Sadržaj “amaneta” muftije Muamera Zukorlića

Muamer Zukorlić (1970-2021) je bez sumnje nesvakidašnja pojava u savremenom svijetu. Za svog kratkog života ostavio je neizbrisiv trag ne samo među Bošnjacima Sandžaka, nego i među Bošnjacima uopšte. Osporavan i slavljen, jednako kuđen i hvaljen, bio je enigma mnogima, pa čak i onima koji su mu bili najbliži. Bez sumnje, bliskost sa njim je, mnogima poticaj da se kunu u njegove “amanete” a da  vrlo malo vode  računa o tome, koji je stvarni njihov sadržaj i koja je to zvijezda vodilja krasila ovu neobičnu ličnost.

Ako se riječ “amanet” tumači kao “Povjeravanje nekome na čuvanje nekog dobra kao znak povjerenja da će biti dobro sačuvano” onda i tumačenje ovog pojma mora biti izvedeno iz njegove filozofije i shvatanja života, ostavljenih djela. Pozivanje  na njegov “amanet” u svakodnevnom javnom životu često se doima kao jednokratna (zlo)upotreba njegovog djela, posebno, ako se ima na umu njegovo iznenadno preseljenje i činjenica da je njegov „amanet“ ostao nedovršen i samim tim podložan različitim tumačenjima.

Imajući sve to na umu, ni autor ovih redova, koji je proveo sa njim sate razgovora o raznim temama, nema ambiciju da preuzme ulogu eksluzivnog tumača, ali osjeća potrebu da pokuša u najsažetijoj formi definisati životne i filozofske principe ove ličnosti.

1. PRINCIP ODNOSA VJERE I NAUKE

Često smo se sporili oko bitnih razlika u našem promišljanju. Njegovo “vjerujem” i moje “sumnjam” su dugo u mojoj glavi bili antipodi kojim se razdvajaju vjera i nauka. Pri tome je moja argumentacija počivala na prostom naučnom saznanju “da bi za nešto tvrdili da je istinito, mora biti mjerljivo, provjerljivo, logično, sistematično i skladno”. Kao sekularista tradicionalnog obrazovanja teško sam prihvatao stavove “da postoje istine, od nekoga date“, nego da prihvatam samo one koje su plod lične i naučne spoznaje.

Nasuprot tome, njegovo stanovište da između “sumnjam” i “vjerujem“ ne postoji razlika, već naprotiv da samo shvatanjem da nauka i vjera ne mogu biti sučeljene samo zbog toga što koriste različite metode spoznaje. Njegova vizija nije bila statična niti isključivo dogmatska; naprotiv, on je smatrao da vjera i nauka moraju ići ruku pod ruku kako bi se osnažila intelektualna i duhovna snaga naroda.

Pri tome je polazio od stanovišta da niti vjere, pa ni nauke nema bez ZNJANJA. Šta je u suštini znanje i koje znanje nama treba? Kada je u pitanju  definicija znanja, polazilo se od stanovišta da je “koncept znanja jedan od najasnijih i najočiglednijih koncepata, do te mjere, usaglašen sa našom savješću da se tokom povijesti, uopšte i nije pokazala potreba za njihovom definicijom”.

No, Zukorlić se držao islamskog koncepta znanja, koje se donekle razlikovalo od helensko-zapadnjačkog poimanja znanja prevashodno zbog toga što se smatralo: ”…da je znanje jedno od sredstava preko kojeg Bog otkriva Svoju volju ljudima, povezujući je u nekoliko slučajeva sa stvaranjem; da je znanje nesumnjivo suštinski i sastavni dio sadržaja Objave i kao u mnogim slučajevima, čak i sam sadržaj Objave jasno opisuje putem pojma – ilm = spoznaja, znanje“ (u  Kur’anu se u različitim derivatima ovaj pojam pominje oko 800 puta); da je znanje jedna od posebnih blagodeti, jasna manifestacija Božije milosti, i shodno tome, jedan od osnova i karakterističnih elementa vjernika; da je znanje važan elemenat koji osigurava čovjeku visok status i sigurnu poziciju.” U islamskom svijetu znanje bez djelovanja, teorija bez prakse, jeste puka praznina za razum, potpuno beskorisna i bez osnove značenja, a time konceptualno potpuno nepostojeće.

Dakle, uprošteno tumačenje bi podrazumijevalo da samo funkcionalno i primijenjeno znanje čine smisao navedenog koncepta. Odnosno, znanje je osnov svega. Ako je tako, moramo izgrađivati institucije znanja, tvrdio je Zukorlić, podsjećajući da su kod svih drugih naroda najviše institucije znanja utemeljili sveštenici (Rišelje, Štrosmajer, D. Obradović…) i da to što Bošnjaci kasne u tome bezmalo dva vijeka, treba tražiti u neprekidnom podozrenju između vjere i nauke kod muslimana, zagovarajući sinergiju učenjaka i uleme.

Na tim principima je nastala BANU, te je njegov, doprinos, M. Cerića i  Ferida Muhića  u tom procesu istorijski, i kao takav od neprocjenjivog značaja. Za vjeru je dovoljan “nijet”, za znanje “rad na sebi i drugima”. Vjera se nasljeđuje i ne bira, a znanje stiče. Izbor najboljeg iz vjere je tradicija ali ako je ne prati znanje postaje ritual i svrha sama sebi. Zato treba stvarati institucije. To je ono što Bošnjaci nemaju. Nešto zbog toga, što nijesu znali, a ne manje, zbog toga što nijesu imali samopoštovanje koje se oslanja na tradiciju. Osnov njihove tradicije čini vjera – Islam.

Zato, Milan Brdar s pravom uočava: “…da je njegova retorika često uključivala elemente islamske misli, ali je bila prilagođena savremenim sociopolitičkim kontekstima, što mu je omogućilo da postane most između tradicionalnog i modernog pristupa islamskom identitetu. U čemu se sastojala njegova filozofija premošćavanja između tradicionalnosti i modernosti? Pa u tome, što je Islam za njega bio način života, koji mora imati prepoznatljiv identitet: nacionalni, kulturni, obrazovni. Šta je smisao toga: Bošnjaci kao muslimani u savremenom svijetu ne znače mnogo, odnosno ništa, ako nemaju izgrađen nacionalni identitet.

Na moje provokativne upite: Šta je Bošnjacima važnije, vjerski ili nacionalni identitet i kako to da smo prvi prevod “svete knjige” dobili od pravoslavnog popa (Mića Ljubibratića)? Odgovarao bi da se to ne može odvajati, i da islam čini osnovni sadržaj njegovog i bošnjačkog nacionalnog identiteta. Nezadovoljan takvim objašnjenjima, tvrdio sam da ako je molitva tom narodu stotinama godina izgovarana na jeziku kojeg nijesu razumjeli, onda to nije samo vjera, nego i  mehanika. Slagao se samo sa konstatacijom da islam nije gimnastika koja se očituje u pet namaza, nego filozofija života u kojoj postoje odgovori na sva ovozemaljska pitanja. Sposobnost da se ti odgovori pronađu leže u dubokoj spoznaji filozofije vjere koja je nadživjela sve napade “svijeta koji se stalno kvari “.

Jedno od velikih pitanja vezano za znanje je ono: “Šta se desilo sa “zlatnim dobom islama, koje je trajalo od polovine VII do polovine XIII vijeka, kada se desio najveći procvat znanja i nauke za vrijeme halife Haruna al Rashida (786-809), kulminirao u vrijeme vladavine njegovog sina  halife Al -Ma’muna (813-833) i to u Bagdadu, gdje je postojala svojevrsna Kuća mudrosti (Bayt al- Hikmeh). Iako je uništenje i prekid te tradicije pravdan invazijom Mongola 1258. godine, činjenica je da se tadašnji svijet poznat po mnoštvu islamskih intelektualnih centara nikada nije oporavio, niti obnovio. Islamski svijet je od univerzalne civilizacije prepoznatljive po znanju i nauci, vremenom marginalizovan i sveden na periferiju civilizacije. Odnosno, da li su Al-Kindi, Al-Razi, Ibn Sina, Ibn al Nafis, i druga velika imena u mnogim naukama, zaboravljeni tokom transfera znanja koja su se dešavala tokom susrijetanja civilizacija, jer ne treba zaboraviti da je islamski svijet iznjendrio prve javne institucije kao hramove znanja, počev od Bagdadske “Kuće mudrosti”, bolnica i univerziteta poput: Ez-Zitouna u Tunisu (732-733); Jami’atu Al Qarawiyyun u Fesu (Maroko)-839. Al Azhar u Kairu otvoren 970 godine, do Nizamyya na teritoriji Irana iz XI vijeka. Na sve ovo treba dodati da je Husrevbegova medresa osnovana 1537. u Sarajevu i da je to najstarija škola koja radi u kontnuitetu na ovim prostorima. Na takvoj impresivnoj tradiciji je moguće pokušati slijediti te tragove izgradnjom i organizovanjem institucija znanja.

2. INSTITUCIJE ZNANJA. VERTIKALA I KAPILARI

Na vrhu mora biti znanje, njemu treba posvetiti najveću pažnju. Institucije znanja a ne vjere moraju biti na vrhu nacionalne hijerarhije. Sve ispod  su kapilarni sudovi i stubovi arhitekture nacionalnih institucija. Bošnjaci nemaju državu: (BiH) je država Bošnjaka, Srba i Hrvata. Bošnjaci imaju samo sebe, odnosno narod. Ako taj narod shvati da su njemu potrebne nacionalne institucije (akademija, univerzitet, škola) budi uvjeren da ih je moguće izgraditi. Izgraditi je lakše, ali izdržavati, bio sam skeptičan. Narod hoće da pomogne za džamiju, ali za nauku malo teže, tvrdio sam. Dodavao sam  kao argumentaciju i svaljivao odgovornost na dio uleme, koja nema potrebu da upozori narod da  je musliman moguće biti i bez džamije i bez hodže a da obrazovanja nema bez institucija.

Navodio sam primjer Crne Gore u kojoj postoji preko 160 džamija. Ako bi sve potencijalne džematlije, ugurali u njih, prosjek  bi bio oko 800 džematlija po džamiji. Takav prosjek ima malo koja muslimanska zemlja, tvrdio sam uporno. Navodio sam primjer naših sela u kojima ima potencijalno od 1-3 džematlije, ali da to nije smetnja da rođaci u džamiju ulože po nekoliko stotina hiljada eura. Pri tome sam nastojao da dokažem da nijesam protiv “džamije”, ali da se tom nesretnom narodu mora ukazati na to, šta je preče, i da mi to stvara utisak da narod između džamije i nauke, daje prioritet džamiji i da nije toliko spreman da podupre nauku. Hoće, hoće, bio je uvjeren samo mu treba objasniti da je to isto. I u jednoj i u drugoj instituciji sjede hodže (učitelji). Osnovat ćemo institucije koja će brinuti o tome da svi nacionalni projekti i institucije mogu funkcionisati. Tako je osnovana BNF (Bošnjačka nacionalna fondacija). Zamišljena je kao institucija u koju će narod minimalnim ulaganjem, ali u velikom broju, stvarati materijalne pretpostavke za nesmetan rad nacionalnih institucija. Jeli ti to hoćeš, da mi kaźeš da nacionalna ideja, može živjeti od ”sadake.”, provocirao sam. Ne, od sadake, nego od znanja, tvrdio je on. Kako, bio sam radoznao? “Tako što ćemo praviti “vakufe znanja”, jer je vakuf održao Islam na ovim prostorima,” bio je izričit.

Pri tome je bio uporan u citiranju prof. šerijatskog prava, Fikreta Karčića koji je vakuf definisao kao “islamski koncpt dobrotvorne fondacije, koja ima svoje utemeljenje u Kur’anu, praktični oblik u Sunetu, a pravno-tehničku razradu u islamskom pravu.

Inače, podsjetimo se da vakufi (od ar.waqf) znače dobra koje je njihov vlasnik izuzeo iz pravnog saobraćaja i zavještao za neku dobrotvornu svrhu. Tragom svega toga, 6. februara 2023. godine je u zgradi Naučnog centra BANU u Novom Pazaru osnovan “Vakuf znanja, akademika Muamera Zukorlića”, kao konkretan iskaz poštovanja jednog od  njegovih “amaneta”. Razumiješ, bio je uporan. Na vrhu je znanje, oličeno u akademiji, univerzitetu. Znanje, u svojoj hijerarhiji počinje od najmanjeg uzrasta (vrtića, osnovnih i srednjih škola, pa do vrha. Tamo, gdje je to briga države (osnovna, srednja škola, pa i univerzitet) moramo se boriti da nas prepoznaju kao posebnost vrijednu poštovanja. Iako mnogi misle drugačije, to ne zavisi od “njih”, nego od “nas”. Ukoliko  budemo obrazovaniji i naoružani znanjem raspolagat ćemo bogastvom koja nam niko ne može oduzeti i imat ćemo dostojanstvo vrijedno poštovanja. To je lakše uraditi tamo gdje ljudi žive u slobodi (dijaspora), tvrdio je Zukorlić. “Ne možemo dijasporu posmatrati samo kao bankomat, od koga se uzima novac.” I ne treba, odgovarao je, nego ih treba učiti da je to dugoročna investicija u sebe i potomke. Naučit ćemo se samopoštovanju, koje će nas Izvesti iz sfere inferiornosti. “Hodža, ne moźemo svi biti ti”, provocirao sam u tim raspravama. I ne treba, dovoljno je da svako zna sadržaj sopstvenog “ja”, tvrdio je Zukorlić. Niko od nas nije stvoren samo da bude nešto, nego je svako stvoren da bude “neko”. Ima li pravo, da bira? Naravno, ali samo onda, kada bude sposoban da pravi izbor. A kada je to? “To zna samo Onaj Gore“ čije upute slijedim, uvjereravao me,  da ga jedino Allah nikada neće izvesti na pogrešan put. ”Lako je tebi, ti si sa ”Onim Gore“  u dobrim odnosima, ali šta da radimo mi, obični grešnici“ cinično sam ga provocirao? Svi smo mi grešni, ali tvoji su manje vidljivi. Potom bi slijedili citati iz Kur’ana od onog “ikra uči”, do “krvi učenjaka i krvi šehida” i obično bi se završavalo pričom o sretnom čovjeku, koji je iza sebe ostavlja …………

Cjelokupno njegovo shvatanje islama je bilo snažno prožeto stavom da se  “vjera bez znanja, svodi na ritual i folklor, i da je primarna potreba u (naglom) prelasku iz ateizma u teizam, da to ne poprimi karakter stihije i pomodarstva, koje zanemaruje suštinu i potrebu spoznaje istine o čovjeku. Tranzicija iz jednoumlja u bezumlje (demokratiju shvaćenu u populističkom smislu) i iz nevjere u vjeru (ateizam-teizam), može biti samo surogat i privid, od kojeg niko nema koristi. U takvim društvima sahranjuju se autoriteti a razmnožavaju mediokriteti. A njih ima svuda, i među ulemom i među učenjacima. Zato treba biti oprezan, tvrdio je Zukorlić, u tome da se mediokritetima ne ostavi prostor idealan za njihovo bitisanje. Brana tome je znanje i shvatanje islama kao uputa za život, ispunjen sadržajima vjere kao načina života. Briga za kolektiv počiva na pojedincu i razumijevanju njegovih želja i potreba. Ako su ti pojedinci u vjeri oni znaju pravac kretanja i imaju propisan  obrazac ponašanja.

Danas kada razmišljam o ovim pitanjima mogu da zaključim da se vertikala donekle sačuvala i preživjela, dok su se kapilari uglavnom rastočili i otuđili, vremenom umnožili. Šta je razlog tome? Činjenica, da je osnovna ideja “amanet” pogrešno tumačena ili još gore, kada je otišao glavni tumač, javilo se bezbroj blijedih kopija. Sklon sam i tvrdnji da je izbor  njegovih saradnika bio uslovljen stepenom lojalnosti pojedincu (njemu samom), a ne ideji. To je bila nužnost u bitkama koje je vodio, ali i cijena koja se morala platiti. Otuda je post-otuđenje pojedinaca od ideje, često tumačeno kao privrženost i lojalnost “amanetu“. Odnosno neshvatanjem osnovne ideje, branila se (ne)principijelnost  na putu ka realizaciji tih ideja.

3. POLITIKA POMIRENJAž

Politika je nužnost, a ne cilj. Žvjeti od politike je jednako “grijeh” koliko je “grijeh“ źivjeti od vjere. Odbrana od politike je moguća samo ako si dio nje. Ja sam u politici iz nužde, a ne iz potrebe. Sačuvati sebe i druge od političke prljavštine je jednako izazovno, ali je to rizik koji neko mora da nosi, tvrdio je Zukorlić.

Moja politika je nužnost samoodbrane ne samo mene, nego i onoga što sam stvarao. Da bi se čuo naš glas, stav ili zahtjev, neko mora ući u to kolo i moja odluka da budem dio toga, je privremena, jer sam siguran da mogu odoljeti “čarima velegrada” i privilegijama koje sa sobom nose sinekure.

Ako si u politici “partner a ne sluga“ onda ona može imati smisla. Da bi bio “partner” prvo moraš poštovati sebe, potom one koji su te tu doveli, i na kraju one od kojih zavisiš, ne više ti, koliko oni koje predstavljaš. Partner uvijek zna šta hoće i kuda ide, sluga samo osluškuje kuda treba da se kreće.

Osnovna nit Zukorlićevog shvatanja savremenog svijeta je njegova borba za tzv. ”produhovljeni liberalizam.” Ako bi htjeli da spoznamo suštinu i sadržaj ovoga pojma, onda bi on mogao da se razumije kao napor ka izgradnji slobodnog društva, prožetog etikom vjere. Njegovo stanovište ”da Evropa doživljava moralni sunovrat” počivala je na uvjerenju u njenom skretanju ka ekstremnoj desnici, odnosno da sve to ne bi bilo moguće” da u Evropi nije došlo do obnove retrogradnih vrijednosti nacionalizma, šovinizma i islamofobije” kojem je podlegao čak i Nobelov Komitet, dodjeljujući nagrade za književnost, nekom poput Petra Handkea ili Bob Dilana”…. Agresivni sekularizam, odsustvo BOGA  kao izvora morala u društvu, nespremnost da se objektivno i iskreno shvate islam i muslimani i pravi uzroci migrantske krize, Evropu vode u bezdan, nove podjele i mogući haos“, tvrdio je Zukorlić, 2020 godine .

Kako se takva globalna shvatanja svijeta mogu “prevesti na konkretan teren, njegovog političkog angažmana”? Poslužimo se ponovo riječima Milana Brdara: ”Njegova filozofija pomirenja bila je duboko ukorijenjena u islamskoj etici, ali i u univerzalnim vrijednostima ljudskih prava. Zukorlić je smatrao da je suština društvene harmonije u pravednoj raspodjeli prava i odgovornosti među različitim zajednicama. Njegovo zalaganje za toleranciju između Bošnjaka i Srba nije bilo puka politička retorika, već rezultat dubokog promišljanja o istorijskim konfliktima i mogućnostima njihove transcendencije kroz dijalog i uzajamno poštovanje. ”Pomirenje je moguće samo na Istini  tvrdio je Zukorlić. Kako je to moguće, ako druga strana smatra “laž, patriotskim interesom” citirao bih D. Ćosića? Odgovarao bi da ”laž” funkcioniše samo tamo, i samo dotle, dok se ne saopšti i ne spozna istina, i da težnja ka istini i njena promocija mora biti dominantan patriotski interes Bošnjaka. U tom stavu je bio odlučan i svoje javne nastupe je doživljavao primarno kao ”megafon istine”. Znanje i obrazovanje su jedini način da taj  megafon postane  vlasništvo naroda a ne pojedinca i onda će se shvatiti da su sve “nepremostive razlike“ među narodima samo konstrukcija parazitskih elita, koje koriste neznanje naroda, tvrdio bi Zukorlić.

U redu, slagao bi se sa takvom konstatacijom, ali de ti meni objasni: ”Kako to, da vi hodže imate “jednog Allaha, jednu knjigu, na hudbama držite ders da su muslimani braća, a u Srbiji imate više islamskih zajednica?“ Na ovu moju opasku bi energično reagovao: ”Nije više, nego jednu! Zar ti zaista misliš da ono što je UDBA napravila može biti zajednica? Ne mislim, nego tvrdim, da nema većeg apsurda od onoga, kada hodže ne mogu zajedno, a nemaju razlika u dogmi i poimanju islama?

U tom smislu je na moje insistiranje da to mora biti ili jedno ili zajedno, odgovarao da je to proces u sazrijevanju. Koliko je bio skeptičan u odnosu na političko pomirenje, u odnosu na vjersko pomirenje bio više, nego optimističan, tvrdnjom da tu nema razlika, do interesa nekih, da  ne budemo (za)jedno. Povjerovao sam mu tek onda, kada sam nakon višegodišnjih napora ka uspostavljanju odnosa  prijateljske saradnje između mešihata u Sandžaku i rijaseta IZ CG, dobio od njega više nego jasan odgovor: “Slušaj komunjaro, kada sam spreman sjesti sa Šešeljem i Vučićem, nema tog brata muslimana, sa kojim ja neću sjesti i sarađivati. Samo, ne mogu sa “izdajnicima”.

Ove riječi su se pokazale blagotvorne i istinite što se tiče odnosa ove dvije zajednice, mada sam dugo bio u nedoumici, ko su “izdajnici”? Kada sam shvatio da su to bili uglavnom, oni koji su sa njim sjedeli u njegovim “kabinetima“, ili bili njegovi studenti koje je pomagao, shvatio sam značenje one: “Još nijesam nikoga naučio da koristi luk i strijelu a da ovu nije okrenuo prema meni“. Uostalom, tvrdio je, da ako bi oni koji izdržavaju te “paralelne” organizacije uskratili plate njihovim hodžama samo dva – tri mjeseca, to bi ponovo bilo jedno. ”Pa zar je hodžama preča plata od jedinstva zajednice“ bio bih uporan u provokacijama, našta bi mi odgovarao “Nažalost i oni su samo “ljudi”, istina zalutali ali se iskreno nadam da će ih “Onaj Gore” uputiti na pravi put.

U cjelini gledano Zukorlić je na pomirenje gledao kao na pobjedu istine. Pri tome, političko pomirenje je manje moguće zato što je u opticaju onoliko istina koliko je njenih nosilaca. Razlikovao je jedinstvo naroda od jedinstva njihovih politika. Jedinstvo naroda je proces, jedinstvo njihovih politika stvar dogovora. Dogovor je oročeni izgovor, dok je proces, utvrdjeni dogovor. Nacionalno pomirenje među narodima je   ne samo moguće, nego nužno, zato što je viševjekovni zajednički život demantovao sve iskonstruisane razlike. Njih treba biti svjestan, shvatiti ih kao bogastvo a ne prokletstvo. Pomirenje unutar islamske zajednice će se desiti onda, kada oni koji su iskonstruisali raskole i sukobe shvate, da je jedinstvo interes svih. Ono oko čega smo se teže usaglašavali  je moje stanovište, koje nije prihvatao ali mi nije oponirao: “Da evropska praksa ujednačavanja duhovne i državne jurisdikcije, kad tad, mora biti primijenjena u Srbiji (u Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji i na Kosovu je to urađeno). I da je sadašnje stanje moguće samo dotle dok SPC ne poštuje taj princip, što omogućava IZ u Srbiji da se veže za Rijaset IZ BiH. Nerado je gledao na takvu mogućnost, pretpostavljam, zbog toga, što je teško mogao primiti izmještanje duhovnog centra iz Novog Pazara. Ali, po mom shvatanju,  to ne bi morao biti uslov.

4. SANDŽAK

Kada se prelistaju leksikoni, enciklopedije i savremena istoriografska literatura, pojam “Sandžak” se najčešće definiše kao “administrativno-teritorijalna oblast“, koja nije zvanično priznata kao administrativna cjelina u Srbiji i Crnoj Gori. Negdje od XIX vijeka, Novi Pazar ulazi u sve svjetske enciklopedije kao sinonim za Sandžak, kada je 1878. godine cijela regija dobila status corpus separatum i stavljena pod međunarodni protektorat kao Novopazarski Sandžak. Treba naglasiti da je Novi Pazar, kao urbano središte, posve iskustvena zajednica, čiji se demografski razvoj može pratiti od Popisa Krajišta Isa-bega Ishakovića, koji je sačinjen 1455. godine, kada je popisano 90 naselja koja danas pripadaju Novom Pazaru. To je dakle urađeno nakon nepune dvije godine pošto su Osmanlije osvojile Carigrad i malo je gradova na Balkanu i uopšte u Evropi koji imaju toliko vidljiv kontinuitet urbanog naselja.

Uz to, pojam “Sandžak” se obavezno vezuje za osmansku administrativno-teritorijalnu jedinicu, koja u izvornom značenju znači bajrak (zastava). Pri tome se ne kaže da je i riječ “bajrak” osmanskog porijekla ali se navode opštine koje mu pripadaju: Novi Pazar, Tutin, Sjenica, Priboj, Prijepolje, NovaVaroš (Srbija) i BijeloPolje, Berane, Andrijevica, Plav (Gusinje), Rožaje (Crna Gora), te da je to teritorija koja obuhvata 8.686 km² gdje je prema popisu iz 1991. godine živjelo  436.000 stanovnika. Od tih, 298.000 (62%) su bili  Bošnjaci (do tada nacionalno opredijeljeni kao “Muslimani”), a 138.000 (36%) Srbi i Crnogorci. Šta se iz navedenih podataka može zaključiti?

Prvo, da “Sandžak” kao administrativni pojam ne postoji na prostoru Srbije i Crne Gore. U Srbiji se u zvaničnoj administraciji koristi pojam “raški okrug“, dok se u istorijskoj nauci koristi pojam “Stari Ras“. Pitanje imenovanja regije bilo je predmet brojnih debata i razgovora. Odgovori, na pitanja, koja sam postavljao ticali su se sljedećeg: Ako Sandžaka nema u geografiji (savremenoj) nego u emociji i istoriji, o čemu mi pričamo? O srcu Balkana, odgovarao bi Zukorlić, pozivajući na njegov čuveni iskaz: “Ako neko šestarom želi povući krug oko Balkana, mora  ga zabosti u oblast koja nosi ime Sandžak”. Sandžak je srce Balkana, multietnička i multikulturna regija, idealna za razvoj kulture i tolerancije koja će uvažavati različitosti i biti primjer harmonizacije tih različitosti, dodavao bi tome. Ti pričaš o oblasti, čije je, čak i ime sporno? Za tebe je to “Sandžak“ za druge “Raška oblast, Stari Ras”. O čemu se tu radi?

Onda bi na to citirao zajedničkog prijatelja i prvog predsjednika BANU, akademika Ferida Muhića: ”Ne ukida se ime, radi imena, nego radi njegovih korisnika”. Od svih “sandžaka” u Osmanskoj imperiji, a bilo ih je nekoliko stotina, samo je ovaj “preživio” i imenom i sadržajem. I sada neko hoće da se nakon nekoliko stotina godina, odreknemo toga imena. ”Ja neću, a ti vidi“ bio je kategoričan. ”Ne moram te podsjećati da se tog imena nijesu stidjeli ni partizani (Sandžačke brigade, ZAVNOS), ni četnici (limsko-sandžački četnički odredi), ni Sreten Vujoslavčević, ni “tvoj?” Janko Vukotić (Komandant Sandžačkog odreda u bici na Mojkovcu 1916), niti mnogi drugi. Danas, neko traži od ove generacije Bošnjaka da se odreknu tog imena i da ga zaborave. Baš zbog toga, da ne ispadnemo najgori od svih, ne samo da ime “Sandžak” ne smijemo zaboraviti, nego ga stalno trebamo isticati, ne da bi nekom ušao u uho, nego da bi sebe navikli na nešto što je normalno. “Dobro, hodža, a da li taj tvoj Sandžak, podrazumijeva neku posebnost?” provocirao bih i podsjećao da sam bio u vrhu Pokreta za nezavisnu Crnu Goru i da smatram granicu na “Mehovom kršu“ trajnom i nepovredivom. “Politički angažman Muamera Zukorlića bio je prožet težnjom ka decentralizaciji i pravednijoj raspodjeli resursa, čime se zalagao za ravnopravnost Sandžaka unutar Srbije. Njegova uloga u institucionalnom osnaživanju bošnjačke zajednice nije bila samo pragmatična već i vizionarska – želio je da Sandžak postane model integracije manjinskih naroda bez asimilacije, gdje će se islamski identitet harmonično uklapati u širi društveni okvir.” (Brdar). Gdje  to ima?, bilo bi moje pitanje na ove stavove? “U Evropi  postoje tzv. evropske prekogranične regije, i navodio bi primjer Tirola.“ Hodža, Tirol je nastao evropskom regijom dogovorom demokratskih država (Austrije i Itallije – južni, Austrije i Njemačke – sjeverni). Je li ti misliš da će Srbija i Crna  Gora ikada dostići taj stepen demokratskog razvoja, da bi tako nešto bilo moguće”? Naravno, ne samo da mislim, nego je to potpuno izvjesno,” tvrdio bi uvjeren u tako nešto. Zato treba raditi na tome i promovisati stanovište koje se temeljilo na njegovih viziji društva: “ u kojem će manjinske zajednice imati jednaka prava i mogućnosti. Ona se nije se ostvarila u potpunosti, ali je postavila temelje za dalji razvoj i promišljanje odnosa u regionu”. Zbog toga: “Njegova uloga u institucionalnom osnaživanju bošnjačke zajednice nije bila samo pragmatična već i vizionarska – želio je da Sandžak postane model integracije manjinskih naroda bez asimilacije, gdje će se islamski identitet harmonično uklapati u širi društveni okvir”(Brdar). Kako izbjegnuti da se tako nešto ne označi “separatizmom”?, pitao bih dalje. Svaka borba za ravnopravnost od protivnika se  označava terminima u korist navodne  “odbrane” države i dug je put do toga da se shvati, da je najsigurnija ona država u kojoj su svi njeni građani jednaki i poštovani. “Vidi, šta rade ovi “tvoji”?, obećavali su mi “meku” granicu, da ne budem protiv vaše nezavisnosti ( javno) a danas nam je teže mrtvace prebaciti  preko te “granice” nego preko nekih drugih. Pogledaj puteve između te dvije države i njihove pravce. Sve se radi da budemo dalje, jedni drugima”! prekoravao bi me, kao da sam kriv za tako nešto. Da sumiramo, govorio bi Zukorlić. “Ti si istoričar i znaš da nije potrebno dokazivati da u nekoliko hiljada napisanih knjiga o Sandžaku stanuje viševjekovno iskustvo života i rada na tom prostoru. I da među autorima tih knjiga, zapisa i natpisa o Sandžaku, najmanje ima autora, koji nacionalno pripadaju Bošnjacima, što je nedvosmislena potvrda da se ne radi o intelektualnoj konstrukciji, nego o vidljivoj činjenici. I da se samim tim ne piše o nečemu “čega nema”, nego najčešće o onom “što je bilo”. To nedvosmisleno  ukazuje da je “Sandžak” prepoznat kao neupitna istorijske činjenica unutar istorijskog konteksta koji ne ostavlja prostora za domišljanje ili nasilnu konstrukciju. Prema tome, pitanje Sandžaka je civilizacijsko pitanje, koje treba da zanima sve njegove gradjane, bez obzira na vjeru i naciju.

To što se ono primarno doživljava kao “pitanje Bošnjaka” rezultar je toga, što se ono aktuelizovalo primarno sa nekih bošnjačkih adresa, često nemušto i do kraja neartikulisano. ”Je li to, zbog toga što se Sandžaka sjetite samo kad ste opozicija, dok ste dio vlasti i ne pominjete ga”? postavljao bih pitanja s namjerom da ga rasrdim i “otvorim” do kraja.” To nije tačno, bar što se mene tiče, odgovarao bi osorno“. Na upite sa vrha o tome koje su mi namjere, redovno bih odgovarao, to zavisi od Vas a ne od mene. Ako udarite, ja ću se braniti, ako prihvatite ispruženu ruku za saradnju – imate me”. Stekao sam utisak da je Sandžak bio njegov politički, kulturni i duhovni orijentir bez kojeg, ne bi bio ono što jeste. Za njega to nije bio samo prostor, nego i emocija, izvorište nesvakidašnje energije i uporište borbe za pravednije i uredjenije društvo. Sandžak je volio bezrezervno, svim svojim bićem. Pričao mi je, kako je mlad maštao o tome, da bi volio, ako bi postao  “nešto”  da se “ vrati “ u zavičaj i posveti tom narodu koji u sebi nosi toliko toga čime se ponosio, ali, i dio toga, što je prezirao.

5. SAMOPOŠTOVANJE

Samopoštovanju prethodi priznanje. Ako nas neko priznaje, priznat ćemo i mi njega, ako nas ne priznaje, ne priznajemo ni mi njega i tačka, bio je rezoluntan Zukorlić. Ako ne poštuješ sebe, neće te ni drugi poštovati. Nažalost Bošnjaci se tek trebaju naučiti samopoštovanju, jer su navikli (neki i oguglali na omalovažavanje). Oni nijesu ni “muhamedanci”, ni “Turci” ni “poturice”, niti su bilo koga “izdali”, niti su kada počinili zlo drugima kojeg bi se stidjeli. Naprotiv. Bošnjaci treba da ovim svijetom koračaju visoko podignute glave i da svakom ko bih ih pokušao omalovažiti znaju kulturno kazati, čime se ponose, a čega se stide. Ono što je sigurno da nemaju razloga da se stide niti sebe, niti svoje vjere. Uz ove stavove, išla je jedna istinita anegdota iz njegovog života, kako se brani dostojanstvo.

Održavala se neka velika interreligijska konferencija negdje u civilizovanoj Evropi, na koju su bili pozvani brojni vjerski lideri iz regiona i svijeta. Među njima je bio pozvan i muftija Muamer Zukorlić. Protokol ga je, vjerovatno misleći da je, tamo  “iz nekog Sandžaka” smjestio negdje u zadnje redove. Zukorlić je na to reagovao žustro i na sljedeći način: “ Gospodo, ja Muamer Zukorlić mogu da sjedim bilo gdje i to nije problem. Ali ja sa ovom ahmedijom, koja je važnija od mene, mogu da sjedim samo tamo gdje joj je mjesto: u prvom redu, medju ostalim poglavarima“. Protokol zatečen ovom opaskom je odmah reagovao i doveo Zukorlića u prvi red”. Kada mi je ispričao detalje ovoga događaja nijesam propustio da ga ne pecnem: “Pa da, priča se da voliš glamur, džipove, pratnju i sve ono što stvara glamur”. Ne razumiješ, ne volim ja glamur, koliko mi je stalo da uzdignem ahmediju koju nosim, koja  ne smije da pristane na omalovažavanje. Time učim ulemu da trebaju biti poštovani, naročito ako to zaslužuju, narod da se nema čega stidjeti. Ako ti je lakše, džipovi i pratnja nijesu moji, nego ovog naroda, odgovarao bi mi odlučno. Tada još uvijek sebi nijesam mogao objasniti, da sam širom svijeta sretao na stotine ljudi, koji su bili spremni život dati za njega i da su na moje upite “Zašto?”, odgovarali vrlo prosto “Eto, zato”! Odnosno, da bi bio poštovan, nije dovoljno da to hoćeš, nego i da znaš kada i ko zaslužuje poštovanje. Dosljednost i principijelnost koji su za nekoga imali elemente teatralnosti su nadilazili i ličnu hrabrost koju je bezbroj puta iskazivao, čak i u situacijama, kada se tako nešto smatralo suludim.

U tom smislu, uvođenje u Skupštinu zabrađene poslanice (sa mahramom), prvi put žene sa mahramom u Vladi, kao i nalaženje prostora za namaz u tim institucijama, bili su akti samopoštovanja, a ne provokacije. Sloboda misli i djelovanja bili su njegov princip, stvaranje elite bošnjačkog naroda osposobljene da samostalno misli, odlučuje i djeluje bili su ideal kojem je težio.

Nažalost, smrt ga je pretekla i izgleda paradoksalno, ali tek kada je zauvijek otišao mnogi su shvatili, a posebno oni koji su ga osporavali, koliko je i šta značio tom narodu. Otuda i stalna potreba podsjećanja na Muamera Zukorlića, dragog čovjeka, mislioca i stvaraoca koji je slovio kao neprikosnoveni autoritet među onima koji su ga slijedili, opori protivnik za one koji su mu se suprostavljali, nježan i milostiv prema onima koje je volio,  bahat, pa osion prema onima koji bi ga opstruirali ili bolje kazano “pljunuti Sandžaklija”.