Piše: Dr. Jahja Fehratović
Autor je davno spoznao da u životu susrećete tri vrste ljudi, od koji su dvije kategorije onih do kojih vam je stalo, sa kojima se zbližite, dijelite dobro i zlo, vežete se nekako uz njih i vjerujete da su i oni skopčani sa vama. Međutim, vremenom vam većina takvih ostave ili ožiljke ili plemenite pečate na život. I da, treća vrsta su oni koji vas uopće ne dotiču, imate korektnu, površnu komunikaciju, kolegijalan odnos, a ne i do te mjere produbljene odnose da biste se jedni u druge mogli pretjerano razočarati ili pozitivno iznenaditi.
Postoje ljudi koji jednostavno ostave pečat u vašem životu. Nisu to samo roditelji, bliski rođaci, familija, bude tu još mnogih drugih sa kojima vas sudbina poveže. Svakako da su najbliži tome oni koje vam nametnu kao autoritete kroz period odrastanja. u prvom redu učitelji, nastavnici, profesori, mentori. Međutim, i njih u toku školovanja biva dosta, i ne ostave baš svi jednak utjecaj, pogotovu koji ne blijedi već godinama postaje jači i upečatljiviji.
Tako je bilo i u Medresi, mnogo novih profesora, nekih divnih ljudi, nekih malo manje, ali autoriteta – svega nekoliko.
Među đacima silina različitih karaktera, stislo se sa svih strana u tih petnaestak parova koji dijele drvene jednoobodne klupe. Golobradi mladići koji će za svega deceniju-dvije izrasti u ozbiljne ljude, otvorili receptore za hvatanje znanja, spoznaju života i polahko brode ka okeanima nauke. Da si tada pitao nekog šta li će izrasti od grupe junoša, vjerujem da ne bi mogao ni snivati da će tu nastajati nova elita bošnjačkoga naroda, hafizI Kur’ana Časnog, odabranih zbirki hadisa, muftije, alimi, univerzitetski profesori, vjeroučitelji, biznismeni, uglednici i predvodnici naroda raštrkanog diljem dunjaluka.
Autor se dobro sjeća prozivki i predstavljanja prvog i jedinog časa Fikha kod profesora muftije Zukorlića, jer je već sljedeći nastavu iz tog predmeta preuzeo direktor Dudić.
Sramežljivo se javljaju jedan po jedan, govore ime i prezime, grad i mjesto iz koga dolaze… Bio je to Sandžak u malom, nekako probrano đaka od Bijelog Polja, Rožaja, Priboja, Sjenice, Tutina, Novog Pazara pa sve do Prizrena, Gore i Župe. U toj generaciji nije, ali u onim prethodnim i docnijim bilo je i Plavljana, Gusinjana, Petnjičana, Beranaca, Prijepoljaca, Varošana, pa i Barana, Pećlija, Vitomirčana, Beograđana, Borana, Novosađana, Subotičaka, Šapčana – ma sa vas cijelog dunjaluka. I danas svi ti ljudi predstavljaju, vjersku, kulturnu, naučnu, obrazovnu i nacionalnu elitu bošnjačkog i muslimanskih naroda Balkana.
Sve to izrodila je Medresa koje u tom periodu nije ni bilo kao pojavne zgrade, već svega par učionica, ali se o njoj sanjalo, sijalo sjeme koje eto danas, decenijama poslije, daje plodove.
I nisu se sanjale samo zidine već mnogo više od toga, stubovi na koje će se sva ta zdanja naslanjati, koji će ih nositi i iznova i iznova dograđivati. Da, ti stubovi su ustvari ljudi, kadrovi koje je trebalo proizvesti od tih prepadnutih mladića i djevojaka, nesvejsnih sebe, vlastitih talenata i potencijala, dometa i onoga u šta će izrasti. Sve je to u njima trebalo probuditi, naći žicu koja će da ih priključi na neki od spojeva strujnog kola i pustiti da energija poteče kroz njih. Da, za takvo što potreban je majstor, maher, mentor – autoritet kome će vjerovati i kome će se prepustiti da ih vodi putevima osvojenja korisnih znanja, vještina i umijeća, za koga će biti sigurni da ih neće strmoglaviti u neki bezdan, ili prepustiti da ih nemirni valovi odnesu ka morskim strujama i slome o hridine, stijenje i grebene.
A imalo je takvih među profesorima Medrese koji su te mlade, nevine i naivne duše usmjeravali sigurnim gazovima. Neki su među živima i autor ih, da ne bi ova priča otišla u nekom drugom pravcu, neće spominjati. Ali, obavezan je, osjeća potrebu da posvjedoči o onome koji je, zapravo, predvodio sve te procese, ko je budan sanjao i vjerovao u te gneracije, krčio puteve, čuvao strahove i gradio, gradio, gradio objekte, institucije i, na koncu, ljude. Svom Profesoru, rahmetli akademiku muftiji Muameru Zukorliću.
I evo, dok sada piše, u susret godišnjici njegove smrti, nakon mnogo godina, mnogo zajedničkih projekata, nikada tog insana nije drukčije oslovio nego „Profesore“ i uvijek uz perisiranje, bez obzira na njihove lične relacije. Niti je mogao niti je htio drukčije. Za njega je, uz sve ostalo, muftija Zukorlić, bio i ostao „Profesor“ u najtoplijem i najširem značenju te riječi. Nekoliko puta su o tome čak i razgovarali, i obojici im je godilo da na razini podizanja opće svijesti i kulture svog naroda, njegovanjem takvih postupaka utječu i na ljude iz svog okruženja.
A, o tome o kakvom se Profesoru radilo u tom periodu kada je Medresa bila jedina naša obrazovna institucija, autor će iznijeti nekoliko sjećanja.
***
Autor prvih udžbenika i skripti za učenike Medrese
U to vrijeme, uslijed ratnih dešavanja, Medresa Gazi Isa-beg kuburila je sa udžbenicima za skoro sve nastavne predmete. Uz svega nekoliko temeljnih udžbenika koje su i sami koristili dok su pohađali medrese, profesori su, uglavnom, diktirali lekcije koje bi učenici zapisivali i, u vremenu korepeticije, učili na pamet. Doduše, nisu samo profesori vjerskih predmeta diktirali, već i svjetovnih, neki što se nastavni plan i program razlikovao od programa svjetovnih škola, a neki da bi tako ispunili čas.
Prvi i dugo jedini udžbenici i skripte čiji su autori naši kadrovi, bili su iz predmeta Fikh za III i IV razred koje je napisao rahmetli muftija akademik Muamer Zukorlić. Čak i kada je nesebično nastavu iz tog predmeta prepustio mlađim kadrovima, planovi i programi, skripte i udžbenici koje je pripremio, ostali su osnova za taj predmet.
Pokušavajući da razgonetne kako danas, dvije ipo decenije docnije, učenici Medrese pohađaju nastavu iz ovog predmeta, autor je zatražio pomoć od dr. Rešada Plojovića, kome je tada Muftija prepustio katedre fikha i tefsira kao prvom velikom azharskom pojačanju našoj Medresi i Islamskoj zajednici. Saznanje da se i danas nastava iz ovog predmeta u Medresi pohađa po Muftijinom planu i programu i nešto dopunjenjoj verziji njegovih udžbenika, ispunilo ga je posebnom radošću.
Autoritet znanja
Iako nije među privilegiranima da kod Profesora pohađa nastavu iz Fikha, autor je, ipak, dvije godine istinski bio njegov učenik. Medresa je u tom periodu bila jedina škola u kojoj su se, pored maternjeg bosanskoga, izučavala još tri strana jezika: arpaki, turski i engleski sva četiri razreda s velikim fondom časova.
S obzirom da je arapski temeljni jezik islamskih znanosti, te da je većina svršenika Medrese posrredstvom Mešihata studije nastavljala u zemljama Arapskog svijeta, muftija Zukorlić je, pored predmeta Arapski jezik, za učenike viših razreda kreirao i predmet Konverzacija arapskoga jezika. To je u cijelosti bio njegov projekt iz želje da što kvalitetnije ovladamo ovim za nas buduće alime najvažnijim jezikom.
Nastavu je izvodio na savim neobičan način, interakcijom. Htjeli – ne htjeli, morali ste propričati arapskim, bar donekle. Bili su to svojevrsni tečajevi na neočekivane teme, na koje uopće đaci nisu navikli. Pisali su, razgovarali o svadnevnom životu, ali i o književnosti, umjetnosti, filozofiji, kulturi. I to sve na arapskom, doduše ne baš svi, i ne baš jednako. Bilo je učenika koji su briljirali iz arapskog, a bilo je i onih koji su gledali kako da se nekako provuču, da zarade makar dvojku iz tog golemog predmeta. Da priznajem, i autoru je iz tog predmeta Dvojka bila velika kao kuća.
Međutim, imalo je nešto važnije od ocjena: prilika da Profesora pitate o svim onim meselama koje vam ostali predavači nisu znali pojasniti, ili su ostajali nedorečeni, odnosno dilemama koje ste imali. I to iz svih oblasti islamskih i svjetovnih nauka. A kao i svi učenici, svašta su pitali, nekada iz želje da zaista nešto nauče, a nekada tek da nešto pitaju kako bi vrijeme do kraja časa isteklo i Profesor se ne bi dosjetio da nekoga od njih pita za ocjenu. Čak, je i on to provalio, i često se posljednjih petnaestak minuta prije zvona znao našaliti riječima: „Pitajte da ne budete pitani!“
Koliko god pitanja bila bezazlena ili, pak, komplicirana, odgovori su bili jasni, precizni, direktni i nekako se urezivali u pamćenje. Sve ono što bi vas danima zbunjivalo i drugi nisu umjeli da vam pojasne, pa vas dodatno zbune – Profesor je znao u rečenici ili dvije rabistriti, da nakon toga ne ostane ni trunka sumnje niti mogućnosti za drugačijim shvaćanjem.
E, to su ona prava znanja koja su činila suštinu bića svakog svršenika Medrese.
Pravednost
Ima li ijednog učenika da nije osjetio nepravdu, bilo da je to njegov subjektivni osjećaj bilo da mu je zaista nepravda učinjena namjerno ili nenamjerno od strane nekog manje senzibilnog profesora?
Mladi ljudi često i ne razumiju propise koji im se nameću, u prirodi im je da se bune i bore za svoja učenička prava bez obzira jesu li u pravu ili ne. Tako je bilo i u Medresi, ponekad se učeniku učini nepravednim što ga baš tog dana kada nije spreman neki profesor prozove da odgovara, a što onog drugog preskače jer mu je neki rod, komšija, zemljak ili samo tek onako draži; nekada da je zakinut za nešto drugo, ali uvijek, i uvijek je imalo na nešto i nekoga da se žali.
I žalili bi se, najviše razredniku na časovima odjeljenjske zajednice profesoru Tešrifu Šačiću, a on bi u svojoj mudrosti gasio vatre, smirivao i ublaživao nemire. Autor se sjeća jedne česte sentence kojom bi počinjao odgovor na ukazivanje skoro svake „nepravde“ od strane profesora ili uprave škole: „Koga je molit, nije ga ljutit – vodu što piješ nemoj mutit.“ Ne bi učenicima bilo baš pravo, ali bi je uvijek smijehom ispratili, ali i dalje im ne bi bilo pravo.
Autoru se čini da nije bilo profesora na kog neko od učenika nije imao pritužbu za pravednost pri ocjenjivanju, osim za Profesora. Čak, i oni koji bi dobili jedinicu kod njega, prihvatali su bez srdžbe i ljutnje, jer su znali da su pravedno ocijenjeni. I to je tako bilo – ko je znao za pet, bez obzira da li je spadao u grupu discipliniranih ili ne, dobijao je pet, a ko je znanjem zasluživao jedinicu, makar i bio najomiljeniji, najdiscipliraniji, pa čak rod ili rođeni brat, dobio bi jedinicu.
O takvom jednom događaju su i kolale priče po Medresi, a mnogo godina docnije na autorov upit Profesor mu je i sam ispričao, pa neka se ne ljuti njegov brat, koji je danas ugledni alim, što će je ovdje zabilježiti kao svjedočanstvo jedne nesvakidašnje istine i pravičnosti. Događaj se zbio nekoliko generacija prije autorovog prijema u Medresu, koju je pohađao i Profesorov mlađi brat. E, baš tog svog brata, koji se nije najbolje snašao pri odgovaranju ostavio je u avgustovski popravni rok. Vjerovatno misleći da će mu makar tada popustiti, nije se baš najbolje spremio. I kako je Profesor pripovijedao, vratišvi se kući, majka ga je pitala:
– Položi li, sine?
– Jok, obori me tvoj sin!
– Nije, nego moj sin nije učio – odgovori mudra majka.
Da, rođenog brata nije htio bez znanja propustiti, a onda je nastavničko vijeće mimo njegove volje popravilo ocjenu i, hvala Bogu, takva lekcija nije ostala samo na njegovom mlađem bratu kojeg je lišila iluzija, pomogla mu da shvati ozbiljno nauku i završi ne samo Medresu već i fakultet islamskih znanosti u dalekom svijetu, te danas postane jedan od uglednih alima i misionara u bošnjačkoj dijaspori.
Da, ne bi neko pogrešno razumio, i sam autor, kako je naglasio, nije baš briljirao na Profesorovom predmetu, i da nije bilo jedne situacije o kojoj će docnije govoriti, vjerovatno bi prošao slično.
U tome je bila veličina Profesora Muftije Zukorlića, da Vas svojom pravičnošću uvjeri da ste sami sebi dali ocjenu koju zaslužujete.
***
Pored načelnih stavki koje je autor istakao o karakteru Profesora, koje mogu posvjedočiti još i stotine drugih medresanata, ovaj dio teksta ne bi bio potpun bez još nekoliko ličnih segmenata koji se tiču njihovog odnosa. Istom metodom, izvlačeći ih iz fragmenata sjećanja, autor je odlučio da ih ovdje epizodno poreda kako bi što više ukrotio ovaj tekst koji se već odviše rasplijenio i ozbiljno prijeti da ga zakuje narednih mjeseci za tastaturom u pokušajima da ispriča sve ono što svjedoči i što osjeća prema ovom insanu, jer mu se čini da tako iznova živi uz njega, kao da je opet tu da posavjetuje, razmijene ideje, pokrenu neke projekte ili jednostavno razgovaraju o nauci, društvenim događanjima ili, pak, životnim kušnjama i izazovima.
SOFTA
Prvih mjeseci školovanja, kada su se donekle svikli na medresantski život, autor je od profesora maternjeg jezika, kao već „afirmirani pjesnik“ s nekoliko strofa objavljenih u lokalnim listovima, dobio poziv da prisustvuje Inicijativnom odboru za formiranje redakcije lista učenika Softa. Koliko je samo to bilo golemo, učenički list!
Negdje sa ikindije, umjesto na čas geografije, autor se, skupa sa odabranim učenicima starijih razreda, penjao na sprat gdje se nalazila zbornica u kojoj se trebao održati sastanak. Na tom spratu Uprave, bilo su tek direktorova i sekretareva kancelarija i dvije sale za sastanke, od kojih se veća zvala Zbornica.
Dok su sjedili za velikim stolom, prvi puta uvaženi i ravni đacima starijih generacija, autor je pomalo rastao, postojao važan.
Očekivao je da će im se pridružiti urednik Glasa islama, prof. Fehim Kajević, i možda još direktor i neko od profesora kod kojih već ima nastavu, i radovao se prilici da bude u njihovom društvu, u glavi razvijajući „velike“ ideje kojim će zablistati na predstojećem sastanku i steći autoritet među starijim kolegama.
I taman dok su se stariji učenici poluglasno natjecali u intelektualnim superiornostima, jedni drugima dokazujući da poznaju posao za koji su delegirani bolje od drugih, da su pravi pravcati maheri u novinarstvu, kolumnama i izradi intervjua – na vrata se pojavi cijela elita Mešihata Islamske zajednice, njih deseterica, na čelu sa muftijom Zukorlićem.
U Sali nasta mrtva tišina, koja potraja sve dok Muftija ne nazva selam i poče da im se obraća sa tolikim poštovanjem i uvažavanjem kakvo nisu do tada doživjeli. Pričao je sa njima kao sa sebi ravnim. Govorio je o važnosti osnivanja časopisa, misiji koju jedno glasilo učenika vjerske škole može imati za širenje islama. A onda, kao da se tim poslom bavi cijeloga života, detaljno o načinu formiranja redakcije i časopisa. Autor se sjeća termina „Ogledalo časopisa“, potrebe formiranja rubrika – haman cijele koncepcije i kostura časopisa. To znanje i iskustvo sa kojim je govorio proisteklo je iz formiranja časopisa Glas islama i pozicije glavnog urednika koju je prvu godinu od osnivanja ovog lista obnašao. Predložio je i da se Softa registrira kao podlistak Glasa islama. A onda je sve pozvao da daju ideje i sugestije kako da izgleda fizionomija časopisa, posebno naglašavajući da to treba da bude naš, đački časopis.
Zamisli, da mi damo pred Muftijom ideje!? Mi, učenici! Ne pred nekim drugim profesorom, već baš pred njim! Autor se ne sjeća da se iko javio. Razumijevši to, Profesor se osmjehnu, pozva svoju delegaciju da ih ostave sa Fehimom i omoguće da rade na časopisu.
I eto, autor je tada i naredne četiri godine bio ponosni član „Softe“, u njoj objavljivao prve ozbiljnije radove, i nikada ali baš nikada, ni on niti neko drugi, nije doživio cenzuru, iako se radilo o đačkom glasilu vjerske škole u kome su učenici, pored vjerskih, pisali o običnim temama, objavljivali poeziju, prozu, iskazivali prve nemire, možda ostavljali i po neku šifru svoje zaljubljenosti.
PROMJENA IMENA
Ove detalje malo ko zna, i vjerovatno će izazvati čuđenje savremenih čitalaca.
Rođen u poznom komunističkom periodu, cvjetanja bratstva i jedinstva, autora niko nije pitao kako će ime da mu daju.
Kada je malo odrastao, rekli su mu da je jedna komšinica poslije njegovog rođenja došla i izrazila želju da mu daju jedno ime koje nije iz muslimanske tradije, u tom dobu popularno, takozvano, međunarodno ime. Ovo da je bilo međunarodno nije bila istina, a tvrdnja da je popularno jest. U Novom Pazaru i drugim sandžačkim gradovima bilo je tih godina mnogo dječaka koji su obilježeni tim i drugim “međunarodnim“ imenima.
Odrastajući, autor je u knjizi odabranih muslimanskih imena uzaludno pokušavao da pronađe svoje ime. Imena njegove braće, pa i drugara – sva su bila u toj knjizi. Ali, njegovog nije bilo. Odrastajući u okrilju džamijskih harema i mekteba, to bi ga s vremena na vrijeme kopkalo, ali kao maloljetan nije mogao Bog zna šta učiniti.
E, onda je došla Medresa. U trećem razredu, na časovima Konverzacije, Profesor bi često kada bi prozvao autora da nešto odgovori, kazao: „Znaš li da se kao ti zvao jedan od poznatijih papa. Bio je izrazito markantna ličnost.“
Nije Profesor govorio da mu ime ne valja, da nije muslimansko, izrazito katoličko, već da se kao on, zvao jedan od poglavara rimokatoličke crkve. I to je govorio na tako prirodan način, bez pogrde, bez bilo kakvih pežorativnih namjera, da je u autoru ubacio crv sumnje koji je vremenom toliko narastao da je donio čvrstu odluku da se jednom za svagda oslobodi tog imena.
To nimalo nije lahko i jednostavno. Cijelog života se zoveš, i svi te tako zovu, i znaju – e sad trebaš svima jasno i glasno kazati: „Od danas nisam taj i taj, već ovaj i ovaj!“ Međutim, toliko su bile upečatljive Profesorove riječi, da je autor donio čvrstu odluku da to uradi.
Tih dana, na časovima Kiraeta učili su jednu suru gdje se spominjao jedna od Božijih poslanika – rekao je sebi: „Ovo ću!“
Na proljeće, baš danom svog rođena, sa navršenih osamnaest godina, odlučio je da sprovede svoju namjeru. Sa koliko su ga čuđenja samo gledali u odjelu SUP-a kada je pitao kako da to učini, čini mu se da im do tada niko nije došao sa sličnim zahtjevom. A onda je trebalo preko mjesec dana, i pribavljanja više od trideset dokumenata da bi se u stvarnosti i dogodilo, da mu u dokumentima umjesto onog „međunarodnog“ bude upisano ovo današnje ime.
Navikavanje okruženja na taj novitet, također nie bilo jednostavno. Ali, vremenom, pokrenulo je jedan novi trend – mnogi nosioci „međunarodnih imena“ odlučili su se na isti korak.
Godinama kasnije, autor je ovaj događaj spomenuo Profesoru i priznao da mu je bio sebeb da promijeni ime. Njemu je to bilo drago, i vrlo često bi i drugima, kada bi ih upoznaovao sa autorom, prepričavao taj događaj.
„OVO JE ŠTO SI PJESNIK, ALI NE GOVORI NIKOM“
Autor nije bio učenik generacije, ali je spadao među bolje đake. Doduše, više u društvenim naukama, jer se za rana odlučio da poslije Medrese upiše studije književnosti. Baš zato se negdje od trećeg razreda ohladio od nekih predmeta, posebno matematike i arapskog jezika.
Nesreća sa matematikom bila je što je još u osnovnoj školi znao da će upisati Medresu, a tada nije bilo matematike kao predmeta u njoj. Baš u njegovoj generaciji se uvodi, i to iz jednog posve plemenitog razloga.
Dešavanja devedesetih godina, nanijela su mnogo muke sandžačkim Bošnjacima. Na desetine hiljada ih je prebijeno, a oni koji su bili društveno aktivni, izdani od strane političara, ostavljeni su na milost i nemilost Miloševićevog režima. Jedan od najvećih tragičara tog doba bio je i rahmetli profesor Hajriz Kolašinac, koji je, nakon bjekstva i izdaje političkog rukovodstva, od strane Miloševićevog režima označen za „vojnog stratega“, uhapšen sa još dosta partijskih drugova i podvrgnut teškim mučenjima u kraljevačkom zatvoru.
Nakon izlaska na slobodu, od prof. Kolašinca su se svi iz nekog straha ograđivali, a vrijeme nije bilo nimalo lahko. Jedini koji mu je tada pomogao bio je muftija Zukorlić koji ga je pozvao da predaje u Medresi i tom prilikom u plan i program uvrstio Matematiku i Informatriku, te mu, radi što značajnije norme, dodijelio i predmet Odbrana i zaštita.
Profesor Kolašinac je bio divan čovjek, ali sa velikim traumama od svega onog što je prošao. Autor na žalost, nije uspio da nešto značajnije prodre u matematičke oblasti, već je vrijeme na časovima koristio da što više razgovara sa profesorom o društvenim temama, pa ponekad i o onom što je prošao, iako to ne bi izašlo na dobro.
Arapski jezik je bio druga priča. Prožimao se kroz sve vjerske predmete, pa je opet moralo koliko-toliko da se uđe u njegovu suštinu. Međutim, desilo se u drugom polugođu četvrtog razreda, da poslije, kako je autor mislio, zagarantirane trice, iz Konverzacije zalijepi jedinicu. I to k’o vrata! Svega nekoliko nedjelja prije mature!
S obzirom na ostale ocjene, računao je na odličan uspjeh, koji bi imao i sa dvojkom iz Konverzacije, koi bi ga oslobodio polaganja diplomskog ispita iz većine predmeta. Ali, ta jedinica… Da još bude crnje, bilo je puno učenika koji su trebali dobiti drugu ocjenu, pa da on dođe na red za odgovaranje. Čas po čas, hefta po hefta, svelo se to na još posljednji susret i zadnju mogućnost da se izvuče.
Te srijede, Profesora nigdje na vidiku. Čas je uveliko tekao i, dok su, ostale kolege, raspravljale o odijelima i kravatama za maturanstku akademiju, autor je snevoljeno čekao da se na platou Mešihata pojavi Profesor.
Skoro da je i izgubio svu nadu, odavno je već odzvonilo, donekle i pomiren sa sudbinom, spuštene glave kao noj, tužan i nesretan, džorio je na ulaznim vratima Medrese, kad ga Profesor pozva: „Pjesnik, nisam zaboravio. Trči u zbornicu i donesi dnevnik.“
Nekako je u dva-tri koraka preletio stepenice, od razrednog uzeo dnevnik, i strčao do Profesora. A on, zaključujući ocjenu, reče: „Ovo je što si pjesnik. Ali, ne govori nikom.“
I NA KRAJU, FAKULTET
Rekoh da se autor, na čuđenje mnogih koji su ga već vidjeli negdje u Arapskom svijetu, još ranije odlučio studirati književnost i jezik. Ne bi bila istina kada bi kazao da je i to na nagovor Profesora, ali jest i on, po malo, doprinio da prevagne književnost u odnosu na islamske nauke.
Na jednom od onih dijelova časa „Pitajte da ne bude pitani“, neko od učenika je upitao Profesora šta im predlaže, gdje da nastave studije. Govorio je o važnosti nastavka školovanja, mogućnostima, potencijalnim profilima. Autor nije siguran, i to je propustio priliku pitati dok je mogao da li je namjenski tako kazao ili ne, ali je po prvi puta govorio i o važnosti svjetovnih nauka, naglašavajući „Da bi nam (Islamskoj zajednici) trebalo i par profesora književnosti i novinara“.
To je dodatno prelomilo autora koji je bio na klackalici da li da se te jeseni otisne u nepoznati arpaki svijet ili Sarajevo. U stvari, vjerovatno se već bio odlučio za Sarajevo, ali mu je, ipak, srce bilo mirnije.
Nakon položenog maturskog ispita i preuzimanja diplome, a prije nego li se prvi puta otisnuo ka šeher Sarajevu, još jednom se posavjetovao sa Profesorom. Bilo je to u ljetnjoj bašči „IHO kluba“, u atrijumu zgrade „Vakuf“, gdje je Profesor u svom kružoku često divanio i gdje bi se okupljali svi željni znanja i mudrosti.
Prišao mu je i rekao da želi da upiše studij književnosti u Sarajevu, te da moli za savjet. Profesor ne samo da je odobrio i ohrabrio ga u toj odluci, već je i dao nalog sekretaru Samiru Škrijelju da u njegovo ime pripremi preporuku za upis na fakultet.
I tako je i bilo. Naoružan diplomom „Gazi Isa-beg“ Medrese i preporukom predsjednika Mešihata, muftije sandžačkog Muamera Zukorlića, na samom početku XXI stoljeća otisnuo se u novi svijet, drukčiji od svega onog što je do tada vidio.
