Putopisci u pohode Bosni i Sandžaku

Bisera SULJIĆ-BOŠKAILO: Ova knjiga je još jedan dokaz da su starosjedioci (hrišćani) Woßen (Bosanci ili Bošnjaci) u suštini Bogumili. Po stećcima koji su ostali kao spomenici iza Bogumila jasno je da je to narod starogermanskog plemena Gota koji su gajili jednu vrstu hrišćanstva, ali kao Arijanci, što znači, vjerovali su u jednog Boga, ali nisu vjerovali u sveto trojstvo i u to da je Isus Božji sin. Zato su ih rimska crkva i papa proganjali i kažnajvali kao jeretike.
Vraćam se mjesecima najstarijem putopisu po Bosni u vrijeme turskog doba, “Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju iz 1530” od Benedikta Kuprešića, tražeći istinu, tražeći ono što su prevodioci drugačije preveli, a historičari ili namjerno ili iz neznanja od javnosti sakrili.

Putopis je nastao tako što se među poslanicima, koje je Ferdinand, kralj Austrije, Češke, Ugarske, Sulejmanu II. u Carigrad poslao da zaključe sa njim mir, nalazio i Benedikt Kuprešić, koji je među njima bio u svojstvu tumača latinskog jezika. Ovo poslanstvo, koje se sastojalo od 37 lica (23 plemića i 14 posluge) kreće iz Ljubljane za Carigrad 22. avgusta 1530. i vraća se 9. februara 1531. u Ljubljanu. Krenulo se znači iz Slovenije, preko Hrvatske, Bosne, Srbije, Bugarske i Rumelije i išlo se putem koji je koristila turska vojska za pohode ka Bosni i Hrvatskoj, koji se poklapao sa starim rimskim putem. Pošto je Kuprešić tumač latinskog i odabran za ovu ekipu, možemo ga uzeti za pismena čovjeka koji posjeduje znanje iz nauke, historije, religije, a i za dosta verodostojna autora u svojim zabilješkama, jer je ovaj putopis nezadugo po povratku poslanstva, štampan, prvi put 1531. god. Jedan primjerak ovog izdanja nalazi se u biblioteci Zemaljskog muzeja u Sarajevu, a istodobni prijepis u Lamberškom dvorcu u Donjoj Austriji. Putopis nije puno obiman (38 strana, sa nekoliko dodatih ilustracija), ali mu je vrijednost ta što je jedini iz tog vremena i što nam pruža sliku života i uopšte situacije iz prve polovine 16. vijeka u Bosni, dotičući se malo i tadašnjih zemalja Balkana. Putopis daje podatke o prilikama i stanju naroda, kao i podatke o vjeri, običajima, jeziku i odnosu Turaka prema raji najviše u Bosni. Osim Kuprešićevog putopisa na staro-njemačkom koji sam koristila, ovdje je korišten najviše prijevod Đorđa Pejanovića, koji je objavljen 2001. u Beogradu, a koji je ranije objavljen 1950. u Sarajevu.

Kuprešić između ostalog ovako opisuje Bosnu:
“Ovdje donosimo kratak opis kraljevine Bosne, kroz koju smo putovali i kakvu smo je otprilike našli. Iako bih sad trebao da opišem cijelu Bosnu, ne mogu to izvršiti zato što nisam izvršio drugi dio, Gornju Bosnu (Ober Wossen), nego samo Donju Bosnu (Nieder Wossen), koja se prostire od rijeke Une (Wuna), pa do grada Vrhbosne, kroz koji smo danas prošli.

Kamengrad

Prije svega, Donja je Bosna vrlo brdovita, ima na sve strane velike šume, i, izuzev malo mjesta, slabo je, osobito na granici, obrađena, zbog toga što je Hrvati i drugi često plijene. Dok je bila još u hrišćanskim rukama, nisu vlasti dozvoljavale da se obrađuje ta zemlja. Ali otkad su Turci osvojili Jajce, počeo je veliki dio pomenute Donje Bosne, koji je dugo ležao neobrađen, da se ponovo obrađuje.

Dalje, u pomenutoj kraljevini Bosni našli smo tri nacije i tri vjere. Prvo su starosjedioci Bosanci (Woßner); oni su rimo-hrišćanske vjere. Njih je Turčin, kad je osvojio kraljevinu Bosnu, ostavio u njihovoj vjeri. Drugo su Srbi (Surffen), koje oni zovu Vlasima (Wallachen), a mi ih zovemo Zigen (ĆIĆI,ČIČI) ili martolozima. Došli su iz mjesta Smedereva (Smedraw) i grčkog Beograda (griechisch Weussenburg), a vjere su sv. Pavle (Sanndt Paulus). Mi ih držimo takođe za dobre hrišćane, jer ne nalazimo nikakvu razliku između njihove i rimske vjere.

Treća nacija su pravi Turci. To su naročito ratnici i stanovnici, koji vrlo tiranski vladaju objema prije spomenutim nacijama, hrišćanskim podanicima. Njih (hrišćane) je turski car, da samo obrađuju zemlju ostavio u njihovoj vjeri (izuzev one koje mladost i lakoumnost navede da se poturče). Ostavio im je i njihove sveštenike, crkve i druge obrede. Oni nisu bili dužni da od zemlje koju obrađuju daju kakav drugi porez, osim godišnje po jednu ugarsku forintu, tj. 50 aspri od svake kuće.”(26,27)

U cijelom prijevodu putopisa samo jednom nilazimo na riječ Bošnjaci. Ne razumijem zašto je prevodioc preveo riječ (Woßner) kao Bošnjak, a u drugim slučajevima istu riječ kao Bosanac. Naime na strani 26, prevodi kao “starosjedioci Bosanci”, a na strani 30 gdje Benedikt opisuje stećak jevnog viteza i gdje kaže kako su ovog viteza opjevavali (Woßner) prevodioc sada prevodi kao Bošnjaci:

“Zatim, blizu pomenutog velikog groba, a na drugom mjestu, nalazi se drugi nadgrobni kamen, ali drugačijeg oblika i ne toliko velik. Tu leži vjerni sluga vojvode, koji je bio vjeran vitez. O Njegovim junačkim djelima još mnogo pjevaju Bošnjaci i Hrvati.”(30)

Uspoređujući originalan tekst, nailazimo da u oba slučaja Benedik koristi izraz (Woßner), a eto prevodilac prevodi jednom istu riječ prvo kao Bosanac, a drugi put kao Bošnjak. Osim toga u svemu se stiče dojam da Benedikt pominje dvije hrišćanske vjere: “(…) pomenuti hrišćani obiju vjerozakona odijevaju se gotovo kao i Turci, a razlikuju se samo po tome što hrišćani ne briju glave kao što Turci rade.(28) Znači, pored Srba tu žive i (Woßner), Bosnaci/Bošnjaci.

Interesantno je u putopisu što nam putopisac opisuje donekle gradove Bosne, kao što su Vrhbosna, Rogatica, Višegrad, Novi Pazar i druga mjesta:

“U subotu, 17. septembra, krenusmo iz Rogatice ili Zelenog Pazara preko vrlo velike, duge i kamenite gore, koja se zove Semeć (Semetz), zatim sigosmo u dvije vrlo duboke doline k vodi Drini (Drona, Trena). Prešavši Drinu, dođosmo u lijepo izidan Karavanseraj (khoruassaria), iznad trgovišta, koje se zove Višegrad (Vischegrad)” (31)

Karavana ide tako dalje preko Priboja:
“(…) ugledasmo na desnoj strani stare zidine, gdje je za vrijeme hrišćana bio lijepi gradić po imenu Priboj (Pribon). Najposlije dođosmo do trgovišta koje se takođe zove Priboj (Pribon) i tu prenoćismo. Tu se ispod spomenute razrušene tvrđave velika rijeka, zvana Lim (Lun), koja dolazi iz Makedonije, sastaje sa rijekom Uvac, pa utiču zajedno u Drinu (Drona). (32)

Benedikt opisuje malo i Novu varoš koji naziva Skenderpašina:
“Prešavši zatim preko visoke i kamenite planine po imenu Kamenica planina (Kamenatz) dođosmo u varosšicu koja se zvala Skenderpašina (Nova Varoš) i tu prenoćismo. Malo je čudan opis Benedikta koji kaže da kada su prešli rijeku Uvac (Ubevatz) i popeli se na veliko brdo: “Odatle se vidjelo more, Dubrovnik, Carigrad u Rumaniji, Smederevo i Bosna na preko 50 milja daleko.”(33)

Spustivši se u dolinu, idući uz rijeku Ljudska rijeka (Lutzkaj), karvana stiže u Novi Pazar (Neuipasar). Putopisac uz Novi Pazar dodaje kako je to i “Neüwmarckt”, prevodilac ovaj naziv prevodi kao “Novi Trg”. Poslanici ferdinanda prenoćijevaju, 22. septembra 1530. u Novom Pazaru i ostaju u njemu, kako kaže putopisac, cijeli dan, i tek narednog dana preko Rogozne nastavljaju dalje put. Oni silaze sa Rogozne u dolinu gdje se ispira zlato i kopa srebro. Prešavši preko Ibra, kojeg on naziva Zbar, dolaze do Mitrovice. Kuprešević dodaje kako na planini Rogozna ima tvrđava, kao i u dolini rijeke Ibra, kuda su oni iz Pazara prošli, i dodaje kako su to pogranične bosanske tvrđave gdje su se hrišćani borili hrabro protiv Turaka. Ovdje se pisac osvrće na pređeni put i uopšteno opisuje Bosnu:

“Prije sam djelomično opisao Donju Bosnu i stanovništvo koje u njoj živi. Sada treba nešto reći i o Gornjoj Bosni, koja se proteže od prilike od grada Vrhbosne do Zvečana ili Mitrovice, današnjeg konačišta.

Prvo Gornja Bosna nije tako divlja i gorovita kao Donja Bosna. Ona ima dugih pašnjaka i visoravni opasanih golim brdima. Nema mnogo velikih polja, osim polja kod grada Vrhbosne.

Stanovnici zemlje su pripadnici dviju nacija, naime Srbi i Turci. O njima je napred govoreno. Srbi imaju svoje sveštenike i crkve po hrišćanskom obredu. I ona tri manastira o kojim sam govorio u opisima od ponedeljka, petka i nedjelje, osnovao je grčki car, zvani car Stefan. Ali najviše ima Turaka, koji kao vojnici primaju od sulatana kao neku platu koju oni zovu timar (tymar), u spomenutoj zemlji, naime od Prusca do grada Vrhbosne, gdje sjedi Husrefbeg paša, ili kapetan bosanski. Oni žive na svojim dvorovima (čardacima), i vladaju Srbima vrlo tiranski, kao što je prije rečeno.

Kraljevina Bosna nije prema svojoj veličini gusto naseljena. Raspitao sam se i saznao da za to imaju tri uzroka: prvo, narod mnogo umire od kuge; drugo, Srbi, (Ziegen, Čiči) i Martolozi (marthalosen) bježe mnogo od teških nameta i tereta; treće najvažnije, što turski car uzima i odvodi iz zemlje mlade i okretne ljude, kao što je prije rečeno. Svi su njihovi janjičari i najbolje sluge, činovnici i kapetani, Bosanci. Turci ih smatraju najboljim, najpobožnijim i najvjernijim ljudima, koji vole da se drže pravim Turcima, i time se ponose, zato se njima vjeruje više nego pravim Turcima. I doista, oni se razlikuju od ostalih Turaka okretnošću i ljepotom svojom. A ljepše se nose nego i Turci.”

Ovdje se postavlja pitanje zašto putopisac ne kaže da su djecu otimali Srbima, nego kaže da su njihovi janjičari, činovnici i kapetani – Bosanci, iako je očito da putopisac, vjerovatno kao svešteno lice, naklonjen hrišćanskoj vjeri, pa i vjeri Srba, za koju on kaže da je to gotovo isto kao i rimokatiličanska vjera?

U zemlji ima mnogo mjesta zlatne i srebrene rude i zlato se ispira, što smo mnogo puta i vidjeli. Vidi se i to da je Bosna za vrijeme hrišćana bila vrlo lijepa i dobro obrađena zemlja. Vinova loza rasla je na mnogim mjestima, a sada se sadi samo oko Višegrada i Novog Pazara. Govore da je ima prema moru i u prevcu prema Savi i Dunavu, gdje su velike ravnice i zemlja dobro obrađena. Zbog velike udaljenosti nismo tamo išli. Pored puta je zemlja najslabije obrađena, zbog toga što im Turci, putujući tamo amo, silom oduzimaju sve što imaju, a ne plaćaju za to ništa. Otimaju im i trgaju zalogaj iz usta kao divlji i bijesni psi, vuci ili lavovi. Zbog toga siroti ljudi bježe sa cijelom svojom imovinom u planine i na plodne pašnjake daleko od puteva, pa tu obrađuju svoju zemlju.

Osim toga u kraljevini Bosni mora svako da je spreman za rat, naime da ima osam, deset ili dvaneaest pripravnih konja, pa čim mu se dadne znak, mora odmah polaziti, jer će inače izgubiti život i sve što je imao. Ako se koji od službenika ili činovnika, koji imaju od cara nagradu ili timar, pokaže i najmanje neposlušan, pa makar iz kog bilo uzroka, car mu oduzima odmah službu ili timar, tj. sela koja su mu podležna i predaje drugome koji se pokazao poslušnim ili koji se odlikovao junačkim djelima.”(35, 36, 37)

Kao što se da vidjeti u to vrijeme žive dvije hrišćanske vjere: vjera Srba i vjera Bosanca (hrišćana). Putopisac Hrvate spominje na nekoliko mjesta, ali niti jednom ne kazuje da su oni iste vjere sa starosjediocima Bosne.

Ova knjiga je još jedan dokaz da su starosjedioci (hrišćani) Woßen (Bosanci ili Bošnjaci) u suštini Bogumili. Po stećcima koji su ostali kao spomenici iza Bogumila jasno je da je to narod starogermanskog plemena Gota koji su gajili jednu vrstu hrišćanstva, ali kao Arijanci, što znači, vjerovali su u jednog Boga, ali nisu vjerovali u sveto trojstvo i u to da je Isus Božji sin. Zato su ih rimska crkva i papa proganjali i kažnajvali kao jeretike. No, oni su smatrali da je Isus bio samo neka vrsta posrednika između Boga i ljudi i držali su do toga i pod cijenu pogubljenja. Upravo zato su bili i najbliži Islamu i većina ih je i zato prešla lako na Islam.

(Bosnjaci)