20. Mart 2011

“sandžak” – Krajem 1941. i početkom 1942. godine, sprovodeći direktivu ministra odbrane Vlade kraljevine Jugoslavije u egzilu, Draže Mihajlovića, koja je podrazumjevala „rješenje srpskog nacionalnog pitanja“, četničke horde pod komandom Pavla Đurišića, u Genocidu nad muslimanima Limske doline, za manje od mjesec dana likvidirale su preko 9.200 starih ljudi, žena i djece (Izvještaj Pavla Đurišića Draži Mihajloviću). Isti scenarij spremao se i Novom Pazaru.

4. novembra 1941. godine, četnici kidišu ka prijestonici Sandžaka, Novom Pazaru, iz svih pravaca, u namjeri da ostvare dugogodišnji san: etnički čista, velika Srbija. Međutim, herojski sinovi Sandžaka i Novog Pazara, iako slabo naoružani, ali odlučni da brane svoj vatan, odbijaju prvi od tri četnička napada.

Drugi napad uslijedio je 11. novembra 1941. godine. Tada u pomoć Bošnjacima Novog Pazara pristižu kosovski heroji, braća Albanci predvođeni legendarnim Šabanom Polužom iz Drenice. Zahvaljujući njima, Novi Pazar je odbranjen. Tom prilikom je izvršen i uspješan kontranapad prema Raški.

Heroj odbrane Novog Pazara Huso Rašljanin (1918-1944)

Najuspješnijeg međuratnog gimanstičara Balkana, višestrukog prvaka poluostrva, Novopazarca Husa Rašljanina, Drugi svjetski rat zatječe u rodnom gradu. Pošto su se samom objavom rata mogli naslutiti crni dani, kao i većina mladih i hrabarih vršnjaka stavlja se u službu odbrane svog topraka i bošnjačke nejači. Shvaćajući značaj trenutka, ne žaleći mladosti, uvijek je bio u prvim safovima gazija, rame uz rame s Aćif-efendijom i Džemailom Koničaninom, u suzbijanju četničkog napada. Zahvaljujući njihovoj herojskoj borbi, Novi Pazar je odbranjen i relativno mirno dočekuje kraj rat.

Heroj žrtva hadžetskog genocida

28. novembra 1944. godine, jedinice partizanske vojske, među kojima je bilo mnogo onih, kako navodi Muhamed Abdagić, koji su tek prešli iz četnika u partizane, zauzimaju Novi Pazar.  Bošnjački prvaci im priređuju banket. Taj banket ne bi bio toliko bitan da organizatori, njih sedmerica, nisu, po kratkom postupku, bez ikakve presude i krivice, strijeljani.

To je bila jasna poruka da komunisti i četnici, ovog puta u istom odijelu, nastoje ostvariti ono što im 1941. godine nije pošlo za rukom.
Huso Rašljanin, znajući da se nema čega bojati, da nema nikakve krivice, nije ni slutio da se, na spisku od preko 2 000 uglednih Bošnjaka određenih za odstrjel, nalazi i njegovo ime. To će shvatiti onog trenutka kada se pred njegovom kućom pojavila crna trojka.
Njegov brat, hadži Asim Rašljanin, danas devedesetogodišnjak, s bolom se sjeća tog dana:

Naša, Allahrametelje, majka, plašeći se za Husa, otišla je u općinu da se zauzme za njega. Tamo su joj kazali da mu se ništa loše neće desiti, i ona ih je dovela našoj kući. Kad je to Huso vidio, samo je rekao: “Majko, ti me predade!“ Ona, jadna zaplaka…

Držali su ga u zatvoru 15 dana – nastavlja svoju priču stari hadžija zgrčenog lica, sjećajući se svega kao da je jučer bilo – Streljali su ga 21. decembra 1944. godine, njega i još 14 njegovih drugova, svi mladi, u najboljim godinama života. Između 25 i 30 godina svi! Sjutra dan su osvanuli plakati sa imenima strijeljanih. Huso prvi!

Đorđe Peruničić - Ubijao na kilo!

Otišao sam kod onog zlotvora Đorđa Peruničića da pitam da li možemo da preuzmemo tijelo, da ga kao insana ukopamo. „Bježi tamo, tursku ti majku, hoćeš li i ti da završiš kao on!“ – glasio je odgovor. Ništa drugo nije znao da opsuje do tursku majku i turskog Allaha, neuzubillah!  I , mene su privodili – nastavlja sjetno svoju priču stari amidža – onaj krvnik Peruničić i neki Strajo me ispitivali. Stavili me na vagu. „Pih, tursku ti majku, što nemade još 5 kila više da i ti ideš na Hadžet!“ – Imao sam 14 godina i 51 kg.

Malo im je bilo što su ubijali sandžačku mladost, već su i njihovim porodicama oduzeli svu imovinu:
Sve su nam oduzeli, dvije kuće i nekoliko dućana. – kaže hadži Asim – Jednog dana uđe Peruničić u naš dućan sa još jednom osobom. Prodra se mom ocu riječima: “Napolje!“ Rahmetli babo, bio je ćorda, muškarac, odgovori mu da je to njegovo i da neće. „Nemoj da te vodim više hausbana, na Hadžet da te strijeljam!” – zaprijeti četnik u partizanskom šinjelu. Babo mu odbrusi: „Kako te nije sramota, malo ti je što si mi ubio onaku mladinu, nego hoćeš i stara čovjeka od osamdeset godina. A, jesi junak!“

Ovakvih priča je puno i nećemo stati dok ih sve ne ispričamo i ne zapišemo. Toliko dugujemo šehidima Hadžeta. Činimo to zbog njih, ali i zbog nas, da bi smo znali i pamtili. Neka se zna šta su nam činili, a nisu zato odgovarali,  i šta bi nam, što kaže narod, činili, samo da ih ponovo padne. Zar SREBRENICA nije dovoljan ibret!

Autor:  prof. dr. Admir Muratović

Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone



Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVI ODGOVOR

No more articles