Revija “Sandžak” – Glas istine i pobune!

3
15

Još daleke 1932. godine (1. februara), u Prijepolju, duhovnoj prijestolnici Sandžaka – izašao je prvi broj Revije „Sandžak“, prvog sandžačkog glasila. Tog studenog februarskog dana svjetlošću istine je obasjano Prijepolje koje je postalo novinarska kolijevka jednog prestižnog glasila kojeg će 30-tih, 40-tih i 90-tih prošlog stoljeća, a i danas na početku druge dekade trećeg milenija, biti trn u oku beogradskih i podgoričkih vlasti. U tom vremenu javljaju se sljedbenici Mehmeda Šakira Kurtćehajića, prvog bošnjačkog novinara iz Akova (preselio 1870. dok je pravio putopis u Beču).

Autor: prof. dr. Šefket Krcić

Svi žurnalisti i poslenici javne riječi, mogu biti ponosni na historijski početak žurnalizma u Sandžaku. Taj svijetli temelj pisane riječi u Sandžaku treba stalno da podsjeća i obavezuje svakog novinara, intelektualca, građanina, a posebno rukovodstvo medija, jer javno izgovorena riječ o Sandžaku je bila riječ zbog čega je išla glava od strane režima. Žurnalisti su se neprestano zalagali za slobodu javne riječi u Sandžaku.

Riječ je o prodornom avazu, analitičko-kritičkom glasilu koje izlazi u Novom Pazaru, sada pod izdavaštvom BKZ. Revija „Sandžak“ izgrađuje slobodarski i kritički duh kod javnog mnijenja. Odupire se režimskoj diskriminaciji u cilju afirmacije ljudskih i manjinskih prava i sloboda, ne samo Bošnjaka već i Srba, Crnogoraca i Albanaca koji žive u Sandžaku i šire.

U tom pravcu, revija „Sandžak“ je kritički osudila diskriminaciju beogradskog i podgoričkog režima i na taj način se javno suprotstavila beogradizaciji i kolonilizaciji Sandžaka. Ovdje želim upoznati sa historijatom ovog glasila.
Tijekom 80-te obljetnice (1932-2012) revija „Sandžak“ je prošla trnovit i veoma težak put kroz pet faza. U cjelini gledano, afirmirana je regionalna posebnost Sandžaka, sa ciljem da svi etnosi u njemu sačuvaju svoj identitet.

Prva etapa

Prije 80 godina, tj. 1. februara 1932. godine, u Prijepolju se pojavio prvi broj lista „Sandžak“. Taj datum je historijski omeđio početak medijske publicistike i žurnalistike u širem kontekstu razvoja stvaralaštva u Sandžaku. Ljeta 1992., kada smo u suterenu restorana „Breza“ u Novom Pazaru, gotovo tajno/skriveno od aktera Miloševićevog režima, osnovali Udruženje novinara Sandžaka, 1. februar smo označili kao Dan novinara Sandžaka i istovremeno utemeljili nagradu za žurnalizam po imenu Mehmeda Šakira Kurtćehajića (Akovo 1844. – 1870. Beč).

Inicijativu za pokretatanje lista „Sandžak“ dala je multietnička grupa naprednih sandžačkih intelektulaca, među kojima su bili socilog Sreten Vukosavljević, te intelektualci i studenti: Rifat Burdžović, Milivoje Žugić, Tomaš Žižić, Mirko Tomić i Murat-ef. Šećeragić. Svi oni su bili antifašistički orijentirani, na Beogradskom univerzitetu će osuditi pojavu Hitlerovog fašizma, a kasnije će biti oprijedeljeni za NOP i revoluciju. Prilikom utemeljenja lista „Sadnžak“ u zaglavlju lista pisalo je da je ovo glasilo za kulturno i ekonomsko podizanje Sandžaka. Pokretanje ovog štampanog medija označeno je kao historijski trenutak kojim je konačno zaorana duboka kulturna brazda na stoljećima potiskivanom prostoru u cilju kritičkog prevladavanja tadašnjeg stanja, kako je naznačeno, na kulturnoj i ekonomskoj zakorovljenoj njivi Sandžaka.

Tijekom šestogodišnjeg izlaženja (1932-1938) u Kraljevini Jugoslaviji, s ovim glasilom su sarađivali najprogresivniji i najugledniji ljudi toga vremena. Među saradnicima bili su i mnogi profesori Beogradskog univerziteta, kao i lideri najznačajnijih opozicionih stranaka toga vremena. Na taj način „Sandžak“ je postao nepresušni rasadnik ideja, misija, vizija i strategija svojevrsne nedemokratske tribine i truba probuđenih želja i stremljenja malobrojnih prosvijećenih slojeva onovremenog jugoslovenskog društva, kako su isticali urednici u svojim kolumnama.

Ključni osnivači lista, njegovi pasionirani poštovaoci su se već u jednom od prvih brojeva „Sandžaka“, putem javnog proglasa pod nazivom „Sandžaklijama i prijateljima Sandžaka“, obratili te daleke 1932. god. javnom mnijenju, ukazujući na programsku orijentaciju ovog glasila: „Potreban je bio odavno jedan list u kome bi našao pisanog izlaza cio javni život našega Sandžaka. Potrebno je podstaći ljude da nekakav kulturno značajan posao otpočne. Potrebno je bilo da se naši školovani ljudi zainteresiraju za javne poslove rodnog kraja, da se unese nešto duhovnog života u naše zaspale gradove i prošire pokret na naše sandžačko selo. Zbog toga je pokrenut list ‘Sandžak.’ Poreknut ne da on sam sve to sredi, nego da pomogne, ponegdje podstakne, dovede u međusobnu vezu one koji to hoće da rade…“

Zacijelo, ovaj apel kao da je danas napisan, a ne prije 80 godina. Toliko djeluje svježe i toliko govori o nama koliko se nismo mnogo udaljili od tog prvog datuma! Drugim riječima, utemeljivači glasila „Sanadžak“, pokretači lista, željeli su da izvrše integraciju svih progresivnih snaga oko svoje opoziciono koncipirane političke platforme, što je bio više nego hrabar i riskantan poduhvat za vrijeme kralja Aleksandra Karađorđevića. „Sandžak“ se često suočavao sa velikim materijalnim poteškoćama, ali je uprkos svim preprekama (političke i materijalne prirode) uspijevao da se održi zahvaljujući svesrdnoj podršci svojih vjernih pretplatnika, studenata, radnika, učenika i seljaka. Koliko je bila velika ljubav i požrtvovanost njegovih pokretača prema „Sandžaku“ najilustrativnije govori primjer da je u vrijeme velike materijalne krize lista njegov glavni urednik i vlasnik Milivoje Žugić prodao veliki dio babovine u selu Mioskoj kod Prijepolja, kako bi obezbjedio sredstva za njegovo dalje publikovanje. I u tom vremenu hroničari su bilježili da se Redakcija sučeljavala sa brojnim problemima sa tadašnjim vlastodršcima, koji su koristili zakonske prijetnje da unište ovo glasilo.

Dalje, „Sandžak“, nakon niza problema, štampan je u Užicu, koja je bila liberalnija sredina u odnosu na neke sandžačke varoši koje su bile pod lupom tadašnjeg režima. Rukopisi su morali uvijek da prođu kroz strogu cenzuru javnog tužioca. Da bi mnogi vrijedni i napredni slobodumni tekstovi našli svoje mjesto u listu, Redakcija je često, u dogovoru sa vlasnikom štamparije, umjesto odobrenog materijala krijumčarila drugi koji javni tužilac nije vidio. Tako se dešavalo da mali broj primjeraka lista bude štampan prema rukopisima koje je javni tužilac odobrio, a cijeli tiraž namijenjen čitaocima sa izmijenjenim sadržajem.

Bremenite su bile društvene okolnosti toga vremena, čiju suštinu je rasvjetljavao „Sandžak“ iz broja u broj. Ovakva saradnja Redakcije i javnog tužioca, opterećena primjesama nadmudrivanja, preprednosti i riskiranja, potrajala je oko dvije godine. Kada je otkrivena ova vješta žurnalistička igra, državni organi su prema listu počeli da primjenjuju rigorozne mjere cenzure. Uslijedile su dvije uzastopne zabrane lista. Da ne bi došlo i do treće, koja bi po sili tadašnjeg zakona dovela do definitivnog gašenja lista, Redakcija preduzima kameleonski potez, mijenjajući formalno naziv lista. Umjesto „Sandžak“ list privremeno dobija ime „Raška“, što je u nekoj mjeri zaboravljalo ambicije tadašnjeg režima. Pod ovim nazivom list izlazi nešto više od godinu dana. Čim je pritisak režima oslabio, redakcija vraća naziv lista dajući mu ime „Novi Sandžak“. Sve te metamorfoze u nazivu lista nisu imale značajnijeg uticaja na naprednu koncepciju lista, a ni u odnosu na zvaničnu vlast, koja je i dalje sa zlobom gledala na ovo glasilo, jer se „Sandžak“ bio mnogo zamjerio silnima i moćnima.

Kulturnu i političku klimu u okviru koje je izlazio ovaj progresivni regionalni list reljefno je ocrtao njegov glavni urednik Milivoje Žugić u formi pisama seljaka Đure Zvjeroge iz sela Zlobrđe, septembra 1934. godine: „Ja pišem, a drugi brišu. Što god napišem gos’n urednik kaže da je suviše oštro i da se o tome javno ne smije pisati. Što mi gos’n urednik štampa, njemu zabrani drugi, tako da samo pišem, a drugi samo briše.“ „Sandžak“ je okupljao, podsticao i hrabrio na stvaralaštvo sve intelektualne i umjetničke kapacitete iz sandžačkog podneblja. On je prvi objavio likovne radove poznatog slikara i revolucionara Piva Karamatijevića, od kojih je jedan zbog antiburžoaskog karaktera bio odmah zabranjen. U listu je povremeno objavljivao briljantne socijalno-političke karikature rodonačalnik jugoslovenske političke karikature istaknuti umjetnik Pjer Križanić. Zabilježili smo jednu važnu činjenicu, da one karikature, koje ne bi Pjer uspjevao da objavi u beogradskim glasilima, slao je Redakciji „Sandžaka“. To znači da je „Sandžak“ u svim fazama imao problem sa karikaturama.

Valja podsjetiti i na druge okolnosti toga vremena. Jedna od omiljenih i redovnih rubrika bila je Sandžačke hićaje“. Bili su to svojevrsni varničavi vicevi o sazrelim društvenim protivrječnostima, majstorski uvijeni u jezičku oblandu provincijskog žargona. Dakle, humor je bio jedan od ključnih sadržaja sandžačkog duha, ne samo tada, već i sada.

Prema tome, predratni „Sandžak“ je bio preteča i zagovornik mnogih progresivnih ideja. Veliki dio prostora bio je posvećen saobraćajnim problemima Sandžaka. Ukazivao je na potrebu izgradnje puteva i željeznica. Također je ukazivano i na potrebe i metode unaprjeđenja poljoprivrede, te neophodnost preobražaja sandžačkog sela. List je mnogo doprinio zdravstvenom prosvjećivanju naroda, otvaranju seoskih knjižnica i čitaonica, afirmaciji amaterskog kulturno-umjetničkog stvaralaštva, žigosanju pojava mita i korupcije, sve dok nije brutalnim jurišem režima s početka 1938. konačno onemogućeno njegovo dalje izlaženje. Njegov glavni urednik Milivoje Žugić je nakon toga napustio Prijepolje i otišao na Cetinje, gdje je preuzeo dužnost dopisnika „Politike“ sa područja Zetske banovine.

Druga etapa

U daljoj historijskoj genezi lista „Sandžak“ bilo je povremenih prekida, zbog sankcija od strane režima, kao i odljeva kadrova koji su iz sandžačkih gradova išli u tri pravca: egzodus bošnjačkih stvaralaca prema Turskoj, migracija prema Sarajevu i migracija prema Beogradu. Svakako, pomak je napravljen formiranjem novog redakcijskog jezgra, koje je nosilo duh borbe. To je vrijeme koje predstavlja njegovo ponovno pokretanje u toku NOR-a, pod nešto izmijenjenim nazivom „Glas Sandžaka“. Napominjemo, „Glas Sandžaka“ bio je organ (glasilo) AVNO Sandžaka (ratne narodne skupštine u toku NOB-a egzistirajuće Autonomne pokrajine Sandžak). List je izlazio od 15. juna 1944. do marta 1945. U tom periodu izašlo je pet brojeva „Glasa Sandžaka“. Napominjemo da je ovo glasilo, zbog potreba NOR-a, jedno vrijeme uređivano i štampano u Kolašinu. Tih pet sačuvanih brojeva ratnog „Sandžaka“ danas su valjani izvori za proučavanje prilika koje su vladale u Sandžaku u posljednjim godinama rata i prvim mjesecima po oslobođenju. Mnogi brojevi su nestali i uništeni od stranih okupatora i domaćih kolaboracionista. Nakon ukidanja „Glasa Sandžaka“ (mart 1945.) predviđeno je da njegovu funkciju objavljaju „Vijesti“ koje je izdavao Srpski odbor jedinstvenog narodnooslobodilačkog fronta Novi Pazar, a koje su počele da izlaze početkom januara 1945. Nakon raspuštanja ZAVNOS-a socijalistički režim je stopirao dalje štampanje ovog glasila.

Treća etapa

Predstavlja ponovno izlaženje glasila „Sandžak“ poput Feniksa iz pepela. Dalja egzistencija „Sandžaka“, ujedno i najkraća, „vaskrsnula je“ u Sarajevu u drugoj polovini 1990. i na samom početku 1991. List je u nekoliko brojeva izlazio u Sarajevu sa uredništvom grupe okupljene oko Senada Pećanina. U tom vremenu izašlo je nekoliko interesantnih brojeva revije „Sandžak“ koji su zapaženo budili dosta uspavano sandžačko mnijenje. Međutim, Redakcija je morala stati jer su se novi politički lideri neodmjereno ponašali prema njoj, čime je bio i stopiran njen dalji rad.

Četvrta etapa

Riječ je o najtežem periodu u kojem je izlazila revija „Sandžak“ koje započinje januara 1992. Kao osnivač lista ovaj put se pojavljuje KDMS „Preporod“, a u ulizi izdavača Matica Bošnjaka Sandžaka Novi Pazar. Odluke iz Sarajeva saopćili smo na prvom sastanku, kao i na javnim civilnim skupovima u Novom Pazaru i drugim gradovima Sandžaka. Orijentirali smo se za Novi Pazar, bez obzira što su nam nuđeni mnogo bolji uvjeti u predratnom Sarajevu.

Sada i ovdje čitatelje želim upoznati sa nekim okolnostima pod kojima je izlazila revija „Sandžak“ (Novi Pazar, osnivač KDBS „Preporod“, Izdavač: Matica Bošnjaka – Društvo za kulturu, znanost i umjetnost Sandžaka, a za glavnog i odgovornog urednika izabran je filozof i književnik prof. dr. Šefket Krcić, član PEN-a i Internacionalne federacije žurnalista), kao i sa strukturom rubrika i saradnika. To je bilo vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu, koje nije mimoišlo ni Sandžak. Zato, ova faza bit će malo više obrađena, iz razloga što je to bio djelokrug rada Redakcije na čijem je čelu bio potpisnik ovih redova. U tom vremenu, nezavisna bošnjačka revija „Sandžak“, prvobitno kao mjesečnik, a zatim kao glasilo koje je štampatno dvoheftično, dalo je značejan doprinos rasvjetljavanju kulture i društvenog života u Sandžaku i šire.

Nakon okupacije Bosne i Hercegovine, revija „Sandžak“ je sa ostalim bošnjačkim institucijama organizirala Prvu konferenciju bošnjačkih intelektulaca Sandžaka, Srbije, Crne Gore, Kosova i Makedonije, na kojem je donijeta Rezolucija, kojom se osuđuje agresija nad Bosnom i ujedno smo zatražili od međunarodnih subjekata međunarodnu intervenciju u Bosni. Taj čin s početka maja 1992. bio je ujedno i početak hajke i montiranih sudskih procesa, ne samo prema reviji „Sandžak“, nego i uopće montiranih procesa u Novom Pazaru i Bijelom Polju. Kao kritičko glasilo, revija „Sandžak“ je stekla popularnost u javnosti, bez obzira što su mnogi krišom kupovali i pod pazuhom nosili i sklanjali ovo glasilo. To je bio i konkretan povod da revija „Sandžak“ postane članica nezavisnih medija Balkana i Europe.

Rad nezavisne revije „Sandžak“ ometan je od strane Miloševićevog režima zato što je ovo glasilo postalo stalni član Koordinacionog centra nezavisnih medija Balkana (sa sjedištem u Ljubljani), kao i zbog otvorene kritike aktuelnog srbijansko-crnogorskog režima. Dva broja su zabranjena, a glavni urednik dr. Krcić je izveden na sud i nakon sedam i po godina montiranog političkog procesa osuđen je na jednu godinu zatvora uslovno. Ovo je jedino glasilo koje je bilo zabranjeno u SRJ u periodu 1990-1997., a sudski proces prema glavnom uredniku i reviji „Sandžak“ završen je tek 1999. kada je glavni urednik osuđen na godinu dana zatvora. Zbog toga je ova redakcija pretrpjela velike materijalne i ne samo materijalne gubitnike. U tom vremenu objavljeno je 85 brojeva. Revija je imala stalne rubrike: aktuelnost, kulturni uvodnik, društveni život, pro et contra, portreti gradova Sandžaka (i naselja), portreti značajnih ličnosti Sandžaka, svijet, kulturna panorama ideja, kulturni i konfesionalni dijalozi, Sandžaklije u svijetu, feljton, reagiranja, polemike i zanimljivosti. Revija je obila otovrena za različita mišljenja. Kao takva, ona tematizira bitna i otvorena pitanja razvoja prekogranične regije Sandžak (između Crne Gore i Srbije) i uopće društva u cjelini, korespondirajući sa ključnim pitanjima savremenog svijeta.

Uredništvo je oko sebe okupilo najpoznatije autore iz redova bošnjačkog, crnogorskog i srpskog naroda, tj. izrazito opozicionu inteligenciju. Da spomenemo samo neka imena: akademik Ferid Muhić, akademik Muhamed Filipović, akademik Jašar Redžepagić, dr. Sefer Međedović, dr. Rasim Muminović, dr. Mevlud Dudić, dr. Šemso Tanković, akademik Bogdan Bogdanović, akademik Nikola Milošević, književnik Jevrem Brković, Sreten Zeković, Branko Nikač, dr. Dragan Veselinov, dr. Miladin Životić, dr. Vesna Pešić, Zlatoje Martinov, Galib Omerbašić, dr. Harun Hadžić, Esad R. Krcić, Fehim Kajević, Esad Rahić, Zaim Azemović, Rizah Gruda, Šakira Ersoj, arh. Džemail Suljević, Alija Džogović, Safeta Biševac, Azra Muminović i drugi.

Zbog analitičke kritike Miloševićevog diktatorskog režima i objavljivanja, pored karikatura, i priloga o drastičnom kršenju ljudskih prava u Sandžaku i SRJ, revija „Sandžak“ br. 16-17/93 marta 1993. je, odlukom Okružnog suda u Novom Pazaru i Vrhovnog suda Srbije iz Beograda, bila je zabranjena. Od tada do danas ovo glasilo je dobilo na ugledu u demokratskim opozicionim krugovima, ne samo kod Bošnjaka već i kod pripadnika crnogorskog i srpskog naroda.
Prosječan tiraž nezavisne revije „Sandžak“ (zbog dvostrukog embarga) kretao se između 5.000 i 10.000 primjeraka. Revija se upućivala gratis svim ambasadama i konzularnim odjeljenjima u Beogradu, kulturnim institucijama, novinskim agencijama, srodnim glasilima (radi razmjene), relevantnim institucijama u svijetu, kao i klubovima Bošnjaka iz Sandžaka u inostranstvu.

Peta etapa

Nakon atentata na premijera R. Srbije dr. Zorana Đinđića ponovo su vlasti žestoko postupale prema uredništvu revije „Sandžak“, kako na lokalnom tako i na republičkom nivou. Bez obzira što je ovo međunarodno priznato glasilo, ono nije primalo nikakva sredstva koja se dodjeljuju i drugim medijima. Osnivanjem Bošnjačke kulturne zajednice 22.12.2009. i njenjom pobjedom na izborima za Bošnjačko nacionalno vijeće (2010), stvorile su se nove oklonosti i potreba za nastavkom objavljivanjem revije „Sandžak“. Nakon širih konsultacija, odlučili smo se da prihvatimo prijedloge prvaka Sandžaka da se nastavi sa radom Redakcije revije „Sandžak“ i donijeli odluku da se povede šira rasprava za formiranje nove redakcije ovog glasila. To smo i učinili i napravili veliki kulturni i duhovni pomak u sandžačkom društvu. Prema tome, to je peta, ujedno posljednja etapa revije „Sandžak“, koja je nastala 01.01.2011. i zvanično se promovira na svečanosti 01.2.2011., kada je objelodanjen novi sastav Redakcije revije „Sandžak“ na čelu sa književnikom Jahjom Fehratovićem. Tada je revija „Sandžak“ nastavila svoju djelatnost pod pokroviteljstvom Bošnjačke kulturne zajednice. Kao takva, ona daje kritički ton kulturnom i duhovnom životu Sandžaka, kao avaz istine i pobune bošnjačke svijesti u Sandžaku.

Nova Redakcija revije „Sandžak“, pored ekskluzivnih kritičkih brojeva, organizira tribine i kulturne skupove na kojima se razmatraju aktuelna pitanja među Bošnjacima u Sandžaku u cilju afirmacije medijskih sloboda. Na taj način revija „Sandžak“ doprinosi afirmaciji i razvoju medijske misli u Sandžaku i uopće u svijetu.

Autor je profesor-doktor filozofije i urednik revije Sandžak tokom 90-i godina


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

3 KOMENTARI

  1. A koju cirilicu to?Jel onu sto je neki pijanac dok je celu noc pijancio sastavljao[ili bolje reci rastavljao tadasnji bosnjacki jezik]pa je dobro izmasakrirao i nazvao ,,cirilicno pismo,,Pa vise vas je cirilica unazadila nego bilo sta drugo.Zasto se onda srbi po belom svetu stide da pise cirilicom osim kad se prave lazne patriote.Srbi treba da znaju da jedini pametan covek koji je nesto uradio u njihovo ime je Nikola Tesla i njega treba da slave a ne onog baksuza.Zato iizgleda najvise hvale dva brenda u srbiji ,, cirilicu i rakiju ,,jer to ide zajedno.A kako bi inace nastala cirilica da nije bilo rakije.Mislite o tome…

    0

    0
    • Kad bi srbi izbacili iz svog jezika turcizam ostali bi bez jezika.Zato ovoliko prate Turske serije da bi pritvrdili svoj izvorni jezik.Kako rece Goca Trzan pre neko vece na prvoj ,,Turski mentalitet nam je mnogo blizak,, ..krv nije voda…

      0

      0

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.