Reković: Plavljani i Gusinjani ne zaboravljaju genocidne radnje

Plav – Bošnjaci.Net: Uvaženi gospodine Rekoviću, u periodu smo 100.godišnjice genocida koji je izvršila Vojska Kraljevine Crne Gore nad Bošnjacima i Albancima u plavsko-gusinjskom kraju 1912. 1913., tada je na vrhu crnogorske piramide vlasti bio kralj Nikola.

Vi ste danas među starijim građanima Plava, dok kroz radni vijek obnašali ste više važnih funkcija u općini. Kroz godine življenja naslušali ste se priča o događajima nasilnog masovnog pokrštavanja muslimana, pokolju na Previji, strijeljanjima u Plavu i Gusinju… Možete li nam bar u kratkim crtama reći na osnovu onaga što ste čuli, zapamtili, bilježili i čuvali u sebi, šta se prije jednog stoljeća dešavalo u plavsko-gusinjskoj ljugi, na tromeđi Albanije, Kosova i CG?
REKOVIĆ: Prije nego odgovorim na postavljeno pitanje želim da kažem da mi nije beš prijatno što me potsjećaš na starost, kao da se to iz priloženog ne vidi. Svi se mi žalimo na manjak para i na višak godina. Pare nam niko neda, a godine neće da uzme. No, tu je šta je.
Za vaše čitaoce otkrit ću jednu stvarnost iz mojih školskih dana. Imao sam jako veliku averziju prema historiji koju smo učili u osnovnoj i srednjoj. Prosto je nisam volio, niti sam učio išta što nisam morao. Kao da sam predosjećao da su je pisali ljudi na osnovu priča a ne na osnovu činjenica. I kada su bile činjenice, one su birane, i u skladu sa raspoloženjem autora, njegovog naroda, a često i naručioca. Eto zašto nisam volio predmet historiju.
Jednostavno pogrešno učenje historije navodi mladost da stiču pogrešna znanja. Zar nije istina da su neznatni rezultati pojedinaca i pojedinih naroda uzdizani visoko, dok se na drugoj strani, sve svjesno potirali. Najzad iz takvo «skrojene» historije je dobrim dijelom proizašla mržnja i netrpeljivost među narodima. Baš je tako! Počinioci na sve načine pokušavaju da sakriju istinu od neposrednih očevidaca i sudionika, zatiranjem pisanih materijalnih i tragova.
Mislim da je akademik Zuvdija Hodžić to najslikovitije opisao u knjizi «Gusinjska godina», prenosim par fraza: »Našu djecu u škole ubjeđuju da su Turci, a uče ih da mrze Turke«, »Svoju djecu uče da mrze našu, a našu da mrze sami sebe» i «Kao da mi nismo imali ni junaka, ni običaja, ni ljudi, ni pjesama, ni učenjaka. Ako se neko njihov ubo – sad ga pominju i turaju u knjige, slave i uče. A o našima ništa. Ne pominju ni one što su dizali bunu protiv Turaka«.
Mislim da je ovo jasno, ali da se vratimo pitanju i tematici u povodu 100 godišnjice. Jasno je kao dan, da je su tadašnje crnogorske vlasti dobro isplanirani i uz znanje, suglasnost, financijsku pomoć, dobru, stručnu i pripremu od strane Ministarstava unutarnjih djela i vjera, kao i Crkve, izvršeni planetrani zločini nad muslimanima plavsko-gusinjskog kraja. Crnogorska tadašnja vlast se postarala i u Avru Cemoviću, kojeg je neposredno prije toga unaprijedila u čin brigadira, našla «pravog» egzekutora, po narudžbi da «izmiri» stare račune, na nedužnim civilima Plava i Gusinja, i osveti se za poraze crnogorske vojske i njegovih Vasojevićana na Nokšiću.
Dozvolite mi da na pitanje odgovorim jednim primjerom, kako se nevješto pokušava prikriti istina o stradanju muslimana Plava i Gusinja. Naime, prije oko šest godina (02. 08 2007), u Centru za kulturu u Plavu, uz veliko prisustvo Plavljana, promovisana je knjiga «Gornje Polimlje – priroda, stanovništvo i naselja» autora prof. dr. Radovana Bakića. Listajući knjigu, naišao sam na poglavlje pod nazivom «Oni su oličenje borbe za slobodu i učvršćivanje državne vlasti». U tom poglavlju na 247. strani, portret din-dušmanina i krvoloka Avra Cemovića. Može mi neko pričati, ali ne i ubijediti, da 80-to godišnji Andrijevičanin i autor, koji je nekada radio kao nastavnik u Gusinju i bio ministar u ranijim i sadašnjim sastavima Vlade Crne Gore, nije ništa znao o «učincima» njegovog sunarodnika i zločinca kojeg predstavlja »herojem» za nasilnom masovno pokrštavanje muslimana, Bošnjaka i Albanaca, i strijeljanje 12 plavskih prvaka 05. marta 1913. godine na Racini, te najmanje 800 Gusinjana i Plavljana na Previji, i ko zna još koliko posredno ili neposredno ubijenih. Isključive i neoprostive «greške» tih ljudi su bile što su bili muslimani, odnosno Bošnjaci i Albanci, i što nisu ni u zamjenu za nuđeni im život pristali da prihvate pravoslavnu vjeru, tuđe ime, crnogorsku kapu i kuma. Ministar je vjerovatno pomislio da je i dalje u Plavu i Gusinju na snazi «embargo» na istinu o tim događajima. Nije računao da se Plavljani i Gusinjani nerado sjećaju, ali i da ne zaboravljaju te genocidne radnje, onog kojega on amnestira od odgovornosti, stavljajući ga u red onih koji su «oličenje» borbe za slobodu. Ako se strijeljanje, vezanje konopima i žicama nedužnih ljudi, bez grešaka i prava na sudsku zaštitu i odbranu, uvodi kao novi reper za sticanje titule «oličenog borca za slobodu», onda će ih iz najnovijih ratova vođenim na prostorima eks Jugoslavije, biti još.
Svakako da sam imao prilike da o tim slučajevima, razgovaram sa nekoliko, do skora živih savremenika i sudionika u tim događajima, koji su bili prisutni strijeljanju 12 plavskih prvaka na Racini. Sjećaju se imena strijeljanih ljudi i njihovih hrabrih držanja prije plotuna koji su ih pokosili. Nerado pominju imena koja su dobijali uz prijethodno nasilno ljubljenje krsta i prskanje «svetom vodicom», te i imena kumova koji su im nametani i stanovanjem u njihove kuće, nadgledali «iskrenost» prihvatanja nove „prađedovske vjere“. Moramo shvatiti da je njihov izbor tada bio između krsta, kape i smrti.

Inicijativa umjetnika Rekovića: Umjesto Racina, ULICA PLAVSKIH PRVAKA
Bošnjaci.Net: Da li ste imali priliku propratiti aktivnosti potomaka žrtava genocida koje su od oktobra 2012. pokrenute u New Yorku, gradu u kojem su našli utočište nakon crnogorskog političkog progona i ratova iz 90-tih u kojima Crna Gora sa Srbijom žarila i palila?
REKOVIĆ: Da imao sam priliku čitati da ste pokrenuli konkretne korake o obilježavanju 100-godišnjice tog planetarnog zločinačkog čina, vezanog za nasilno pokrštavanje i strijeljanje u Plavu i Gusinju i pokolj na Previji. Iskreno me to raduje, jer sam stalno govorio, ako još ova naša generacija to ne uradi, oni koji će doći poslije nas neće znati ni za Plav i Gusinje, a ne za pomenute događaje. Ideja se dosta «krčkala» i sreća je da je bar negdje došlo do realizacije, u svakom slučaju zahvaljujući vama u emigraciji. Smatram da je dobro da se makar negdje počne, što će, nadam se, otvoriti «ventil» za realizaciju te ideje o obilježavanju mjesta i na područjima gdje su ti zločini počinjeni.
Akademik Sidran kaže: »Nije me strah od genocida, strah me od zaborava«. Zato moja podrška ovoj inicijativi je što u njoj niti u ljudima inicijatorima ne nazirem makar trunku osvetoljubivosti i poziva na mržnju. Osjetio sam jedan ljudski gest da se ti događaji, mjesta i ljudi nazovu pravim imenom, sa ciljem da se ne zaborave, a ne da bi se neko pozivao i potstrekavao na osvetu. Narod kaže: „Veliki opraštaju, slabi zaboravljaju, a loši se svećaju“.
Iskreno mislim da je sreća što ste se u nedostatku naše političke hrabrosti i straha da ne izgubimo stečene stranačke pozicije koje naravno nose i ne male privilegije, vi u tuđini našli da pokretanjem ove inicijative i budete prepreka zaboravu ovih događaja i ljudi. U svakom slučaju inicijatorima halal vjera i moje poštovanje.
Moramo biti svjesni da su te žrtve tih dana sebi, ali Plavu i Gusinju, napavili najveći Spomenik, ispisujući zlatnim slovima svijetlu stranicu historije svoga zavičaja. Zaslužuju od strane njihovih pokoljenja da nikada ne budu zaboravljeni. Dosadašnji inicijatori pokretanja ove ideje, također. Dobro je što je nakon 100-godišnjeg namjernog zataškavanja strpljivom čekanju «pravog vremena» i uzaludnom očekivanju prevashodno vašom zaslugom došao kraj, da se bar neko sjeti ovih događaja, mjesta i ljudi.

Bošnjaci.Net: Hvala Vam na riječima koje ste rekli. Da li to znači da su aktivnosti u New Yorku onu pokrenule pozitivnu energiju i u zavičaju i malo šire?
REKOVIĆ: Svakako to će i nama u Plavu i Gusinju biti ne samo podstrek, nego i dodatna obaveza. Posebno da tome slučaju prilazimo sa više odgovornosti i bez urođenog straha da ćemo se bilo kome zamjeriti. Naši preci su zaslužili da ih se sa posebnim pijetetom sjećamo.
Smatram da bi se tim žrtvama na najljepši način odužili, između ostaloga pokretanjem inicijative prema Skupštini Opštine Plav, koju i ja koristeći ovu priliku u svojstvu vašeg sagovornika, jer nažalost drugih nemam, evo sada kandidujem da se u okviru obilježavanja 100-godišnjice od njihovog strijeljanja, jednoj od plavskih ulica, možda umjesto Racina, da ime ULICA PLAVSKIH PRVAKA.

Državni organi Crne Gore trebaju ispraviti grešku i izviniti se
Bošnjaci.Net: Recite nam zašto se cijelo stoljeće prikrivalo i čekalo da se obilježi stradanje našeg naroda?
REKOVIĆ: Pa vidite, imajući u vidu da su u brutalnim ubijanjima, strijeljanjima i nasilnim masovnim pokrštavanjima Bošnjaka i Albanaca u Plavu i Gusinju bili umiješani predstavnici Vlade tj. ministri vjera kao i Vojska Kraljevine Crne Gore, za one koji svojom glavom razmišljaju, zaključit će da je to Državni zločin. To je i razlog što se ovoliko dugo čekalo, da se javno bez posljedica progovori o tim zločinima na našem području.
Albert Enštajn je rekao: „Svijet je suviše opasano mjesto za život, ne zbog ljudi koji čine zlo, nego zbog ljudi koji sjede i dopuštaju da se ono dogodi“. I doista oni koji herojima računaju zlikovce i sami su zlikovci. Dok istinu o nama pisali su drugi, zato nam je takva kakva jeste. Ali priznanje, osuda i izvinjenje zvanične vlasti Crne Gore za Previju, strijeljanje plavskih prvaka, strijeljanje po Gusinju i Plavu, nasilno pokrštavanje muslimana 1912. i 1913, bio bi pravi čojski čin i potvrda da u Crnoj Gori ima više ljudi od onih koji to nisu.
Na taj način bi se učinila razlika od onih koji su to planirali i realizovali, od onih koji negiraju, minimiziraju ili pak preuveličavaju te događaje i veličaju njihove počinioce koji to po Božijem i svim ovozemaljskim zakonima nisu zaslužili. Zato smatram da se makar sada, iako sa velikim zakašnjenjem, iskrenom osudom od strane državnih organa Crne Gore može ispraviti ta greška. To nije poziv na osvetu, jer je osveta oružje slabih, nego na priznanje i osudu nečega što je bilo loše, sa ciljem da se ne ponovi. Ako nakon 100 godina ne dođe do osude od strane vladajućih struktura, iskreno se plašim još težih, da nam se nešto slično ovdje ili bilo gdje drugo ne ponovi.

(Bosnjaci)