Rusija oprema vojnike dronovima bombama

2
20

Rusija se tijekom operacija u Siriji susrela s komercijalno dostupnim dronovima i zrakoplovima na daljinsko upravljanje opremljenim eksplozivom, kojima je ISIL želio napasti njihovu bazu. Temeljem tog iskustva, Ministarstvo obrane Ruske Federacije, odlučilo je razviti male osobne quadcopter dronove koji će se dodjeljivati vojnicima, a umjesto za nadzor i špijuniranje koristit će se za uništavanje meta pomoću minijaturnih bombi koje se već nalaze u razvoju.

Drugim riječima, ruski vojnici će te dronove koristiti umjesto klasičnih ručnih bombi, što nas malo podsjeća na igru Enemy Territory: Quake Wars, gdje smo takvo oružje već isprobali, kao što možete vidjeti u ovom videu.

 

Dron će funkcionirati na vrlo jednostavan način tako da će ga vojnik dovesti do mete koju želi uništiti, a potom detonirati bombu. Za sada nije poznato hoće li ti dronovi imati i mogućnost autonomije. Prvi prototipovi već se testiraju u jednoj aktivnoj ruskoj postrojbi, a zamišljeno je da se po jedan dron bomba ubzo nađe u svakom vodu kopnenih jedinica Rusije.

Izvor: Izvestia


Pogledajte vijest na izvornom sajtu:

Rusija oprema vojnike dronovima bombama


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

2 KOMENTARI

  1. To je sve bilo 13. jula pre ravno 30 godina. Tih dana naši đed i baba su vozili sijeno i to upravo iz najdublje doline niže Karanovih grmova. Pomagali smo i nas četvoro njihove unučadi, a Z. je došla kod njihove kuće da pripremi ručak za nas (!) jer naša prababa, đedova mati, ne beše tada doma. I tada je Z. zgotovila jelo kakvo nikada pre nisam jeo u svom dotadašnjem kratkom životu – musaku. I po tome takođe pamtim taj naš boravak na selu. Z. je bila dobra s mojim sestrama, premda poprilično starija od njih, i inače bila je dobrodušna, samo prilično hirovita. Musaku moja mama nije do tada nikad pravila, a moje sestre, koje su kuvale upravo koliko i ja, ni do tada ni kasnije za ono vreme dok se nisu poudavale i napustile porodični dom (prebačen u međuvremenu u Rumu!). Toliko o tome, a sad da se povratim na poslednji boravak u Hrvatskoj. Kažu da migranti sa Bliskog istoka znaju uveče ići po pustim srpskim selima na Kordunu i provaljivati u kuće u kojima niko ne živi. Ovo nije nikakva naročita novost, to se dešava već dve i više godina unazad. Neki su ih sretali i po danu gde idu putevima. Za sada, osim provala, nikakvog nasilja nije bilo. Upravo sada sam u Hrvatskoj saznao za jedan interesantan slučaj. Neki S.M., nemački penzioner, povratnik u slunjsku opštinu, želeći da se pokaže “džek”, pozvao sedam-osam migranata u kuću da ih ugosti (živi sam, žena mu je umrla, a sin mu živi u Srbiji), a oni mu u po bela dana “digli” čitavu kuću. (Neki Nikola G., Hrvat, kad mi je pre par godina pričao kako je ovaj isti S.M. prodavao tuđu šumu na Kordunu kao svoju, pa nije mogao da se sjeti kako mu je ime, opisao mi ga rečima “ma ovaj što ima onega ludega sina što viče!”). Meni je taj opis Nikole G. bio veoma smešan, jer sin od S. stvarno strašno galami kad govori. Galami i S., ali sin mu još više. Ja sam imao priliku da ga vidim u Rumi pre nekih 17-18 godina, gde je S.-a pokojna žena imala nekakvu rodbinu, neku Miku L. (danas je i ona pokojna), pa kad je taj sin od S. bio kod nje u posjeti i otišao, Mika rekla jednoj komšinici: “Što je njemu, što on onako viče kad govori?” A kad sam slušao za ovaj slučaj, kako se S. proveo sa migrantima, tu je u društvu sedeo i neki Veljko D., spadalo i veseljak, koji reče: “Pa oni kad su vid'li …” (ime S.M.) “morali su pomisliti: vide, druže, ovoga našeg brata, taj se već i skućjo, taj se, bome, dobro snaša’!” Ovo mi je bilo naročito smešno, jer znam spoljni izgled S.: jako tamno lice, a brkovi gusti i beli, pa kako mu je, rekoh, lice izrazito tamno, to se kontrast sa belinom brkova još više naglašava; oči bademaste boje; u stvari on je nalik na kakvog starog Ciganina, ali bi komotno “prošao” i kao kakav Arapin, na to je i ciljala šala Veljka D. Ovaj slučaj S. sa migrantima nije usamljen. Izvesnom M. Gvozdiću, koji je nastanjen u Rumi a ode s vremena na vreme gore u stari kraj odakle je izbjegao u “Oluji” (u stvari izbjegao, pa se bio vratio u Hrvatsku, da bi opet došao u Srbiju i definitivno se ovde nastanio), takođe su “oplindrali” celu kuću (on je negde iz šire okoline Perjasice) samo što u njoj nije ni imao Bog zna šta, ali opet… Traže valjda nešto za hranu, ili odjeću. Niko ne zna gde borave, a valjda dolaze iz Bosne, koja je u neposrednoj blizini. To su dva slučaja u poslednjih mesec-mesec i po dana. U hrvatska sela zasad ne zalaze iz prostog razloga što su ipak naseljenija (mada takođe jad i beda – ostali većinom starci, a mladi otišli ili u gradove ili u inozemstvo, upravo kao i ovde što je). A sad još nešto u vezi zborova, 1989. godine i u neku ruku S.M., u stvari njegove braće (on ima i sestru, neku babu Ranku, koja je 1995. izbjegla u Rumu i živela u ulici 15. avgusta, dole kako se ide ka crkvi na Sodolu). Bilo je to 27. jula 1989. godine (14 dana posle onog putovanja sa Z. iz Karlovca na selo i pratnje kroz “tajanstvenu” šumu). Bio je zbor u selu Šlivnjaku, povodom Dana ustanka naroda Hrvatske. Moja porodica i ja bili smo na tom narodnom zboru (jedno vreme, a zatim i u Partizanskom – sada Hrvatskom! – Žarištu gdje se takođe toga dana održavao narodni zbor). Pjevao je tada nepoznati Brane Pajić. Zbor kao zbor, narod, muzika, pjesma, veselje, dežurni lokalni pijanci i kavgadžije… Svega tu ima. Na zboru su bila i dva brata od S.M.: Miloš (koji je takođe radio u Njemačkoj) i Branoja (koji je bio kolonista, negde u Bačkoj). Miloš je naručivao pjesme u ime “braće M.”. Ali kako nije samo on poručivao pjesme, nego i drugi ljudi, to najednom dođe do svađe čija pjesma ima prvenstvo. Miloš (koga sam ja video tada prvi put i posle još samo dva-tri puta u Slunju, u vreme rata) je, kako kažu, bio čovek “ko sam ja sam”, ponosit, osion, bahat, a takav mu je bio i brat Branoja. Uz to, Miloš je smatrao da su njegove njemačke marke kojima je plaćao muziku svakako vrednije nego dinari i da stoga njegova pjesma mora najpre da se otpeva pa makar neko drugi naručio pre njega neku drugu pesmu. Uz to su i on i brat “presisali” malo više, a sa druge strane našli se već navedeni lokalni kavgadžije, doduše bez maraka, ali takođe poneseni pićem. Svađa oko toga čija pesma ima prvenstvo, reč po reč, dok nije došlo i do psovki i gurkanja. Ko je koga prvi udario to ne znam, tek najednom pesnice počeše da rešavaju pitanje prvenstva. Dva brata protiv njih takođe dvojice ili trojice. Muzika prestala, narod se odmakao, ali ubrzo stiže slunjska milicija (jedan na motoru). Možda bi sve nekako i prošlo i zataškalo se (nije redak slučaj da se potuku pa posle zajedno piju kao na zboru u Skradu 1994, u vreme rata), da se Miloš nije zanesao (da li od pića, udarca ili nečeg trećeg), izgubio ravnotežu, pao i otkotrljao se dole niz neku stranu blizu muzike. Pa i to bi možda prošlo nekako, ali mu je u onom kotrljanju iz džepa od hlača ispao pištolj. A još gore je bilo što nije imao dozvolu za pištolj. Tako je tu noć Miloš (da li jedino on ili i ostali učesnici ove tuče) proveo u milicijskoj stanici u Slunju. Mi smo posle otišli na zbor u Partizansko Žarište.

  2. Ovih dana, našavši se u Hrvatskoj na par dana, imao sam priliku da prisustvujem završetku obeležavanja 440 godina od osnivanja moga rodnog grada Karlovca, a dan pre toga narodnom zboru kod crkve u Budačkom na Petrovdan. U Karlovcu sam, na potezu između Gradske tržnice i pothodnika, imao priliku da vidim jednu žensku osobu (Hrvaticu) koju sam u ono moje dečačko predratno doba poznavao samo po viđenju i imenu a u nju bio dečački zaljubljen, mada je ona 1991. godine bila vršnjakinja moje najstarije sestre a možda i starija od nje koju godinu, srednjoškolka. I ne bih ja nju ni poznao u masi prolaznika (koja ipak nije onakva masa kakva je bila prije rata) da sa mnom nije bio nekakav Tulan – to mu je špicnamet – koji je inače Srbin, njen vršnjak i poznanik još od pre rata. Tulan je od pre nekoliko godina povratnik u Karlovac, a živeo je kao izbjeglica u Srbiji. I tako, njih dvoje su se sreli kao stari znanci, a ja sam se upoznao sa predmetom mojih dječačkih snova (tu čast je delila sa Srpkinjom Vesnom). Jeste lepa i posle toliko i toliko godina; onda je (1991) bila šiparica sa licem koje je u sebi nosilo dah buđenja proleća i radoznalosti, sada je to zrela žena od oko 45 godina (“polovnjača” kako bi rekli prostaci), ali još uvek to lice mami i privlači, mada je moja mala Dalmatinka danas meni najlepša žena na svetu. Ali da je K. lepa i dalje, lepa je, a nije se ni ugojila, mada je malo ponižeg rasta (uostalom, i moja lepša polovina je mala rastom, ali u stasu je ostala tanka). I td. moglo bi se tu još ponešto reći, a sad se prebacujem u Budački i zbor koji je bio brojan i gdje sam vidio daleko više poznatih faca. Pjevao je Momo Stanić (da li se grupa još zove “Dodir” to ne znam), pjevač naše nezvanične ratne himne “Dvor daleko” koju je posle rata malo prepravio te od ratne napravio ljubavnu pesmu. Dobro, Momu sam imao priliku da vidim bezbroj puta od rata na ovamo, pa ipak je nekako jako ostario (moja pokojna prababa imala je izraz “spravunjati se” u značenju: propasti, ostariti). Dobro, svi smo mi podložni zakonima starenja, ni ja nisam mladić mada svi koji su mene znali odranije kažu da ja uvek djelujem nekako mladalački (još uvek bez ijedne sijede mada je meni to sasvim svejedno; Mileta D., izbjeglica u Rumi, bio je već u svojoj 30. skoro sasvim sed a mnoge su ga žene smatrale itekako privlačnim – možda čak i zbog tog znaka zrelosti, tj. sede kose), svježe, da u meni ima još uvek nešto iz mojih dečačkih dana, uz moju – kako neki kažu – izvesnu crtu tajanstvenosti, nepoverljivosti i prirodne povučenosti a u isto vreme bistrine i ćutljive pronicljivosti; svakako sam “emotivac” kako me je svojevremeno nazvala Barbara (ne znam joj prezime); uz to, i sada me fizički uspoređuju sa …m s tim da sada, kao zreo čovek, više ličim – navodno – nego onda kad sam bio dijete i šiparac. Jedino što mi je kosa sada kraća, mada je ja, sem u vojsci, nikad nisam šišao jako kratko. Uostalom, ako nisam mlad kao nekad, do starih dana je još daleko, kao što je pjevao pjevač (da li Meho Puzić?). Ali nije mi namjera da govorim o mojoj mladolikosti i kako je Momo ostario. Bogami je njegov harmonikaš na ovom zboru nakupio novčanica na mijehu od harmonike. Ovako, u ljeti, ova kordunaška sela i živnu, jer se sjatimo mi iz Srbije i oni iz bijelog svijeta. Ali uistinu ovo je prvi put da sam bio u Hrvatskoj i u starom kraju posle mnogo vremena. I sad mi pada na pamet 1989. godina, 13. jul, kada se obeležavala 410 godina Karlovca – skromnije nego sada. Ja sam tada bio dete, ali sjećam se da smo se toga dana ja i moje dve sestre i naša sestra od ujaka spremali da idemo – bio je, naravno, letnji raspust, “ferije” što bi rekla “Tetec” – kod majčinih roditelja par dana na selo. Sa nama je išla i neka Z., koja je tada bila odrasla djevojka od kojih 20 godina, u susjedno selo, gde je imala nekakvu rodbinu. Ona je bila Srpkinja i živela je u Karlovcu u stanu blizu Kružnog toka; u to vreme uveliko se već volela sa Jovom M. koji je tada studirao u Zagrebu i kasnije su se i uzeli, a posle “Oluje” izvesno vreme živeli u Rumi dole kod gimnazije blizu Dušanke M. a danas ne znam gde su. Z. je bila veoma pričljiva devojka (upravo nije zatvarala usta), imala neki neobično piskav glas, a inače bila je lepuškasta, crna, sa naročito vatrenim crnim očima koje su prosto bušile (ja žene sa plamenijim očima u životu nisam video; skoro da se i po mraku mogao videti njihov sjaj). Kako smo i zašto mi toga dana (13. jul 1989) mi (ja i moje sestre i naša sestra od ujaka) došli u njen stan ja se sad ne sjećam – ta ja sam bio dječarac u nižem razredu osnovne škole – tek bili smo kod nje u stanu (živela je sama, opet ne znam kojim načinom; roditelji su joj živjeli na selu; o njoj sam tada jedino znao da trčkara za Jovom a i Jovi se smješkalo tamnoputo lice kad bi ugledao nju), a stan je bio lepo uređen, prostran, udoban. Odatle smo išli sa njom u frizerski salon (u stvari ona je išla “na frizuru” a mi je pratili – ide na selo a pravi frizuru; imala je ona kao neke svoje male hirove i mušice), a taj je bio u ulici Vladimira Nazora gore iznad stepenica kojima se dolazi odozdo od smera ceste za Zagreb; mislim da i sada tu postoji frizerski ali nisam siguran; prostor oko stepenica je danas jako zapušten, prljav i zarastao u travu). A odatle odemo u prodavnicu za kupiti stvari koje ćemo poneti na selo. Ta je prodavnica bila u blizini autobuskog kolodvora. Tu naiđemo na nekog Miloša (Lošu) D., čoveka od svojih 55-60 godina, seljaka sa Korduna, šaljivdžiju (on nije poznavao nas četvero, tj. mene, Dadu, Seju i Seku ali je znao Z., te se tako spoznasmo i sa starcem; i on je, čekajući autobus, navratio u prodavnicu, da li da nešto kupi ili što je poslovođa u toj prodavnici bio jedan njegov suseljan, neki Sveto D., to ne znam niti je bitno). Sveto D. beše mlađi čovek, sitan, sa malim brčićima; voleo je šalu. Kupujući mi šta ćemo poneti na selo a i onako, za nešto grickati u autobusu, moja najstarija sestra uzme kikiriki. Na to će Lošo D.: “Mene mama rani” – tj. hrani – “s kikiriki, zato sam i narasta’ ovoliki!” Nas su ovi njegovi prigodni “stihovi” naterali u jak smeh (Z. se zarazno smejala naročito ciktavim smehom), a nasmeja se i stari Lošo svojim ustima sa retkim zubima, škiljeći pri tom zelenim očima. Taj smo kikiriki grickali u autobusu sećajući se Lošinih stihova. (Lošo je posle “Oluje” takođe bio izbjegao u Rumu – Bože, ima li itko od izbjeglica da nije na stalno vreme, ili na duže ili kraće vreme bio u Rumi?) Ovo je sve bilo kasno poslepodne, tako da, kada smo izišli iz autobusa, već je bilo letnje veče. Do kuće našeg đeda i babe bilo je pješačenja kojih 1.000 metara, ali je Z. imala da pješači do svog odredišta još skoro duplo toliko, a put ju je jedno vreme vodio kroz bukovu šumu izmešanu tu i tamo sa ponekom jelom. Okolo nije bilo kuća u blizini, sem po nekim brdima, a put ide uglavnom po ravnom terenu. Kako je već bila noć, to ona, pomalo se plašeći kroz onu šumu ići sama, zamoli nas četvoro da idemo s njom (iako smo mi svi bili deca i mlađi od nje), pa će onda neko od njene rodbine odvesti nas do kuće našeg đeda i babe. Jeste da je to bilo mirno vreme, o ratu niko ni pojma nije imao, okolo se, po njivama i oko udaljenijih kuća, čulo brundanje traktora i glasovi seljana koji idu sa njiva, voze seno, gone goveda sa paše itd. ali noć je noć, šuma je šuma, a ovim delom puta slabo ko i prolazi (postoji i drugi put, ali taj je zaobilazan i ide preko brda i dolina; tuda je išla većina seljana). A bilo je lokalnih pijanaca i problematičnih ljudi. Zato mi pristadosmo da idemo sa njom, upravo, da je otpratimo. (Ko bi tada dao mobilni! Tu u selu niko nije imao ni kućni telefon.) Letnja noć, mesečina, okolna brda i šuma kroz koju smo išli kraće vreme stvorili su kod mene neki neopisiv osjećaj slatke jeze – premda ništa jezivog u svemu tome nije bilo, ali dečja mašta stvori takav ugođaj. Uz to je Z. više puta ponovila kako sam ja “neizrecivo sladak”, premda sam ja ćutao celo vreme dok smo hodali a ženske su čavrljale. Iako prirodno i povučen i stidljiv, meni je ovo “neizrecivo sladak” imponovalo na dečji način. Naročito kad to kaže devojka sa onakvim plamenim očima koje kao da su sijale i u onome gaju kroz koji smo prolazili. Da se ja nisam bio “zaljubio” u tu zvrndastu devojku stariju od mene makar 10 godina? Da nisam zamišljao kako je, eto, pratim kroz ovu mračnu šumu do kuće njene rodbine (premda je zatim jedan od njenih rođaka, bratić ili šta li već, tim istim putem u suprotnom pravcu otpratio nas četvoro do kuće našeg đeda i babe)? U svakom slučaju, sestre su me kasnije zafrkavale da se Z. zagledala u mene. Šala kraju, ja sam bio dete, a ona odrasla devojka, više lepuškasta nego lepa – ali sa očima koje se ne zaboravljaju – i do ušiju zaljubljena u Jovu M. Jovo je bio naočit momak, visok, tanak, tamne puti, crne kose.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.