaja oduzimanja jedine preostale autohtone i slobodarske institucije Islamske zajednice od strane Ugljanina i Vlade Srbije na čelu sa tadašnjim premijerom Koštunicom, mi smo u Sandžaku prvi put dobili neku vrstu višestranačja, ili bolje kazano dvostranačja, izbora između manjeg ili više lošeg. Iako je i jedno i drugo loše u vlastitim prefiksima ima odrednicu „Sandžak“, skoro do kraja prve decenije XXI vijeka, obzirom da je sa Bošnjacima Sandžaka uveliko počela igra mrkve i štapa, bezvrijednih ministarskih fotelja radi skrivanja stvarnih problema pod tepih, pitanje Sandžaka i rješavanje njegovog statusa ostajalo je po strani i dodatno obesmišljavano izjavama onih koji su devedestih godina zagovarali državu Sandžak da to nikada nisu rekli, da se Sandžak nikada neće i ne smije odvojiti od svoje cjeline…, pitanje Sandžaka ostalo je pokopano duboko u katerima izranjavanih bošnjačkih duša.

Manje zlo, ili kako se bar tada mislilo, preuzelo je inicijativu na lokalu, sve agresivnije ističući neokomunističku idolatriju i dimenziju, ogrezavajući u najcrnje tamnine mraka i podzemlja. Narod je iznova postao talac dviju loših politika, jedne oscilantne nacional-profiterske i druge otvoreno neokomunističko-krimogene.

Godine 2010. počinje nova era u povijesti Sandžaka, Bošnjaka i usudit ćemo se kazati Balkana. Javlja se pokret bošnjačkog buđenja na čelu sa muftijom Zukorlićem koji iznova aktuelizira sva suštinska pitanja tražeći partnere među drugim narodima kako bi se ista temeljno i trajno riješila na zadovoljstvo svih građana Sandžaka, Srbije i Balkana. Sandžak iznova postaje skupa riječ. Transparentno i argumentirano govori se o obespravljenosti Bošnjaka, dvostrukim aršinima državnog aparata i svim drugim aspektima slobode, dostojanstva i temeljitosti Bošnjaka kao autohtonog domicilnog naroda na prostoru Sandžaka i Bosne.

Snaga te ideje se prelila i na Južni Sandžak, odnosno Crnu Goru, gdje se, poslije skoro prešutne zabrane, iznova zavihorio sandžački i bošnjački bajrak i otvorila realna mogućnost rješavanja statusa Sandžaka kao prekogranične moderne evropske regije bez ponovnog prekrajanja granica, bez provociranja ratova i sukoba, na principu dogovora i opće koristi za sve stanovnike Sandžaka, ali i država Srbije i Crne Gore koje bi time, pored unutarnjih, imale i važne međunarodne, prije ostalih, ekonomske benefite.

Mjera stvari se vraća na pravične tasove. Naravno, vjetrovi koji puhaju sa svih strana povremeno pomjere tas malo ulijevo ili u desno, tražeći od nas da budemo budni i bdijemo nad tom vagom do konačnog razrješenja statusa Sandžaka, ali i bošnjačkog pitanja općenito.

SANDŽAK U BUDUĆNOSTI

Cilje ove kratke retrospketive iz dalje i bliže prošlosti bio je da osvježimo određene informacije i saznanja koja su važna za poimanje i projekciju Sandžaka u budućnosti. Da bismo uspjeli izgraditi takvu budućnost za našu djecu i naredna pokoljenja, ova generacija mora biti spremna da se do kraja podredi radu i podnosi lične, materijalne, duševne, individualne i kolektivne žrtve na putu ka ozdravljenju nacije.

Da bismo izgradili moderan Sandžak kao prekograničnu regiju, moramo prije ostalog raditi na svijesti našeg naroda, oslobađati je straha od raznih devijacija koje nakaradni sistemi uporno pokušavaju postaviti za standarde.

Ne može biti Sandžaka kao moderne evropske regije sve dok se korupcija, kriminal i ostale pošasti ne svedu na najmanju moguću mjeru. A to se neće ostvariti sve dok je naš narod talac politikantstva i strančarenja koje mladom čovjeku, akademski obrazovanom, daju mogućnost zapošljavanja isključivo ukoliko je pripadnik vladajuće partije, a uz to još i mogućnosti da dodatnim hiljadama eura plati za radno mjesto.

Ne može biti Sandžaka kao moderne prekogranične regije sve dok nam lokalne vlasti zavise od uređenja elementarnih uvjeta života – kanalizacija, asfalta, javnih površina i ostalog – što je tekovina XIX i XX vijeka.

Ne može biti Sandžak kao moderna regija sve dok narod Tutina trpi dvadeset godina da nema pijaću gradsku vodu, dok narod Tutina trpi da tri-četiri mjeseca u jeku ljetne sezone bude zatrpan smećem i ne podigne slobodarski glas zbog toga; ako ne zbog sebe, ono bar zbog stoke koja je u tim okolnostima crkavala ili opasnosti u kojoj su bila njihova djeca.

Ne može biti Sandžaka kao moderne regije sve dok ono najvrjednije što naš narod ima – a to je moć glasa i glasanja – bude podložno bezvrijednoj tržišnoj cijeni od 10 eura ili 1000 dinara.

Kada uspijemo osloboditi većinu naroda straha da slobodno digne glas protiv korupcije i kriminala, narkodilera i prostitucije, bit ćemo na putu izgradnje Sandžaka kao moderne evropske regije.

Kada uspijemo osloboditi građane da zahtijevaju svoja prava i traže da im lokalne vlasti urade kanalizacije, asfalt i druge elementarne usluge, ne zbog izbora i glasova, već zato što se to izgrađuje njihovim novcima koje decenijama izdvajaju kroz razne poreze i dažbine.

Ne može biti Sandžaka kao moderne evropske regije dok glas slobodnog bošnjačkog čovjeka ne bude toliko skup da ga niko nikada ne može kupiti ni novcem ni nekom drugom uslugom. Sandžački čovjek mora biti hrabar i slobodan da bira prema vlastitom rasuđivanju i ubjeđenju najbolju ponudi koju ima.

Na nama je da se borimo za ostvarenja ovih vrijednosti, koje su preduvjet Sandžaka kao moderne prekogranične regije, koje su općenito uvjet opstanka ne samo Bošnjaka već svih naroda na prostoru Sandžaka. U protivnom, izgubit ćemo se sa historijske scene. A jesmo li spremni da budemo generacija koja je to dopustila? Vjerujem da nismo, da među nama još uvijek ima dovoljno onih koji će spremno stati pred narod i ohrabriti ga, uliti mu snagu da se izbori sa vlastitim strahovima i utvarama. To u prvom redu mogu iznijeti mladi ljudi spremni da uspostave sistem vrijednosti, da se izbore za budućnost Sandžaka i svojih potomaka. A period pred nama je jedan od takvih ispita, zato učinimo svi sve da ova grupa i ovaj narod prođu pozitivno na tom ispitu.

( Glas islama 271, strana 3, Rubrika: Naše viđenje , Autor: Dr. Jahja Fehratović)