SAD finansirao afganistanske snage koje krše ljudska prava

1
9

Najmanje 2.106 zvaničnika bilo je upoznato sa 75 slučajeva povrede ljudskih prava, tvrdi agencija za nadzor djelovanja američkih snaga u Afganistanu.

Pentagon je financirao afganistanske sigurnosne i redarstvene snage premda su američki dužnosnici znali da su pripadnici tih postrojba kršili ljudska prava, tvrdi agencija američke vlade zadužena za nadzor djelovanja Sjedinjenih Američkih Država u Afganistanu.

S izvješća SIGAR-a, koje je u lipnju podneseno Kongresu, ovih dana je skinuta oznaka tajnosti, javlja AFP.

U njemu se tvrdi da je Pentagon više puta prekršio američko pravilo “Leahy Laws” po kojemu nije moguće pomagati stranim sigurnosnim snagama ako postoje vjerodostojne informacije o gaženju ljudskih prava s njihove strane.

Tako je, prema izvješću, dvanaest postrojbi afganistanskih sigurnosnih snaga osumnjičenih za umiješanost u povrede ljudskih prava u 2013. godine nastavilo primati američka financijska sredstva na temelju “derogacijske odredbe” koja je 2014. primijenjena i na osam drugih postrojbi.

Zlostavljanje djece

Američko Ministarstvo obrane i State Department su “dobili potvrdu da su postrojbe afganistanskih sigurnosnih snaga nedvojbeno kršile ljudska prava”, istaknuo je SIGAR.

Pentagon je odgovorio kako se čini da američka agencija nije vodila računa o “izazovima na koje su američke snage nailazile tijekom uspostave i pružanja potpore afganistanskim sigurnosnim snagama”.

Na dan 12. lipnja 2017. godine najmanje 2.106 američkih dužnosnika bilo je upoznato sa 75 slučajeva povrede ljudskih prava, među kojima su zlouporabe, mučenje zatvorenika i sedam slučajeva spolnog zlostavljanja djece, navodi se u izvješću.

Djeca su u Afganistanu žrtve “bacha bazi” (“igra s dječacima”), pedofilske prakse čvrsto ukorijenjene u policiji koja se sastoji u uzdržavanju dječaka koje se nerijetko otima iz obitelji, šminka i odijeva kao djevojčice, a služe kao plesači i spolno roblje, navodi se u izvješću.

“Razmjeri spolnog zlostavljanja djece koje su počinile afganistanske sigurnosne snage neće se možda nikad doznati”, zaključuje se u izvješću.

Istraga o navodnim zločinima

Tužiteljica Međunarodnog kaznenog suda (ICC) zatražila je krajem prošle godine odobrenje za istragu o navodima za kršenja ljudskih prava u Afganistanu, uključujući optužbe protiv vojske SAD-a i Centralne obavještajne agencije (CIA) za silovanje i mučenje, zločine talibana protiv čovječnosti i ratne zločine afganistanskih sigurnosnih snaga.

Bilo je to prvi put da je tužiteljica tog suda, Fatou Bensouda, zatražila istragu protiv Amerikanaca zbog navoda o ratnim zločinima, navodi AP.

Iako Sjedinjene Američke Države nisu članica tog suda, američki državljani mogu biti optuženi za ratne zločine počinjene u državama koje jesu članice ovog suda, navela je agencija.

State Department priopćio je da analizira zahtjev tužiteljice za odobrenje istrage, ali je istaknuo da se protivi miješanju Međunarodnog kaznenog suda u Afganistanu.

Izvor: Agencije


Pogledajte vijest na izvornom sajtu:

SAD finansirao afganistanske snage koje krše ljudska prava


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

1 komentar

  1. U ono vreme kad je, nakon prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj 1990. godine, HDZ preuzeo vlast i odmah počeo da uvodi razne novine i promene u svim segmentima života, praćene snažnom hrvatskom nacionalističkom retorikom, sve je to bilo praćeno šaljivim komentarima naših ljudi, jer je sve to ponekad bilo apsurdno do komičnosti, a s druge strane niko nije očekivao da će iz svega toga godinu dana kasnije buknuti krvavi četvorogodišnji rat. Sećam se kako su pojedini potezi nove hrvatske vlasti bili izvrgavani podsmehu našeg naroda, i Srba u Karlovcu, i na Kordunu, i širom Hrvatske gde su živeli Srbi. Tuđman je, prirodno, bio centar podsmevanja. Kad je postao prvi “hrvatski demokratski izabrani predsjednik” i kad je ustanovljen prvi višestranački Sabor (još uvek zvanično Socijalističke) Republike Hrvatske, to je HDZ smatrao kao ispunjenje davne želje hrvatskog naroda za državom, i kao rađanje hrvatske države (mada su s druge strane HDZ-ovci govorili o neprekinutoj “tisućljetnoj” državnosti hrvatske države. I povodom ovog “rađanja” hrvatske države oni su upriličili tih proletnjih dana u Zagrebu nekakvu ceremoniju na kojoj je bio čitav hrvatski državni vrh, predstavnici crkve, kulturni radnici… Tuđman je imao preko ramena prebačenu lentu u bojama hrvatske trobojnice sa šahovnicom na grudima (ovu je lentu on sam sebi ustanovio), okolo su bili novoustanovljeni gardisti u starim hrvatskim odorama, a vrhunac je bila kolevka iznad koje je Tuđman stajao, a koja je simbolizovala rađanje Hrvatske (naravno, zahvaljujući HDZ-u i Tuđmanu). Sećam se da sam ovaj “šou” pratio na TV u ujakovoj kući, kod koga sam došao onako, u posjetu. Bio je prisutan i ujakov dobri drug, takođe Srbin iz Karlovca, neki Mile koga smo mi deca nazivali Mile Mongol (jer je bio nalik na Tatarina: mali, crn, sitan,sa sitnim, živim, uskim i sjajnim očicama, plosnatim nosem, istaknutih jagodica na licu). Moj ujak je u šali govorio da je Mile najsretniji kad vidi nižeg čoveka od sebe. Inače su bili nerazdvojni drugovi sve do Miline iznenadne smrti u proleće 1993. godine, u Krajini gde je izbegao iz Karlovca, a tek je bio zašao u četrdesete kad je umro, inače nikad nije bolovao, bio je uvek raspoložen čovek, dobrodušan, neobično jak i izdržljiv što niko ne bi očekivao od čoveka tako krhke fizičke građe. Dakle, ujak, Mile Mongol i ja pratili smo na TV “rađanje Hrvatske” i to nije svakako moglo proći bez smeha i šaljivih primedbi mog ujaka (čoveka uvek spremna na šalu, ali i paničara s druge strane) i Milinih. Reče ujak: “Pa nije to mala stvar, eto starac od 70 godina postao ćaća! To se rijetko dešava!” Dalje su se ismijavali – “a tko je mati”, “rodio đedo”, “ne čuje se beba, miruje, ne plače”, “neće da prikažu bebu, samo prikazuju sretnog oca” i sl. A Mile Mongol, imajući na umu da HDZ i Tuđman stalno govore o više-manje neprekinutom kontinuitetu hrvatske državnosti više od 1.000 godina, dok sad slave “rađanje” hrvatske države, reče: “A kako to sad, dijete starije od ćake hiljadu godina? Ko je koga tu napravio?” I tako uz smeh, još dosta toga. I dalje, sledećih meseci, HDZ je menjao mnogo toga, politička situacija se pogoršavala, ali šala je ostala jer niko nije verovao da će doći do najgoreg. Znam jednog čoveka na Kordunu koji je, ogorčen kad je TV Zagreb u leto 1990. godine promenila ime u Hrvatska Televizija (a ne u Televizija Hrvatske kako su predlagali srpski poslanici u Hrvatskom Saboru) i kad se u gornjem levom uglu ekrana pojavio znak nove televizije, zalepio komad crne samolepive trake na svom televizoru na tom mestu, da ne gleda ono “HTV”, i tako je to stajalo nekoliko dana dok ga ukućani nekako nisu namolili da skine tu crnu traku (taj je čovek posle “Oluje” živeo u Rumi, a danas ne znam gde je, u stvari ne znam je li uopšte živ, jer onda već beše postariji čovek). Takvo je bilo stanje duhova, agresivni hrvatski nacionalizam (i to državni, a to je najgore) stvarao je kod naših ljudi averziju ne samo prema takvoj Hrvatskoj, nego malo-pomalo prema Hrvatima uopšte (mada nije bilo srpske porodice na Kordunu i u Hrvatskoj a da nije imala među rodbinom barem jednog Hrvata). Doduše, dobar deo Hrvata se takođe nije slagao sa politikom HDZ-a, barem tih prvih meseci. Ali srpsko-hrvatske suprotnosti bile su već na kraju 1990. godine nepremostive. I evo jednog primera gde sam lično bio prisutan – opet je tu bila šala u pitanju, ali i ta šala je govorila da je jaz između Srba i Hrvata u Hrvatskoj dubok. Bilo je to na kraju 1990. godine, upravo beše počeo zimski raspust i ja sam sa sestrama bio kod majčinih roditelja na Kordunu, na selu. Na TV je bio prenos košarkaške utakmice između “POP 84” (bivša “Jugoplastika” iz Splita, kojoj je HDZ promenio ime) i ekipe sastavljene od najboljih igrača najpoznatijih evropskih košarkaških klubova. Kod našeg đeda je došao jedan njegov susjed, stariji čovek, potpuno sede kose, zelenih očiju, šeretskog izgleda, a i beše šaljivdžija. Mada ga košarka u drugim prilikama nije nimalo interesovala, ovog puta se bio zainteresovao, želeći od srca da “Pop” izgubi (jer je bio hrvatski klub!). Više mu je stalo da oni izgube nego Evropljani da dobiju utakmicu. A razvezao je svoje šale – pune i psovki, što je gore, i ne samo gore, uostalom, kao “dobar dan”. Evo kako je “obrazložio” zašto navija za ekipu evropskih klubova: “A idu svi za Evropom, pa idem i ja! Što ć’a! Neću ostat’ Tuđmanov!” Pre početka utakmice prikazali su nekakvu ložu gde su sedeli bivši, stari funkcioneri “Jugoplastike”, među kojima je bio i nekakav starac u invalidskim kolicima, kao poručeno da đedov susjed otpočne novu salvu: “Oklen ovo g.vno sade ispade?” – misleći na onog starog invalida. U drugim prilikama ja se ne bih nikad smejao nečem takvom, ali onda nisam mogao da zadržim smeh, kao uostalom niko od prisutnih. A on nastavi: “A što ga šokiralo? Ako ovoga nije četrdes’t prve ran’jo Trubalo Matijev’ć, evo moje glave!” Taj Trubalo (ja mu ne znam pravo ime, ovo je nadimak) Matijević bio je prvoborac, Srbin sa Korduna, iz sela Mračaj čini mi se, i češće ga se pominjalo kao istaknutog borca još iz prvih dana ustanka 1941. godine na Kordunu, dok su se još vodile borbe samo i isključivo protiv ustaša, čime je đedov susjed hteo da kaže da je ovaj stari invalid (Hrvat svakako) bio ustaša, pa ga, eto, ranio Trubalo 1941. i od tada ostao invalid. Nakon ove šale nastavio je đedov susjed dalje. Živo je navijao za Evropljane, vriskao kad bi poveli, grdio, psovao… U to vreme, Hrvati su, po ugledu na Amerikance, uveli na košarkaške terene “čirlslidersice”. Kad đedov susjed vide njihov ples, reče: “Što ove divje lete tuda? Samo vi letite, oni” – misleći na pop-ovce – “će još slabije igrati! Misliće na vas tamo!” Na kraju, tesno čini mi se, pobedili su Evropljani. Susjed našeg dede bio je oduševljen što su Splićani izgubili, vriskao je od veselja, vičući: “Izgubi ‘ća barjak ne vije!'” Istog ovog čiču slušao sam takođe kod mog dede jedno veče, možda mesec dana pre ove utakmice, kad je na HTV bila nekakva rasprava o novom ustavu Hrvatske koji je bio pripremljen. Diskutovali su samo predstavnici hrvatskih političkih stranaka. Naši, srpski predstavnici, nisu više učestvovali u tim razgovorima, otkad je rešeno da Srbi u Hrvatskoj po novom ustavu više neće biti državotvorni narod u Hrvatskoj zajedno sa Hrvatima kao do tada, nego se svode na nacionalnu manjinu. Dakle, hrvatski političari su tu veče vodili nekakvu diskusiju, koju čiča nije ni slušao nego je, videvši kako dobar deo njih ima naočale, pa ih tokom rasprave skinu, grickajući im krajeve zubima, reče: “Jedu oni cvikere svi! Il’ se prave važni il’ su sljepci! Kranjski sljepci!” A kad sam se ja rasmijao, on dodade: “Jeda! Kranjaca prosjaka i sljepaca bilo prvo rata kol’ko o’š!” I ovde je kroz humor izražen sav prezir. A kad su se na kraju ove rasprave svi hrvatski političari složili da Hrvatska mora ići u Evropu, reče im (kao da ga čuju): “Idete u Evropu! O u grob otišli da Bog da’! Ja vam zemlju baca’ za dušu!” A kad je 1991.godine izbio rat, i mi napustili Karlovac, opet sam se naslušao svakakvih šala i pogrda na račun Hrvata. To je, ponekad, bilo čak i bezdušno, ali bila je to neka vrsta reakcije naših ljudi na neumornu hrvatsku propagandu koja je Srbe nazivala “četnicima”, “srbočetnicima”, “bradatim spodobama”, “agresorima” i drugim sličnim epitetima. Tako sam jednog dana, septembra 1991, gledao kod đeda ratne izvještaje na HTV (“izvješća”). U stvari, gledali su đed, pomenuti komšija, a u sobi su bili još moja baba, majka i ja. Jednog trenutka, reporter, ne sećam se sa kog ratišta, reče kako su “četničke granate padale i oko crkvice Svetog Bartola” a onaj čiča će ogorčeno-podsmešljivo: “J.bem ti Pantova!” Pri tom je ono slovo iza “j” malo razvukao, ogorčeno i ironično. Mislio je da psuje katoličkog sveca (Bartol, u njegovoj “verziji” Pantov) ne znajući da tog sveca imamo i mi, kao Svetog Vartolomeja. Jednu “bezdušnost” nekako tih istih ratnih dana čuo sam i od mog ujaka. Naime, na HTV su govorili kako su “četnici” zauzeli nekakav vodovod, šta li, ne znam tačno gde (ujaka je isprovociralo već ono “četnici”, na što je on nazvao reportera “ustašom” – kao da ga onaj čuje) pa su uskratili vodu za nekakav dom za osobe sa posebnim potrebama. Kad je čuo ovo, ujak dodade: “Pa njima ni ne treba vode!” U sobi sam bio ja i moja najstarija sestra, i rasmijali smo se, ne zato što takvim osobama “ni ne treba vode”, nego kako on to automatski reče nekakvim takođe ogorčeno-podsmešljivim tonom, mada ni on, znam, nikad nešto slično tome što je rekao ne bi ni pomislio. Ali rat je izazvao takvu psihozu, jer se u to vreme sa HTV-a vređalo sve što je srpsko, i naši ljudi su uzvraćali prezirom prema hrvatstvu, s tom razlikom da reporteri HTV nisu mogli čuti njihove “komentare”. U to vreme naši ljudi su smatrali TV Sarajevo dosta objektivnim. Izbijanjem rata u BiH 1992. godine, uz Tuđmana, druga najomraženija osoba kod naših ljudi u RSK postao je Alija Izetbegović, i predmet podsmeha i šala, mada je, doduše, Tuđman suvereno zadržao prvo mesto što se toga tiče.

    0

    0

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.