RAHMETLI MUFTIJA

Nije zemljotres kada ploča o ploču udari. Zemljotres je kada se širom planete zatresu ruke ljudi zbog smrti jednog insana.

Nije poplava kada se rijeka iz korita izlije. Poplava je kad se širom planete proliju suze zbog smrti jednog insana.

Nije smrt kraj za onog koji preseli. On odlazi u vječni svijet.

Smrt je kraj druženja planete Zemlje sa nekim ko je još danas hodao njom.

(Dženana Fetić – Kurgaš)

Ovo je najteža vijest koju sam morao objaviti u svom životu. U subotu 6. novembra 2021. godine objavio sam:

PRESELIO JE VELIKAN NAŠEG VREMENA – AKADEMIK MUFTIJA MUAMER ZUKORLIĆ

„Ko je vjerovao u Muhammeda – Muhammed je mrtav, a ko vjeruje u Allaha – Allah je Živ.“
Ovim riječima je najbliži prijatelj i ashab Božijeg poslanika Muhammeda a.s., Ebu Bekr r.a., obznanio smrt najvoljenijeg bića na dunjaluku.

Danas, 06.11.2021. godine, Allahovom odredbom, na Bolji svijet u Novom Pazaru preselio je velikan našeg vremena, naš lider, učitelj, vođa, otac, brat, prijatelj i svjetlo Allahove milosti ovog vremena na dunjaluku akademik muftija Muamer-ef. Zukorlić.

O ulozi i dostugnućima, znanim i neznanim dobričinstvima i zadužbinama koje je ostavio u amanet ovom narodu znat će tek generacije koje dolaze.

Svi smo Allahovi i Njemu se vraćamo.

Dok sam se spremao da objavim ovu informaciju, kroz glavu su mi prolazile predaje šta se dešavalo među ashabima kada je preselio Poslanik a.s. Sjetio sam se Omera r.a. i njegovih bolnih riječi ako mu ko kaže da je Poslanik mrtav, da će mu odrubiti glavu, te mudrosti i suštinske poruke islama koju je izgovorio Ebu Bekarr.a., a koju smo citirali na početku objave o Muftijinom preseljenju.

Taj bol isprepletan sa brigom šta ćemo i kako ćemo dalje osjećao sam u prvim trenucima dok se moj razum borio da primi k znanju da je Muftija preselio na bolji svijet.

Evo nakon više od četrdeset dana prvi put sam se usudio da pokušam napisati nešto o Muftiji nakon njegove smrti. Mnogi su me pitali zbog čega ne napišem neki omaž u znak sjećanja na Muftiju. Nisam imao snage da pišem o Muftiji. I sada je jedva sakupljam. Ali parola „moramo dalje“ nešto je čime pokušavam da natjeram sebe na nastavak redovnih aktivnosti i poslova sa još jačim intenzitetom.

Tog 6. novembra bio sam u svojoj kancelariji u Sandžak televiziji, na Internacionalnim univerzitetu, samo sprat iznad sale u kojoj je Muftija držao nastavu. Negdje poslije podne u moju kancelariju došao je kolega Hamza i uspaničenim glasom rekao: „Muftiji je pozlilo, došla je hitna pomoć.“ Skočio sam sa stolice i trčeći uza stepenice istrčao do rektorata. Ušao sam u kabinet i zatekao njegove dajidže, koji na moje pitanje: „Šta se dešava“ nisu mogli ni usta otvoriti, već su samo skamenjeni stajali držeći ruku preko usta. U drugom dijelu kabineta čuo sam Zuhdiju (Muftijinog amidžića) kako naglas plače, čini sedždu i uči dovu: „Ja Rabbi, Ti si kadar, pomozi nam.“ Pitao sam ga: „Šta se dešava Zuhdija“, odgovorio mi je: „Preseli nam Muftija.“ „Šuti, šuti, šuti, nije umro, kako umro, šta pričaš to“, izustio sam panično, stavljajući Zuhdiji ruku na usta, ne znam ni zašto, valjda jer moj razum to nije želio i nije mogao odmah primiti. „Jeste, Boga mi“, izustio je jecajući -„Uđi tamo i uvjeri se“, pokazujući mi na vrata od susjedne prostorije kabineta. Ustao sam, ušao i vidio tijelo Muftije kako leži i njegovo mubarek nasmijano lice. Sve mi je bilo jasno, ali i dalje to nisam mogao prihvatiti. Pitao sam ljekara čije su se graške znoja slijevale niz čelo: „Doktore, možete li šta da učinite.“ Odgovorio mi je suznih očiju: „Ljudi, glava dam vam je zdravo.“ Bili su tu u prostoriji Muftijina supruga Elma, Muftijin brat Muhamed, Muftijin saborac Jahja, Hidajet, Jonuz, Hasan…, a kako se vijest brzo širila, rodbina i prijatelji su pristizali.

Telefoni su počeli da zvone, zovu prijatelji s mašrika na magrib, svi sa jednim istim pitanjem: „Je li istina?“ „Istina je“, odgovarao sam. Zvali su kolege novinari sa svih strana, pitali mogu li da objave vijest. Zamolio sam ih da sačekaju da pustimo zvaničnu informaciju i tu su me ispoštovali svi. Trebalo je sastaviti tekst. Jahja je napisao, usaglasili smo je sa Muftijinom suprugom Elmom i pustili u etar, onakvom kako stoji na početku ovoga teksta.

Ono što je uslijedilo nakon toga opisivano je u mnogim tekstovima i medijima, a opisivat ćemo i na stranicama ovog i mnogih narednih brojeva Glasa islama. Ali, još jednu stvar želim podijeliti sa našim čitaocima u ovom uvodniku i time ću zaključiti, a to je:

Nakon smrti Muftije otišla je delegacija u Orlje da obavijesti Muftijine roditelje da je njihov sin preselio na Ahiret. Bili su to Muftijin dugogodišnji pratilac i prijatelj Jonuz Džanković i dr. Enver Gicić. Sa njima su pošli i dva ljekara hitne pomoći, za svaki slučaj. Kada su stigli u Orlje i pojavili se na vratima kuće Muftijinih roditelja, Muftijin babo Mehdija, kojeg svi zovemo Aga, odmah je shvatio o čemu se radi. „Hajrullah junaci! Jel’ od dušmanske ruke“, pitao ih je. „Nije Aga, nego u svom kabinetu na Univerzitetu, od srca“, odgovorili su mu. „Elhamdulillah. Hvala Allahu. Pola bola i muke nam pade sa srca“, kazali su Muftijini roditelji.

Ovo sam želio zapisati iz razloga što snaga imana, koju su oni kao roditelji pokazali tog trenutka i narednih dana, lekcija je svima nama i još jedna potvrda ambijenta u kojem je rođen i odgajan rah. Muftija, a što objašnjava njegov karakter koji je bio hodajuća lekcija dostojanstva i vjere.

Ovaj put Vas ne mogu pozvati, kako to inače prakticiram, da uživate prelistavajući naredne stranice Glasa islama, ali Vas ipak pozivam da ih pročitate i da, iako s puno bola i tuge, uzmemo pouku i nastavimo utabanim putem Kur'ana i Sunneta, onako kako nas uči naša vjera, Uzvišeni Stvoritelj, Njegov Poslanik, ulema kao nasljednici Allahovog Poslanika, a mi svjedočimo da je rah. Muftija u tom smislu bio najdostojniji nasljednik Poslanika u svom vremenu.

Njegovim preseljenjem na Bolji svijet sa njim je otišao i dio nas, ali je i u svakome od nas ostao veliki dio Muftije.

Piše: Salahudin Fetić

Glas islama 315, decembar 2021.

Rubrika: Naše videnje