Revolucija na Istoku

“sandžak” – Bliski istok je prostor stjecišta kultura i vjera. Sljedbenici islama, hrišćanstva i judizma ovaj prostor smatraju svetim. Arapski svijet se prostire na geografskoj površini neprocjenjivih prirodnih resursa. Stanovništvo je oduvijek pokazivalo spremnost, umijeće i kapacitete da organizira, razvija i njeguje kulturu i civilizaciju.

Pravi procvat razvoja i svojevrsnu renesansu ovo područje je doživjelo za vrijeme Muhameda, a.s., i tokom vladavine halifa koji su inspirirani slobodarskim duhom islama doprinijeli da Bliski istok bude centar najznačajnijih tokova čovječanstva. Sve ovo je više nego dobra osnova da se danas na tom prostoru lijepo živi, da običan čovjek ima uvjete za normalan život. Gdje je onda problem? Zašto tolika erupcija nezadovoljstva, revolucionarne borbe, izliva gnjeva i volje za promjenama? Gdje se krije uzrok siromaštva, neznanja i nereda koji čine najveći dio toga dijela svijeta?

U kandžama diktatora

Uzrok ustanka u arapskom svijetu je nesnosan zulum i tortura koju sprovode oligarhijski režimi. Diktatorski režimi su takvim vidom vladavine doprinijeli da uvjeti života u mnogim državama postanu skoro nesnošljivi. U mnogim resursima bogatim državama i danas se mogu sresti zemunice. Vlasti najveći dio stanovništva drže u elementarnoj nepismenosti i neznanju. Vlast vrše represijom sile. Vlastodršci guše slobodu govora, uništavaju neistomišljenike čak i biološki. Mase obasipaju propagandom da im je Zapad neprijatelj, a sebe predstavljaju kao čuvare islama, arapskog ponosa i dostojanstva. S druge strane, Zapadu govore kako su oni čuvari poretka i jedina brana „radikalizmu i fundalizmu“. Da bi se dokazali pred Zapadnim svijetom, ne prezaju od instrumentaliziranih akcija o navodnom suzbijanju terorizma. Takav pristup dovodi do pojave radikalnih grupa – jedna krajnost izaziva drugu.

Antiislamski režimi

Postupci vlastodržaca u većem dijelu arapskog svijeta u najvećoj mjeri se kose sa islamom. Korupcija, nemoral, teror, potkupljivost i nepoštovanje vjerskih principa odnose se na najveći broj vladara u arapskom svijetu. Dakle, to nije vladavina islama već diktatora koji su antiislamski nastrojeni. U nekim državama ne postoji čak ni vladavina, tzv., svjetovnih zakona a kamoli da se postupa po šerijatskom zakonu kako se to na Zapadu razumije. Postoji samo zakon sile, volja vladara ili, pak, ponizno slijeđenje smjernica koje dolaze od neke strane moćne sile koja, za rad svojih, prije svega ekonomskih, interesa podržava diktatore.

Imajući u vidu činjenicu da su vlastodršci kreatori života, a samim tim i zaostalosti arapskog svijeta, jasno se vidi da je islam potpuno čist od tih ljudi, da su optužbe na islam nastale kao posljedica njihovog djelovanja.

Televizija Al-Džezira je objavila dokumenta u kojima se objelodanjuje da je jedan broj arapskih vladara u sprezi s izraelskim vlastima, te da vrše ustupke na račun sopstvene zemlje i palestinskog naroda. Optuženi su i aktuelni predsjednik Palestinske uprave Mahmud Abas. Iz ovoga se jasno manifestira profil arapskog lidera koji ne preza da na uštrb vjere, zemlje i naroda, zarad ličnih interesa, radi za svog neprijatelja.

Svjetski mediji su javili da se određeni broj pjevača, glumaca i drugih javnih ličnosti odrekao honorara zarađenih na porodičnim proslavama porodice Gadafi. Samo na jednoj takvoj proslavi održanoj u Italiji prošle godine, za četrdeset i pet minuta nastupa, jedna pjavačica je zaradila milion dolara. Bilo je desetak takvih izvođača. Bijonsa, Ašer, Maraja Keri i Neli Furtado, te američki pjevač 50 Cent su se također odrekli takvih honorara. Svi su oni saopćili da u dobrotvorne svrhe poklanju novac zarađen na privatnim koncertima povezanima s porodicom Gadafi.

Inicijalna kapsula slobode

Ono što se danas dešava u arapskom svijetu počelo je jednim nesvakidašnjim događajem koji je, iako medijski zanemaren, doveo do nezaustavljive erupcije. Ovaj događaj je doprinio, ako se već sada može govoriti, uspjehu revolucija u Egiptu, Tunisu i Libanu, kao i tekućim porocesima u Libiji, Jemenu, Alžiru, Siriji mnogim drugim državama. To je samospaljivanje mladog Tunižanina. Mladić je bio intelektualac, poliglota, korisnik interneta i svršenik visokih studija. U normalnom svijetu, to bi bila dobra pretpostavka za uspješnu karijeru i lagodan život. Međutim, bio je primoran prodavati na pokretnoj tezgi i živjeti u siromaštvu i beznađu. Nije se stidio pošteno raditi i zarađivati, mada tezgarenje ne priliči intelektualcu. Režim, iako krivac za njegovo stanje, nije se zadovoljio time što ga je natjerao da prodaje na ulici. Uvježbao je batinaše, odjenuo im odjeću “organa reda”, debelo ih platio da tuku i tlače mladića dok pošteno radi. Mladić je revoltiran težinom zuluma, beskrupuloznošću režima, nedostatku nade i beznađu takvog načina života uradio ono što nikako nije smio. Izvršio je samoubistvo spalivši se nasred trga.

Ovaj događaj ne bi imao toliki uticaj na arapski svijet da je ovaj mladić usamljen, da omladina u arapskom svijetu ima nadu u bolju budućnost, da ima šansu za posao kada završi školu, da sanja snove kao omladina slobodarskog svijeta. Da se roditelji raduju odrastanju djece, ženidbi i udaji kćeri i sinova. Diktatori su im ubili volju za život, nadu u bolju budućnost, šansu da se nešto normalnim, demokratskim sredstvima promijeni na bolje.

Spaljeni mladić je paradigma svakog mladića u arapskom svijetu. Omladina se prepoznala u njemu. Digla se na ustanak kako se i njima ne bi desilo isto, ili još gore.

Trenutno stanje

Revolucije su kao morski talasi. Zapljusnu i najudaljeniju obalu. Globalizacija sa svim svojim mahanama pokazuje i dobre strane svoga još uvijek nejasnoga lica. Internet i drugi savremeni vidovi komunikacije doprinijeli su da Arapi, uprkos okovima, ugledaju slasti slobode, ljepotu života i raskoš življenja.

Što bi tamo neko u Evropi, Americi, Austaraliji imao dom, slobodu, mir, blagostanje a on u svojoj državi ludog predsjednika od koga mu sve zavisi. Njegov dom, porodica, život i imetak svakoga trena su prepušteni na milost i nemilost tom luđaku koji je još i predsjednik države ili vođa nacije. Narod je uvidio da su vladari ranjivi, krhki da, i pored podrške raznih njima znanih i ne znanih sila, ne mogu prkositi narodu i erupciji slobode. Pao je najveći među njima, faraon Egipta Hosni Mubarak, najbeskrupulozniji na Afričkom magribu Bin Ali i njihova svita. Ljulja se i prijesto drugih diktatora od kojih su neki manji, a neki veći. Neki se održavaju kraće neki duže, ali je neupitno da će pred talasom slobode svi nestati u smetlište historije gdje će postati predmet Zapadnog ismijavanja a muslimanskog/arapskog stida i osude.

Licemjerje Zapada

Jasno je da Zapad ima interese na Istoku, pa i na Arapskom poluostrvu. Nije tajna da je nafta ono što zanima cijeli svijet, a posebno Zapad. Ali, imajući u vidu svježinu sjećanja na kolonijalizam i sve što je Zapad učinio u tom dijelu svijeta, mislim da Zapad rizikuje da izgubi šansu da se iskupi za historijske, pa i aktuelene, greške i energično podrži demokratske reforme u Arapskom svijetu. Podržavanje diktatorskih režima i zatvaranje očiju pred grubim ugnjetavanjem prava muslimana u Palestini doprinosi da se Zapad na istoku kod običnog čovjeka doživljava kao neprijatelj. Kao posljedicu toga, imamo i stalnu prijetnju od raznih grupa koje se pokušavaju osvetiti ljudima sa Zapada.

Pristup Zapadnih sila revolucionarnim pokretima u Arapskom svijetu, posebno u početnim fazama, produbljuje antagonizam kod običnih ljudi prema Zapadu. Velike sile ne smiju zatvarati oči pred kršenjem ljudskih prava i ubijanjem nevinih zarad ekonomskih interesa.

Brutalnost režima

Diktatorski režimi će nestati ma gdje bili i ma kako se zvali. Međutim, ono što aktuelna kriza pokazuje jeste brutalnost režima i njihovih vođa. Mučenje neistomišljenika u kazamatima podsjeća na inkviziciju u Španiji. Upotreba sile protiv mirnih demonstranata, granatiranje stambenih četvrti, bogomolja i bolnica pokazuje surovost i brutalnost aktuelnih režima. Agencije javljaju da se diktatori oslanjaju na plaćeničke formacije psi rata. Al-Džezira izvještava da je Izrael, preko određenih agencija, angažirao hiljade ratnika u Libiji. Srbijanski mediji iznose da je na libijskom ratištu angažiran veliki broj srpskih pasa rata. Politika objavljuje da se spekulira da u Gadafijevim snagama ima i srpskih pilota, te da je jedan pilot oborenog ruskog aviona suhoj bio Srbin. Sve ovo govori o moralu i patriotizmu vlastodržaca.

Autor: Hajrudin Balić