Mersiha Smajlović i Selma Rizvanović Mandal žive i rade u Skoplju. Jedna porijeklom iz Delimeđa, druga iz Melaja. Kao i većina Bošnjaka kad su krenule migracije prema Turskoj, Makedonija je u to vrijeme bila prostor za čekanje dokumenata. Porodica Smajlović poslala je jednog koji će da izvidi situaciju u Istanbulu, ali po povratku nije bilo kako se očekivalo.
Ostali su u Skoplju. Mersihin otac krenuo je u školu, nastava se tad odvijala na srpskohrvatskom jeziku pa nije za njega bila neka promjena. Kasnije su stjecali porodice, a djeca poput Mersihe i Selme nastavila s obrazovanjem čuvajući identitet koliko je bilo moguće.
–Kući pričamo na bosanskom jeziku ali taj akcent makedonskog primjetan je u govoru. Relacije sa Sandžakom postoje i imamo veliki broj porodica koje tamo žive. Uvijek s ponosom kažem koje je naše porijeklo i smatramo da nas je kroz život sandžačka borbenost i želja za opstanak vodila i karakter usmjerila, kaže Mersiha Smajlović pravnica
A kada su doselili u Makedoniju, Bošnjaci su morali naći svoje mjesto i graditi nešto novo. Život tih prvih generacija muhadžera nije bio nimalo jednostavan. Sljedećim generacijama postajalo je, kažu, donekle lakše jer nije bilo toliko borbe za egzistenciju. Ipak, tada je postojala borba pokazati ko su Bošnjaci zapravo.
–Vjerujte, mislim da i dan-danas Makedoncima i Albancima koji ovdje žive i koji su većina nije baš jasno ko su Bošnjaci i odakle su došli. Većina je došla 60-tih godina i te prve generacije su se borile izgraditi dom, pružiti obrazovanje koje oni nisu mogli imati svojoj djeci, ističe Selma Rizvanović Mandal ekonomistkinja
A djeca kada su se obrazovala mogla su krenuti na viši nivo. Tad kažu, počinje buđenje nacionalne svijesti među Bošnjacima koje im je oteto, a vraćeno devedesetih godina. Tad stupaju na scenu studenti, mladi ljudi s entuzijazmom koji se počinju organizirati. I nikad nisu dozvolili da se osjete građanima drugog reda istrajavši u borbi za ravnopravnost i položaj, školovani i odlučni.
