O nekada velikoj teniserki Moniki Seleš, u vrijeme dok je još bila djevojčica, novine su se utrkivale ko će više hvalospjeva da ispiše. Svoj talenat rano je pretočila u nepobjedivost u sportskoj areni. Zaslužila je svaku riječ, rečenicu ili epitet kojom su je novinari častili. Biće i onih koji će reći da je neozbiljno lakonogu atletsku princezu Amelu Terzić porediti s jednom od najvećih zvijezda u historiji tenisa.
Podudarnosti ima, itekako. Samo splet ko zna kakvih okolnosti mogao bi da je spriječi da za godinu, dvije ili tri postane prva dama naše atletike u trčanju na srednjim prugama. Vrijeme Olivere Jevtić još traje, ali se čini da je ona svoje najbolje rezultate već postigla. Za trkačicu koja je prošle godine ovjenčana bronzom na juniorskom planetarnom šampionatu u italijanskom gradu Bresanoneu vrijeme tek počinje da radi. Bila je to prva medalja za Srbiju u historiji ovih prvenstava. Bolji uvod za trke života i medalje sjajnijeg kova ne postoji.
Ponovo trijumf na Bijelom krosu u Beogradu.
– Ove godine bilo je mnogo lakše. Već posle 300 pretrčanih metara preuzela sam vođstvo i do kraja trčala svoju trku. Druga Ana Subotić zaostala je 31 sekundu. Drago mi je da sam kao mlađa juniorka još jedanput nadmašila sve seniorke.
Kao da si pretplaćena na trofej namijenjen najboljoj sportistkinji grada.
– Lijep je osjećaj. Živim u gradu koji ima više od sto hiljada stanovnika, u gradu sporta i još boljih sportista. Nije lako biti najbolja. Mnogo se znoja prolilo, promijenilo mnogo prijevoznih sredstava na putovanjima i podloga na kojima se trčalo. Ne padaju nagrade tek tako, s neba.
Sve je počelo u Njemačkoj.
– Moji roditelji – otac Benjamin i majka Nura željeli su da im djeca imaju normalan život. U Zabranici kod Priboja gdje sam rođena to nije bilo moguće. Jednog dana spakovali su samo neophodne stvari i nastanili se u njemačkom gradu Vernigerodeu. S njima sam pošla i ja. Kasnije su na svet došli brat Almer i sestra Amra. Imala sam četiri godine. Kada sam bila peti razred primjetio me je gospodin Tensi i odveo na atletsku stazu. Malo rada, a već treća, pa druga i na kraju prva među vršnjacima na njemačkom državnom prvenstvu. Zavoljela sam atletiku, mada sam voljela i druge sportove.
Znači, mogao je da se dogodi i drugačiji izbor.
– Mislim da nije. Mada, mnogo volim fudbal. Jedno vrijeme sam u Njemačkoj uporedo trenirala fudbal, rukomet i atletiku. Moja ljubav prema fudbalu je i najveći krivac što sam otišla u atletiku. Igrala sam na sredini terena. Trener je primjetio da tokom utakmica toliko trčim da ne znam šta je to predah. Na svakom meču bila sam zadužena da pratim najbolju protivničku igračicu. Nijedna se nije naigrala. Po završetku svake odigrane utakmice dobijala sam pohvale za dobro obavljen posao na terenu. Voljela bih i danas da mogu da se družim sa bubamarom, ali rizikovala bih da se povrijedim. Kad god imam slobodnog vremena uživam u gledanju fudbalskih utakmica. Moj tim je Bajern.
Iznenada se desilo da se porodica vratila u zemlju.
– Bilo je to prije tri godine. Imala sam 14 godina i nisam željela da prekinem da se bavim sportom koji mi je ušao pod kožu. Trenirala sam u Priboju koji te godine otkazuje nastup na Sandžačkim igrama. U to vrijeme upoznajem bratanca sadašnjeg trenera Rifata Zilkića. Nije prošlo mnogo vremena i kompletna porodica se preselila u Novi Pazar.
Nastavila si tamo gdje si stala u Njemačkoj.
– Porodica je došla do svog krova nad glavom, to mi je u početku bilo najvažnije. Za moj uspon u atletskom i svakom drugom smislu najzaslužniji je Zilkić. Zna da priđe svakom atletičaru i da se prema njemu očinski postavi. Treninzi jesu naporni, ali bez njih ne bi ni bilo rezultata. Kada treba odrediti taktiku za trku – tu je nepogrešiv. Prije nastupa zna kolike su mi mogućnosti tog dana. Ni danas mi nije jasno odakle mu taj dar. Možda sam ga samo jednom prijatno iznenadila.
Vjerovatno se to zbilo prilikom postizanja tvog najvećeg uspjeha.
– Upravo tako. Prošle godine u Bresanoneu na Svjetskom juniorskom prvenstvu. Do tada sam mislila da su atletičarke crne puti vanzemaljke. Sad znam da se razlikujemo samo po boji kože. One trče nokaut sistemom. Nema kod njih neke posebno pripremljene taktike. Od starta svake trke izbiju na čelo kolone. Tako je bilo i u tom finalu na 1.500 metara. Nije me tokom zagrijevanja uplašilo prisustvo silnih Etiopljanki Kenijki. Prolaz na 800 metara bio je ludo brz. Trener Zilkić, koji se nalazio pored staze, hvatao se za glavu. Nije vjerovao da mogu da pratim taj tempo. Posle trke mi je pričao da su mu u tom trenutku kroz glavu prošli mjeseci ubitačnog treninga, koji su se srušili već na polovini trke. Negdje u tim trenucima dogodilo se i guranje i spoticanje od strane Amerikanke. Sve sam to izdržala i ostala na nogama. Kroz cilj sam prošla kao treća. Ispred mene samo Kenijka i Etiopljanka. Bila sam najbrža Evropljanka. Trener nije mogao da vjeruje. Mislim da je bio srećniji od mene.
Oprobala si se u više disciplina. Koja ti je omiljena?
– Bez dileme – 1.500 metara. Niti je kratka, niti dugačka. Uspješno trčim i 800 i 3.000 metara. Imala sam odlične rezultate i na krosevima, jedino nisam neki ljubitelj uličnih trka. Ta podloga mi najmanje odgovara.
Šta očekuješ ove godine?
– Najvažnije je da budem zdrava. Želja mi je da se pojavim na Prvim olimpijskim igrama mladih u Singapuru. Da bih stigla do Azije morat ću, kao i sve ostale atletičarke, da prođem evropske kvalifikacije u Rusiji. Ne raduje me što u programu neće biti trka na 1.500 metara, ali valjda ću se snaći i na distanci od 1.000 metara. Potrebno je da u Rusiji budem među prve četiri takmičarke koje direktno putuju u Singapur. Ove godine je i kros prvenstvo Evrope u Portugalu, kao i čitav niz domaćih šampionata.
U vrijeme Olimpijade u Londonu 2012. imat ćeš 19 godina.
– Voljela bih da ispunim normu. Daleko je to. Idem korak po korak. Ko zna možda se i to dogodi.
Kada bi mogla da biraš između olimpijske medalje i pobjede na mitingu svjetske lige izabrala bi?
– Uvijek medalju sa Olimpijskih igara. Ona nema cijenu. Pobjede na velikim mitinzima donose ogroman novac. Ne trčim zbog novca. Kada bih ga osvojila prvo bih se odužila roditeljima i svima koji su mi pomogli da dođem do ovih visina. Nego, daleko odosmo.
Koliko su te silne pobjede promijenile?
– Oni koji me okružuju kažu da sam ostala ista. To mislim i ja. Pobjedila sam Oliveru Jevtić na Belom krosu, bila treća juniorka sveta, a u mom odnosu prema atletici i bliskim ljudima se ništa nije promijenilo.
Postoje li prijateljstva među atletičarkama?
– Kako da ne. Veliki sam prijatelj sa klupskom koleginicom Teodorom Simović. Vršnjakinje smo. Ona je i dalje moja konkurentkinja, istovremeno i prijateljica na stazi i van nje. Trenutno imam bolje rezultate, ali nisam zaboravila vrijeme kada je ona bila ispred mene. Mnogo mi znači njeno prisustvo tokom trke. Ume da je vodi tempom koji mi leži. Ne poznajem borbeniju atletičarku od nje.
Da li je nastalo neko prijateljstvo sa inostranim rivalkama?
– Mnogo cijenim Kenijku Meli Čebet Ngeivo koja je pobijedila u trci svjetskog prvenstva na kojoj sam bila treća. Voljela bih da se sretnemo još nekoliko puta na stazi ili van nje. Dugo smo posle trke u Bresanoneu razgovarale. Ni riječi nije bilo o atletici, trci. Smirena, jednostavna i veliki drugarčina.
Pobjeđivali si mnoge velike i starije suparnice. Ima li neko koga nisi pobijedila, a voljela bi?
– Nikad nisam pobijedila Sonju Stolić. Ona je predivno biće. Nevjerovatno koliko je opuštena. Starija je desetak godina što joj ne smeta da drugujemo. Jako mi je draga. I pored toga željela bih da je pobijedim. Možda se to dogodi već ove godine.
Mnoge atletske veličine si upoznala. Vjerovatno se na tvom spisku želja nalaze i neki koje željno čekaš da sretneš.
– Prije svih to je najbolji svjetski trkač svih vremena na 1.500 metara Hikam El Geruž. Ima ih još – Jusein Bolt, Kenenisa Bekele, Tiruneš Dibaba… Biće prilike.
Koji su grad i zemlja na tebe ostavili posebno lep utisak?
– Osim stadiona, malo sam toga vidjela. Dopalo mi se kako izgleda Dablin. Od zemalja Grčka. Možda to kažem zbog smještaja. Ne pamtim tako nešto. Raj na zemlji.
Atletičari važe za velike ljubitelje životinja. Valjda zbog toga što vas najčešće upoređuju sa njima, naravno u pozitivnom smislu. Kojoj si životinji naklonjena?
– Gepardu zbog njegove brzine. Nikad ga nisam vidjela osim na televiziji. Prvom prilikom kad sretnem Bolta biće to kao da sam vidjela geparda.
Kad se kaže Novi Pazar tvoja prva asocijacija je…
– Atletika. Ovo je vrijeme kad grad prepoznaju po kraljici sportova, a ne po nekim drugim stvarima.
Izvor. Sandzak-Sport.com
