Prokletije su po nama zvane

Sandžak – Albanci nedavno preimenovaše Prokletije u Albanske Alpe/Alpet Shqipetare. Ako bismo ih mi Bošnjaci htjeli nazvati po nama, onda ne bismo ništa morali mijenjati. Da nismo prokleti ne bi nam ovako bilo, i to uglavnom od nas samih i našeg nečinjenja da nam se okupatorski jaram skine s vrata.

Usporedbe radi, Prizrenska Kuća u kojoj je formirana Prizrenska Liga je kulturno-historijski spomenik, zaštićen od države i UNESCO-a, a istodobno u gusinjskom selu Koljenoviće bukvalno se u ruševinama zatiru Konaci Ali-paše Gusinjskog, jednog od ključnih inicijatora i osnivača te lige, najvišeg predstavnika vlasti u tridesetčetverogodišnjem periodu plavsko-gusinjskog otpora odlukama Berlinskog kongresa. Odgovorni plavski općinski dužnosnici za kulturu i turizam ništa ne poduzimaju. Zanijemila je i plavsko-gusinjska inteligencija, a ni NVO-e se ne čuju, pa makar ni one za zaštitu okoliša da se barem počisti smeće. Nizamske karaule su također kulturno-historijski monumenti, a i brojno drugo nepokretno nasljeđe. No ima i unikatnih stvari, poput mjeseca i zvijezde na dijelu iznad Meteha, koji su na zemlji ugrađeni redanjem krupnog kamenja u prečniku od 10 metara. Po mahovini na kamenu i predanjima da se zaključiti da je ova građevina stara i više stoljeća. To nije nigdje čak ni evidentirano, a kamoli da se neko stara o tome.

Crna Gora i Srbija su rehabilitirale četništvo izjednačivši ga sa partizanštinom, i to uglavnom notorne zločince. Šta je sa našim junacima koji su branili obitelj, vatan, dostojanstvo i najplemenitije univerzalne vrjednote? Šta je s njima? Ko i kad se toga sjetio i tražio da vrati pogaženo nam dostojanstvo!?
Plavske ulice, škole i obdaništa trebaju nositi nazive po imenima Jusufa Mehonjića, Agana Kojića, Mula Džema Kandića, Ramiza Lukovića i drugim našim junacima. U općinama gdje su Bošnjaci većinsko stanovništvo ili u značajnom broju nastava se u školama treba održavati isključivo na bosanskome jeziku. Ako ima dovoljan broj zainteresiranih učenika za crnogorski ili srpski, onda im obezbijediti uslove da se obrazuju na maternjem jeziku. Dakle, stvoriti obrazovni sustav gdje se izučava naša kultura, jezik i književnost, historija; stvarajući zdrave međususjedske odnose bez straha „da će te progutati mrak“ kao u ranijim vremenima.

Država Crna Gora treba daleko više ulagati u infrastrukturu bošnjačkih općina, jer su potpuno iste kao i prije trideset godina. Najveća investicija npr. plavske općine je ponovno otvaranje puta Plav-Peć preko Čakora. Ta saobraćajnica umjesto da vodi naprečac preko Meteha za Plav i bude upola vremenski i dužinski kraća, ide na sva pravoslavna sela i zaseoke dužeći put na lokalu još cijeli sat vremena, što je prirodan sektor za lokalne, a ne međugradske i regionalne saobraćajne linije. Kada bi se uredio i asfaltirao postojeći put Plav-Bogićevica-Dečani-Peć putovanje bi bilo više nego upola kraće, lakše za održavanje, višestruko bezbjednije itd. Ali ne mere, ne može, jer nema pravoslavaca koji će te bošnjačko-albanske komunikacije kamenovati, blokirati, nadgledati, ali i obavezno koristiti.

Osobno negativno iskustvo mi je dokazalo da u crnogorskoj državi ništa nije slučajno, a ni u plavskoj općini, jer Đukanovićevi tajkuni vuku konce. Zavičajna udruženja ovog kraja su nekoliko puta na inicijative biznismena iz Njujorka, ovdašnjeg porijekla, pokušavala da iznađu povoljnije uvjete kako bi izgradili neki proizvodni pogon i uložili u slične kapitalne investicije bez vlastitog interesa, no nikad nisu nailazili na razumijevanje ovdašnjih vlasti i moćnika. Plavsko-gusinjskih Bošnjaka je dvaput više u Njujorku nego u zavičaju, a da se ne spominju i druga mjesta. Dijaspora može više uložiti nego što to radi ova sadašnja država. Sve dok traje ta ciljana birokratija i korupcija, Crnu Goru ćemo smatrati okupatorom, a lokalnu vlast njihovim poltronima. No, kako se unutarnja konstelacija odnosa mijenja u posljednje vrijeme, nije iznenađujuće da se neko i otrijezni, kao onaj zmaj iz bajke koji je živio iza sedam gora i iza sedam mora, te jedno jutro ustao i rekao: „U vražju mater, pa gdje ja ovo živim!“

Autor: Sadik Kandić