8. Juli 2019

Piše: Faruk Međedović

Ovih dana se zadesih, u mojem Akovu(Bijelom Polju). Ali ni traga od onog Akova, ni traga od sjaja onih nekoliko po arhitektonskoj ljepoti čuvenih džamija, u kojima su se dobri Akovljani, za vrijeme namaza, okretali Biću UZVISENOG GOSPODARA, iskazivali mu svoju iskrenu ljubav , i melodičnim glasom recitirali veličanstveni spjev, ” MEVLUD”, o rođenju, životu i smrti, poslednjeg Božijeg izaslanika Muhameda a.s., autora Saliha Gaševića, koji je svoj smiraj našao u avliji današnje bjelopoljske džamije. A u ovim popodnevnim satima, u atmosferi nepodnošljivo sparnoj, kroz eter su vibrirali čežnjivi stihovi pjesnika Junuza Međedovića:

“Zdravo rodni grade, rijeko i vrbe
Zdravo Pruško ravna, voće rascvjetalo
Zdrvavo zelen brda, pitoma izdašna
Iz mladosti moje, sjajno ogledalo
U kom gledam sebe i djetinjstvo moje
Osunčane dane i zvjezdane noći
I tugu i radost i patnje i bure
I drugove koji više neće doći
Sa mnom na sunčanje na obali Lima
Kad Tršo – (RIFAT BURDŽEVIĆ) nas skupi i priča o sreći
Koja evo dođe i raste ko plima!””

– I zaista me obuzmu ujedno i tuga i radost: tuga posebno; jer nema više ni ravne Pruške, ni njenog rascvjetalog voća; ni onih starinskih kuća i njihovih tajanstveno lijepih avlija, ni prašnjavih uskih sokaka, a i u nikom više, ne ostade, ni trunke od onog Tršovog revolucionarnog duha, a sanjati o sreći i budućnosti je, u ovom vremenu postalo utopistički. I da umjesto sada, sjedim bar u jednoj od onih nekada prelijepih dženetskih avlija i bašči, ja sam izabrao jedan lokal na mjestu stare bjelopoljske tržnice, da bih popio kahfu i prelistao izdanje jednih dnevnih novina. Za susjednim stolom, ovoga lokala, sjedio je čovjek, otprilike četrdesetih godina, i uživao u ispijanju pjenušavog piva. Nekome je on u znak pozdrava podigao ruku, i dobacio: “Gdje ćeš, hajde svrati!” – Prolaznik je prihvatio njegov poziv, prišao njegovom stolu, i sjeo za isti, i napokon što su se rukovali. – Gost je pitao prolaznika: ” Gdje si to bio, po ovakvom kišnom i sparnom vremenu?” – “Klanjao sam podnevni namaz”, odgovori mu prolaznik. – “Otkad ti to posta ibadetli bogati?”, zapita ga gost sa podsmijehom i blagom dozom arogancije, te nastavi: – “Znam, da ranije nijesi bio neki vjernik, te da iskreno rečeno, nijesi umio ni na sedždu padnuti, jeli tako?”- Prolaznik mu mirno odgovori: “Vala, ti kao da znaš moj odnos prema Uzvišenom Gospodaru, te možeš tako nešto ustvrditi, ili si možda, ti neki ćiramet, te imaš sposobnosti, da prodreš u moja najdublja i najintimnija osjećanja, prilikom mojeg namaza!”. Gost odmahnu rukom, unese se prolazniku u lice i tihim, oteženim glasom teatralnog prizvuka, reče: “Nemoj mi pričat; posmatrao sam te prije par sedmica za vrijeme akšam namaza, kako sporo prelaziš sa kijama na ruuku, te kako se poslednji uspravljaš sa sedžde: slabo mi nešto poznaješ tehniku namaza. Ah, kako ja to samo radim spretno: Cik-cak; ukoliko trepneš ja sam sa sedžde već na drugi rekat. A, sada, da te pitam, šta trebaš učiti na kijamu, šta na sedždi i tešehudu: ti mi nebi znao odgovoriti”. – “A, ti znaš, zajedljivo mu odgovori prolaznik!”. – “Znam tako mi svega na svijetu, i to sve na čisto arapskom!”, pobjedonosno mu odgovori gost. “Aha, reče prolaznik: “Možeš ti znati na arapskom, ili kineskom, svejedno, ali, moj burazeru, ono što je najvažnije, ti nerazumiješ značenje”. – “Kakvo crno značenje veliš, i kako ćeš ti biti musliman, kada ne doviš na izvornom jeziku, na kojem je časni Kuran objavljen. Tačno je da ne znam šta znači, ali mene Bog razumije i vidi kada sam na namazu”. Prolaznik mu se unese u lice: “Nije suština u tome, jeli te Uzvišeni vidi i čuje, dok se pregibaš kao kakav gimnastičar, na namazu, već u tome, da ti znaš šta izgovaraš, da bi osjetio milost Uzvišenog Gospodara”, i nije ALLAH, čovjek silnik, pa da mu ti dugim dovama laskaš i podilaziš Njegovoj taštini”. – Gost mu ljutito odgovori: “Ne poznaješ formu namaza, i nemožeš biti nikada pravi vjernik!”. – “E, kada bih ja, prilikom obavljanja četiri rekata u jednom namazu, morao misliti na 800 hiljada vadžiba, koliko ih ima, a isto toliko, možda, i više mustehaba, suneta, mekruha, moj burazeru, ja ti nebih mogao doživjeti Boga, niti misliti o Njemu”, sa dubokim uzdahom i olakšanjem, obrazloži prolaznik. – “Ne, ne, i u samom Kuranu stoji kako ritualno moraš obavljati namaz i sam je Muhamed a.s. to propisao,a na taj tvoj način, ti tu tvoju ljubav, prema Bogu, možeš slobodno otići gore navrh grada, svratiti u Petrovu crkvu, te je tamo iskazati”, sa podsmijehom reče gost. – “Svejedno, bilo to Petrova crkva, Sinagoga, ja kada imam potrebu, da osjetim ljubav Božiju, za mene postoji, samo jedna bogomolja, a i nema ništa ljepše za dušu, nego, u istom trenu, osjetiti harmoniju milozvučnog glasa ezana, i zvuk crkvenih zvona, smireno mu odgovori prolaznik.
Žustra rasprava o ibadetu, namazu i odnosu prema Uzvišenom Gospodaru, ova dva zajedljivca, i njihova proturječna stajališta me podstakoše , na veoma duboka razmišljanja. Jak intenzitet mojih razmišljanja je nadvladao buku njihovog prepiranja. – Moj susjed, gost, se hvali, kako izvanredno poznaje tehniku namaza: Ja zaista ne mogu poreći činjenicu, da, na primjer, namaz mora imati svoju formu, to jest način obavljanja, pogotovu što je to opšta zajednička obaveza i obilježje svih muslimana, i ti se obredi upoznaju i izučavaju sa formalne, fikhske strane. Zapostavljeno je ono što je u namazu bitno, a ono što je formalno, dobilo je tretman bitnog. Ne radi se o negiranju forme, kao takve. Ona je kao sredstvo za izražavanje suštine nužna. Ali nije svakako dobro, kada forma postane sama sebi cilj, kada se u njoj izgubi suština i kada ona postane prazna bez sadržine. Svođenje molitve, namaza, na puki verbalizam, određene mehaničke radnje i formalizam je velika zabluda.
Moj susjed na terasi restorana, prolaznik, je uvjerenja, da forma u ibadetu, posebno u namazu, i nije tako bitna, već onaj najsrećniji momenat za njega, u kojem on doživi Božiju blizinu. U, jednom bih se mogao složiti s njim: Forma u ibadetu, pogotovu namazu, gubi svaki smisao i svaki značaj. U suštini, pravi ibadet, namaz nema forme, nema, čak ni riječi. To su najdublji, najintimniji, najsuptilniji osjećaji i doživljaji onog što je, isto tako, najsuptilnije, najuzvišenije i najljepše, što se, svakako, ne može izraziti riječima. Radi se o kategoriji viših doživljaja, i svi naši pokušaji, da ih izrazimo posebnim riječima, da im damo posebne forme, mogu samo smetati i doprinijeti, da oni izgube na svom intenzitetu. Sve je to kada se radi o saobraćaju s Bogom suvišno. Bog gleda namjere i intimne pobude, koje on zna, a ponavljanje i mehaničko recitovanje tekstova, čije se značenje ne doživljava, jer se i ne razumije. Njemu ne trebaju riječi. One mogu biti prazne i lažne, i iza njih se mogu kriti najprljavije namjere licemjerstva.

Tvrdnja mojeg susjeda, gosta, da je forma obavljanja namaza, striktno propisana u časnom Kuranu je netačna. A, ni sam Muhamed a.s, nije odredio jedinstvenu formu, i nije joj pridavao neki osobit značaj, te da se prilikom obavljanja namaza, nije uvijek držao istih detalja. Svakako, svako okretanje i obraćanje Bogu, ukoliko vodi iskrenom doživljaju, bez obzira na način i formu izvođenja je valjano. Ovim se sjetih stihova velikog klasika tesavufske misli Džemaludina Rumija: “Ja nosim ahmediju na glavi, ali oko pojasa nosim i Zaraduštov zunar. Ništa mi ne smeta, kada, istodobno, u duši nosim nur(svjetlo). Ja sam musliman. Ne smeta mi da kažem da sam kršćanin, brahmanac, zaraduštovac, jer ja samo Tebi težim, o Vrhovna istino! Ja znam samo za jednu bogomolju. Nije ni malo važno što je nazivaju različitim imenima: džamijom, crkvom, idolopokloničkim hramom. Bože, Tvome se biću okrećem i ono je krajnji cilj moje sreće.” Ali ni siromah Rumi, nije imao mira, jer je njegovo filozofiranje, nailazilo na najoštrija reagovanja od strane fikhskog formalističkog shvaćanja, koje je tada, predstavljalo zvanično mišljenje organa vlasti – Halife. Ali najveću tragediju u razvoju tesavufske misli, ujedno i najveću proturječnost, je predstavljalo, njeno pretvaranje u sistem i zatvaranje u formu određenih dogmatskih shvaćanja. Zatvarajući se u određene forme, ona se potpuno deformisala i pretvorila u svoju suprotnost – u čisti verbalizam i formalizam.

Da bih izmirio proturječna stajališta mojih susjeda gosta i prolaznika, morao sam konstatovati, da je u velikoj mjeri ipak bilo zloupotreba i deformacija, kako u pogledu forme, tako i u pogledu sadržine. Fikh je otišao u jednu, a tesavuf u drugu krajnost. Ulema zahira(Fikha i Šeriata) pretvorila je sve vrste ibadeta u čisti verbalizam,dok ih je ulema hakikata(tesavuf) potpuno mistificirala. Jedni su predimenzionirali formu, a drugi sadržinu. Pseudotesavuf je uvodeći kult muršida i njegove nepogrešivosti, postavio posrednika i time otvorio vrata bezbrojnim zabludama i omogućio kojekakvim psihopatama i patološkim tipovima da se u svojim bolesnim ambicijama iživljavaju i pripisuju sebi nadnaravne moći – keramet. Šejh je postao idol, preko kog se može opštiti sa Bogom. Tako je u nepogrešivom Šejhu, završila ova velika tesavufska misao o Bogu.

I na kraju, bih , i sam, i po ovakvom sparnom i kišnom vremenu, rado osjetio trenutak utapanja u apsolutno savršenstvo i ljepotu, trenutak doživljavanja najvećeg spokojstva i mira u jednom višem svijetu, pa makar to bilo, ako je moguće i na Avdovom Obrovu A, i da kod mojih susjeda, gosta i prolaznika, ibadet izazove viši, uzvišeniji osjećaj, i posebno intimno i ugodno raspoloženje.

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVI ODGOVOR

No more articles