Sandžačke igre

1
30

Sandžačke igre u Bijelom Polju i drugim gradovima nekadašnjeg Novopazarskog sandžaka bile su svojevrstan socio-urbani fenomen. Zajedništva, mladosti, sporta, viteškog nadmetanja, optimizma.  U ranijoj fazi Igara, učesnici iz drugih gradova Sandžaka smještani su, najčešće, u porodicama domaćih sportista. Nastale 1953. godine, započete u Prijepolju, širile su se po tromeđi: „od Priboja do Goražda, od Bijelog Polja do Foče, od Rudog do Višegrada, od Pljevalja do Sjenice“, kako to lijepo saopštava sociolog i publicista  Zoran Panović.

Jedanaest godina od osnivanja (1964), Sanžačke igre su prozvane Međurepubličke omladinske sportske igre – MOSI, zvanično. Nezvanično su i dalje ostale Sandžačke igre. A taj je naziv korišćen i kao, metafora. Kada bi  ljeti, što je tada bilo često, kod nekoga došlo dosta rodbine, reklo bi se: Kod njih su Sandžačke igre.

Sjećanja brojnih generacija iz Bijelog Polja i drugih gradova Sandžaka, prepliću se oko Sandžačkih igara. U gradu u kome su se održavale osjećala se radost takmičenja i zajedništva, slavio se život, mladost, budućnost.

Sandžačke igre (MOSI) prestale su 1991. Zamijenile su ih sukobi i prljave igre koje su obilježje svakog rata. Naročito građanskog rata, koji nam se dogodio od 1991. do 1995.  O tromeđi (Crna Gora, Srbija i BiH) u knjizi o Sandžačkim igrama, Z. Panović kaže: „Dobro ste osjetili, Sandžak nijansira ovu geografiju. U ratu, život u njoj je balkanski maler, jer je teško naći etnički čistu tromeđu. U SFRJ miru, na tromeđi i nije bilo tako loše, nije sve tinjalo i čekalo da prsne.“

Ibrahim Čikić (1956, Bijelo Polje) se kao dječak, sa svom ostalom bjelopoljskom djecom  i omladinom, beskrajno radovao Sandžačkim igrama. Jedno vrijeme smo stanovali u komšiluku, u centru Bijelog Polja. Iz toga vremena pamtim njegovu stariju sestru Lahiru, lijepu plavu djevojčicu. Često je sa sobom vodila i čuvala dvije godine mlađeg brata Ibrahima. Djeca različitih uzrasta su se okupljala i igrala u dvorištu naše stambene zgrade. Pravilo je bilo da stariji paze na mlađe, da se podijeli što se iznese iz kuće za jelo. Zimi, ko ima sanke ustupa i drugima, da se sankaju niz zaleđenu Kulinu. Odrastalo se i odlazilo, noseći u život predstave šta je dobro, a šta ne valja činiti.

Mnogo godina kasnije sam saznala za strašnu nepravdu koju je doživio i preživio Ibrahim Čikić. Sa njim i cijela ugledna gradska zanatlijska i trgovačka porodica Čikić. I bez zlih vremena, život donosi teška  iskušenja. A Ibrahima nije štedio.  Još kao dječak je imao ozbiljno oboljenje oka. Sa osamnaest su mu u Beogradu konstatovali  znatan gubitak vida na jednom i ugroženost drugog oka. Kako li je bilo u duši mladog čovjeka, tako pogođenog nemilosrdnom sudbinom, kako li je bilo porodici. A  dvadeset godina kasnije, 1994, Ibrahim je uhapšen pod optužbom za pripremu oružane pobune. I ulogu snajperiste. U osamnaestoj neopoziva dijagnoza progresivnog oboljenja koje ide u sljepilo. Nepravda sudbine. U trideset osmoj neumoljiva i cinična optužba za nešto što, i da je htio, nije mogao učiniti. Nepravda ljudi. Ibrahim se od svake nepravde branio vjerom i učenjem. Radi sebe, radi drugih, radi života. Poslije 1995. izgledalo je da će nepravda suda i vlasti biti zaustavljena i da će žrtva dobiti pravnu, moralnu i materijalnu satisfakciju. Izgledalo je, ali biva drugo. Ibrahim Čikić je nedavno dobio pravosnažnu presudu da plati dvojici ljudi koji su, voljno ili ne, doprinijeli nepravdi i mukama koje je preživio nepravedno optužen i zatvoren. Ponižavan i mučen. Optužili su ga jer su njihova imena pomenuta u njegovom romanu Gdje sunce ne grije.  Zar sužanj i stražar ne mogu imati isti uvid u stvarnost koju nevoljno dijele? Isti doživljaj? Izlaska sunca,  cvrkuta ptica, mirisa behara koji donosi povjetarac, muzike koja se čuje u daljini? Kako onda da imaju isti doživljaj „službenih susreta“ i događaja u zatvoru! Da li se sudija sjetio da kao vještaka konsultuje psihologa koji ima iskustva sa liječenjem posttraumatskih sindroma? Posebno doživljaja poluslijepog čovjeka koga je sudbina već utamničila u ranoj mladosti? Da sazna nešto o ljudskim vrijednostima žrtve koja iznosi svoju istinu. Uprkos teškim okolnostima još od rane mladosti, staje na biljeg životu. Nalazi ravnotežu,  životna interesovanja, čuva stara i stvara nova prijateljstva.

Kad sam pročitala najnoviju presudu Ibrahimu Čikiću, kojom se žrtva ponovo ponižava i iscrpljuje materijalnim nedaćama i neizvjesnošću, osjetila sam narastajući užas. Šta se dešava u Crnoj Gori? Sud priznaje duševne bolove onima koje je Ibrahim pomenuo u svom romanu! Šta je to prema nepravdi i duševnim i fizičkim bolovima koje je on pretrpio.  A  ovakvom presudom  te muke se obnavljaju i traju.

Vjerujem da nijesu svi ljudi koje je Ibrahim pomenuo voljno učestvovali u nepravdi koja mu je nanesena. Neki su bili grubi namjerno, neki su gledali svoja posla, vjerovatno bojeći se i za sebe. Ali, niko od njih ne može da porekne da je bio tu gdje je bio i učestvovao u nepravdi koju je Ibrahim istrpio. Pitam se da li je neko od pomenutih došao u kuću Čikića, zamolio za razgovor i iznio svoje razloge.

Ovakvom presudom, sud se instrumentalizuje za zataškavanje besudnog vremena, događaja i  posledica toga perioda. Za aboliranje nezakonja i nepravde.  Šta se nepravednom presudom štiti? Kakva se pravda uspostavlja  naplaćivanjem  od žrtve po 2.000 eura, za bolove duše stražara i zatvorskog ljekara?

Sud učestvuje u širenju nepravde. Proglašava duševnim bolom nečije suočavanje sa sopstvenim učešćem u kršenju tuđih ljudskih prava. I to  većim, prečim i opravdanijim bolom,  po stanovištu suda, od patnje žrtve. Iz presude je jasno da Ibrahimovi tužioci nijesu čitali njegov roman. Čuli su od drugih. Pitam se i da li su sudije u ovome procesu pročitale Gdje sunce ne grije. I da li su konsultovani stručnjaci iz književnosti, sociologije, psihologije? Kako sud osjeća duševni bol tužilaca, a muke i stradanja žrtve ne? Da li to partijska pripadnost povezuje srodne duše, te se bolovi razumiju? A kod nesrodnih duša se ne prepoznaju?

Ibrahim ima pravo da opiše nepravdu i nasilje koje je doživio. I na umjetnički način i kao svjedok događaja. Nije birao sudbinu i iskušenja. Ali, on ima hrabrosti da svjedoči. Da se suprotstavi nepravdi i nasilju. Da vjeruje u pravdu i pravednost. Da istrajava u toj vjeri. Da li se sudija koji kažnjava Ibrahima zbog te hrabrosti zapitao, tj. zapitala, kako će pravdati, u vremenu koje neminovno dolazi, svoju presudu? Kako li se pravdao  onaj tužilac koji je Ibrahima proglasio snajperistom? I kada će prestati ovakve izopačene i opasne igre u Sandžaku, u Crnoj Gori?

Autor: Jelisava Kaležić


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

1 komentar

  1. Igrale se sandzacke po nasoj staroj regiji: Bosna-Sandzak.
    A za Ibrahim Cikica te bolovi i iskusaji sto je dozivio, to ga nije oslabilo vec jaceg napravilo. Ono sto te ne ubia, to te jaceg pravi….Kako vidim uvijek je bio patriota za svog BOSNJAKA.
    SELLAM

    0

    0

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.