Prva monografija o Bošnjacima u Turskoj

(Amir Hodžić i Mirsad Kalajdžič «Bošnjaci u Turskoj» El-Kalem, Sarajevo, 2014. g.)

«… Dok smo se kretali nekim od ovih mahala nismo imali osjećaj da se nalazimo u Turskoj. Ulice, dućani, govor ljudi, njihov fizički izgled, stvaraju osjećaj da ste u nekoj mahali u Bosni ili Sandžaku. Ne osjećate se strancem. Na ilici se čuje bosanski jezik. Na restoranima i dućanima natpisi bošnjačka pita, bošnjački ćevapi, u izlozima i panoima slike Dina Merlina, Halida Bešlića, Hanke Paldum… U Bayrampaši postoji sportsko društvo, a u okviru njega nogomentni klub, koji nosi naziv «Yildirim Bosna». U njemu igraju uglavnom Bošnjaci».

(Zapis autora A. H. i M. K., 6. Istanbul – U Bayrampašu; str. 115)

Pristup problemu

Preda nama je jedno dragocjeno djelo, kojeg su Bošnjaci čekali više od jednog stoljeća. Naslov je kratak: «Bošnjaci u Turskoj», a autori publicisti Amir Hodžić (1950) i Mirsad Kalajdžić (1967), koji zaslužuju posebnu pohvalu za istraživački i pregalački rad, koji su svojim spisateljskim činom otgrli od zaborava najveću bošnjačku populaciju u svijetu, tj. onu koja se u posljednjih 130 i više godina permanentno iseljavala iz Bosne i Hecergovine, Sandžaka, Crne Gore, Hrvatske, Srbije, Vojvodine, Kosova, Makedonije i drugih destinaca i enklava Balkana. To je prilika da mnogi čitatelji saznaju malo više o svojim rođacima i prijateljima, koji su setijekom brojnih pogroma i progona prinudno iselili u Tursku, počev od Istanbula do krajnih destinacija Anadolije.

Kada se spomene fenomen Bošnjaka u emigraciji, odmah se pomisli na one muhadžere, koji su se odselili u zapadne zemlje, zapadnu Europu, gdje su pečat poseban dali akademik dr Smail Balić i političar i publicist Adilbeg Zulfikarpašić i drugi. Zatim, Bošnjaci u emigraciji u skadinavskim zemljama gdje postoji Udruženje pisaca iz Sandžaka (na čelu sa Ragipom Sijarićem, mr. Naserom Bakićem, Hasanom Šabovićem, Iljom Sijarićem, Refikom Ličinom i drugim), zatim u Americi, Kanadi, Australiji, Novom Zelandu i drugim zemljama. Svakako, najbrojniju skupinu Bošnjaka čini populacija Bošnjaka u Turskoj, koja zahvata broj Bošnjaka koji danas zajedno imaju Srbija, Bosna i Hercegovina i Crna Gora. Kada se ove cifre statistički saberu, onda se mora drukčije razmišljati o rekonstrukciji historije na Balkanu od Berlinskog kongresa (1878), a posebno od krvavih balkanskih ratova, te Prvog i Drugog svjetskog rata, zatim, od Moljevićevog i Čubrilovićevog programa Srpskog kluba o uništavanju i potjerivanju Bošnjaka i Albanaca sa Balkana, kao genocida nad bošnjačkim narodom od strane Draža Mihailovića, Pavla Đurišića i drugih zločinaca, pa sve do Rankovićevog i Miloševićevskog policijsko-diktatorskog režima. Međutim, kad konretno razmišljamo o fenomenu Bošnjaka u Turskoj, koje smo imali u posljednje tri decenije, svakako, odmah se pomisli na takve ličnosti kao što su: Šarik Tara, dr Šakira Ersoj, spisateljica Razija Ersoj i nadasve, pisac Hako Nurković (1943. iz Delimeđa, živi i stvara u Istanbulu), starina Osman Đoka, epski pjesnik i guslar iz Točilova (živi u Istanbulu), a Mahija Ćilerdžić istaknuta privrednica u Turskoj, vlasnica firme «Tigar», te braća Martinovići iz Akova, vlasnici lanca hotela u Turskoj, te glasoviti poltičar i humanista Refik Akova Sijarić. Nažalost, izuzev Š. Tare ovo troje ličnosti se u knjizi koja je pred njama i ne spominju. No, to neće umanjiti vrijednosti ovog djela, kao što sam i atorima prilikom našeg susreta rekao. To može biti izazov za sve bogatije i obuhvatnije za drugo izdanje. Da krenemo redom:

Od početka mog spisateljskog rada, od 70-ih godina prošlog stoljeća, intenzivno sam radio na rasvjetljavanju iseljavanja i muhadžirluka Bošnjaka iz zavičaja Plava i Gusinja, kao i i čitave regije Sandžaka i šire. Više historičara i publicista su ostavili značajne radove o iseljavanju Bošnjaka iz Crne Gore (dr. Ejup Mušović) i drugi istraživači poput dr. Mehmedalije Bojića, dr. Safeta Bandžovića, Hakije Avdića, mr. Avdije Avdića, koji su objavili kapitalna djela iz ove oblasti. Međutim, njihovi istraživački prijekti su se bazirali na fenomenu «iseljavanju» (pod raznim okolnostima), posebno zbog političkih pritisaka i spašavanja golog života. Ali, nakon objavljivanja tih djela, ovi autori nisu pratili gdje su se ti bošnjački muhadžiri stacionirali u Turskoj i kakva je njihova dalja sudbina. Zacijelo, srpsko-crnogorska agresija nad Bosnu i Hercegovinu, kao i velika presija u Sandžaku, od strane službenog Beograda i Podgorice, podstakla je nova iseljavanja i novi muhadžirluk Bošnjaka. Došlo je do novog talasa iseljavanja Bošnjaka, kako prema Turskoj, tako i prema zemljama Zapada. To je značajno pobudilo emocije kod Bošnjaka u Turskoj, čiji djedovi su rođeni u zemlji u ovoj zemlji, ali su srećom, s koljena na koljeno, sačuvali sjećanje i donekle jezik, što je značajno utjecalo na zbrinjavanje i prihvatanje muhadžera iz Bosne u Turskoj, kao i prikupljanje pomoći za odbranu Bosne i Hercegovine od agresora.

O ovim pitanjima se do 90-ih godina samo šaputalo, a godine su prolazile i prolazile. Kao uredinik Revije «Sandžak», početkom 90-ih (1993), dobio sam kultnu nagradu Saveza pisaca Turske, za Ratni esej o Bosni. Pored plakete (u paket nagrade spadao je novčani dio, koji nisam primio), kao i 40-todnevno putovanje po državi Turskoj (iskoristio sam samo nepune dvije hefte, jer duže nisam mogao odsustvovati, zbog obaveza u Redakciji Revije «Sandžak», i uopće prilika u regiji Sandžaku i okupiranoj Bosni). To su bili glavni razlozi, da nisam mogao prisustvovati glavnoj ceremoniji za ovu nagradu od koje sam mogao objaviti bar nekoliko knjiga i živjeti sa porodicom i Redakcijom barem par godina. No, takve su bile prilike. Bezbeli, preko Matice Bošnjaka Sandžaka, sa sjedišem u Novom Pazaru, s vremena na vrijeme, uspostavilo smo i održavali kontakte sa jednim brojem istaknutih Bošnjaka u Turskoj. Međutim, kako našu instituciju ignorišu vlasti Srbije i Crne Gore, za čiju djelatnost, bez obzira na registraciju, kao i položaj i prava manjinskih naroda, ne izdvajaju ni jednog centa. Nismo mogli u novije vrijeme putovati u obećanu zemlju Tursku, kako bi održavali veze sa Bošnjacima rasutim na razne strane.

Nosio sam se mišlju, da se ponovo vratim u Tursku i da obiđem brojne gradove i sela da napišem znanstvenu studiju o kulturi Bošnjaka u Turskoj. Na to su me podsticale dvije vrsne spisateljice dr. Šakira Ersoj i publicistkinja Razija Ersoj (koje su bile porijeklom iz Akova/Bijelo Polje, porodica Darman), koje su obećavale da će istu knjigu prevesti na turskom jeziku. Isto tako, upoznao sam njihovog vrlog brata biznismena Muhameda Ersoja, koji živi u Istanbulu. Valja spomenuti Tarika Taru, brata čuvenog biznismena Šarika Tare – ranije Mekić iz Kolašina i Nikšića, te posebno Mahiju hanumu Ćirleldžić – Samandži, istaknuta privrednice, vlasnik firme «Adrija» i čuvena suvlasnica fabrige guma «Tigar» (sestra inženjera Nihada Ćilerdžića iz Novog Pazara), kao i njena dva brata Muharem i Habib Kilerdžić – Ćilerdžić i sestra Zakira Kilerdžić, privrednica Ajša Karadan, Zaim Akdemir – Škrijelj iz Izmira, odeslili iz Boroštice sa Pešteri za Tursku. Biznismen Muharem Balota, vlasnik više hotela u Istanbulu i Rožaju, te Sabrija i Bajram Ćatović, vlasnici fabrlike u Pendiku, Mesud Bilalović sa Pešteri, Hidajet i Hilmo Ugljanin – Sandžakli iz Kučikoja – Istanbul. Nadasve, posebnu motivaciju za rada na takvom projektu, podsticao me je i bošnjački političar u Istanbulu Refik Akova Sijarić (7. 01. 1952. g. Akovo u Sandžaku). Svakako, pregledanje i analiza teftera naših starih iz Turske, malo bi nam bilo i hiljadu stranica za pisanje knjige o Bošnjacima u Turskoj i navođenje njihovih zanimanja. Ali se nadamo da će inženjer i publicist Nihad Ćilerdžić (21. 04. 1940), konačno objelodaniti svoju foto-arhivu knjigom, umjesto što zabljava publiku na televiziji sa starim fotografijama. Ali godine su prolazile. U Sandžaku me je nosio poseban rad na Enciklopediji Sandžaka i promišljanju Tokova bošnjačke filozofije.

Poseban događaj u mom životu se dogodio 15. avgusta, kada sam od publicista Amira Hodžića i Mirsada Kalajdžića iz Sarajeva dobio autorsko monomentalno djelo «Bošnjaci u Turskoj», dok je još bilo vruće iz štamparije. To je i ključni razlog da sam se odmah podvatio posla iščitavanja djela i pisanja osvrta, a sve u cilju da se u Novom Pazaru, Sarajevu i Istanbulu organiziraju stručne rasprave i simpoziji na ovu temu, kako bi se objavio jedan pozamašan zbornik radova o istoj problematici.

Tko su autori ovog djela: Koje su njihove reference? Šta su autori ostvarili ovim djelom? Autori su publicisti Amir Hodžić i Mirsad Kalajdžić. Njihova imena Bošnjaci u Turskoj su dobro upamtili, a to treba i da učine i Bošnjaci iz čitavog svijeta, jer su zapaženo doprinijeli rasvljetljavanju porijekla, života i rada Bošnjaka na prostorima turske države, nekad i sad.

Riječ dvije o autorima:

Amir HODŽIĆ (Vogošća, 06. 11. 1950.), publicist i glavni urednik Novinske agencije «MINA». Završio je Gazi Husrev-begovu medresu i diplomirao studije žurnalistike na Fakultetu političkih nauka, Univerzitet u Sarajevu. Novinarstvom se bavi od studija, početkom 70-ih godina. Od završetka studija pa do kraja 1994. radio je kao novinar i urednik u Radio Sarajevu, odnosno Radiju BiH. Dobitnik je više novinarskih nagrada i priznanja među kojima su nagrada za najbolja radiofonska ostvarenja u programu Radio Sarajeva 1977. godine, prva nagrada Radio Sarajeva za najbolja programska i razvojna ostvarenja 1984/85. godini i druga godišnja kolektivna nagrada Udruženja novinara BiH 1979. godine. Učestvovao je na više međunarodnih skupova i seminara: studijsko putovanje balkanskih novinara u Maleziji, seminar u Kairu u organizaciji Novinske agencije MINA, međureligijski i multikulturni dijalog «Mediji i religija» u organizaciji Konrad Adenaur Fondacije, Kadenabi (Italija) i dr.

Autor je putopisa na hadž Bošnjci s Predsjednikom na hadžu 1994. trenutno je direktor Novinske agencije MINA. Objavljuje tekstove u više različitih časopisa, publikacija i novina.

 Mirsad KALAJDŽIČ, publicist, rođen je 11. 01. 1967. godine u Kamenici, opština Zvornik, gdje je zavšio i osnovnu školu. Nakon što je zavšio Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu počinje raditi kao imam u džematu Kula Grad, Zvornik. Vršeći poslove imama, uporedo upisuje FIN u Sarajevu na kojem je diplomirao 12. 09. 2002. godine. Od otvaranja Ureda Rijaseta IZ-e BiH u Turskoj, radio je na poslovima sekretara Ureda, te glavnog imama za Istočnu Trakiju, a od 12. 12. 1997. godine do 20. oktobra 2009., gotovo punih dvanaest godina je radio kao glavni imam-koordinator pomenutog Ureda. Na prestižnom Istanbulskom univerzitetu Marmara, magistrirao je 18. 12. 2006. godine, na odjelu za Historiju islama i islamsku umjetnost na temu: «Carske džamije u Bosni i Hercegovini iz Osmanskog perioda». Aktivno je sudjelovao na više naučnih simpozija u zemlji i zvan nje – domaćeg i internacionalnog karaktera. Objavljuje radove na bosanskom i turskom jeziku. Na sjednici Rijaset IZ-e u BiH, održanoj 20. oktobra 2009. godine izabran je za rukovodioca Ureda za bošnjačku disjaporu na čijem čelu se i danas nalazi.

Struktura knjige

«… U Yildirim mahali nema starih muhadžira. Doseljavali su se uglavnom šezdesetih i sedamdesetih godina, naročito iz Sandžaka, bježeći od Rankovićevih represalija. Dosta ih je iz BiH čiji se dolazak važe za 1992. godinu, početak agresije. Tako je ovdje dospjela i Azra iz Zvornika. Nakon smrti muža živi sama. Izdržava se radeći u imućnijim turskim porodicama. Od doseljavanja još ni jednom nije bila u BiH, mada ima sestru koja živi u Sarajevu. Neodlučna je, da li se vratiti ili ostati».

(Zapis autora A. H. i M. K., 6. Istanbul – U Bayrampaši; str. 115)

Djelo «Bošnjaci u Turskoj», je bez sumnje složeno i zahtjeva razmišljanje i raspravljanje o raznim fenomenima, posebno o iseljavanju Bošnjaka iz Bosne, Sandžaka, Crne Gore, Srbije, Kosova, Albanije, Makedonije u Tursku. To pitanje podrazumijeva ne samo rad na terenu, većobilaženje raznih insituta i arhiva u zemlji i inozemstvu. Zato je ovo djelo povod, da se postave razna pitanja u cilju traženja novih odgovora.

Jedno od ključnih pitanja jeste statističko pitanje, koliko Bošnjaka je pronašlo sebe u novoj domivini u Turskoj? Na ovo pitanje teško je odgovoriti. Razni sagovornici ističu, da u Turskoj ima između 6 do 10 miliona Bošnjaka. To je ipak bilo da se polazi od prve ili druge cifre, jeste pozamašan statistički zahjtev da se odgonetne i istovremeno Austro-Ugarska okupacija Bosne 1878. nakon Berlinskog kongresa. Od toga dana Bošnjaci su intenzivno krenuli u muhadžirluk, nisu pristali da žive u neislamskoj zemlji. Prva iseljavanja kako kažu autori ove knige krenula su iz Bosne i Hrvatske, a zatim početkom XX stoljeća i za vrijeme balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata kreću masovna iseljavanja iz Sandžaka. Bošnjaci su na razne načine i pješice i konjskim kolima išli u sve krajeve Turske.

Autori su u rasponu sedam-osam godina u više navrata posjetili Tursku i tom prilikom otkrili razne mozajike življenja Bošnjaka daleko od svoje postojbine Bosne i Sandžaka. Tako da bosanski i sandžački muhadžiri su velika tema raspadanja velikog osmanslijskog carstva, kao i žestoke europske diskriminacije prema pripadnicima islama. Interesantno autor, Hodžić i Kalajdžić su susreli brojen ličnosti, koje su prenijeli utiske svojih djedova i očeva o razlozima iseljavanja, kao i o načinu življenja, kako su se snašli stacionirali u Turskoj i kako danas žive. U tom kontekstu, pisci su zabilježile brojne paradigmatične sudbine, kao i zabilježili konzervirani jezik Bošnjaka iz tog vakta koji ilustrira način njihovog života i mišljenja.

Ova monografija će pomoći svim naučnim istraživačima da preko repirtaže i putopisa razviju dokumentarnost ovog fenomena. Kao takva knjiga, pobuđuje interesovanje za kulturno-historijski fenomen Bošnjaka, koji danas žive u Turskoj i koji ima mnogo više nego u matičnoj domovini u Bosni i Sandžaku.

Struktura knjige: Pored Predgvora, koji je za ovu priliku napisala dr. Bisera Suljić – Boškailo, sandžačka spisateljica i profesorica Univerziteta u Novom Pazaru, zatim Uvodnog pristupa o Republici Tursko, zatim Izvoda iz recencije, ovo djelo se sastoji iz sledećih naslova. Ankara – Polatli, Ćimendžeiz, Ordekgolu, Fevziye, Bosanska mahata u Ankari, Vejsil i Džemo – Zašto su odselili, U rodnom gradu roditelja; Goldžuk i Nide – Yeşil Gölcü, Aktaš, Uluač (Uluağaç), Yesilhisar, Baškoy, Novi Baškoy; Kirklareli – Demirkoy, Trula (Hamdibey), Igneada, Žal za Sarajevom, Balabankoy, Gokyaka (Maglovita), Aksidžim, Balkaya, Čanakale (Çanakkale), Čataltepe, Nusretiye, Kalafat koyu, Iz Kalafeta u Srebrenicu, Hadži Salih Sert – Husetić u 80. godini prvi put je u Bosni; Bursa – Inegol, Tuzla (Inayet), Esenkoy, Turankoy, Prvi put u Bosni, Izmir – U derneku, Kod konzula Baysaka, Halilbeyli, Izlet u Burhaniyu, Kučukoy, Šejtan sofra (Şeytan sofrasi), Džunda, Gomeć, Burhaniye; Istanbul – Kazivanje Huseylna Kansua, Alibeykoy, Da sam Bog do ostala sa svojim narodom, Mustafa, sarajevski student, u Pendiku, Misli u Zakalju, Dernek u Pendiku, Bosansko prezime, Gdje god krene Bošnjaka sretneš; Adapazar – Dobročinitelji – vakifi, Škola Nejre Begović, Uzorna porodica hadžije, Ismaila Kambera; Duzdža – Kao beba donesena u Tursku, Omer profesor, Jusuf doktor, Susret u džamiji u Duzdži, Akyazi, Stogodišnja Hasiba, Na džumi u Adapazaru, Behija Čark predsjednica Derneka, S Muzaferom Gunešom u Deirmenendžiku, Odlazak u Muzaferovo selo, Čaykišla, Karamusel – Djeca ,,ne umiju zborit” bosanski; Sivas – Ahmet se prisjeća i svoga djetinjstva u Sivasu, Na kurdskoj svadbi u Meyremani, U Derekoyu, Armutčayir, Karagol, Burhankoy, Dendil, Tekmen, Adana – Oživljavanje bosanskog jezika, Bošnjaci i Arnauti u selu Unludže, «Turčija je jena na dunjaluku», «Piši surgit, ja žurim», U selu Harnitbegovo Ćoše, Hućumet im dao zemlju i kuće, Na džumi u Ćuprijskoj mahali, U kući Ahmeta Yašayana, Godišnji susret Bošnjaka u Derneku u Adani, Rodbinu nije nikad vidjela, Pored Tare sjedeli, Ne zna gdje je dedin mezar, Bošnjaci odlični muževi, Ako bude kismet, otišli bi u Sandžak, Terdžuman Hanefija, «Šta turćijaš, pričaj bosanski».

Knjiga je ilustrovana raznim mapama i fotografijama, sagovornika, kao i kvartova i gradova u kojima Bošnjaci u Turskoj žive.

Priznanje za autore

(Riječi recezenata i autora predgovora)

Ovdje ćemo iznijeti nekoliko interesantnih zapažanja referntnih pisaca, koji su stali iza ove knjige i preporučili je javnosti:

1. «Prvo treba odati priznanje autorima na naporu koji je bilo nužno uložiti kako bi se, ne samo otputovalo u stranu zemlju (Tursku), nego i obišlo brojna mjesta (sela i gradove), u njima pronašli potomci Bošnjaka koji su se tamo odselili uglavnom prije stotinu i više godina, obavilo sa njima veoma interesantne razgovore i tako prikupilo građu za ovaj rukopis.

Drugo, imajući u vidu da u Turskoj živi uistinu brojna bošnjačka dijaspora, prema nekim procjenama ima ih više nego što ih trenutno živi u matičnoj zemlji Bosni i Hercegovini, ovaj tekst može biti dragocjen kako za dalja istraživanja, tako i za uspostavljanje različitih vidova saradnje, posebno u oblasti kulture i obrazovanja između BiH i Turske..», napisao je, između ostalog, u svojoj recenziji, na ovo djelo sociolog prof. dr. Jusuf Žiga.

2. «Povijesno trajanje Bošnjaka na balkanskim prostorima jeste stalno trpljenje nesreće, a to znači stradanja i muke u svakom naraštaju. Nije moguće naći razdoblje u historiji tog naroda u kojem oni nisu ubijeni, progonjeni, pljačkani i ponižavani…

Knjiga Bošnjaci u Turskoj autora Amira Hodžića i Mirsada Kalajdžića jeste vrijedan doprinos novim saznanjima o iseljavanjima Bošnjaka u Tursku iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije i Balkana uopšte.

Pisana laganim i jasnim novinarskim stilom ova knjiga se čita u dašku. U njoj kroz kazivanja – od kojih su neka potresna i emotivna – današnjih stanovnika Turske, čiji su se preci doselilo s prostora Balkana, saznajemo zašto su se ti ljudi iselili, s kakvim nadaćama su se susretali, kako su bili primljeni u novim sredinama, a i kakao danas žive njihhovi pomoci. Značaj ova knjige je, između ostalog, i u tome što saznajemo o običajima, jeziku i kulturi i drugim osobenostima koje su ponijeli sa sobom, a koje su nekada krasile život ljudi na ovdašnjim prostorima. Poseban značaj ove knjige jeste u činjenici da će ona obiljem raznovrsnih informacija pomoći u njegovanju kolektivnog pamćenja ja historijskoj i metahistorijskoj ravni bošnjačke tradicije. Knjiga je zato i podsticaj za istraživanja tog blaga i pisanje novih knjiga…» , napisao je, između ostalog, na ovo djelo, drugi recezent prof. Mehmedalija Hadžić: (224)

3. Zatim, u Predgovoru sandžačka spisateljica, dr. Bisera Suljić – Boškailo, između ostalog kaže: «… Sresti‚ćemo u ovoj knjigi i dio izbjeglica iz BiH, koji je spašavajuči glavu od agresije 1992. naišao na gostoprimstvo u Turskoj, gdje su se odlučili ostati zauvijek. Tako danas u Turskoj, odnosno na periferiji Burse, nailazimo na natpise firmi kao «Sead and Senad». Sead je prije rata bio inženjer u Šipadu i ovdje je odlučio ostati jer je, kako kaže, sa 33 godine života sve imao i ostao preko noći bez ičega. «Ne želim da mi se to ponovo desi u životu i zato sam odlučio ostati ovdje.» Takav slučaj je sa mnogim drugim.

Danas Bošnjaci žive na 80 % teritorije Republike Turske. Za razliku od ranijeg perioda, danas se kod Bošnjaka u Turskoj počinje buditi svijest o vlastitom identitetu. Ko su i odakle su? Svakim danom otvaraju se i formiraju nova udruženja – derneci, a jedna od krovnih je Federacija kulture BiH uTurskoj.

U dernecima se Bošnjaci sastaju, pomažu, organiziraju kulturne sadržaje, obnavljaju bosanski jezik.

Za razliku od gradova, u selima su «kahve» jedina mjesta društvenog okupljanja. Iako ih zovu kahve, u njima se uglavnom pije čaj pa hi prikladniji naziv bio čajdžinice. U njima i danas sjede samo muškarci.

Čitaju knjigu Bošnjaci u Turskoj, srest ćete slike različitosti života našeg čovjeka, od mjesta do mjesta, jer Bošnjaci su se različito snašli. Jedni su bogatiji, drugi siromašniji. Pojedini su izuzetno bogati i na visokoj društvenoj ljestvici. U selima se nailazi na materijalno šarenilo – od zemljanih kuća do onih najluksuznijih na kojim su satelitske antene i solarne ploče. No, svima je san Istanbul, kao i većini Turaka.

Ova knjiga nije naučno djelo, ona je zbir novinarskih reportaža i putopisa pomiješanih s tekstom dokumentarnog karaktera. Riječju i slikom, knjiga čitaoce vodi u turski dio Trakije, u Anadoliju, Istanbul, Ankaru, Adanu i brojna mjesta u njihovoj okolini. Veliki je to prostor i za ovaj projekat je trebalo puno i vremena, i zalaganja. Da bi došlo do realizacije ove knjige, autori su od 2008. do kraja 2013. u prosjeku putovali dva puta godšinje u Tursku. Putovali su avionom, iznajmljivali automobile, često su ih domaćini prevozili iz jednog u drugo mjesto. Tako su obišli sve regije u kojima žive Bošnjaci. Često su to bila naporna, iscrpljujuća putovanja, kako nam kažu, ali želja da što više upoznaju i uđu u pore života Bošnjaka u Turskoj, nadmašivala je zamor. Spavali su nekad u hotelima, nekad u vakufskim musaflrhanama, dernecima te u porodičnim domovima. I tako su obišli sva veća područja, sela i gradove gdje žive bošnjačke porodice, od oblasti Kirklareli na svjeru do Adane na kjranjem jugu Turske. Bili su u Ankari i njenoj okolini, Kajseriju, Nidi, Sivasu, Adapazaru, Duzdži, Karamurselu, Istanbulu i ono što ih je, kako kažu, posebno dojmilo jeste ljubav koju Bošnjaci nose u sebi prema rodnim krajevima svojim predaka, jezik koji čuaju, a to je onaj kakvim se u Bosni i Hercegovini Sandžaku govorilo prije više od stotinu godina. Bošnjaci čuvaju stare običaje, usmenom predajom pamte i prezimena, mada su dolaskom u Tursku svi dobili nova prezimena. Autorima nije bilo lahko, ali su sa zadovoljstvom sve ovi odradili, jer, kako ističu, dirljivi su to momenti susreta s našim ljudima u Turskoj koji se sikreno raduju svakom susretu s ljudima iz područja odakle vode porijeklo i trude se da pokažu pravo dostoprimstvo. To ilustrira najbolje primjer iz jednog sela u okolini Ankare. Napuštajući ga, autori su sreli seoskog muntara. Kada saznajje ko su i odakle su Amir i Mirsad, on ih moli da sačeju trenutak kako bi im iz svoje kuće iznio hljeb koji mu je supruga pripremila da on ima za dva dana dok se ona ne vrati od kuće iz Ankare. Musafiri su preči od njega i zato im nudi ponesu za put hljeb koji je bio njemu namijenjen. Kod Bošnjaka u Turskoj je veoma izražena solidanost i međusovno pomaganje. To je od posebnog značaja bilo prilikom doseljavanja. Oni koji su ranije doselili i donekle su snašli pomagali su novopridošlim. Tako mnogi spominju ime Šarik Tara, veoma bogatog Bošnjaka koji je mnogo zapošljavao u svojoj građevinskoj firmi kako bi im pomogao. Bošnjaci koji su se nastanili u gradovima bolje ekonomski stoje, za razliku od onih na selima. Međutim, u gradovima su se više asimilirali, slabije znaju jezik, manje su sačuvali običaje. Oni su u gradovima raštrkani, mada u nekim gradovima kao u Istanbulu (Pendik i Bayrampaša) ima mahala u kojima su oni u večini pa su u tim sredinama više očuvali i običaje i bosanski jezik. Ima veoma uspješnjih Bošnjaka na raznim pozicijama, najviše u polciji i vojsci, ima načelnika opčina, državnih službenika, profesora na univerzetitima.

U ovoj knjizi srest ćemo na hiljade imena. Ovdje su zabilježene i njihove životne sudbine. Bio je to pravi egzodus i odlazak u neizvjesnost onih koji su prvi krenuli u Tursku. Slušajući ta njihova kazivanja, i mi ćemo se kao i samo autori vratiti stihovima pjesnika Alekse Šantića: Ostajte ovdje! Kamo sreće da su mnogo od njih poslušali i ostali, reći ćete čitajući ovu knjigu koja je podijeljena prema rijegima, odnosno većim centrima koje su autori posjećivali: Ankara, Istanbul, Adapazar, Sivas, Kajseri, Kirklareli…

Na kraju ovo djelo je veliki početak otrganja od zaborava jednog dijela bosanskog tkiva, ovo je početak «otpisivanja Bošnjaka» koji su morali napustiti svoju Maticu…»

          Završno slovo

«… Osim u gradu Sivasu Bošnjaci žive u selima Kayadibi, Derekoy, Armutčair, Karagol, Burhan, Dendil i Tekmen. Sivas je grad i sjedište istoimene provincije. Nalazi se u istočnom dijelu centralne Turske, a u srcu Anadolije. Smješten je na 1278 metara nadmorske visine u dolini rijeke Kizilirmak. To je trgovački i industrijski centar tog dijela Turske. Ima 318 hiljada stanovnika.

Od Istanbula je udaljen oko 800 kilometara. Avionom se stiže za sat vremena, a autobusom za 13 sati. Avionska karta u jednom pravcu koša 130 TL (oko 100 KM), autobuska nije puno jeftinija, pa se zato mnogi odlučuju na putovanje avionom.

Na aerodromu u Sivasu dočekuje nas Ahmet Koseoglu sa sinom Sinanom. Prilikom upoznavanja Ahmet jedva progovara poneku bosansku riječ a Sinan ne zna ni jednu. Mada je gotovo dječačkog izgleda, Sinan ima 26 godina i asistent je na Fakultetu za geofiziku u Sivasu. Njegov otac Ahmet je mašinski inženjer i zaposlen je u Gradskom vodovodu. Ahmet se hvali da mu je i kćerka Šerifa, koja nosi ime njegove majke, tagođer magistar ekonomije. Ahmetova supruga je «Turkuša», pa najvjerovatnije zbog toga Sinan i Šerifa ne znaju bosanski. Njihov maternji jezik je ipak turski. I Ahmet je tako zaboravio bosanski jer je sa suprigom morao razgovarati na turskom.»

(Zapis autora A. H. i M. K., 10. Sivas, str. 175-176)

Sticajem okolnosti, jedna plamenita ideja autora A. Hodžića i M. Kalajdžića urodila je plodom, da su oni svoja studijska putovanja, uz pomoć Rijaseta IZ BiH, uspjeli da plodotvorno ostvare i da objave svoje susreta sa Bošnjacima u Turskoj, što je više od knjige. Jasno, smisao knjige jeste u tome, da povezuje ljude i zato buduća rasprava o Bošnjacima u Turskoj i u drugim zemljama svijeta, ne može početi, niti se zamisliti bez utisaka i prirsustva spomenutih autora. Nadajući se da će do takvog skupa uskoro doći, to će biti prilika, da se pripreme nova izdanja ovog djela.

Iz djela «Bošnjaci u Turskoj», čitatelji mogu više saznati o našim porodicama, školovanju i običajima, koje su autori na veoma interesantan način, poput legendarnog putopisca Evlije Čelebije, opisali detalje o obrazovanju, kulturi, tradiciji, merhametu i uopće o njihovom životu, što predstavlja novi potpuno izazov za jezikoslovce koji bi mogli izvesti istraživanja da prouče autentičan i konzerviran bosanski jezik s kraja XIX i početka XX stoljeća. Od inženjera Nihada Ćilardžića saznajemo podatak da njegovi bliski srodnici koji žive u Turskoj su zatražili i dobili državljanstvo R. Srbije (koja, za razliku od Crne Gore i Bosne i Hercegovine, prva riješilo pravno pitanje posebnim Zakonom). On podjseća na činjenicu, da je njegova sestra Mahija Kilerdžić – Ćilerdžić bila u delegaciji R. Turske sa predsjednokom države Abdulahom Gulom 2010. godine u posjeti službenom Beogradu. Tom prilikom, predsjednik B. Tadić, je ceremonijalan način uručuo osnovne dokumente (ličnu kartu i pasoš), gospođi Mahiji, s obzirom da je već bila upisana u Matične knjige, općine Stari Grad u Beogradu. Naravno, ovakih primjera ima bezbroj u Novom Pazaru, Tutinu, Sjenici, Prijepolju, Priboju i Novoj Varoši. Napominjemo, da Bošnjaci iz Turske zapaženo pomažu razvoj Novog Pazara i redovno se odazivaju na pozive Grada Novog Pazara, povodom obilježavanja značajnih datuma. Pored toga, valja napomenuti da je i sam pisac ovih redova, došao do saznanja o svojim rođacima u Čanikalima, u Turskoj. Njihovi preci su pošli iz Sandžaka u odredima Đurumija, koji su su borili za opstanak Turske u najtežem vremenu 1915. godine. Mnogi od njih se nikada nisu vratili.

Urednik knjige je publicist Mustafa Prljača, a za izdavača potpisuje Mesud Smajić, recenzenti prof. dr Jusuf Žiga i prof. Mehmedalija Hadžić. Iza ove knjige stoji Rijaset IZ u Bosni i Hercegovini. Sva prava su pridržana. Ovaj projekat kao što smo i naglasili pridržava i prijethodni i sadašnji Resiu-l-ulema dr Mustafa ef. Cerić i mr. Husein ef. Kavazović. Monografija Bošnjaci u Turskoj zaslužuje širu diskusiju, ne samo protokolarno-markentinške promocije, već i otvorenu diskusiju preko okruglih stolova, počev od Sarajeva, Novog Pazara, Istanbula i drugih gradova koji to nalaze za shodno, kako bi se izgradio kapacitet što većeg broja znanstvenih istraživača, koji bi mogli poći na teritorije predivne zemlje Turske, gdje su Bošnjaci u posljednjih 130 godina, našili utočište, obećanu zemlju (iz koje su se rijetki javljali i ponovo vraćali u zavičaj) i sačuvali svoj identitet, kulturu, i donekle jezik, običaje i posebno vjeru, bez obzira što su im turske vlasti promijenili prezimena.

Najkraće rečeno, ovakvu ideju objavljivanja autorskog djela Amira Hodžića i Mirsada Kalajdžića «Bošnjaci u Turskoj», predstavlja izuzetan čin u kulturi Bošnjaka danas. Vjerujem da bi se tako i uzvišenije izrazio jedan akademik dr. Smail Balić, da je živ autor prve kapitalne knjige «Kultura Bošnjaka» (Beč, 1973). Zato, slobodan sam pozvati sve naše stvaraoce novinare i publiciste, istraživače, da krenu putem Hodžića i Kalajdžića i da objave nove detalje o Bošnjacima u Turskoj, što će poslužiti autorima za neko novo kapitalno izdanje. Prema tome, da zaključimo, potrebno je organizirati stručne okrugle hastale i simpozije o ovom djelu u interesu posizanja jedinstva Bošnjaka na našim prostorima.

Zacijelo, ovo djelo daje povoda da rukovodstvo Svjetskog bošnjačkog kongresa treba razmišljati o organiziranju godišnjih susreta Bošnjaka iz Turske, Bosne i Hercegovine, Sandžaka i drugih država i regija. Prijedlog Matice Bošnjaka Sandžaka, da takav skup je moguć sredinom avgusta u Delimeđe (nedaleko od Novog Pazara, Tutina i Sjenice), na Pešterskoj visoravni, kraj jedne od najljepših džamija u Europi, gdje ima značajan prostor za parking, kao i održavanje ljetnje škole prijateljstva i jezika, što bi povećalo interesovanje da ova manifestacija bude tradicionalna.

Iz svih navedenih razloga, slobodno smo prepručiti svim Bošnjacima i bibliotekama u Bosni, Sandžaku i Turskoj, da knjiga autora Amira Hodžića i Mirsada Kalajdžića «Bošnjaci u Turskoj» nađe mjesto, jer podstiče na sjećanje i povezivanja Bošnjaka.

Piše: dr. Šefket Krcić