Prokić: Nacionalizmi su utočište za hulje

Nenad Prokić, potpredsjednik Stranke pravde i pomirenja na Radioteleviziji Vojvodina

Nacionalizmi su utočište za hulje

Nepopravljivi sam Jugosloven i vjerujem da je ta ideja neizbježna i u budućnosti. Ne može Bosna imati bližeg partnera u Turskoj nego u Srbiji, a Srbija ne može da ima bliže saradnike u Rusiji nego što ih ima među Hrvatima ili Bošnjacima…

Gostujući u emisiji PRES I JA novosadske televizije, potpredsjednik Stranke pravde i pomirenja (SPP), profesor Nenad Prokić komentarisao je još jedno ubistvo u Srbiji za posljednjih dvadeset godina i rekao da se treba zapitati gdje su dvadeset godina poslije Drugog svjetskog rata bile Njemačka i Francuska, a gdje smo mi sada. “U Bosni ništa ne funkcioniše, na Kosovu se ništa ne kreće i hiljade problema koje smo imali prije četvrt vijeka nije riješeno, a neki su se čak i zakomplikovali. To pokazuje jednu pereformansu društva koja je zaista obeshrabrujuća, a kada je riječ o ubistvu Olivera Ivanovića to pokazuju da zaista postoje mračne strane kojima je Kosovo unosan posao, da to više nije nacionalno ni bezbjednosno pitanje u regionu”. Riječ je o mračnim strukturama koje su od Kosova napravile unosan posao i sama činjenica koja se ovih dana ponavlja kao mantra da se Srbi na Kosovu više boje Srba nego Albanaca govori ko tu pravi problem, kazao je Prokić.

On tvrdi da Srbija nema kapacitet da vrati Kosovo i da ne bi znala šta s njim da uradi i ukoliko bi ga kojim slučajem vratila. “To je nemoguće i kada je nešto nemoguće onda treba da se zaborave te konzervativne stvari i mitomanske ideje o tome da može imati nešto što se ne može imati. Mi Kosovo imamo na način nemanja, to je istina i svaki političar u Srbiji koji želi dobro tom narodu dolje treba da pođe od realnosti koja vlada već godinama. Zvanični Beograd brani Kosovo na poptuno pogrešan način”.

O nekoj novoj sjedinjenoj zajednici na tlu buvše Jugoslavije Prokić kaže: “Ja sam i nepopravljivi Jugosloven i vjerujem da je ta ideja neizbježna i u budućnosti. Ne može Bosna imati bližeg partnera u Turskoj nego u Srbiji, a Srbija ne može da ima bliže saradnike u Rusiji nego što ih ima među Hrvatima ili Bošnjacima… Nema bližih naroda od Bošnjaka Srba i Hrvata i dok oni ne budu došli u kapacitet da među sobom naprave dogovor koji će omogućiti da većina ljudi na ovom prostoru bude srećna neće biti adrese na udaljenim destinacijama koje će to da urade za njih”.

Potpredsjednik SPP je mišljenja da su nacionalizmi “utočište za hulje”, da naciji ne pripada nikakva vrijednost. “Sva vrijednost pripada isključivo njenoj kulturi. Narod je apstraktni, prazan pojam. Ovde je potrebna određena vrsta prementalizacije, okretanje prema nekim drugim načinima razgovora i drugim ciljevima u životu, i napuštanje olake upotrebe teških riječi i nekakve estradizacije politike, izjavio je Prokić.

Na pitanje voditelja da pojasni svoj “esktravagantni potez”, pristupanje partiji muftije Muamera Zukorlića, Prokić je rekao da muftiju Zukorlića poznaje dugo, još iz vremena kada je njegova stranka bila u koaliciji sa Liberalno-demokratskom partijom (LDP), prisjetio se muftije kada je sa Zoranom Đinđićem popravljao imidž Srbije u arapskom svijetu, ali i iz perioda “kada je zvanični Beograd od njega pravio ekstremistu i na njega slao šlemove i pokušavao da u Sandžaku pogrešno riješi problem tako što svađa jednu zajednicu”, dodajući da političari na ovim prostorima žive isključivo od zavađenog naroda. Od Zukorlića su napravili ekstremistu ali znao sam da on nije ekstremista. Ponudio mi je da napišem program SPP i on je bio oštriji i liberalniji nego što je bio program LDP. Prihvatio je sve i ponudio mi da radimo zajedno. Nisam imao namjeru da se više bavim politikom, ali taj poziv nisam mogao da odbijem, iako nikad nisam bio političar u onom smislu u kojem je to političar u Srbiji. “Kada Bošnjaci, koji nisu otišli onda kada su svi bježali od Srbije, nude ruku pomirenja, kada oni nakon genocida u Srebrenici, nakon svih trapavih poteza zvaničnog Beograda inaugurišu neki mir i žele da brane i Mađara i Hrvata isto toliko kao i svoje Bošnjake, taj poziv nisam mogao da odbijem”.

Profesor Prokić je demantovao glasine da se program SPP oslanja na partiju Redžepa Tajipa Erdogana, “već se oslanja na prve susjede ovdje”. Mislim, kaže, da je pomirenje uslov svih uslova. Ne okliznimo se opet u prošlost, jer ako se okliznemo u prošlost onda možemo da čitamo i Dimitrija Tucovića i šta je sve srpska vojska radila u Balkanskim ratovima i da malo shvatimo zbog čega Albanci nisu htjeli da žive sa nama, ali s druge strane mislim da je to krajnje nepraktično i da je bolje da se okrenemo nečemu što će donijeti promjenu u ponašanju u regionu: pomirenje po svaku cijenu. I jedna od osnovnih stvari u programu stranke – nikad ne upotrebi tešku riječ protiv političkog neistomišljenika”.

Viditelj, bivši urednik dnevnog lista Danas (Zoran Panović) upitao je Prokića da li elite na prostoru ex-yu “sa ovakvim narativom” mogu da dovedu do pomirenja. “Mene ne interesuju te grupacije, one su to i dokazale i moramo da mijenjamo način djelovanja. Hajde da probamo nečim lijepim, drugačijim! Svako mora svog zločinca da osudi, svako mora da osudi ponašaje svojih bandita. Ne možete da zamjerate drugima ono što vi radite. Ali, to odgovara partijama na vlasti.”

Govoreći o propuštenoj šansi LDP, kao nekadašnjem naprednom derivatu DS, Prokić kaže da oni tada nisu i mali kapacitet da od nje naprave nešto drugo, osim veliko razočarenje. Prve tri godine u toj stranci su bile dobre, bilo je divno, ali čim je došlo do podrške manjinskoj vlasti u Beogradu, čim su došle neke pare i neki ljudi koji ranije tu nisu bili – nisam više imao povjerenje u LDP zbg toga, ali i zbog nakazne unutrašnje organizacije koja nema veze sa liberalnim konceptom.

Odgovarajući na pitanje šta misli o podrškama javnim ličnostima u političkom životu, Prokić je podsjetio na Elfride Jelinek, austrijsku nobelovku koja je rekla: “Neće moja nobelova nagrada (na koju nije ni otišla da je primi, valjda da ne bi rekla Nobelovom komitetu šta msli o njemu) biti karanfil koji će Austrija zakačiti za svoj rever. Tako se ponaša pravi intelektualac, ne možeš svoje ime da daješ nekome za kratkoročnu upotrebu, a da zaista ne povjeruješ u to zbog čega se taj karanfil kači za taj rever”.

O podršci Aleksandru Vučiću, potpredsjednik SPP je rekao da je ona uslijedila zbog DS, “koja je bila zahrđala i vodila društvo u potpuni bankrot, i da nam skine sa vrata onoga koji je iznevjerio sopstvene ideje i zemlju deset godina vukao u lošem smjeru. Nisam očekivao bogzna šta više, ali mislim da je on, uz sve teškoće, na putu ka rješavanju kosovskog problema. Prokić je nešto kasnije povukao podršku Vučiću “zato što njegova spoljna politika nije dovoljno jasna. Ne može da se sjedi na dvije stolice, ekonomiju je sredio tako što je smanji plate… U Srbiji ne postoji politički sistem, lutamo od nemila do nedraga, nemamo ideologiju, ne možemo da se snađemo. Ako dobijaš 80 odsto svih finansijskih injekcija iz Brisela, a koketiraš sa Moskvom, znači da nisi iskren, da vodiš jednu politiku za unutrašnju, drugu za spoljašnju upotrebu. To smo toliko puta vidjeli i to ne vodi ničemu!”

Bivši narodni poslanik je mišljenja da je sadašnji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić “poprilično odgovoran” za loše stanje u srpskim medijima, da će SPP da bude “opozicija u okviru vlasti”, praveći paralelu sa Miloradom Pupovcem u Hrvatskoj i sa Mađarima u Srbiji i založio se (“zbog ovako malog budžeta i ugleda u vladi”) za ukidanje Ministarstva kulture.

D. B.