Predsjednik BANU – Ferid Muhić

1
15

Akademik Ferid Muhić, predsjednik BANU

BANU je koncipirana kao institucija koja treba učiniti sve, da se nacionalni identitet Bošnjaka, njihova kulturna tradicija, njihova nacionalna i državotvorna historija nikada više ne dovedu na to deredže na koje su ih doveli ciljevi hegemonističkih političkih programa i praksi nasilja njihovih susjeda.

Akademik Ferid Muhić, filozof i pjesnik izabran je konsenzusom, jednoglasno, 09 juna 2011 godine na Osnivačkoj skupštini održanoj u Novom Pazaru za prvog predsjednika BANU. Rođen je 08 juna 1943. godine u Zavidovićima, centralna Bosna. Magistrirao je i doktorirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu. U Skoplju na Filozofskom fakultetu Univerziteta ‘Ćiril i Metodije’ predaje novovjeku i savremenu filozofiju, te filozofsku antropologiju i filozofiju politike. Gostovao je na mnogim američkim, evropskim i azijskim univerzitetima širom svijeta: Florida State University, New York University, Univerzitet u Kuala Lumpuru, Sorbona … Prijatelj je i saradnik Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru od samog njegovog osnivanja.
Strastveni planinar, dr. Muhić se popeo na sve najviše vrhove Balkana. Pješke je išao 710 km od Skoplja do rodnog kraja i Mahoja na visokim Rudinama kod Zavidovića.
Uz 20-ak filozofskih djela, od kojih su mnoga prevedena na svjetske i jezike iz regiona, dr. Muhić je objavio i više knjiga poezije te monografiju o šarplanincima. Zovu ga ‘makedonski Nietzsche’, ‘bosanski Platon’, »intelektualna gromada ‘,  ‘Akademija koja hoda’…. Kao filozof svjetskog glasa utjecajan je u intelektualnim krugovima u Makedoniji (gdje je dobio mnoge nagrade i bio više godina savjetnik Predsjednika Republike Makedonije) kao i u regionu i šire!

Upitan o tome kakvo je rješenje za Bosnu i Hercegovinu prof.dr. Ferid Muhić je rekao: “Recept za BiH, kao i za bilo koju drugu državu s naglašeno multietničkim sastavom, jest jednostavan! Treba slijediti model SAD-a i zapadnoevropskih zemalja. Ukratko: ukinuti organiziranje političkih partija po principu nacionalnosti! Bi li Obama pobijedio da je u SAD-u dozvoljeno organiziranje ‘crnačkih’ partija nasuprot partijama ‘žutih’ i ‘bijelih’? Dakle, valja slijediti dobar primjer SAD-a, koji je i etnički, i rasno, i kulturno, i jezički, i vjerski, i kako god hoćete, najveća mješavina glasača u svijetu: Amerika im je dala jednu partiju, podijeljenu na dvije frakcije, demokrate i republikance. I neka glasaju! – To je, ne znam iz kojih razloga, u Bosni onemogućeno upravo iz centara međunarodne zajednice. I dok tako ne bude – rješenja nema. Ni za BiH, ni za ostale iz regije.”
Vratiti samopoštovanje i duhovni integritet Bošnjaka

Alem: Profesore Muhiću, najprije da Vam čestitamo izbor za prvog Predsjednika Bošnjačke Akademije nauka i umjetnosti, kao najviše duhovne, nacionalne institucije bošnjačkog naroda i da vam poželimo uspješan rad. Najkraće, šta je ideja, šta su zadaci i ciljevi BANU?

Ferid Muhić: Lijepo. Hajdemo onda, redom. Zahvaljujem na čestitkama i dobrim željama. Ideja, zadaci, ciljevi BANU određeni su istim onim motivima zbog kojih su osnovane sve nacionalne akademije nauka i umjetnosti u svijetu. Kao što je poznato, ti motivi su: afirmacija nacionalnog identiteta, promocija kulturnog naslijeđa i učvršćivanje duhovnog integriteta nacije. Zbog dobro poznatih okolnosti, kola nacionalnog preporoda balkanskih naroda, slomila su se upravo na Bošnjacima, koji sve do 9 juna 2011 godine, jedini od svih balkanskih naroda, nisu imali svoju nacionalnu akademiju nauka i umjetnosti. Činjenica da su danas Bošnjaci savladali istorijske prepreke zbog kojih je toliko kasnila njihova nacionalna emancipacija, potvrđena je na eksplicitan i suveren način upravo osnivanjem BANU.

Alem: Osnivačka skupština BANU je bila u Novom Pazaru, najavljena je inauguracija u Sarajevu. Gdje će biti sjedište i hoćete li nam nešto reći o prvom sastavu BANU koja je okupila dvadesetak poznatih bošnjačkih imena iz nauke i kulture.

Ferid Muhić: Sjedište će biti u Sarajevu. Treba glavnom gradu Bosne, prestonici Bošnjaka, da ponovo postane duhovni Pijemont, da dođe sebi, da se prene iz letargije u koju ga uporno guraju oni koji su ovaj herojski grad bombardovali duže nego što su Hitlerovi fašisti bombardovali Lenjingrad; da izvida rane, da progleda svojim a ne tuđim očima; da osvijetli bošnjačkom pameću misao, da unese u njegov govor i britku doskočicu, nezaboravnu i neuporedivu melodiju bosanskog jezika u lingvistički potpuri skrpljen od parčića jednosložnih kolokvijalizama, zbog kojih čovjek ima utisak da ljudi danas svuda na Balkanu govore teško i nejasno kao da imaju one zubarske tampone u ustima – i to dva gore i dva dolje; da vrati samopoštovanje i duhovni integritet Bošnjaka, sistematski potiskivan, brisan, gažen, uništavan čitavo stoljeće!
A sadašnji, prvi sastav BANU je istinski mehlem za takav zadatak. Svaka i svaki od tih sjajnih ljudi i afirmiranih naučnika, umjetnika, mislilaca, od kojih je dobar broj iz Sarajeva, u sinergiji sa onima iz drugih prostora bošnjačke dijaspore, već su učinili mnogo za punu i svestranu afirmaciju Bošnjaka na svim ovim poljima. Organizovani u instituciju najvišeg ranga, a ipak potpuno nesputani u svojim individualnim pregnućima, učinit će, ako Bog da, jos više. Ovaj spisak, razumije se, ni izdaleka nije konačan, niti je na bilo koji način zatvoren. Neke akademije u regionu imaju i preko 160 članova. Koliko ima vrijednih sposobnih i zaslužnih Bošnjaka, kadrih da daju svoj doprinos i ravnih akademicima bilo koje akademije u svijetu, sva je prilika da će doći dan kada će broj članova BANU nadmašiti tu brojku, a opet, Bosna će imati jos toliko sjajnih naučnika, umjetnika, inovatora, mislilaca za još tri takve akademije.

Alem: Osnivanje Akademije je historijski događaj za svaki narod. Neke akademije nauka i umjetnosti na ovim prostorima formirane su ranije, druge kasnije i reklo bi se da stvaranje svake nacionalne akademije ima svoje specifičnosti. Bile su prvo društva, neke su nastavljale svoje djelovanje u kontinuitetu…Kako vidite  specifičnost BANU u odnosu na druge? Srpsku, hrvatsku, slovenačku ili kasnije makedonsku, crnogorsku…?

Ferid Muhić: Jedina istinski relevantna specifičnost je što BANU toliko kasni. A kasni, budimo otvoreni i jasno i javno recimo: zato što bošnjačkom narodu nije bilo dozvoljeno da formira svoju akademiju. Nije mu bilo dozvoljeno, jer nije bilo ni planirano da se Bošnjacima ikada dozvoli njeno osnivanje. Da se dozvola čekala, Bošnjaci je nikada ne bi ni dobili. Razlika je dakle i u tome, sto ni za jedan drugi narod na prostorima bivše Jugoslavije nije bila potrebna dozvola, osim za Bošnjake. Kada su to definitivno shvatili, Bošnjaci su sebi prisvojili pravo koje za nikoga nije bilo sporno, niti može biti sporno za bilo koji narod u svijetu: osnovali su svoju nacionalnu akademiju – BANU!

Alem: Možete li komentirati činjenicu da je izgleda nenormalno na ovim prostorima postalo normalno. Odnosno da je bilo za naše susjede normalno da Bošnjaci nemaju svoje ime, ime jezika, pa ni akademiju! Što je najgore to je izgleda postalo skoro normalno i za Bošnjake. Sad kao da se plaše da će uvrijediti nekoga ako imaju svoje institucije…

Ferid Muhić: Slažem se, uz finesu: nenormalno se počelo smatrati za normalno. Jer nenormalno nikad ne može uistinu postati normalno! Riječ je o kobnoj društvenoj, kolektivnoj bolesti koja se naziva sindrom konceptualne dezorijentacije. Ako dugo funkcioniše nametnut takav pervertiran sistem u kom nenormalno predstavlja sinonim za normalno, onda se ljudi dezorijentišu!

U robovlasništvu, i robovima i njihovim gospodarima, postalo je normalno ono što je najnenormalnije: da ljudi budu robovi drugim ljudima!?

U vremenima koja možemo nazvati epohom bošnjevlasnistva, po istoj naopakoj “logici”, i Bošnjacima i njihovim tutorima, mentorima, hegemonima, postalo je normalno ono što je najnemoralnije: da Bošnjaci budu narod drugog reda, da im  ne sljeduju prava koja se za sve druge narode podrazumjevaju, da im ne pripada ono što svim drugim narodima pripada. Pa tako i da nemaju ni svoje istorijsko, hiljadugodišnje ime Bošnjak, ni svoj bosanski jezik, semantički kodificiran u rječnicima 1626. godine, dakle gotovo dva stoljeća prije jezika naroda koji smatraju sasvim prirodnim da imaju svoj jezik. Pa ni svoju akademiju, iako su je svi drugi narodi sa ovih prostora osnovali kao svoje samorazumljivo pravo. Zadatak BANU, u ovom kontekstu, iako veoma težak, sasvim je jednostavan . Teško je ljude koje su drugi, sa pozicije nadređenosti, majoriteta i totalitarnih pritisaka, čitavih sto godina, tjerali da ono sto je crno, zovu bijelim, a ono sto je bijelo da zovu crnim, odviknuti i izliječiti od te konceptualne dezorijentacije.

Ali je, u suštini, sasvim jednostavno. Treba samo otvoriti oči. I sva demagogija smjesta će iščeznuti! Dakle, treba samo progledati, pa će odmah postati jasno da je normalno samo ono što je normalno! I da je nenormalno ono što je nenormalno! Naučiti Bošnjake da vide i da znaju da je crno-crno, i da je bijelo-bijelo, jeste put Bošnjaka ka istini, kao što je to, uostalom, rekao jos Aristotel, definišući istinu i uslove istinitosti za sve i svakoga!

Alem: U kojoj mjeri je, po vašem mišljenju, već bio, zbog ciljeva susjeda i nasilja nad Bošnjacima, izgubljen nacionalni identitet Bošnjaka? Da li se presporo obnavlja i uopšte koliko će BANU pomoći taj proces?

Ferid Muhić: Gotovo sasvim! Što je od identiteta Bošnjaka bilo u bankama, po džepovima, u onome što pišu, u svemu što govore, u onome što misle i kako gledaju na sebe, kako se osjećaju, šta sanjaju, kome se mole, za koga žive i za koga mriju.. Od svega toga nije ostalo ni pare, ni cvonjka, ni mrvice, ni koliko da stane u kljun lastavice. Da ne bi sehara naših nena, tamo gdje ga niko nije ni tražio, a valjda ni mogao pronaći, od identieta Bošnjaka ne bi više ostalo ni sjećanje. Ali, eto, tamo bi sačuvano ono najvrijednije, ono pravo i ono prvo – što se čuje, što se vidi, što se osjeti, kao nježnost i briga, kao ponos i radost, te nekako pretekosmo..

BANU je koncipirana kao institucija koja treba učiniti sve, da se nacionalni identitet Bošnjaka, njihova kulturna tradicija, njihova nacionalna i državotvorna istorija nikada više ne dovedu na to deredže na koje su ih doveli ciljevi hegemonistickih politickih programa i praksi nasilja njihovih susjeda.

Da, ima teskoća, ide mnogo sporije nego što bi moglo. Ali opet – ide na bolje! Ide, i već su ogromni rezultati postignuti! Ova ista generacija živjela je u vremenu u kom oficijelno nije postojao čak ni termin Bošnjak, a gotovo ni ljudi koji su se tako osjećali i koji su znali da su Bošnjaci; o bosanskom jeziku nije bilo ni govora, ni pomena; Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti? Ni u najdaljoj periferiji najluđih snova! A danas je Bošnjak neporeciva univerzalno prihvaćena odrednica nacionalnog identiteta, i bosanski jezik se uči i u Bosni i u dijaspori, a BANU je već činjenica priznata kao ravnopravna naučna i umjetnička institucija od Evropske akademije nauka i umjetnosti sa sjedištem u Salcburgu, od nekoliko akademija iz regiona – Slovenačke, Hrvatske, Albanske… produktivni kontakti uspostavljeni su i uspostavljaju se svakodnevno sa mnogo drugih akademija iz Evrope i svijeta.

Alem: Može li se reć i da je intelekualno-politički sloj Bošnjaka pod tuđim uticajima, jer se školovao po tuđim školama, u većoj mjeri izgubio nacionalni identitet nego obični ljudi koji nisu pristali da budu ono što nisu. Ostali su neopredjeljeni, ali nisu postali za razliku od mnogih intelektualaca ni Srbi, ni Hrvati, ni Jugosloveni… I teže ga vraćaju.

Ferid Muhić: Lahko je biti kosmopolit, ili ako hoćete, imate pravo biti kosmopolit kada je vaš narod ostvario potpunu emancipaciju. To znači, kada odavno niko ne dovodi u pitanje i ne ugrožava njegov nacionalni identitet, jezik, državnost, naučne i sve druge institucije. Lahko je, ili ako hoćete, imate pravo napustiti kuću i otići u planinu da život provedete u meditacijama, kada ste ostavili bezbjednu, prostranu, čvrstu kuću u kojoj ne nedostaje ništa od onoga što je potrebno za dobar život, kada su oni koje ste ostavili, stali na svoje noge, ukratko, kada vaše prisustvo više nije vitalno neophodno. Lahko je intelektualcu Britancu, Francuzu, Englezu…biti kosmopolit. Lahko je to, iako ne toliko i intelektualcu Slovencu, Srbinu, Hrvatu. Kada Bošnjaci ostvare nacionalni, kulturni, politički i svaki drugi status toliko neosporno, kakav imaju ovi narodi, intelektualac Bošnjak moći će s pravom da se izdigne iznad nacionalnog horizonta, i da svoju inspiraciju realizuje i u sferama kosmopolitskih meditacija. Do tada, dok je svaki Bošnjak neophodan da se učvrsti i afirmiše Bošnjačka nacija i izgradi Bosna, pitanje nacionalnog samoodređenja svakog Bošnjaka kao Bošnjaka i njegov doživljaj društvenog identiteta ne može se smatrati privatnim pitanjem u punom smislu te riječi. Jer, da ponovim, iz sređene države se odlazi po svom izboru; iz države u kojoj su građani ugroženi po bilo kojoj osnovi, dezertira se u potrazi za azilom. Ne mogu, nažalost, prevladati utisak da su mnogi istaknuti Bošnjaci intelektualci i umjetnici, pisci, pjesnici, režiseri, zapravo dezertirali iz bošnjačkog korpusa i potražili u drugim nacijama, ne svoje društveno i nacionalno ostvarenje, nego azil!

Alem: Iako je izgledalo nevjerovatno da i jedan jedini intelektualac, Bošnjak, bude protiv osnivanja BANU, odnosno protiv toga da i Bošnjaci imaju svoju Akademiju kao i drugi narodi, ipak je među bošnjačkim intelektualcima bilo onih koji su reagovali protiv BANU. Pa i neki bošnjački političari. Zašto? Kako bi se to moglo objasniti?

Ferid Muhić: Kad neko pobjegne, bilo direktno, bilo nekom vrstom unutrašnje emigracije, zato što je tamo odakle je utekao, život bio opasan, težak, nehuman, gdje su ljudi bili obespravljeni, često mu bude krivo kada se tamo stanje popravi. Pa još kad se uzme suprotna strana, kad se postigne nešto kod onih kod kojih se prebjeglo, onda barem intimno, u svojoj privatnoj vrijednosnoj ispovjedaonici, svako poboljšanje jednostavno boli – još tačnije – ranjava! U Bosni je sada bolje nego što je bilo. Mnogo bolje. BANU je za takve isto što i so na ranu, simbol koji nekako pokazuje da je Bošnjacima isuviše dobro – takve BANU navodi na pokajanje što se od Bosne i Bošnjaštva olako odustalo, a ljudi se nerado kaju.

Alem: Eto, ima i onih koji čak osnivanje BANU tumače kao štetu za bošnjački narod? Uz to je bilo kritika što je inicijativa došla “sa margina” kako to kaže prof. Filandra! Postavlja se pitanje zašto ona nije došla u protekla skoro dva desetljeća iz centra? Iz Sarajeva?

Ferid Muhić: Duh nema margine! Svaki komentar upućen na adresu naučnih i umjetničkih, dakle, imanentno duhovnih institucija, kakva je BANU, potpuno je irelevantan. BANU je došla, odakle je jedino mogla doći. Da se mogla desiti u Sarajevu, desila bi se. Osnovana je u Novom Pazaru, jer su se tamo stekli svi uslovi potrebni da se osnuje! Gdje su roditelji sterilni, ne rađa se dijete. Gdje se rodilo, roditelji nisu bili sterilni. I to je sve što o ovome treba reći.

Alem: BANU je osnovana u odnosu na druge nacionalne akademije najkasnije u Evropi. Zapažena su reagiranja iz susjedstva od pripadnika naroda koji imaju po jednu ili dvije nacionalne akademije. Uz to imaju znatan broj akademika u Akademiji nauka i umjetnosti BiH!

Ferid Muhić: Ja sam, sasvim iskreno, bez imalo ironije, očekivao oduševljenje, čestitke, radost i dobrodošlicu sa svih strana, posebno od susjednih država, njihovih institucija, političara, građana. Od građana zaista je stigao ogroman broj prekrasnih čestitki. Ono ostalo – plodovi gnjeva ­– da se podsjetimo naslova jedne odlične knjige. Ali opet moram podvući, iskreno se čudim tom gnjevu. BANU, kao i bilo koja druga naučna i umjetnička institucija, ne oduzima nikome ništa. Ni jedna druga slična ustanova nije bila predviđena, pa sada da su uskraćena sredstva ili mogućnosti za njeno osnivanje, zbog toga sto je osnovana BANU. Niti je preko reda, niti je na bilo čiji račun. Jedini ključ u kom mogu shvatiti ove razočaravajuće reakcije, koje bacaju tamnu sjenku na te ljude kao naučnike i umjetnike (akademik SANU, pjesnik Matija Bečković, – moram ponoviti i podvući: pjesnik – povodom osnivanja BANU pozvao je javnog tužioca Srbije da djeluje i da zabrani njeno osnivanje. Kakva mrlja na poeziji! Koliko se nisko može srozati jedan pjesnik!), jeste djelovanje iracionalnih faktora. A gnjev jeste i te kako iracionalan. Da su imalo mislili, radovali bi se: eto još malo više svjetla, znanja i ljepote u ovaj tamni svijet i teški život! Umjesto toga, škrguću zubima što ih oni od koji su navikli da ih uvijek i za sve pitaju , nisu pitali ni tražili dozvolu da osnuju svoju nacionalnu akademiju. Viču i protestuju da je osnivanje BANU skandal, prst u oko! Da, ali vaš prst u vaše oko! Jer ne vidite ono što vam je pred očima.

Nekima je zaista teško shvatiti da ih Bošnjaci više neće pitati za ništa ,niti tražiti njihovu dozvolu! Prošla su ta vremena, ljutili se oni, ne ljutili! Osim toga, gdje ima navika ima i odvika. Neka četrdeset dana svaki dan ponove po tri puta da ih Bošnjaci više neće pitati za ništa, pa će se odviknuti od te navike i izliječiti od dosadašnje svoje zablude.

Njihovi napadi na BANU su iracionalni, histerični, izazvani povrijeđenom sujetom ljudi koji odavno ne vide gdje žive.

Alem: Najglasniji su bili oni kojima su zasmetali reis dr. Mustafa Cerić i muftija Muamer Zukorlić?

Ferid Muhić: Nesposobnima smetaju sposobni; sposobnima oni sposobniji; sposobnijima oni najsposobniji. Bolje je neprijatelj dobroga, najbolje je neprijatelj boljega. To je zakon. Reisul-ulema dr. Mustafa Cerić i muftija Zukorlić potvrdili su na najbolji način svoju obavezu da se brinu o interesima i za dobrobit svog naroda. Biće dobro da njihov primjer ohrabri i inspiriše one bolje i dobre da slijede primjer onih na koje se ljute, jer ih vide kao bolje od sebe, kao što je dobro kada oni manje sposobni (sjetimo se: svako ima svoju zaslugu i cilj koji samo on može ostvariti, tako da niko nije potpuno nesposoban) slijede primjer sposobnijih.

Alem: Zar je to neka novina u Evropi da u naučnom radu pa i u radu akademija učestvuju  vjerska lica? Ili je i to neka bošnjačka specifičnost?

Ferid Muhić: Vaše pitanje je diplomatski sugestivno. Opšte poznata činjenica iz istorije svih prosvjetiteljskih pokreta u svijetu i u Evropi, pa tako i u našem regionu, na ovoj sjajnoj, nevjerovatnoj peninsuli sa prekrasnim imenom Balkan, koje ujedinjuje i ono najslađe i ono najdragocjenije, dakle, med i krv (bal=med; kan= krv), da su sve akademije nauka i umjetnosti, i još šire – sve naučne institucije, neraskidivim vezama spojene za duhovno, religiozno, spiritualno naslijeđe svojih zemalja! Treba li stalno podsjećati na Dositeja Obradovića, Josipa Juraja Štrosmajera, Primoža Trubara, na Martina Lutera, ili na Avgustina, na Tomu Akvinskog ili na prvi univerzitet u svijetu, onaj u marokanskom gradu Fezu, i na najstarije evropske univerzitete, univerzitet u Bolonji, univerzitet u Krakovu, na Oksford i Kembridž!? Moram sve one koji upiru prstom u prisustvo duhovnih lica u jednoj sekularnoj naučnoj i umjetničkoj instituciji najvišeg ranga kakve su sve akademije, pa i BANU, zaista najozbiljnije upitati dramatičnim retoričkim pitanjem, u parafrazi na danskog filozofa Kirkegora: “Zar su zaista samo hrišćani vjernici, zar su muslimani bezbožnici!? Zar sve akademije imaju pravo na saradnju i učesće sveštenih lica, samo Bošnjačka akademija nema? Razumije se, pitanje je retorično – jer šta god oni o tome mislili, nisu u pravu, a aspekti svake nauke i umjetnosti, in ultima linea, duboko se prožimaju i uvijek će se prožimati sa teološkim, spiritualnim religioznim aspektima. Dok god se to nema u vidu, ovi napadi biće samo jos jedna beskrupulozna persiflaža humanističkih kapaciteta ovih notornih nacionalista.

Alem: Prof. Muhiću, mnogi Bošnjaci, naučnici, umjetnici, pa i akademici nisu nažalost dočekali osnivanje BANU. Konkretno, da li ćete razmotriti mogućnost da naš jedini kosovski akademik Bošnjak Jašar Redžepagić posthumno postane član Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti?

Ferid Muhić: Svakako i to već na prvoj zvaničnoj sjednici BANU, zajedno sa dužim spiskom imena. Podsjetit ću da je u prvom sastavu živih članova BANU, istaknuti lingvist Alija Džogović, građanin Kosova. S obzirom na potencijale mladih naučnika i umjetnika sa Kosova, treba sa puno optimizma i radosti očekivati da će uskoro neki od njih ispuniti uslove za člana BANU.

Alem: Gospodine Predsjedniče BANU, kažete da nije bilo sehara naših nena, ništa ne bi bilo od identiteta Bošnjaka. Kako ste i kada Vi počeli pronalaziti to najvrijednije što je u njima sačuvano? Svoj nacionalni identitet!

Ferid Muhić: Da sam rođen u svijetu koji zna svoje i koji ima jasnu predstavu o svojim vrijednostima, normama, pravilima ponašanja, o onome što je dobro i o onome što ne valja; o onome čemu treba težiti i slijediti ga, i o onome čega se treba kloniti;čuva i brani sebe i svoje po svaku cijenu i pokorava se bezuslovno samo Allahu, sve sam to saznao zarana, kao dijete upravo kod svoje rahmetli nene Fatime Jaranović, rođene Čelenkić, kod tetki Vasve, Safije, Senije, kod mojih strina i amidža u planinskom selu Mahoju, tvrđavi Muhica u srcu Bosne, gdje je rođen i moj rahmetli Babo Ismet Muhić, poginuo u proljeće 1945. godine u borbama za oslobođenje Zagreba. Tu je on i odrastao, sa šestoro braće i sedam sestara. Kod Nene i na Mahoju, sve mi je bilo jasno i suvereno, u pogledu onoga što bi se nazvalo  «nacionalni i kulturni, socijalni i duhovni identitet », ono čemu dijete u predškolskom uzrastu, razumije se, još ne zna imena, ali što upija spontano, neposredno i bez nedoumica iz svoje socijalne, konkretno, porodične sredine, kao što spontano i suvereno nikne bor u borovoj sumi na Mahovskim Rudinama.

Kasnije, u školi, ta sigurnost je uzdrmana u temeljima. Ostao je osjećaj, čak saznanje, da sam drugačiji, ali je ta različitost sistematski potencirana kao neka inferiornost, gotovo kao prokaženost. Osjećaj da je moj svijet, svijet koji sam prihvatio kao sopstvenu istinu prije škole, u toku školovanja, posebno u osjetljivom periodu do petnaeste – šesnaeste godine, na žestokom, nemilosrdnom udaru totalnog moralnog i vrijednosnog žigosanja svim sredstvima, od onih drugih, drugačijih od nas, od mene, onih koji su imali u rukama uzde vlasti, obrazovanja, policije, kulture, nagrade i kazne, bio je ne samo jak, nego od njega nije bilo zaklona i spasa. Oni su određivali šta je dobro, šta je moralno, šta je lijepo, šta treba i šta ne treba, čak i koga se smije, i koga se ne smije ismijavati sve što je bilo dobro, moralno, lijepo, sve što je trebalo, pripadalo je njima. Nama je ostajalo samo ono što ne valja, što je sramno, što je ružno, što ne treba činiti: bilo je obavezno nas ismijavati (već decenijama ne dozvoljavam nikakve viceve na račun Muje i Sulje, Hase i Fate u mom prisustvu!). Jeste, bilo je konflikata,bilo je velikih razočarenja u prijatelje (bilo je i nekoliko primjera pravog prijateljstva, što jeste, jeste !), bilo je ogorčenosti i povrijeđenosti. Ali nikada nije bilo ni truna sumnje! Jer, kad god bih potresen razmišljao o nepravdi koju nam čine, o podcjenjivanju, izrugivanju i psovanju svemu što je naše i svega što smo mi, ja bih spas našao u sjećanju na one prve dane u onoj lijepoj, urednoj, čistoj kući kod svoje Nene i u kućama mojih amidža na Mahoju, dane koji su me odredili, vrijeme kada sam prvi put ugledao svijet.

A poslije šesnaeste, kada je bor izrastao i dohvatio se svoje snage, kada je korijenom obgrlio ljuti kamen, nije više bilo ni vjetra dovoljno jakog da ga izvali, ni drvosječe kadrog da ga posiječe!

Alem: U Novom Pazaru, na osnivačkoj Skupštini BANU pomenuli ste da bi se odrekli svega, pa čak i diplome osnovne škole, samo da postoji BANU! Vi ste dobili mnoga priznanja, titule i sl. Kako ste osobno doživjeli izbor za Predsjednika prve Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti?

Ferid Muhić: Među mnogim čestitkama u povodu izbora za predsjednika BANU, prve Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti, stiglo je i nekoliko u kojima su mi poželjeli da postignem i više i da dobijem i veća priznanja, navodeći članstvo u SANU, HAZU, MANU, kao i nekoliko svjetski poznatih akademija! Razmislio sam, zahvalio na čestitkama, još više na dobrim željama, ali sam svakome ponaosob odgovorio najiskrenije, sa najdubljim uvjerenjem:” Ne može se više postići! Nema većih priznanja! Ništa ne može biti veće na ovom svijetu, od priznanja najboljih predstavnika svog naroda koji se još mora boriti za svoju punu afirmaciju i kulturnu emancipaciju, a izabrali su te za predsjednika prve akademije nauka i umjetnosti u istoriji tog naroda!

Ostaje još samo da se jedno takvo i toliko priznanje, koje se ne može nadmašiti, opravda koliko je moguće, kapacitetima, elanom, pameću i znanjem svih nas Bošnjaka zajedno.

Izvor: Alem-Kosovo.com


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

1 komentar

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.