22. April 2019

Pola života provedu ispod zemlje. Za sebe kažu da su mađioničari. Drugi za njih – da su krtice. Posao im je podzemna eksploatacija mrkog uglja, u jednom od najbogatijih rudnika u Srbiji – “Štavalj” u Sjenici. Kako izgleda život 250 metara ispod zemlje i dva kolometra od ulaska u rudarsku jamu?

“Najteže? U rudniku u jami sve je teško. Sad da izdvajam nešto posebno nema. U jami je sve teško”, započinje priču jedan od rudara Predrag Strunjaš.

Jama “Štavalj” radi od 1967. godine. Rudnik uglja nalazi se na 12. kilometru od Sjenice. Ime je dobio po selu Štavalj u čijoj je blizini. Basen se prostire na 30 kilometara kvadratnih.

Od ulaska u jamu do otkopnog revira, ima dva kilometra. Prije dolaska do revira, do otkopa uglja, pripreme su potrebne na površini zemlje. Prva stanica – lampar. Tu se zadužuje lampa, jedini izvor svjetlosti u jami. I samospasilac, koji svako mora da nosi. Baš kao što, prije silaska u jamu, svako mora da se upiše u knjigu evidencije.

“Jama je otvorena sa dvije prostorije, kako se u rudarstvu kaže dvije niskopne prostorije. Jedna služi za svježu vjetrenu struju, za svjež vazduh, a druga je za izvlačenje tog istrošenog vazduha koji prodje kroz jamu”, kaže Mensud Turković, direktor rudnika “Štavalj”.

Jamskih radnika ima 409. Radi se u tri smjene. Tri smjene rade, jedna ide da se odmara – kako rudari kažu – na klizanje.

Na rudarenje, bez posebne opreme, ne može. “Radno odjelo se mora obući, grudnjak (postavljeni prsluk), zato što je jama hladna. Rudarske čizme, šlem, samospasilac, (izolacioni aparat , koji rudarima omogućava da u slučaju pojave metana ili eksplozije, mogu da dišu, dok ne stigne pomoć ili izađu iz jame)…To svaki radnik mora da ima u jami, jer ako nema, ne poštuje mjere zaštite, koje su obavezne za svaki jamu”, objašnjava Mensud Turković, direktor rudnika.

Svaki rudar, prije čizama, obuje vunjene čarape. Sjenica je poznata po surovoj zimi. Ako je napolju minus 20, na početku rudničke jame je minus 40. Jedini dio opreme za koji ne treba tender. Svako domaćinstvo isplete i donese – bez vunenih čarapa ni ljeti ni zimi nikako u jamu. Na pešterskoj visoravni imaju običaj da kažu “Ne zna Golija ko je delija”, tako da je potrebno dobro i toplo se obući prije ulaska u jamu.

Bez putokaza u jami

U rudniku – rudarski. Put do otkopa prelazi se pješke. Ispod zemlje rudari hodaju gotovo dva kilometra. U jednom pravcu. Teren – strm, uzak, mokar, neravan. Kad siđete u jamu, nema ni dobar dan, ni kako ste. Samo Srećno. Onda možete da pitate šta vam je volja.

“Radimo na čišćenju trake i održavanju. To je važno radi transporta, čuvanja gume od trake, jer ako nije očišćen transport, ona se cijepa , oštećuje pa je transport dosta rizičniji”, kaže rudar Adis Aldović.

U jami gotovo bez putokaza. Jedine strelice su crvena i plava. Prva pokazuje smjer čiste vazdušne struje. Druga prljave, istrošene koja izlazi napolje. Pješačenje kroz rudarski tunel, otežava i voda. Baš ona stvara velike probleme rudarima.

“Imamo ove velike pumpe koje služe za ispumpavanje vode napolje iz jame. Veliki problem je voda, pogotovo kad je proljeće i kada se otapaju snijegovi”, dodaje Zoran Pavlović, rudar iz “Štavlja”.

Predrag Strunjaš, kao palilac mina, radi već 22 godine. “Stekne čovjek iskustvo, poslije tolikih godina rada. Ja kad uđem u jamu, osjećam se kao da sam kod kuće. Navikneš se na jamu i to je to. Kad je o opremi riječ, ništa nije drugačije. Oprema je zastarjela. zadnjih 30, 40 godina sa istom opremom mi radimo. Moj posao je da vodim računa o spuštanju eksploziva i smještanju u jamu i o korišćenju na radilištu. To je mnogo opasno, rizično i odgovorno. Vodim računa o svakom detalju, zbog svoje, ali i bezbjednosti kolega”, dodaje Predrag Strunjaš.

Novinarksa RTS-a sa rudarima

Novinarksa RTS-a sa rudarima

 

Njegov kolega, rudar Elmin Muhović, krenuo je stopama svoga oca. “Ovaj rudnik mnogo znači, meni otac ovde radi od 1992. godine. Pa sam i ja odlučio da nastavim. Rudarski posao je težak iz mnogo razloga. Vi vidite sami gdje i kako radimo ovde u jami. Oprema je zastarjela, država ne ulaže toliko, plate nam nisu neke, ali tako je kako je. Bolje nema”, kaže Elmin.

Rezultati uz staru opremu

Za tri smjene iz jame izađe 250 tona crnog zlata. Godišnji plan je 90.000 tona. Bez trikova, uz zastarjelu tehnologiju, rudari to i ispune.

“Mi smo mađioničari. Gledajući sa kojom opremom radimo i u kakvim uslovima, uvijek smo na ispunjuenju plana, zadatog od kompanije. Pravi smo mađioničari kako to izvedemo”, objašnjava rudar Predrag Strunjaš. Na glavi mu šlem star, kako kaže, koliko i on radi u rudniku – 22 godine. ” Krpio sam ga žicom, morao sam. Bilo je i novih, ali ovaj nisam htio da menjam, neka izdrži do kraja”, našalio se Predrag Strunjaš.

Izdržavaju i oni. Iako, ponekada, rade za dvojicu. “Štavlju” nedostaje još rudara. Bar njih trideset.

“Ovjerene rezerve uglja, u sjeničkom basenu, elaboratima, su 240 miliona tona. To je najveće ležište posle kosovskog ugljenog basena. S tim što je Sjenički ugljeni basen istražena nekih 40 posto. Već duži period priča se o otvaranju nove jame, koja bi bila modernizovana sa najsavremenijom opremom kao u rudnicima Evrope. Priča se i o izgradnji jednog termoobjekta, jer Sjenica je ograničena infrastrukturno za odvoz uglja. Nema željeznicu, a zima je surova i nemoguće je voziti kamionom 200 300 400 km se ne isplati”, kaže direktor Mensud Turković.

Na najdubljoj tački 250 metara ispod zemlje, i najteže zanimanje u rudniku. Kopač. Ruka Rade Bradića, već 19 godina kopa i buši ugalj. Kad kažete – kopač, obično zamišljate krupnog čovjeka. 

“Ne mora da bude krupan, visok, mora samo da zna da radi posao. Kopač u jami je jako težak posao. Odgovoran. Ne daj bože povreda, vodim računa o radnicima i o sebi. Kopač mora da ocjneni gdje može, gdje ne može da buši, gdje može da se minira, gdje ne može”, kaže rudar Rade Bradić.

Hljeb sa devet kora 

Milija Janković, upravnik rudnika objašnjava da se ugalj vadi u otkopnom reviru, 250 metara ispod zemlje. “Odavde ugalj sistemom trakastih transportera ide vani do klasirnice gdje se vrši klasiranje uglja i na tri granulacije. Komad, kocka orah. Četvrta je i sitni ugalj koji dalje ide za upotrebu. Komadni ugalj više za domaćinstava, a ostalo i za gradsku toplanu, bolnice, škole, sve ustanove”, kaže Milija Janković.

Njihov život nije lak. Njihov posao sinonim je za mukotrpan rad. Ako je rudarima na površinskom kopu, kažu hljeb sa sedam kora, onima ispod zemlje ima devet.

“To ne može niko da zna ko nije iskusio taj posao. Hljeb sa devet kora. Dešava nam se da radimo i u vodi, prašini i po osam sati u vodi budeš, mokar cijelih osam sati, ali džaba radi se i mora da se radi”, kaže rudar Predrag Strunjaš.

“Sama pomisao da radite u ograničenom prostoru, ograničenom vazduhu, ograničenoj svjetlosti, ogromnoj količini vlage , mulja blata i svega ostalog, sve ono što negativno utiče na zdravlje ,a da ne govorimo o opasnosti. Niko nikada prirodu nije pobijedio, nismo ni mi. Ali pokušavamo da radimo koliko je u našoj moći, da se radi bezbjedno”, dodaje Mensud Turković director rudnika “Štavalj”.

Ni dok su na pauzi, ne napuštaju svoje radno mejsto. Poštuju i nepisana pravila koja važe u rudniku. Ne piti i u jami biti. Ne pjevati i glasno pričati. Ali i ne ubijati pacove.

“Pacovi su sastavni dio rudnika oni su nama zaštićena vrsta. Ne smiju da se ubijaju. Oni prvi predosjete da li će da se zaruši prostorija, kad oni bježe, bježimo i mi. Dešavale su se takve situacije”, objašnjava Predrag Strunjaš. “Valjda oni imaju životinjski instikt, osjete da će doći do urušavanja i počnu i da bježe”.

Posle pola smjene provedene u rudničkoj jami, pejšačenja kilometer i sedamsto u jednom pravcu i isto toliko u drugom, posle svega doživljenog sa rudarima, postaje jasnije zašto se rudari pozdravljaju sa “Srećno!”.

(Rts)

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVI ODGOVOR

No more articles