Sami bez struje u bespuću

1
12

Sjenica – Lepote Pešterske visoravni nadaleko su znane. Neki ovaj dio Srbije nazivaju balkanskim Tibetom, drugima je, zbog oštrih zima, bliže poređenje sa Sibirom. Vjeruje se da je nekada na njemu bilo jezero, a danas je Pešter najveća visoravan Balkana i jedna od najvećih u Evropi. Veći dio Pešterske visoravni pripada opštini Sjenica, a manji Novom Pazaru i Tutinu. Naziv visoravni potiče od riječi pešter, koja je arhaični naziv za pećinu.

Pešter je najpoznatiji po oštrim zimama. Statistički podaci kazuju da je 26. januara 2006. u Karajukićima bunaru pored Sjenice temperatura pala 39 stepeni ispod nule. Zima je ovdje rastegljivo godišnje doba, pa je za prvomajske praznike 1962. godine Pešter prekrio snijeg visok 62 centimetra, a 17. juna 1989. godine napadalo je petnaest centimetara snježnog pokrivača. Posljednjih godina se posljedice globalnog zagrijevanja osjećaju i ovdje, pa zime nisu ono što su nekada bile. U proljeće i ljeto Pešter je najljepši. Sve se zeleni, idilično i spokojno djeluje. Koliko je teško živjeti na Pešteru znaju samo Pešterci, kojih je sve manje. Teška srca napuštaju rodni kraj, ali u ljudskoj je prirodi da traži lakše mesto za život.

Život na Pešterskoj visoravni je težak i surov, ali nekada i ne mora da bude toliko težak. Safet Kovačević (45) sa majkom Fatimom (70) živi u selu Pode. Ne žale se na neimaštinu, već sasvim suprotno kažu da dobro žive. Selo je lijepo, vazduh čist, imaju desetak krava, dva konja, nešto ovaca, teladi. Od toga se može živjeti, ali nemaju struju. U selu je nekada živjelo petnaestak domaćinstava. Svi su otišli u veća sela ili obližnje gradove. U Podama tako danas žive samo Safet i Fatima. Na 1400 metara nadmorske visine i bez struje. Obećavali su im nadležni u sjeničkoj opštini da će im sprovesti struju. Dolazili su radnici elektrodistribucije, mjerili, premjeravali i – još ništa. Čekaju struju ko Godoa.

Selo Pode udaljeno je 33 kilometra od Sjenice, sedam kilometara od Karajukića bunara, a od najbliže bandere kilometar i po. Taj kilometar i po nepremostiv je problem, izgleda. Safet i Fatima zimi po nekoliko mjeseci žive odsječeni od svih, jer su putevi zbog velikih smetova snijega neprohodni.

Njihova jedina veza sa svetom tada su mali tranzistor i mobilni telefon i to dok traju baterije koje Safet puni odlazeći kod prijatelja u susjedno selo Police, koje je udaljeno dva kilometra. Safet za osnovne namirnice, čak i za najmanju sitnicu, putuje na konju po dva sata do najbliže prodavnice, u Karajukića bunarima, dok se pred zimu snabdije svim potrepštinama za nekoliko mjeseci unapred. Fatima kaže da ne bi žalila da umre samo da dočeka da oženi Safeta i da uvedu struju u kuću, a te dve želje su povezane. Oboje kažu da je „bilo prilika za ženidbu“, „ali neće nijedna djevojka da se muči i da živi bez svjetla, televizora, frižidera i ostalih stvari“.

Izvor: Danas.rs


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

1 komentar

  1. Neznam šta bih sad prekomentarisao na ovom žalosno .Đesu ti ministri Rasim i Suljo da im pomognu , Rasim nema mjesta gde ne ode i ne pomogne ali na njihovu rados a na rasimovu žalist oni nisu “srbi”

    0

    0

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.