Rogovi u vreći opet zajedno

Sandžak PRESS – Sandžački Sejdo i Rahman se opet slikaše zajedno, i to na otvaranju Regionalnog centra poljoprivrede u Sjenici. Uz prisustvo njihovih poslodavaca iz Beograda ova dva nekada ljuta rivala što se gledahu kroz nišan pištolja i pušaka sada zajedno, rame uz rame presjekoše vrpcu još jednog projekta koji ima za cilj “poboljšanje poljoprivredne proizvodnje.” Do ovog centra su došli i poslodavci i poslušnici lošim putevima, poput onih u Etiopiji ili Eritreji. Onim putevima za koje su još prije deset godina u sličnim predizbornim kampanjama obećavali da će izgledati kao švajcarski autoputevi.

Isto tako na otvaranju poljoprivrednog centra u Sjenici obećaše kako će ojačati privredu ovoga kraja i poboljšati životne uslove ljudi. Pitam se kako i sa čime? Bolje im je bilo da su uložili pare u kupovinu po jedne krave za svako peštersko domaćinstvo, a toliko su mogli jer su silne novce dali na zgradu koju otvoriše. Ovo je samo još jedan marketinški trik u nizu laža i paralaža Sejda i Rahmana koji su počeli predizbornu kampanju zajedno sa šefovima iz Beograda za čije interese 20 godina gaze po glavama Bošnjaka u Sandžaku.

Pomirili se “rogovi u vreći”

Dobro je poznato ali valja podsjetiti javnost što su radili beogradski vazali svih ovih godina. Oni su poznati po beskrupuloznosti i  nedostatku humanosti te brutalnosti kada je u pitanju osvajanje i zadržavanje vlasti. Planski i sistematski su godinama unosili mržnju, razdor, svađu i neslaganje među Bošnjacima što se često završavalo sukobima sa krvavim epilogom. I Sejdo i Rahman u tu svrhu nisu žalili sredstava pa su svoje šok-grupe naoružavali i kupovali im automobile (ministar bez portfelja je njegove “gorile” nagradio Golf 5-cama za poslušnost u izvršavanju nečasnih radnji, a socijalni Ministar je bio izdašniji pa je njegovima dao dio teritorije gdje su mogli prodavati “bijelo brašno” u velikim količinama, baviti se kamatarenjem, utjerivanjem dugova, pranjem novca i dr. unosnim kriminalnim radnjama).

Igramo po taktu beogradskih poslodavaca

Sandžaklije dobro znaju kako su “bezportfeljaši” izazivali incidente na biračkim mjestima sa ciljem zastrašivanja birača. Oni su rovarili na dan izbora po izbornim jedinicama, tukli, bili i pucali na nedužne. U jednoj takvoj pucnjavi stradao je 10.04.2006. godine rahmetli Ruždija Durović, u čiju smrt se “bezportfeljaši” kunu baš zato što su “socijalci” iz straha napustili izborna mjesta a ovi prvi napunili biračke kutije do vrha i tako osvojili vlast-preko mrtvih glava, bez stida, srama i imalo ljudskosti. Osvojili vlast na tkz. “krvavim izborima.”

Dvije godine ranije sukobiše se pristalice beogradskih nadničara ispred sjedišta SDP-a na Paricama u Novom Pazaru i, tom prilikom teško povrijediše iz vatrenog oružja slučajnog prolaznika, mirnog – porodičnog čovjeka, akademskog građanina i prosvjetnog radnika Ćamila Jukovića koji do vijeka ostade nepokretan u invalidskim kolicima. Nikada se dva ministra nisu udostojila da ovoga čovjeka pomognu, niti njega niti njegovu porodicu. Bilo je i bacanja bombi u dvorišta pristalica SDA i SDP sa smrtnim ishodima. Jedan takav slučaj se desio na Hadžetu 15. novembra 2006. godine kada je smrtno stradala Zumreta Hajrović a njen suprug Mahmut Hajrović lakše povrijeđen. On je tada izjavio novinarima: “…da je najverovatnije napadnut zato što je aktivista Stranke demokratske akcije Sulejmana Ugljanina. On obavlja dužnost predsednika pododbora SDA u Petoj mesnoj zajednici.”(Blic).

Crna trojka u dogovoru oko Šok-grupa

Sin ovoga čovjeka Remza Hajrović, jedan od članova tzv. Šok-grupa (Šok- grupe Sulejmana Ugljanina spominje Vikiliks zahvaljujući tajnim depešama DKP-a SAD iz Beograda) poznat i kao aktivista paravjerske tvorevine Adema Zilkića koju je opsluživao po nalogu ministra bez portfelja, pucao je iz pištolja na radnika IZ-e Envera Škrijelja u Tutina 8. marta 2008. godine na placu medrese. Enver Škrijelj je tada teško povrijeđen i danas se  kreće samo uz pomoć štaka. Šok-grupe su izazivale incidente u džamija širom Sandžaka, u Sjenici, Prijepolju, Novom Pazaru, Tutinu. Sve se odigravalo 2007. godine kada je ministar bez portfelja u dogovoru sa Koštunicom napao Islamsku zajednicu kako bi se domogao vakufske imovine koju je trebalo da rasproda i tako stečenu dobit raspodijeli sa bivšim premijerom Koštunicom, istim onim što je pucao na nedužne Bošnjake u opkoljenom Sarajevu. Ove paravojne formacije koje su djelovale u Sandžaku uživale su podršku udbaških struktura i nikada nisu odgovarale za svoja nedjela. Oni su 16. novembra 2007. godine napali vjernike ispred Altun-alem džamije i tom prilikom iz vatrenog oružja teško povrijedili radnika IZ-e Eka Biševca koji je samim čudom ostao živ. Policija je tada nijemo posmatrala šta se radi, jer je bila u rukama ministra bez portfelja i bivšeg premijera Koštunice. (o inferiornosti policije u slučaju Altun-alem džamije piše i svjedoči Vikiliks).

Oba pomenuta ministra su aktivno učestvovala u razbijanju Islamske zajednice. Oni su pomogli izglasavanje „Zakona o izjednačavanju partizana i četnika“, te donošenju nakaradne rezolucije o Genocidu  u Srebrenici u srpskoj Skupštini bez spominjanja riječi „Genocid“ i svođenja istoga na obični zločin. Oni su glasali za cijepanje i onako pocijepanog Sandžaka na još nekoliko dijelova podržavajući tako vjekovni san i nastojanje srpski nacional-šovinista o uništavanju Sandžaka i Bošnjaka u njemu. Ministar bez portfelja je lažirao rezultate referenduma na teritoriji Sandžaka posebno Novog Pazara, Tutina i Sjenice o Ustavu Srbije u kom su Bošnjaci postali građani drugoga reda sa svima koji su svrstani u grupu “ostalih.”

Volimo se u ime kriminala! Ne sjećamo se oko čega smo se svađali!

Kriminalne strukture Sejda i Rahmana i danas rovare Sandžakom. Bave se prodajom “bijelog brašna”, kupovinom otete vakufske imovine i gradskog građevinskog zemljišta, kao i kupovinom za male pare propalih sandžačkih giganata čiji su stvarni vlasnici Sejdo i Rahman. Kriminalom stečeni novac “peru” preko FK kluba Novi Pazar koji je preko reda uguran silom prilika i ekonomskim interesom mafije u Super ligu Srbije.

Oni reketiraju poštene biznismene, obične građane koji žele nešto izgraditi. Tačno se zna kolika je tarifa za građevinske dozvole. Da apsurd bude veći ono za šta je bio zadužen “Meće” za Sejdova vakta sada za Rahmanova vakta radi jedan “hadžija” koji je funkcioner lokalne samouprave u Novom Pazaru. Taj “hadžija” obzirom da je po struci građevinar, zna dobro da procijeni, u zavisnosti od građevinskog objekta kolika je visina “reketa” što će pošteni građanin platiti ukoliko želi da gradi krov nad glavom. Ove grupe se bave i zapošljavanjem ljudi bez obzira na stručnu spremu, samo ukoliko je neko spreman da plati 3000 do 5000 eura u zavisnosti od radnog mjesta. Oni sklapaju fiktivne ugovore sa građevinskim firmama koje izvode radove na Gradskom stadionu i mostovima što se ovih dana rade. Stvarni vlasnici tih firmi su lokalni moćnici i mafijaši, Rahmanovi prijatelji u čijem poslovanju “socijalni” ima veći dio zarade.

Sve pomenute nečasne radnje ujedinjuju srodne duše čiji je interes doći do vlasti pa makar preko kriminala i krvi nedužnih građana, posebno Bošnjaka čije porodice i danas ne govore za hatar srpskih ministara iz redova Bošnjaka, dok se njih dvojica zadovoljno smeškaju i nadaju da provedu još jedan mandat u ministarskim foteljama. Njima ne smeta što se rogovi u vreći buruškaju, bitno je da je vreća duboka i bez dna, šta ih briga za krv Bošnjaka.

I krv svoju za Srbiju moju, u jednom dahu i Sejdo i Rahman.

Autor: Haris Isabegović