5. August 2013
harun

Autor: Harun Hadžić

Shodno islamskoj vjeri i bošnjačkom adetu, ramazanske i bajramske čestitke, obično, sadrže poruku: “Želimo da nastupajuće dane… provedete u zdravlju, veselju, dobrom raspoloženju, te u Božijem zadovoljstvu, skupa sa svojom porodicom, komšijama, prijateljima i rođacima”, što je, na neki način, najjednostavnija definicija islamskih blagdana. Dakle, nikada nećete čuti da vam neko u čestitki poželi, na primjer: “…da blagdane – bajram, ramazan, iftar, čestitu večer…provedete sa predsjednikom partije, države, opštine, ministrom u vladi, načelnikom policije, šefom udbe…”. Nedao Bog, takva čestitka bi, u najmanju ruku, zvučala degutantno, oporo, cinično, licemjerno, antivjerski, neozbiljno, nemuslimanski…

No, vidi čuda – tradicija i vjera su jedno, a praksa, sve od Bosne pa do Sandžaka i Crne Gore, čak i šire, je sasvim nešto drugo. Kritičari, tzv. – “zviždači” (asicijacija na Snoudena) negoduju protiv, u zadnje vrijeme, vrlo uobičajenih, tzv. “masovih”, ”javnih”, “političkih“ iftara. Protiv miješanja vjere i politike, čistog i prljavog, istine i laži, moralnog i nemoralnog, iskrenog i licemjernog – jer je sve to na štetu vjere, a u korist te i takve i ko zna sve još kakve politike. Lažna dilema, koja se od davnina postavlja, glasi – “da li je, shodno ustavu i zakonu, vjera stvarno odvojena od države i politike, autonomna u svom radu i vjerskim poslovima, u svome poslanju, u vršenju vjerskih obreda, odnosno, da li, s druge strane, država, budući sekularna i budući “majka svih svojih građana”, nema nikakvog uticaja na vjerske institucije, vjeru i vjersku ulemu?”

Od učenijih smo slušali da je, shodno islamskim propisima, njima – ulemi, kao autentičnim predstavnicima vjere, strogo zabranjeno da se, i u službenom i u privatnom svojstvu, druže, idu na “čajanke i kahve”, primaju poklone, primaju na dar stanove, automobile, placeve, dozvole za gradnju hotela, i bilo kakva druga (“nečasna”) davanja i privilegije čak i od “muslimanskih” vladara i muslimanskih vlasti, a nekmoli od “nemuslimanskih” i sekularnih. Jer, u protivnom, bi se iskompromitovali, ili, ne dao Bog, korumpirali, postali poltroni, ulizice, podanici režima. Režim bi ih “imao u šaci”. I oni bi, daleko bilo, kao takvi (najvjerovatnije), nešto “činili” na uštrb vjere i vjerskih principa – pazeći hatar vlastima, a ne vjeri, potpadajući pod uticaj nosilaca državnih, javnih, policijskih, vojnih i drugih službi i funkcija. Pogotovu, ako su te vlasti, te službe i “funkcije” nedemokratske, diktatorske, nasilničke, ako su učestvovale u agresiji na druge države, podržavale ratne zločince, počinioce genocida, saučestvovale, hapsile, sudile, ponižavale, proganjale, etnički čistile i to baš pripadnike vjere i naroda tih ”autentičnih” i “legtimnih” vjerskih i političkih predstavnika.

Ovog mubarek ramazana 1434. h. (2013.) godine, više nego ranijih mjeseci – mjeseci “posta, rahmeta, magfireta i spasa od vatre”, najčešće postavljano pitanje glasilo je: “Zašto ni ramazani više nisu kao što su nekad bili… ni bajrami, ni čestite večeri… ni porodična atmosfera, ni rahatluk, ni iftari, ni teravije…? Nema pobožne atmosfere, nema osjećanja blaženstva, nema lezzeta, nema meraka, nema jedinstva, nema radosti čekanja kandilja i ezana da najave dnevno okončanje najodabranijeg Allahovog ibadeta-posta, za koji će On dati posebnu nagradu, za koji će odani Božiji robovi ući u Džennet preko, samo za njih, pripremljenog ulaza – Vrata žeđi (rejjan)”?

Očito, nešto se promijenilo. Izrodilo. Iskalpilo. Iskopililo. Izvršena je negativna selekcija i ljudi i običaja. Uvedene su novotarije. Vjerom i narodom upravljaju neznavaoci. Džahili. Interesdžije. Politikanti. Oni, koji su lične interese stavili iznad vjerskih, narodnih i opštih. Koji su “prodali vjeru za večeru”. Koji ne biraju sredstva da ostvare lične koristi, privilegije, karijere. Koji koriste i vjeru i narod uvijek onda kada im poraste cijena političke upotrebe. Cinici, koji “svemu znaju cijenu, a vrijednost ničemu”. Allahu dragi da li je sve ovo moguće?

Posmotrimo “iftare” u Crnoj Gori i Sandžaku. Ovog ramazana, tu je posebno žalosna slika. Knedla u grlu. Bože, Bože. Islamski vjerski velikodostojnici i najviši predstavnici vlasti – “zajednički iftare”. Zajednički (formalno) obavljaju jedan čisto islamski, vjerski čin. Glume skrušenost. Puni osjećanja važnosti. Nezamjenjivosti. Zaslužnosti. Neki podignu ruke da uče dove, neki ne – jer nisu vjernici, nisu oni tu zbog vjere. Oni su “agnostici”, ili pripadnici katoličlanstva, pravoslavlja. Oni su zvanična državna vlast. (Ovdje “rizikujem” oštru i “argumentovanu” kritiku: “kako se usuđujem… kako ne shvatam…zar ovo nije 21.vijek… dosta više konzervativizma… Crna Gora je “naša” država, mi smo je “stvorili”…. Filip je dobar čovjek… nikad on nije “švercovao” na izborima… da nije bilo Mila šta bi bilo sa nama…Pusti više Srebrenicu…mani genocide…ovo je moderni islam…pa i američki predsjednik organizuje “molitveni doručak”…). Zatim tu je i ostala “niža” politička “kamarila”, vrh “naše” stranke (“koji su više učinili za Bošnjake nego svi pređašnji bošnjački političari”), onda ministri bez portfelja, ambasadori… Vjera u službi politike. Prevara osiromašenog naroda. Siromaštvo duha. Bijeda morala. Manipulacija. Odsustvo skrušenosti i pobožnosti. “Iftare” oni koji nikad nisu, koji ne poste, niti imaju namjeru da ikada poste. Koji abdesta nemaju. Koji i ne vjeruju u Boga (čast pripadnicima drugih vjera, možda su oni tu i bez “zadnjih” namjera, “multidruštvo”, “nisu mogli da se ne odazovu” i sl.). Licemjerstvo. Podvala. Skrnavljenje vjere. Bez dove koju prima Onaj u čije ime se posti i iftari. Bez islamskog univerzalizma, bez narodnog, bez nacionalnog jedinstva. Bez islamskog bratstva, bez jedinstva vjere i vjernika, bez kur’ansko-sunnetskog poimanja ummeta i džema’ata. Potpuni partikularizam. Sebičnost. Psihologija interesne grupe. Netolerantnost prema drugačijem bošnjačkom mišljenju. Neprihvatanje dijaloga. Tržišna, ili kako neko reče, švercersko-prosjačka svijest. Borba za “pristalice”, za “članstvo”. Podilaženje intelektualnom “nivou”, “potrebama” i “shvatanju” ciljne grupe. “Svi oni tamo su izdajnici”. “Oni su otpadnici od vjere”. “Oni su vehabije, derviši, selefije, šiije, aleviti, a mi smo suniti”. “Samo mi smo pravi”. “Ako dođete pod naš bajrak, mi ćemo vam oprostiti ono što ste do sada radili, ako se javno pokajete, ako prihvatite “našeg” reisa, “našeg” muftiju, “našu” medresu, “našu” džamiju, “našu” organizaciju hadža, “naš” bajram, “naš” ramazan, “naše” iftare, “našu” političku stranku”… Ko ode kod “njih”, taj ne pripada “nama”, taj je protiv nas, biće isključen iz našeg džemata, iz naše stranke, iz našeg članstva, iz našeg bratstva, istjeraćemo ga s posla… On je izdajnik. Njega je obradila udba. On se “prodao”.
Kakva uvreda čistote vjere, kakav kaharli osjećaj ovog šehri-ramazana.


Posmotrimo “iftare” u Crnoj Gori i Sandžaku. Ovog ramazana, tu je posebno žalosna slika. Knedla u grlu. Bože, Bože. Islamski vjerski velikodostojnici i najviši predstavnici vlasti – “zajednički iftare”. Zajednički (formalno) obavljaju jedan čisto islamski, vjerski čin. Glume skrušenost. Puni osjećanja važnosti. Nezamjenjivosti. Zaslužnosti. Neki podignu ruke da uče dove, neki ne – jer nisu vjernici, nisu oni tu zbog vjere. Oni su “agnostici”, ili pripadnici katoličlanstva, pravoslavlja. Oni su zvanična državna vlast. (Foto arhiva)

Da, preveliki kahar. Ali samo “za one koji shvataju, koji pameti imaju” (Kur’an), koji nisu kratkog pamćenja. Koji se plaše Božije kazne. Koji ne mogu da iz sjećanja izbrišu Srebrenicu. Bukovicu. Hapšenja i montirane političke procese, policijske racije, mučenja, otmice, etnička čišćenja, maltretiranja svake vrste. Ugroženost Bošnjaka kao naroda. Šta bi sa “sjećanjem na 90-te”? Šta je ono pisalo u “Sandžaku”, u “Ljiljanu”, u ”Monitoru”, u “Liberalu”, u ”Vijestima”? Šta će zapisati povijest, a šta istorija? Šta je zabilježeno u knjizi Esada Kočana “Znali ste”, u knjizi Ibrahima Čikića “Gdje sunce ne grije”, u inim ispovijedima ”političkih zatvorenika”? Kolliki je stvarno “nemjerljivi, svekoliki, doprinos “autentičnih” i“legitimnih” predstavnika muslimana – Bošnjaka, svom narodu?”

Jedan dobar poznavalac vjere islama, dok u porodičnoj atmosferi gledamo TV reprizu jedne od ovih “političkih sofri”, i sami čekajući da osjetimo radost iftara, sa hurmama, čašama “ekološki” čiste izvorske vode, turskom kahvom i rahatlukom, nakon podužeg skrušenog ćutanja, potišteno reče: “Šta smo to mi Bošnjaci Bogu zgriješili da vjeru i narod predstavljaju ovakvi diletanti, amateri, šićardžije, polupismeni ljudi, uzurpatori nezasluženih položaja, poltroni, nelustrirani komunistički epigoni, sebičnjaci (naravno, dodade – čast izuzecima)? Nije islam, nedao Bog”, nastavi on, “protiv dobrih međuljudskih odnosa, protiv druženja sa drugim vjerama, pomaganja komšija, socijalnih davanja, nahraniti gladnog i siromaha, ali, vjera i njeni obredi moraju ostati čisti. Jedno su vjera i vjerski obredi, a drugo su međuljudski odnosi izvan vjerskih obreda, drugo je politika. Vjera je stvar srca i duše. Relacija između roba i Boga. Iftar nije vašar, nije politički skup, nije politička parada. Kao ni namaz – molitva, koja se obavlja u džamiji. Zamisli samo da predsjednik države, hrišćanin, ili “agnostik” (bez uvrede, reče), dođe na teravije u džamiju, ili na džumu namaz, ili, pođe na hadž, u Mekku? Slično je i sa iftarom. Vodite vi te vaše “predsjednike”, gospodo, ako već morate, na neki poseban ručak, ali, na iftar ne, pa makar ga organizovao i ambasador neke muslimanske države. Jer, post je poseban, kod Allaha odabrani ibadet. To je islamski obred propisan radi jačanja pobožnosti, koji se završava specijalnim obrokom – iftarom. ( “O vjernici propisan vam je post kao što je bio propisan i onima prije vas – da biste bili bogobojazni” (Kur’an)). Organizovati iftare za nepostače, ili za pripadnike drugih vjera (čast njima) – to nije islam. To može biti humanitarna pomoć, može biti narodna kuhinja, svečani ručak, može biti, možda, sadaka-milostinja. Ali, ako se takva “zakuska”, takav “banket” nazove iftarom, to je onda novotarija, a novotarije su u islamu, kao i u svakoj “objavljenoj” vjeri, neprihvatljive, one izvode iz vjere, na takav način se ne postiže niti svrha posta niti svrha iftara. Ni organizovanje iftara samo za “naše” pristalice, ne postiže svrhu koju potencira Kur’an. Ako nema druženja, pomirenja, međusobnog halaluka, zbližavanja, jačanja pobožnosti, onda svrha posta nije ostvarena. Ako mi ne implementiramo Kur’ansku poruku – “innemel mu’minune ihvetun” (zaista su vjernici braća), i “we aslihu bejne ehavejkum” (izmirite zavađenu braću), onda mi nismo pravi pripadnici islama, mi nismo Božiji namjesnici na zemlji. Neko nam je, moj ahbabu, ubacio tzv. savremeno, “zapadno” shvatanje islama. Govorio je rahmetli Gadafi o tom zapadnom shvatanju – nisu vam oni prijatelji, ne štite oni vaša ljudska prava, oni samo žele da ubace sjeme razdora među pripadnike vjere, da vas ekonomski i vjerski potčine, da vas oslabe, da otvore pandorinu kutiju, međuplemenske sukobe, da iniciraju jednu unutar – muslimansku samodestrukciju, jednu nezaustavljivu “fisiju” islamskih društava, fragmentaciju muslimanskih država, ekonomsku devastaciju, sve pod firmom demokratije i poštovanja ljudskih prava, pod firmom i formom zapadne demokratije, a, u stvari, u svrhe svoje geostrateške dominacije u svijetu ”, završi moj učeni ahbab.

Zajednički konstatovasmo – bošnjački vjerski i politički predstavnici su postigli usmene i pismene “konkordate” sa aktuelnom vlašću, sa predstavnicima vladajućih partija, u kojima su “trgovali” vjerom i nacijom. I sve to pod krinkom “zaštite interesa muslimana – Bošnjaka”. Sada, evo, i putem zajedničkih iftara “pedantno” daju “harač” svojim gospodarima. Aboliraju ih za već izblijedjela “nepočinstva”. Bespogovorno im služe, kroz vazalni odnos, kroz sluganski status vjere i naroda u odnosu na vlast i politiku. Bez obzira na prljavu prošlost te vlasti i te politike, bez obzira na principe vjere, na moral, na obraz, na tradiciju, na nacionalni ponos, nacionalno dostojanstvo, ljudsko dostojanstvo.

FilipVujanović, “predsjednik svih građana Crne Gore”, da li svjesno ili ne, na jednom od ovih političkih iftara, pravo u lice vjerskom i političkom “establišmetu” muslimana – Bošnjaka Crne Gore (i južnog Sandžaka???), kao i njegovoj ekselenciji turskom ambasadoru u Crnoj Gori, između ostalog, izgovori vrlo diplomatski sročenu, ali po smislu i sadržaju veoma simptomatičnu zdravicu: “…Mjesec ramazan prepoznaje, otkriva i potvrđuje najviše vrijednosti Kur’ana. Želim da iskažem poštovanje za sve ono što je izvorno islamsko, za njegove poruke, vrijednosti i pouke…” 
Kakav paradoks. Božiji znak, ili, Božija opomena – preko “pripadnika druge vjere”, preko “agnostika”, preko “ateiste”?
Bravo, Filipe. Stvarno, vrlo poučno. Ali, kako Kur’an kaže, to može biti poučno samo – “za one koji shvataju, koji pameti imaju”.

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVI ODGOVOR

No more articles