“Prekobrojne” niko ne prebroja

Vijest da u Novi Pazar stižu, ili su stigli, inspektori da kontrolišu poslovanje privatnih firmi, odmah proleti gradom. Kad privatni poslodavci “slučajno namirišu” dolazak inspekcijskih službi, onda se proizvodnja obustavlja, radnici prekoredno uzimaju slobodne dane, dok inspektori ne odu iz grada, ili ih bude taman onoliko koliko ih je “pokriveno papirima”. Prošle nedjelje u Novi Pazar stigli su inspektori rada iz drugih gradova i počeli da “češljaju” preduzeća i utvrđuju broj prijavljenih i neprijavljenih radnika. Priča se vraća na početak.

U knjigovodstvenim agencijama, koje vode dokumentaciju privatnih firmi, imaju primjedbe na lokalne inspektore, jer “svaki na svoj način daje smjernice za popunjavanje ugovora i aneksa ugovora o radu. Jedan kaže ovako, drugi onako i uvijek nešto nedostaje”.

Radnici se žale da poslodavci neće da ih osiguraju, dok poslodavci tvrde da radnici ne žele osiguranje već isplatu zarada na ruke. Na osiguranje, u većini slučajeva, pristaju oni radnici kojima je do penzije ostalo nekoliko godina. Ostali, uglavnom mlađi, više vole da u džep stave pedesetak evra više nego da im se odbija za obavezno osiguranje. Problem očigledno postoji, ali niko o tome ne želi javno da progovori, da se nekome ne bi zamjerili. Treba, međutim, podsjetiti da je rad “na crno”, u nešto većem obimu, bio karakterističan za vrijeme kada su u ovom gradu, punim kapacitetom, radili privatni proizvođači džinsa, lake konfekcije i obuće. Tada je kvalifikovana radna snaga mogla da ostvaruje penzijsko-socijalne prinadležnosti u preduzećima koja su legalno poslovala, (kasnije na evidenciji biroa za zapošljavanje, ili penzionisanjem), a velike zarade u privatnom sektoru, uglavnom tekstilne i obućarske industrije.

Ni ostali sektori nisu lišeni zapošljavanja “na crno”. Ta konstatacija se posebno odnosi na trgovinu, ugostiteljstvo i građevinarstvo. Javna je tajna da se u ugostiteljstvu radi ili za fiksnu platu, rijetko kada višu od 150 evra, ili za dnevnicu od pet evra. Zaposleni u trgovinskim radnjama mogu da računaju na fiksnu platu od 150 do 180 evra, dok oni angažovani u građevinarstvu rade za dnevnicu od 25 evra. A kad naiđe kontrola, poslodavci kreću sa već poznatom pričom: ili su zaposlili rođake, ili je u toku spremanje “papira za zaključenje ugovora o radu i prijave za obavezno zdravstveno osiguranje” uz obećanje da će “svu dokumentaciju dostaviti na uvid u najkraćem mogućem roku”. Dobri poznavaoci prilika u ovom gradu tvrde da “na crno” radi bar polovina, “a negdje i više”, od ukupnog broja zaposlenih.

Samo procene

Precizan broj radnika “na crno” u Novom Pazaru i okolini, koji su se zapošljavali u vreme ekspanzije privatnih radionica džinsa, lake konfekcije i obuće, nikada nije utvrđen. Ipak, projcenjuje se da je tako svoju egzistenciju ostvarivalo oko 15.000 zaposlenih u tekstilnoj i obućarskoj proizvodnji. Ni sada tačan broj ne može da se utvrdi. Može samo da se nagađa. Ono što je, međutim, izvjesno jeste da ih je znatno manje nego prije desetak godina. Taj podatak ne čudi imajući u vidu činjenicu da se broj proizvođača tekstila i obuće više nego prepolovio.

Izvor: Danas

Autor: Slađana Novosel