Biti slavan, bogat, lijep i mlad…
Bogatstvu, onom materijalnom nikada težio nije, naprotiv, uvijek zadovoljan sa postojećim uz molbu Stvoritelju da tako ostane i podari više.
Ljepota je individualna stvar, a na sud o njoj svako ima pravo.
Mlad definitivno nije, ali ono što će zauvijek ostati je epitet slavan bez kog je nemoguće pomenuti ime Jonuza Džankovića, našeg Nuzeta.
Danas, u vremenu opšteg meteža i ludila, kada umjesto vladavine prava nad nama vlada skup interesa beskorisnih ljudi, gdje većina vidi trunku u tuđem oku a ne vidi balvan u svom, sreća i počast ga je poznavati: harizmatičnog, karakternog, prije svega poštenog, sa fascinantnim ubjeđenjima (bilo vjerskim ili stranačkim) od kojih ne odstupa niti pedalj kroz sve ovo vrijeme turbulencija, zauzimajući se, braneći i naravno pet puta dnevno moleći za jedinstvenu Islamsku zajednicu, onakvu kakva je bila, treba da bude i bez sumnje uz Božju pomoć – biće. Zajednicu u vidu mašinerije koja će poput štrektanja mitraljeza (rafala strojnice), proizvoditi najprije jedinstvo, slogu, jednakost i skladan suživot sa našim sugrađanima.
Nisam upoznao nikoga koji bi pri pomenu Nuzeta izostavio makar par riječi o dobroti mu Allahrahmetele majke i oca od kojih mu je i usađena ta neraskidiva nit vaspitanja i moralnih vrijednosti koje je ispoljavao kroz sve životne sfere pa tako i kroz sport obzirom da drukčije nije znao. Jednostavno tako je naučen.
Baveći se više nego uspješno, kako mnogi kažu, najsporednijom stvari na svijetu, primjenjujući upravo ono što je ponio od kuće u kombinaciji sa sportskim, viteškim nadmetanjem, znajući samo za fer „borbu„ i danas se zalaže za pravičnost, poštovanje ličnostii i doprinosa društvenoj zajednici što je jasan pokazatelj poistovećivanja njegovog djelovanja sa nazivom političke partije kojoj pripada još od osnivanja, boreći se za pravdu i pomirenje.
Najmanje do čega mu je stalo je eksponiranje o čemu govori njegova nezainteresiranost i neuslišavanje molbi pisca ovog teksta u cilju snimanja tv emisije „Velikani grada,, koja bi fakat obilovala najraznovrsnijim sadržajima i sigurno uzela primat najgledanije. Umjesto da zauzme pozu pred TV kamerama i ispriča zivotnu priču, očigledno ne želi i nekako i mene ubejđuje da u gradu ima previše patuljaka sa naslovnih strana, ljudi bez kalibra i bez ideja koji nemilice pune sve novinske stupce namećući nam laži kao istine.
Sa druge strane, dok čitajući komentar režimskog poslušnika koji jasno kaže: “ko ne misli ovako taj kleveće i laže.„ Kod junaka moje priče u dupke punoj skupštinskoj sali gde dolazi do nemilih scena i kreće brat na brata, uz prisustvo nekolicine imama, gradonačelnika i ljudi navodno od autoriteta, dolazi do izražaja pribranost koju napred navedeni u tom, mora se priznati zaista teškom trenutku, nemahu ili ne htedoše da imaju, začu se, bolje reći odjeknu Nuzetov vapaj: „Muslimani smo, budimo dostojanstveni, bojmo se Allaha ! „
O kakvoj ljudskoj veličini se radi, govori i prihvatanje poziva političkih oponenata, gde postaje akter revijalnog malonogometnog susreta veterana radi obilježavanja proslave 90-to godišnjice fudbalskog kluba Novi Pazar, ali se neće povinovati nepravdi i manjkavosti već izneti sve propuste javno, od dodele priznanja ljudima bliskim SDP-u koji ni po čemu nemaju zasluge za nogomet sem što klub „tovari“ na poslednjem mestu gde su opet od strane vlasti za neuspjeh krivci isključivo grupa veterana koju je vlast po Jonuzovim riječima izmanipulirala.
Ipak, ističe i vidi ono što je jasno i ogromnoj većini naših građana, istina zastrašenim, ucenjenim mehanizmima nazovi koalicije SDP-SDA, iz koje ne proističe ništa osim mržnje, sujete i vlasti, da je jedini spas i izlaz iz ove gotovo bezazlene situacije akademik, doktor Muamer Zukorlić, istina čovjek sa kojim nisam imao čast do sada da se lično upoznam ali imajući u vidu Nuzetov autentični prikaz njegove ličnosti, rada i djela, jasno je da je Muamer Zukorlić taj koji neće dozvoliti da: „mrtvi fazani lete iznad naših glava, a ni jedan ne pada.“
Ovo je zapravo i bio okidač naleta nadahnuća i inspiracije kod moje malenkosti, da ovaj tekst ugleda svjetlost dana uz nadu da će se ubrzo i ostvariti ono za šta se Jonuz Džanković – Nuze, bespoštedno daje.
Autor: Sabahudin Kurtović
