Odrastajući u Sennaru, sudanskom poljoprivrednom gradu na Plavom Nilu, zainteresirao sam se za novinarstvo. Oduševljen bogatom kulturom i historijom koja me okruživala – Sennar je nekada bio prijestolnica historijske kraljevine – počeo sam pisati prvo za školske novine, a zatim i za one na koledžu.
Kada je došao trenutak za odlazak na univerzitet, napustio sam dom i otišao u Indiju, gdje sam pet godina studirao političke nauke i sociologiju. Ali je strast prema novinarstvu uvijek bila prisutna.
Nakon povratka u Sudan, nekoliko mjeseci sam radio za oca, a zatim sam se zaputio ka Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Tamo sam čuo za novi informativni kanal koji se osniva u Kataru – za Al Jazeeru. Osjetio sam potrebu da im se pridružim.
Kada sam primljen, bilo je planirano da budem dopisnik kanala za Čečeniju. Moja supruga je iz te regije i veoma sam se interesirao za taj dio svijeta.
Ali se onda desio 11. septembar i sve se promijenilo.
Pakistan
Sedmog oktobra 2001. našao sam se u Pakistanu, pripremajući se da pređem u Afganistan odakle bih kao kamerman Al Jazeere izvještavao o ratu.
Nekoliko dana kasnije, 11. oktobra, prešli smo iz Quette, na pakistanskoj strani granice. Sjedinjene Američke Države su bombardirale Kabul i sjever zemlje, ali tu su noć također napadali aerodrom u Kandaharu. Tamo smo mi išli, u uporište talibana.
U Kandaharu su talibani pažljivo pratili novinare i njihov rad. Morali smo dobiti dozvolu da snimamo, a pratili bi nas talibanski zvaničnici. Jednom prilikom sam koristio malu kameru kada smo se kretali ka tržnici, u nadi da ću snimiti necenzurirane prizore grada i njegovih stanovnika. Uhvatili su nas, uhapsili i zatvorili u džamiju 12 sati.
Dok se rat nastavljao, prešli smo nekoliko puta iz Pakistana u Afganistan i obratno.
Graničari su nas upoznali, a kao Afrikanca u Pakistanu nije me bilo lako zaboraviti. Zato je bilo iznenađenje kada sam zaustavljen 15. decembra prilikom pokušaja prelaska u Pakistan.
Kolege Samija al-Hajja su redovno podsjećale javnost na sudbinu zatočenog novinara [Al Jazeera]
Jasno se sjećam tog dana. Bio je posljednji dan ramazana. Talibani su bili protjerani iz Kandahara i Al Jazeera je htjela da izvještavamo o životu u gradu nakon njihovog odlaska. Bio sam zabrinut zbog puta kojim smo trebali ići ka gradu, ali sam osjetio olakšanje kad smo stigli na granični prijelaz i otkrili da je pun novinara. Mislim da nas je bilo otprilike 70 iz cijelog svijeta.
Ali, nisu me pustili da pređem.
Znao sam graničara koji me zaustavio. Imali su dokument kojim im je naređeno da uhapse “Samija, Al Jazeerinog kamermana”. Sve je tada djelovalo relativno neškodljivo; mora da je riječ o grešci. Graničar je priznao kako zna da sam novinar. Mirno smo razgovarali, čak i pristojno. Onda je došao oficir obavještajne službe.
U jednom trenutku su mi ponudili mogućnost da mi uzmu pasoš i da se vratim u Islamabad. Ali sam imao posao koji sam morao obaviti i bio sam uvjeren da će se ovo ubrzo riješiti.
Proveo sam noć u uredu graničara. Narednog dana je nazvao obavještajca. Ili dođi i preuzmi ga, ili ću ga pustiti da ide, čuo sam ga kako govori. Tri minute kasnije došao je obavještajac. Odveli su me u njegov ured i zatim uhapsili.
Ipak, sve je bilo neuobičajeno ljubazno. Dobro su se odnosili prema meni. Riječ je o slučaju pogrešnog identiteta, uvjeravali su me. Samo sam čekao da me oslobode.
Bilo mi je dozvoljeno da se krećem po njihovom uredu i da nazovem porodicu. Čak su doveli i ljekara da me pregleda kada mi se pogoršala prehlada.
Međutim, sati su se pretvorili u dane – tamo sam proveo ukupno 23 dana.
Tokom tog perioda slušao sam vijesti na radiju. Jedan dan su izvještavali o incidentu sa arapskim zatvorenikom; napao je pakistanske čuvare u autobusu i zatim pobjegao. Nakon toga sam primijetio da je ispred moje sobe postavljen naoružan čuvar.
Bagram
A onda sam jedne noći prebačen.
Odveli su me na aerodrom sa grupom Arapa. Bilo nas je od 25 do 30. Predani smo američkim vojnicima. Na glave su nam stavili vreće, a zatim su nam stavili lisice i lancima nas povezali u niz.
Nakon toga smo uvedeni u vojni transportni avion.
Bio je to let kao iz horor filmova. Nasumično su nas tukli. Do trenutka slijetanja stopala su nam utrnula od hladnoće, a tijela su nam bila ukočena od zime. Izbacili su nas iz aviona na pistu. Iskrenuo sam skočni zglob kada sam pao.
To je bila zračna baza Bagram i sada smo bili u američkom zatočeništvu.
Vojnici su bili veoma uzbuđeni, bili su zaista ljuti; njihova agresija bila je ona koja se javlja kao posljedica ekstremnog straha. Skinuli su nas dokraja i pretresli te pitali zašto se borimo protiv Amerikanaca. Činilo se kako većina njih zaista vjeruje da smo neprijatelji u nekoj vrsti svetog rata.
Počeli su da me ispituju o Osami bin Ladenu. Mislili su da sam ga intervjuirao za prilog koji je nekoliko sedmica ranije objavljen na Al Jazeeri. Htjeli su da znaju šta znam o mjestu na kojem on boravi.
Naravno, pogriješili su. Nikada se nisam susreo sa Bin Ladenom, niti sam ga intervjuirao. Ali je njihovo ispitivanje otkrilo kako su, čak i da je riječ o pogrešnom identitetu, znali bez sumnje da sam novinar.
Kad razmislim o svemu tome, vjerujem da su Pakistanci koji su me predali u potpunosti bili svjesni da ja nisam “Sami” kojeg su tražili Amerikanci. Ali, oni su igrali svoju igru.
Jednostavno sam bio žrtva njihovog plana da pokažu Amerikancima da sarađuju i zaista sumnjam da sam ja bio jedini takav slučaj.
Bagram je bio brutalan. Držali su nas u hangaru, gdje je po 20 zatvorenika bilo smješteno u kavezu. Nije nam bilo dozvoljeno da se krećemo, da stojimo ili da gledamo jedni druge.
Pitao sam se o zatvorenicima koji su tu bili sa mnom i želio sam da znam njihove priče.
Čak sam slušao i razgovore vojnika, nadajući se da ću otkriti nešto o njihovim životima. Većina ih je djelovala mlado. Fotografirali su jedni druge u pozama Ramba, ispred američke zastave.
Samo su me jednom ispitivali u Bagramu, ali je ozračje zastrašivanja stalno bilo prisutno. I buka je stalno bila prisutna – psi kako laju, avioni kako slijeću i uzlijeću, zvuk pucnjeva i ljudi kako vrište.
Al-Hajj je po dolasku u Sudan, nakon oslobađanja iz zatvora, hitno prebačen u bolnicu [Al Jazeera]
Nisam mogao shvatiti zašto se odnose prema nama na ovakav način. Ovo nije Amerika kakvu znam iz filmova. Stalno su mi se vraćali prizori iz tih filmova i pokušao sam da ih uskladim sa onim što se dešava oko mene.
Podsjećao sam se da će ovo barem biti interesantna priča, ako ikad budem u prilici da je napišem.
Kandahar
Nakon 17 dana u Bagramu prebačen sam u Kandahar.
Tamo su uvjeti bili bolji. Bilo smo smješteni u šatore, a u svakom je bilo po 15 zatvorenika. Ali, psihološka tortura je nastavljena. Tjerali su nas da gledamo kako bacaju Kur'an u kante za nuždu; htjeli su da nam bude neugodno na svaki mogući način.
Sjećam se da sam jednom čuo vojnika kako kaže: “Hajde da ih mučimo jer su htjeli da nas ubiju.”
Ispitivali su me o Al Jazeeri. Još jednom su priznali da ja nisam bio osoba koju su tražili. Ali i dalje nisam bio oslobođen.
Svakog mjeseca su negdje drugo slali po 40-ak zatvorenika. U početku nisam znao gdje je to “drugo” bilo. Ali sam vremenom saznao da se to mjesto zove Guantanamo.
Nakon pet mjeseci bio sam među posljednjom grupom zatvorenika iz Kandahara koja je poslana tamo.
Guantanamo
Let je trajao dan ili otprilike toliko, bilo je teško sa sigurnošću odrediti koliko dugo. Prvo smo otišli u Tursku, gdje smo promijenili avione u američkoj zračnoj bazi.
Letjeli smo u transportnom avionu, a vojnici su stajali iza nas. Sve vrijeme smo nosili slušalice i naočale, a usta su nam bila zapušena.
Nismo mogli jesti niti ići u toalet. Kada bi ljudi u Kandaharu saznali da će biti transportirani, prestali bi dan ranije jesti i piti. Ali bi se tokom putovanja ljudi ipak umokrili.
Kada smo sletjeli u Guantanamo, jednog po jednog su nas odveli na medicinski pregled, nakon čega su nam uzeli otiske prstiju i fotografirali nas.
Odmah su me poslali na ispitivanje. Tri osobe su me ispitivale – jedna iz CIA-e, jedna iz FBI-a i jedna iz američke obavještajne agencije. Ispitivanje je trajalo otprilike tri sata.
Proces kojim su nas pokušali slomiti odmah je počeo i nikada nije prestao.
Uskraćivanje sna je bila ključna komponenta njihove psihičke torture. Jednom mi nisu dali da spavam sedam dana u nizu.
Onda su, jednom, nakon nove runde ispitivanja, vojnik i vojnikinja imali seksualni odnos ispred mene.
Kada bi se takve stvari dešavale, mislima bih bio negdje drugdje – učio bih Kur'an ili bih računao vremena molitvi.
Međutim, neki zatvorenici su bili slomljeni. Moglo se vidjeti kako se to dešava. Oni koji su danima stajali samo na jednom mjestu. Drugi bi vikali.
“Neka Bog dođe i spasi te”, zlobno bi dobacivali vojnici.
Bilo je mnogo ograničenja. Nije nam bilo dozvoljeno da pričamo ili da stojimo dok smo bili u ćelijama. Tuširanje nam je bilo dozvoljeno samo jednom sedmično, a kada bi se to desilo, tjerali su nas da nagi hodamo od ćelija do tuševa.
Bilo je nekih vojnika koji nisu bili bijelci, koji su nešto humanije postupali s nama. Sjećam se jednog posebnog, koji je objasnio da radi to što radi jer je morao slušati naređenja.
Kada je postalo jasno da nas neće osloboditi i da se neće poboljšati naši uvjeti, neki od nas su počeli štrajk glađu. Evropski zatvorenici su to predložili kao vid pregovaranja. Postao je vid protesta.
Već smo bili toliko gladni da nije bilo teško štrajkati, pogotovo kada smo shvatili da je sloboda vrednija od hrane. Pili bismo vodu, ali ne bismo jeli ništa. To je bio naš način otpora.
Ali nakon 30 dana štrajka glađu, počelo je prisilno hranjenje. Teško je prenijeti koliko je to traumatično. Postalo je samo po sebi vid mučenja.
Svezali bi nam ruke i noge te bi nam nasilu gurnuli cijev u nos. U većini slučajeva tekućina bi ušla u pluća. Kašljali bismo i gušili se kada bi nam se pluća punila tekućinom.
Često bi nas previše hranili pa bismo povraćali. Ali čak i kada bismo povraćali, nastavili bi sa prisilnim hranjenjem. Hrana koju bismo povratili osušila bi se na našim licima i tijelima. Nije nam bilo dozvoljeno da to očistimo pa je miris postao nepodnošljiv. I koristili bi istu cijev na više zatvorenika bez da je očiste.
Svoj najduži štrajk glađu počeo sam 2007. godine. Trajao je 480 dana i obustavljen je tek kada je moj boravak u Guantanamu prekinut. Stalno su mi govorili da će me odmah osloboditi ako prestanem sa štrajkom. Ali sam im htio dati do znanja da nikada neću surađivati s njima. Toliko puta su mi rekli da će me osloboditi da nisam imao razlog da im tada vjerujem.
Sami al-Hajj je postao međunarodna ikona za sve ljude nepravedno zatočene širom svijeta [Al Jazeera]
Kada su mi neki Afroamerikanci pokazali medijske izvještaje o štrajku glađu, to me je potaklo da nastavim dalje. Uvidio sam da ima učinka. Zakleo sam se da ću jesti tek nakon što napustim Guantanamo.
Haissa Manna je već pokrenula kampanju za moje oslobađanje i iza scene su pokrenuti brojni napori za moje oslobađanje.
Konačno mi je 2008. moj advokat Clive Stafford Smith kazao da ću biti oslobođen, kao i osam drugih zatvorenika.
Stigao sam u sudanski glavni grad Khartoum 1. maja 2008. godine.
Nakon Guantanama
Tokom boravka u Guantanamu upoznao sam otprilike 90 posto zatvorenika. I mogu vam reći da nijedan od tih koje sam upoznao nije bio prijetnja SAD-u. Svi su oni bili mladići – neki su bili afganistanski farmeri ili izbjeglice Ujguri koji su bježali od progona u Kini; drugi su bili humanitarni radnici.
Rijetko je koji slučaj zatvorenika završio na sudu. I danas se u Guantanamu nalaze nevini ljudi, osobe kojima je rečeno da ne predstavljaju nikakvu prijetnju.
To je nehumano mjesto; uvreda za čovječanstvo.
Čak i američki čelnici shvataju da je to ukaljalo reputaciju njihove države. A drugim zemljama – onima u kojima se već na užasan način krše ljudska prava – poslana je jasna poruka: radite šta želite.
Kada sam napokon oslobođen, shvatio sam da je moja dužnost povezati novinarstvo sa ljudskim pravima. Bio sam u jedinstvenoj situaciji kao novinar koji je lično preživio kršenja ljudskih prava. Postalo je to moja misija.
Centar za ljudska prava
S obzirom na ono što radimo i na priče koje pričamo, imalo je smisla da Al Jazeera podržava te napore. Formirali smo odjeljenje posvećeno ljudskim pravima.
Prioritet Centra za ljudska prava i građanske slobode su ljudska prava i dostupan je novinarima koji su širom svijeta bili izloženi sličnim kršenjima prava.
Oni su u konačnici poveznica za informiranje drugih o njihovim pravima, a njihova zaštita je ključ za našu zaštitu.
Novinari se i dalje nalaze u nekim od najtežih i najopasnijih radnih uvjeta. Ustvari, sada je situacija možda i lošija nego prije.
Ali, radimo na donošenju boljih zakona za zaštitu novinara i u novembru smo pomogli u uobličavanju Deklaracije iz Dohe, koja je konkretno posvećena zaštiti novinara širom svijeta.
Ono što nas kao Centar izdvaja jeste način na koji prikupljamo i prenosimo priče. Radimo sa organizacijama kao što su Human Rights Watch te Ljekari bez granica.
Za istraživače, novinare i aktiviste organiziramo forum na kojem se mogu razmjenjivati ideje i na kojem se mogu ispričati priče. Sarađujemo sa borcima za zaštitu ljudskih prava i nevladinim udruženjima u vezi s nekima od priča koje su zanemarili vodeći mediji, kako bismo pomogli da zakrpimo rupe i uspostavimo agendu.
Uzmite za primjer stav Al Jazeere u vezi sa izbjegličkom krizom u Evropi. Nazivajući one koji bježe od rata i progona “izbjeglicama” umjesto “migrantima”, promijenili smo diskurs o njihovom statusu u Evropi. Definiraju nas stvari kao što je ta.
Mi činimo više od pukog pričanja priča: mi smo branitelji i zagovornici.
Informativne agencije imaju stručnjake za finansije i politiku, za ekonomiju i sport. Zašto nemati novinare koji su specijalizirani za ljudska prava, tako da mogu biti u boljoj prilici da ispričaju snažne priče?
Specijalizirani odjel predstavlja posvećenost prioritiziranju ljudskih prava i pružanja boljeg novinarskog rada.
A mi vjerujemo da je to način za kretanje naprijed ako želimo da zemlje, vlade i organizacije budu odgovorne. To je jedini način.
Izvor: Al Jazeera
Pogledajte vijest na izvornom sajtu:
