Privatizacija Telekoma

“sandžak” – Trenutno je aktuelno pitanje privatizacije Telekoma. Neke od bivših jugoslavenskih republika, kao na primjer Hrvatska i Crna Gora, već su privatizirale državna telekomunikacijska preduzeća. Zanimljivo je da je u obje zemlje ista kompanija kupila tamošnje državne telekomunikacijske kompanije: njemački Dojče Telekom (Deutsche Telekom).

Obzirom da prolazimo kroz period tranzicije, mogli bi se zapitati zašto se sada diže prašina zbog privatizacije Telekoma, ka-da su u vremenu tranzicije privatizacije normalne. Jednostavan odgovor na ovo pitanje glasi: Koliko imamo telekoma u državi? Koliko ih (sa infrastrukturom) ima u drugim državama? Posebnost kod privatizacije Telekoma jeste što on posjeduje infrastrukturu za vršenje usluga. Ovo se stručno naziva prirodni monopol. Prirodni monopol opisuje situaciju u kojoj su troškovi za pojedinačno preduzeće toliki da bi, u slučaju konkurencije, samo jedno preduzeće bilo u stanju dugoročno opstati, tj. situacija na tržištu je takva da je samo jedno preduzeće u stanje profitabilno nuditi usluge na dotičnom tržištu. Ne bi bilo isplativo za više preduzeća da paralelno izgrade telekomunikacijsku mrežu, jer bi troškovi izgradnje i održavanje bili mnogo veći od mogućih prihoda. Pored telekomunikacije, prirodni monopol postoji i kod željeznice, u vodosnabdijevanju i transmisiji električne energije.

Da bi lakše objasnili ovaj problem, pretpostavimo da država želi prodati cijelu putnu infrastrukturu sa svim kamionima i nazovimo ovo preduzeće TRANSPORT. Sada bi bilo logično da država prodaje samo svoje kamione, odnosno špedicije, a ne i putnu infrastrukturu. Jer ukoliko jedna transportna kompanija posjeduje cijelu putnu infrastrukturu, ono će zatvoriti ulazak na tržište drugim špedicijama. Obzirom da ova kompanija ima velike troškove za izgradnju i održavanje puteva, ona će i naplatiti od svojih mušterija veći iznos. Pošto nema konkurencije, jer druga kompanija nema putnu infrastrukturu, ona može diktirati cijenu i imati ogromni profit. Za druge kompanije ne bi bilo interesantno da istovremeno u cijeloj državi izgrade putnu infrastrukturu, jer bi mogući prihodi bili znatno manji od troškova.

Opisana situacija važi i za privatizaciju Telekoma. U ovom slučaju bi se prodala i infrastruktura. Tako bi Telekom Srbije bila jedina kompanija koja nudi infrastrukturu za obavljanje telekomunikacijskih usluga. Obzirom da samo Telekom posjeduje infrastrukturu, nove telekomunikacijske kompanije bi trebale iznajmiti dio infrastrukture Telekoma za nuđenje usluga. Međutim, da se lahko pretpostaviti da će Telekom Srbije spriječiti što je moguće više ulazak novih konkurenata ili dati pod zakup samo zastarjelu infrastrukturu. Na taj način bi Telekom Srbije lahko mogao zloupotrijebiti monopolni položaj i tražiti previsoke cijene od strane svojih korisnika. Već sada, kada je Telekom Srbije javno preduzeće, ono ima dobit od 162 miliona eura (2009. godina). Koliko bi iznosio ovaj profit kada bi se nalazio u rukama privatnih investitora?

Na Zapadu, gdje je privatizacija državnih telekoma počela prije tridesetak godina, države su uvele regulacione agencije, koje imaju zadatak da nadgledaju monopoliste. Glavni zadatak regulacionih agencija jeste da nadgledaju cijene privatiziranog monopoliste. Ali, glavni problem kod ove vrste privatizacije jeste efikasnost regulacije. Na primjer, ukoliko bi Njemački telekom kupio ovdašnji Telekom, onda bi jedna kompanija kupila Telekom Srbije, koja ima veći prihod nego što je cio bruto domaći proizvod cijele Srbije. Može se brzo zaključiti da bi se jedna regulaciona agencija teško mogla suprotstaviti ovakvom gigantu. Pored ovih „lokalnih“ bolesti, glavni problemi regulacije su u tome što regulatorne agencije zavise od informacije koje dobijaju od Telekoma. Zbog toga regulatorno tijelo nema objektivne informacije, kako bi mogle izgledati najniže moguće cijene. Štaviše, regulatori ne moraju samo nadgledati jedno preduzeće, već cijelu industriju. Stoga je za efikasnu regulaciju potrebna velika birokratija, što nije u interesu niti vlade niti monopoliste.

Sada bi se moglo zaključiti da je najbolje da Telekom Srbije ostane u državnom vlasništvu. Ali, postavlja se pitanje:

Da li je državno vlasništvo infrastrukture najbolje rješenje? Klasični nedostaci državnog vlasništva preduzeća su: nezadovoljavajuća produktivnost, zaštita od stečaja, nedostatak podsticaja za modernizaciju, nedostatak finansijske nezavisnosti, politički interesi, nedostatak konkurentnog pritiska.

Ovi nedostaci su poznati svakom potrošaču. Obzirom da državna preduzeća često imaju monopol u svojoj industriji, oni nema motivaciju da nude najbolju uslugu uz najsavremeniju opremu, jer imaju sigurni prihod obzirom da se radi o monopolu. Također, česti nedostatak kod državnih preduzeća jesu politički interesi, tj. zapošljavanje ljudi prema stranačkoj liniji, a ne stručnosti. Ostali nedostaci su nepotizam, korupcija… Ali, obzirom da se radi o monopolu, glavni problem je što kod industrija s prirodnim monopolom ne postoji konkurencija i poticaj da se nude usluge uz minimalne troškove, niti postoji podsticaj da usluge budu orijentirane prema klijentu.

Prema našem mišljenju, sektor telekomunikacije bi se trebao podijeliti na dva dijela: infrastruktura i usluge. Kod usluga, svaka kompanija koja želi nuditi telekomunikacijske usluge (fiksna telefonija, internet i slično) može uzeti telefonske linije pod zakup. Tako bi korisnici mogli birati između velikog broja ponuđivača, što će smanjiti cijene na jedan relativni minimum. Što se tiče infrastrukture, predlažemo da ona ne bude niti u klasičnom državnom, niti u privatnom vlasništvu. Obzirom da se radi o prirodnom monopolu, predlažemo da jedna vrsta zadužbine (vakufa) s državnom garancijom preuzme vlasništvo nad infrastrukturom. Cilj ove zadužbine bi bio da se infrastruktura koristi za opće dobro, ali bez miješanja ili monopolizacije države ili neke interesne grupe. Organizacija kao zadužbina imala bi potrebnu nezavisnost od državnih organa i prednost nepostojanja profitnog motiva.

Sada se postavlja pitanje kako bi izgledala organizacija takve zadužbine. Moguća organizaciona struktura za takav upravni odbor može se preuzeti od kompanije Network Rail (Vidi: http://www.networkrail.co.uk/). Ova kompanija osnovana je kao vlasnik željezničke infrastrukture u Velikoj Britaniji. Kod Network Rail-a postoje tri kategorije članova upravnog odbora: a) industrijski članovi (industry members) predstavnici raznih željeznica; b) javni članovi (public members) predstavnici drugih grupa stejkholdera i pojedinci izabrani od strane nezavisnog izbornog tijela (predstavnici potrošača); c) predstavnici Ministarstva za transport koje zastupa interese Vlade.

Koncept Network Rail-a može se prenijeti i na predloženu zadužbinu. Tako predstavnici svih relevantnih stejkholdera, na primjer, sindikati, potrošači, privatne kompanije i država, moraju biti uključeni u upravljanje. Ali, ovdje treba voditi računa da jedna grupa ne dominira drugom. U najboljem slučaju, sve grupe bi imale jednaka prava. Osim nadgledavanja menadžmenta, upravni odbor treba imati pravo imenovanja i razrješavanja menadžere. Tako bi se postavili menadžeri s kojim bi svi (ili većina) stejkholdera bili zadovoljni.

Autor: dr. Suad Bećirović